““Naprotiv, ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao.”“ (1. Korinćanima 9,27)
Nakon krštenja Božji Sin ušao je u okrutnu pustinju da tamo bude iskušan od đavla. Skoro šest tjedana podnosio je muku gladi. … Shvaćao je snagu apetita kod čovjeka i u ime grešnog čovjeka izdržao najvišu moguću kušnju na toj točki. Ovdje je zadobivena pobjeda koju samo nekolicina može cijeniti. Vladajuća sila izopačenog apetita i teškog grijeha zbog njegovog popuštanja može se razumjeti samo po dužini posta koji je naš Spasitelj izdržao da bi mu prekinuo moć. …
Neumjerenost leži u temeljima svih moralnih zala poznatih čovjeku. Krist je otpočeo djelo otkupljenja upravo tamo gdje je počela propast. Pad naših praroditelja izazvan je popuštanjem apetitu. U otkupljenju, svladavanje apetita je prvo Kristovo djelo. (Sufferings 10—12)
Božji Sin je vidio da čovjek ne može sam po sebi nadvladati ovu moćnu kušnju. … Došao je na Zemlju i ujedinio svoju božansku moć s našim ljudskim naporima, kako bismo snagom i moralnom silom koju nam usađuje i mi mogli pobijediti. Oh! Kako je bez premca bilo silaženje Kralja slave na ovaj svijet da izdrži mučninu gladi i žestokih kušnji prepredenog neprijatelja, kako bi zadobio neograničenu pobjedu za čovjeka. Evo ljubavi kojoj nema ravne! Uza sve to, oni za koje je učinjena samo maglovito shvaćaju veliku milost.
Nisu samo muke gladovanja činile stradanje našeg Otkupitelja tako neizrecivo ozbiljnim. Bio je to osjećaj krivnje, proizišao iz zadovoljavanja apetita, koje je donijelo takvu strašnu nesreću na svijet i tako teško pritiskalo Njegovu božansku dušu. …
S ljudskom naravi i užasnom težinom grijeha koja Ga je pritiskala, naš Spasitelj se odupro Sotoninoj moći u ovoj velikoj vodećoj kušnji koja ugrožava ljudske duše. Ako čovjek pobijedi u ovoj kušnji, može pobijediti i na svakom drugom području. (Isto)