““Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje — za život svijeta.”“ (Ivan 6,51)
Jedina sigurnost za sve nas jest da se utvrdimo u Božjoj riječi i proučavamo Sveto pismo, da Božju riječ učinimo svojom stalnom temom za razmišljanje. Recite ljudima da ne slušaju ničije riječi o Svjedočanstvima, već da ih čitaju i proučavaju za sebe i onda će se znati da su u skladu s istinom. Božja riječ je istina. O dobrom čovjeku psalmist izjavljuje: ““Već uživa u Zakonu Jahvinu, o Zakonu njegovu misli dan i noć.”“ (Psalam 1,2) Onaj tko stavlja svoj um i srce pred ovu zadaću, dobit će pouzdano i dragocjeno iskustvo. Sveti Duh je u Božjoj riječi. Ovdje je živi, vječni element tako jasno prikazan u šestom poglavlju Ivana. …
Vjerujmo Riječi. Onaj tko tako jede nebeski kruh, nahranjen je svakoga dana i znat će što znače riječi: ““I nemate potrebe da vas tko uči.”“ (1. Ivanova 2,27) Mi imamo čiste pouke s usana Onoga koji nas posjeduje, koji nas je otkupio po cijenu svoje krvi. Dragocjena Božja riječ je čvrst temelj na kojemu možemo graditi. Kada vam ljudi dođu sa svojim pretpostavkama, recite im da je Veliki Učitelj ostavio svoju riječ koja je od neprocjenjive vrijednosti i da je poslao Branitelja, Svetoga Duha, u svoje ime. ““A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.”“ (Ivan 14,26) …
Ovdje je pred nas postavljena bogata gozba na kojoj se mogu nahraniti svi koji vjeruju u Krista kao svojeg osobnog Spasitelja. On je Drvo života svima koji se hrane od Njega. …
Svi koji proučavaju ove dragocjene istine imaju veliku utjehu. Ako se budu hranili Božjom riječju, steći će iskustvo od najveće vrijednosti. Uvidjet će da je u odnosu na Božju riječ, ljudska riječ kao pljeva prema pšenici.
Upućena sam na izvor Božje riječi gdje se nalaze Božja obećanja za mene i za svako Božje dijete. Gozba je prostrta pred nama i pozvani smo da se hranimo Božjom riječju koja će ojačati duhovne mišiće i žile. (Letter 132, 10. listopada 1900.)