“Bog je s nama”

“Dat će mu ime Emanuel, … Bog je s nama.” “Svjetlost spoznaje slave Božje” vidjela se “na licu Kristovu”. Gospodin Isus Krist bio je jedno s Ocem od vječnih vremena; On je bio “otisak njegove biti”, otisak Njegove veličine i veličanstva, “odsjev njegova sjaja”. On je došao na naš svijet kako bi objavio ovu slavu. On je došao na ovu grijehom pomračenu Zemlju da otkrije svjetlost Božje ljubavi, da bude “Bog s nama”. Stoga je za Njega prorečeno: “Dat će mu ime Emanuel.”

Došavši prebivati među nama, Isus je trebao otkriti Boga i ljudima i anđelima. On je bio Riječ Božja — Božja misao koja se mogla čuti. U molitvi za svoje učenike On je rekao: “Objavio sam im ime tvoje” — “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću” — “da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima.” Međutim, ova objava nije dana samo Njegovoj djeci na Zemlji. Naš mali svijet udžbenik je svemira. Božja divna namjera milosti i tajne spasonosne ljubavi tema je u koju “anđeli žele zaroniti” i koja će se proučavati kroz beskrajne vjekove. Izbavljena i bezgrešna bića će u Kristovom križu pronaći svoj nauk i svoju pjesmu. Vidjet će se da je slava koja blista s Kristovog lica slava samopožrtvovne ljubavi. U svjetlosti s Golgote vidjet će se da je zakon te ljubavi pune samoodricanja — zakon života za Zemlju i Nebo; da ljubav koja “ne traži svoje” ima svoj izvor u Božjem srcu; da se u Onome koji je bio krotak i ponizan otkrio karakter Onoga koji prebiva u svjetlosti kojoj nijedan čovjek ne može pristupiti.

U početku se Bog otkrio u svim djelima stvaranja. Krist je bio Onaj koji je razastro nebesa i položio temelje Zemlji. Njegova je ruka postavila svjetove u prostoru i oblikovala poljsko cvijeće. “Učvrstio je bregove jakošću svojom. … Njegovo je more, on ga je stvorio.” (Psalam 65,6; 95,5) On je ispunio Zemlju ljepotom i zrak pjesmom. On je ispisao poruku Očeve ljubavi na svim djelima na zemlji, u zraku i na nebu.

Premda je sada savršeno djelo oštećeno grijehom, još se može zamijetiti ono što je ispisano u početku. Još i danas sve što je stvoreno objavljuje slavu Njegovog savršenstva. Ne postoji ništa — osim sebičnog čovjekovog srca — što živi samo za sebe. Nema ptice koja leti zrakom, niti životinje koja se kreće po zemlji, a da ne služi nekom drugom životu. Nema nijednog lista u šumi ili skromne vlati trave a da nema svoju službu. Svako drvo, grm i list izlijevaju životni sastojak bez kojega ni čovjek ni životinja ne bi mogli živjeti, a opet — i čovjek i životinja služe životu drveta, grma i lista. Cvijeće odiše mirisom i otkriva svoju ljepotu kao blagoslov ovom svijetu. Sunce rasipa svoju svjetlost da razveseli tisuće svjetova. Ocean, iako izvor svih naših vrela i zdenaca, prima rijeke iz svake zemlje; ali uzima da bi dao. Magle koje izlaze iz njegovih njedara padaju kao kiše i natapaju zemlju, da bi iz nje moglo nicati i pupati.

Slavni anđeli nalaze svoju radost u davanju — davanju ljubavi i neumornog služenja dušama koje su pale i izgubile svoju svetost. Nebeska bića pokušavaju zadobiti ljudska srca; ona ovom mračnom svijetu donose svjetlost iz nebeskih dvorova. Ljubaznom i strpljivom službom ona djeluju na ljudski duh tako da izgubljene dovode u zajednicu s Kristom, koji im je mnogo bliži nego što to oni mogu pretpostaviti.

Ali kad se okrenemo od svih manjih otkrivenja, onda gledamo Boga u Isusu. Promatrajući Isusa vidimo da je slava našeg Boga u davanju. Ja “ništa od sebe ne činim”, rekao je Krist; “kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca. … Ali ja ne tražim slave svoje, već slavu Onoga koji me je poslao.” (Ivan 8,28; 6,57; 8,50; 7,18) Tim je riječima izloženo veliko načelo što je zakon života za svemir. Krist je sve primio od Boga, ali je uzeo da bi dao. (Tako se u nebeskim dvorovima, u svojoj službi za sva stvorena bića, kroz ljubljenog Sina Očev život izlijeva na sve; a preko Sina život se vraća, u hvali i radosnoj službi, kao plima ljubavi, velikom Izvoru svega.) I tako se kroz Krista krug dobročinstava zatvara, otkrivajući karakter velikog Darovatelja — zakon života.

Ovaj je zakon prekršen na samome Nebu. Grijeh je potekao iz sebičnosti. Lucifer, kerub zaklanjač, želio je biti prvi na Nebu. On je težio da zavlada nebeskim bićima, da ih odvoji od njihovog Stvoritelja i pridobije za sebe njihovu vjernost. Iz tog je razloga on netočno prikazivao Boga, pripisujući Mu želju za samouzvišenjem. Želio je Stvoritelju punom ljubavi pripisati svoje loše osobine. Tako je obmanuo anđele. Tako je prevario ljude. On ih je naveo da posumnjaju u Božju riječ i izgube povjerenje u Njegovu dobrotu. Budući da je Bog Bog pravde i neusporedivog veličanstva, Sotona ih je naveo da Ga smatraju strogim i nemilosrdnim. Tako je naveo ljude da mu se pridruže u pobuni protiv Boga, i noć prokletstva spustila se na svijet.

Zemlju je obavio mrak jer je Bog pogrešno shvaćen. Da bi se mračne sjenke rastjerale, da bi se svijet mogao vratiti Bogu, trebalo je slomiti Sotoninu prijevarnu moć. To se nije moglo ostvariti prisilom. Primjenjivanje sile suproti se načelima Božje vladavine. On želi jedino službu iz ljubavi, a ljubav se ne može zapovjediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću. Samo ljubav može probuditi ljubav. Poznavati Boga znači ljubiti Ga. Njegov karakter mora se pokazati u suprotnosti prema Sotoninom karakteru. Samo jedno Biće u cijelome svemiru može ostvariti ovo djelo. Božju ljubav može obznaniti samo Onaj tko poznaje njezinu visinu i dubinu. Nad mračnom moći svijeta mora granuti Sunce Pravde sa zdravljem “u zrakama” (Malahija 4,2).

Plan za naše spasenje nije bila naknadna misao, plan načinjen nakon Adamovog pada. On je bio otkrivenje “po objavi Tajne sakrivene od vječnosti” (Rimljanima 16,25). On je objava načela koja su od vječnosti bila temelj Božjeg prijestolja. Od samog početka Bog Otac i Krist znali su za Sotonin otpad i čovjekov pad izazvan djelovanjem prijevarne sile odmetnika. Bog nije uzročnik postojanja grijeha, ali je unaprijed vidio njegovo postojanje osiguravajući sredstvo kojim će se suprotstaviti ovoj strašnoj mogućnosti. Njegova ljubav prema svijetu bila je tako velika da se On zavjetovao dati svojega jedinorođenog Sina “da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Ivan 3,16).

Lucifer je rekao: “Povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići, … bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,13.14) Međutim, Krist, “On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sâm sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,6-8)

To je bila dobrovoljna žrtva. Isus je mogao ostati kraj svojega Oca. On je mogao zadržati slavu Neba i poštovanje anđela. Ali On je izabrao vratiti žezlo u Očeve ruke i sići s prijestolja svemira kako bi mogao donijeti svjetlost onima koji su u mraku i život onima koji ginu.

Prije oko dvije tisuće godina s Neba, s Božjega prijestolja, čuo se glas tajanstvena značenja: “Zato, ulazeći u svijet [Krist] veli: Ni žrtve ni prinosa nisi htio, ali si mi pripremio tijelo… Evo, dolazim — o meni je naime u svitku, to jest knjizi, pisano — da činim, Bože, volju tvoju.” (Hebrejima 10,5-7) U ovim je riječima objavljeno ispunjenje cilja koji je bio sakriven od vječnih vremena. Krist je bio spreman doći na naš svijet i utjeloviti se. On kaže: “Ali si mi pripremio tijelo.” Da se pojavio u slavi koju je imao zajedno s Ocem prije postanka svijeta, mi ne bismo mogli podnijeti svjetlost Njegove nazočnosti. Kako bismo je mogli promatrati a da ne poginemo, otkrivenje Njegove slave je bilo prigušeno. Njegova božanska narav bila je obavijena ljudskom — nevidljiva slava bila je u vidljivom ljudskom obličju.

Ovaj je veliki cilj bio navješten slikama i simbolima. Grm koji je gorio, u kojemu se Krist javio Mojsiju, otkrivao je Boga. Simbol izabran da prikaže Božanstvo bio je nizak grm, naoko bez privlačnosti. On je skrivao Bezgraničnog. Svemilostivi Bog skrivao je svoju slavu najjednostavnijom slikom, da bi ga Mojsije mogao promatrati i živjeti. Tako je i u stupu od oblaka danju i stupu od ognja noću Bog održavao vezu s Izraelom, otkrivajući ljudima svoju volju i pružajući im svoju milost. Božja je slava bila prigušena, a Njegovo veličanstvo obavijeno velom, kako bi Ga slabi vid ograničenih ljudi mogao gledati. Tako je Krist trebao doći u “poniženom tijelu” (Filipljanima 3,21) “postavši sličan ljudima”. U očima svijeta On nije imao ljepote zbog koje bi Ga poželjeli; ipak, bio je utjelovljeni Bog, svjetlost Neba i Zemlje. Njegova je slava bila obavijena velom. Njegova veličina i veličanstvo bili su skriveni, da bi se mogao približiti tužnim ljudima izloženima kušnji.

Bog je zapovjedio Mojsiju za Izrael: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima.” (Izlazak 25,8) I On je prebivao u Svetištu, usred svojega naroda. Tijekom cijelog njihovog zamornog lutanja kroz pustinju, simbol Njegove nazočnosti bio je s njima. Tako je Krist postavio svoj šator usred našeg ljudskog tabora. On je razapeo svoj šator kraj naših šatora, da bi mogao prebivati među nama i upoznati nas sa svojim božanskim karakterom i životom. “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca — pun milosti i istine.” (Ivan 1,14)

Otkako je Isus došao prebivati među nama, znamo da Bog poznaje naše kušnje i suosjeća s nama u našim žalostima. Svaki Adamov sin i kći mogu shvatiti da je naš Stvoritelj prijatelj grešnicima. U svakom nauku o milosti, u svakom obećanju radosti, u svakom činu ljubavi, u svakoj božanskoj privlačnoj sili koja se otkrila u Spasiteljevom životu na Zemlji, mi vidimo da je “s nama Bog”.

Sotona predstavlja Božji zakon ljubavi kao zakon sebičnosti. On objavljuje da je nama nemoguće poslušati njegova pravila. On okrivljuje Stvoritelja za pad naših praroditelja i sve patnje koje su nastale, navodeći ljude da Boga smatraju začetnikom grijeha, patnji i smrti. Isus je trebao razotkriti ovu prijevaru. Kao jedan od nas, On je trebao pružiti primjer poslušnosti. Stoga je uzeo na sebe našu narav i prošao kroz naša iskustva. “Zato je u svemu morao postati sličan svojoj braći.” (Hebrejima 2,17) Ako bismo morali snositi bilo što od onoga što Isus nije podnio, Sotona bi na toj pojedinosti prikazao kako je Božja sila za nas nedostatna. Zbog toga je Krist bio “iskusan u svemu (kao i mi)” (Hebrejima 4,15). On je podnio svaku kušnju kojoj smo mi izloženi. On nije upotrijebio nikakvu silu u svoju korist koja nije darežljivo ponuđena i nama. Kao čovjek suočio se s kušnjom i svladao je u sili koja Mu je dana od Boga. On kaže: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,8) Dok je hodio čineći dobro, iscjeljujući sve koje đavao bješe nadvladao, On je jasno upućivao ljude na karakter Božjeg zakona i na narav svoje službe. Njegov život svjedoči da i mi možemo na isti način poslušati Božji zakon.

Svojom je ljudskom naravi Krist dodirnuo čovječanstvo; a božanskom je bio povezan s Božjim prijestoljem. Kao Sin Čovječji dao nam je primjer poslušnosti; kao Sin Božji daje nam silu da poslušamo. Krist je iz grma na gori Horebu progovorio Mojsiju govoreći: “Ja sam koji jesam… Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.” (Izlazak 3,14) Bio je to zalog Izraelovog oslobođenja. Kad je došao “postavši sličan ljudima”, On se predstavio kao JA SAM. Dijete iz Betlehema, krotki i ponizni Spasitelj, Bog je koji “je tijelom očitovan” (1. Timoteju 3,16). A nama kaže: “Ja sam pastir dobri.” “Ja sam živi kruh.” “Ja sam put, istina i život.” “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.” (Ivan 10,11; 6,51; 14,6; Matej 28,18) JA SAM sigurnost svakog obećanja. JA SAM; ne bojte se. “Bog je s nama” jamstvo je našeg oslobođenja od grijeha, sigurnost naše sile da poslušamo zakon Neba.

Ponizivši se da bi uzeo na sebe ljudsku narav, Krist je otkrio karakter suprotan Sotoninom karakteru. Međutim, On je sišao još niže na stazi poniznosti. “Ponizi sam sebe postavši poslušan do same smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8) Kao što je veliki svećenik odlagao svoje krasne svećeničke haljine i vršio službu u odjeći od bijelog lana običnog svećenika, tako je i Krist uzeo obličje sluge i prinio žrtvu — sam Svećenik, sam Žrtva. “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53,5)

S Kristom se postupalo onako kako mi zalužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koju smo mi zaslužili, da bismo mogli primiti život koji je u Njemu. “Njegove nas rane iscijeliše.”

Svojim životom i smrću Krist je postigao više od same obnove onoga što je bilo razoreno grijehom. Sotonina je namjera bila da prouzroči vječnu razdvojenost Boga i čovjeka; ali mi smo se u Kristu mnogo prisnije sjedinili s Bogom nego što bi to bilo da nikada nismo pali. Time što je uzeo našu narav, Spasitelj se povezao s čovječanstvom vezom koja se neće nikada raskinuti. On je povezan s nama kroz svu vječnost. “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina.” (Ivan 3,16) On Ga je dao ne samo da ponese naše grijehe i umre kao naša žrtva; On Ga je dao palom rodu. Da bi nas uvjerio u nepromjenjivost svoje odluke o miru, Bog je dao svojega jedinorođenoga Sina da postane član ljudskog roda, da zauvijek zadrži svoju ljudsku narav. To je zalog da će Bog ispuniti svoju Riječ. “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo;na plećima mu je vlast.” Bog je usvojio ljudsku narav u osobi svojega Sina i prenio je u najviše Nebo. “Sin Čovječji” dijeli prijestolje svemira. “Sin Čovječji” će ponijeti ime “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Izaija 9,5). JA SAM je Posrednik između Boga i čovječanstva koji polaže svoje ruke na oboje. On koji je “svet, nevin, neokaljan, sasvim različit od grešnika” ne stidi se nazvati nas braćom (Hebrejima 7,26; 2,11). U Kristu su međusobno povezane zemaljska i nebeska obitelj. Proslavljeni Krist je naš brat. Nebo je obavijeno ljudskom naravi, a ljudsko je privijeno nagradi Bezgranične ljubavi.

Bog o svojem narodu kaže: “Kao drago kamenje krune oni će blistat u zemlji njegovoj. Ah, kako li će sretan, kako lijep biti!” (Zaharija 9,16.17) Uzdizanje spašenih bit će vječno svjedočanstvo o Božjoj milosti. “Da u vjekovima koji nadolaze” On će pokazati “izvanredno bogatstvo svoje milosti dobrotom prema nama u Kristu Isusu. … Da se… saopći mnogolika Božja mudrost poglavarstvima i vlastima na nebesima, prema vječnom naumu koji ostvari u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” (Efežanima 2,7; 3,10.11

Kristovim djelom otkupljenja opravdana je Božja vladavina. Svemogući je obznanjen kao Bog ljubavi. Sotonine su optužbe opovrgnute, a njegov karakter razotkriven. Pobuna se ne može ponovno podignuti. Nikada više grijeh ne može dospjeti u svemir. Kroz vječna vremena svi će biti zaštićeni od otpada. Samopožrtvovnošću ljubavi stanovnici Neba i Zemlje povezani su neraskidivim vezama sa svojim Stvoriteljem.

Djelo otkupljenja bit će dovršeno. Na mjestu na kome je grijeh obilovao, Božja se milost još više umnožila. Sama Zemlja, to polje za koje Sotona kaže da pripada njemu, ne samo da će biti izbavljena već i uzvišena. Naš mali svijet pod prokletstvom grijeha, jedina tamna mrlja u Božjem veličanstvenom stvaranju, bit će poštovan više od svih ostalih svjetova u Njegovom svemiru. Ovdje, gdje je Božji Sin prebivao u ljudskom tijelu, gdje je Kralj slave živio, patio i umro — ovdje će, kad On sve bude učinio novim, Božje Svetište biti s ljudima i “On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s njima” (Otkrivenje 21,3). I kroz beskrajne vjekove, dok spašeni budu hodili u svjetlosti samoga Boga, oni će Ga hvaliti za Njegov neizrecivi Dar, za — Emanuela, “Bog je s nama”.

Izabrani narod

Više od tisuću godina hebrejski je narod očekivao Spasiteljev dolazak. U taj su događaj oni polagali najsvjetlije nade. U pjesmi i proročanstvu, u crkvenom obredu, u molitvi u domu, oni su kao dragocjenost čuvali Spasiteljevo ime. A ipak Ga prilikom Njegovog dolaska nisu prepoznali. Ljubljeni na Nebu za njih je bio “poput korijena iz zemlje sasušene”. Na Njemu ne bješe “ljepote … ni ljupkosti” i oni nisu zamijetili na Njemu nikakvu ljepotu da bi Ga poželjeli. “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše.” (Izaija 53,2; Ivan 1,11)

Ipak, Bog je izabrao Izraela. On ga je pozvao da među ljudima sačuva spoznaju o Njegovom Zakonu, simbolima i proročanstvima koja su upućivala na Spasitelja. On je želio da ovaj narod bude kao vrelo spasenja za ovaj svijet. Ono što je Abraham bio u zemlji svojega obitavanja, Josip u Egiptu, a Daniel na babilonskom dvoru, to je hebrejski narod trebao biti među narodima. On je trebao otkriti Boga ljudima.

Kad je pozvao Abrahama, Gospodin je rekao: “Blagoslovit ću te… i sam ćeš biti blagoslov… sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” (Postanak 12,2.3) Isti su nauk ponavljali i proroci. Premda je Izrael bio opustošen ratom i sužanjstvom, ipak je ostalo obećanje koje mu je bilo dano: “Tada će Ostatak Jakovljev, među brojnim narodima, biti kao rosa koja od Jahve dolazi, kao kapljice kiše na travi koja ne čeka na čovjeka niti iščekuje sina čovječjeg.” (Mihej 5,6) U vezi s Hramom u Jeruzalemu, Gospodin je preko Izaije izjavio: “Jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.” (Izaija 56,7)

Ali Izraelci su svoje nade usmjerili na svjetovnu veličinu. Od ulaska u kanaansku zemlju oni su se udaljili od Božjih zapovijedi i pošli putovima neznabožaca. Bog im je uzalud slao opomene preko svojih proroka. Uzalud su podnosili kazne neznabožačkog ugnjetavanja. Svaki duhovni preporod pratio je sve dublji otpad.

Da je Izrael bio vjeran Bogu, On je mogao postići svoj cilj uz pomoć njihovog uvažavanja i uzdizanja. Da su hodili putovima poslušnosti, On bi ih uzdigao “čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio”. “Svi narodi zemlje vidjet će”, rekao je Mojsije, “da je nada te zazvano ime Jahvino, te će strahovati od tebe. … Kad oni čuju za sve ove zakone”, reći će: “Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.” (Ponovljeni zakon 26,19; 28,10; 4,6) Međutim, zbog Izraelovog nevjerstva Božja se namjera mogla ostvariti samo kroz neprekidne patnje i poniženja.

Oni su odvedeni u babilonsko sužanjstvo i rasijani su po zemljama neznabožaca. U nevolji su mnogi obnovili svoju vjernost Njegovom Savezu. Dok su vješali svoje harfe o vrbe i plakali za opustošenim svetim Hramom, svjetlost istine blistala je iz njih i spoznaja o Bogu širila se među narodima. Neznabožački žrtveni sustavi bili su izopačenje sustava što ga je Bog uspostavio; mnogi iskreni promatrači neznabožačkih obreda učili su od Hebreja značenje božanski uspostavljene službe i u vjeri usvojili obećanje o Otkupitelju.

Mnogi su prognanici trpjeli progonstvo. Nije bio mali broj onih koji su izgubili život zato što nisu htjeli pogaziti subotu i poštovati neznabožačke blagdane. Kad su se idolopoklonici digli da unište istinu, Gospodin je doveo svoje sluge pred lice kraljeva i vladara, da bi oni i njihov narod mogli primiti svjetlost. Mnogo puta su najveći vladari dovedeni dotle da proglase nadmoćnost Boga kojega su obožavali njihovi hebrejski robovi.

Babilonskim sužanjstvom Izraelci su učinkovito liječeni od službe rezbarenim likovima. Tijekom stoljeća koja su slijedila oni su patili od ugnjetavanja neznabožačkih neprijatelja, sve dok nisu stekli čvrsto uvjerenje da njihov napredak ovisi o poslušnosti Božjem zakonu. Međutim, kod mnogih poslušnost nije potekla iz ljubavi. Pobuda je bila sebična. Oni su služili Bogu samo izvanjskim znakovima, kao sredstvima za postizanje nacionalne veličine. Oni nisu postali svjetlost svijetu, već su se, da bi izbjegli kušnju idolopoklonstva, zatvorili prema svijetu. U uputama danim Mojsiju Bog je ograničio njihovo druženje s idolopoklonicima, ali je ovo učenje pogrešno protumačeno. Njegova je namjera bila da ih zaštiti od preuzimanja neznabožačkih običaja. Međutim, to je iskorišteno za podizanje zida odvajanja između Izraela i drugih naroda. Židovi su smatrali Jeruzalem svojim Nebom, i doista su bili ljubomorni što Gospodin pokazuje svoju milost i prema neznabošcima.

Nakon povratka iz Babilona velika se pozornost posvećivala vjerskom odgoju. Po cijeloj zemlji su se gradile sinagoge u kojima su svećenici i književnici tumačili Zakon. Također su osnivane i škole u kojima su se zajedno s umjetnošću i znanošću predavala i načela pravde. Ali ove su se ustanove izopačile. Za sužanjstva mnogi su ljudi prihvatili neznabožačke pojmove i običaje i unijeli ih u svoju vjersku službu. U mnogočem su se prilagodili običajima idolopoklonika.

Budući da su se udaljili od Boga, Židovi su u velikoj mjeri izgubili iz vida učenje o obrednoj službi. Ovu je službu zasnovao sâm Krist. Svakim svojim dijelom ona je predstavljala Njega i bila puna životne snage i duhovne ljepote. Međutim, čvrsto se držeći mrtvih formi, Židovi su izgubili duhovni život koji je proistekao iz njihovih obreda. Pouzdali su se u same žrtve i obrede, umjesto da su se oslanjali na Onoga na koga su te žrtve upućivale. Da bi popunili mjesto onoga što su izgubili, svećenici i rabini su umnožavali svoje vlastite zahtjeve, i što su bivali stroži, sve se manje otkrivala Božja ljubav. Svoju svetost mjerili su mnoštvom svojih obreda, dok su njihova srca bila ispunjena gordošću i licemjerjem.

S tim njihovim sitničavim i tegobnim propisima Zakon se nije mogao držati. Oni koji su željeli služiti Bogu i koji su se trudili poštivati rabinska pravila, mučili su se pod teškim bremenom. Oni nisu mogli imati mira od optužbi nemirne savjesti. Tako je Sotona obeshrabrivao narod, umanjivao njegovo razumijevanje Božjeg karaktera i izvrgavao prijeziru židovsku vjeru. On se nadao da će dokazati tvrdnju koju je postavio prigodom pobune na Nebu — da su Božji zahtjevi nepravični i da se ne mogu ispuniti. “Čak ni Izrael”, izjavio je on, “ne drži Zakon.”

Premda su željeli dolazak Mesije, Židovi nisu pravilno razumjeli Njegovo poslanje. Oni nisu tražili oslobođenje od grijeha, već oslobođenje od Rimljana. Očekivali su da Mesija dođe kao osvajač, da slomi silu tlačitelja i uzdigne Izrael do svjetskog carstva. Tako je bio pripremljen put da odbace Spasitelja.

U vrijeme Kristovog rođenja narod je bio ugnjetavan vladavinom stranih gospodara i razdiran unutarnjim razmiricama. Židovima je bilo dopušteno da zadrže neki oblik samouprave, no ipak ništa nije moglo prikriti činjenicu da su bili pod rimskim jarmom ili da su se pomirili s ograničavanjem svoje moći. Rimljani su polagali pravo imenovati i opozivati velikog svećenika, tako se do ove službe često dolazilo prijevarom, potkupljivanjem, pa čak i ubojstvom. Na taj je način svećenstvo postajalo sve izopačenije. Unatoč tome, svećenici su još uvijek zadržali veliku moć koju su iskorištavali za ostvarenje sebičnih i najamničkih ciljeva. Narod je bio izložen njihovim nemilosrdnim zahtjevima, a i Rimljani su ih teško oporezivali. Takvo stanje prouzročilo je silno nezadovoljstvo. Narodne su bune bile učestale. Pohlepa i nasilje, nepovjerenje i duhovna ravnodušnost razjedali su i sámo srce naroda.

Mržnja prema Rimljanima te nacionalni i duhovni ponos naveli su Židove da se još strože pridržavaju svojih bogoslužbenih formi. Svećenici su nastojali održati ugled svoje svetosti i pretjeranom pozornošću prema vjerskim obredima. Narod u svojem mraku i pod teretom, a vladari žedni vlasti, čeznuli su za dolaskom Onoga koji će pobijediti njihove neprijatelje i obnoviti Izraelsko kraljevstvo. Oni su proučavali proročanstva, ali bez duhovnog pronicanja u njihovu bît. Tako su previdjeli dijelove Pisma koji upućuju na Kristovu poniznost tijekom prvog dolaska, a pogrešno primjenjivali one koji govore o slavi Njegovog drugog dolaska. Oholost je zamračila njihovo viđenje. Oni su tumačili proročanstvo u skladu sa svojim sebičnim željama.