“Kada dođe punina vremena”

“Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina… da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje.” (Galaćanima 4,4.5)

Spasiteljev je dolazak bio pretkazan u Edenu. Kad su Adam i Eva prvi put čuli obećanje, očekivali su da će se ono brzo ispuniti. Oni su radosno pozdravili rođenje svojega prvenca, nadajući se da će on možda biti Izbavitelj. Ali ispunjenje obećanja se oduljilo. Oni koji su prvi primili ovo obećanje umrli su ne vidjevši njegovo ispunjenje. Počevši od Henokovih dana, ovo obećanje ponavljali su patrijarsi i proroci, održavajući živom nadu o Spasiteljevom dolasku, ali On još nije dolazio. Danielovo proročanstvo otkrilo je vrijeme Njegova dolaska, ali nisu svi pravilno protumačili poruku. Prolazilo je stoljeće za stoljećem, glasovi proroka su iščezli. Ruka tlačitelja teško je ugnjetavala Izrael, i mnogi su bili spremni uzviknuti: “Gle, prolaze dani, a od proroštva ništa!” (Ezekiel 12,22)

Međutim, poput zvijezda koje se kreću određenim putanjama kroz beskrajna prostranstva, Božje namjere ne poznaju žurbu ni zakašnjenje. Simbolima velike tame i peći koja se dimi Bog je otkrio Abrahamu izraelsko ropstvo u Egiptu i objavio da će vrijeme njihova boravka iznositi četiri stotine godina. “Konačno će”, rekao je On, “izići s velikim blagom.” (Postanak 15,14) Protiv te riječi uzaludno se borila sva sila faraonovog oholog kraljevstva. “Točno onoga dana”, koji je određen u božanskom obećanju, “sve čete Jahvine iziđoše iz zemlje egipatske.” (Izlazak 12,41) Isto je tako na nebeskom Savjetu određen i trenutak Kristovog dolaska. Kad je velika ura vremena pokazala taj tren, Isus se rodio u Betlehemu.

“Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina.” Promisao je upravljala pokretima naroda i plimom ljudskih pobuda i utjecaja, sve dok svijet nije postao zrelim za dolazak Izbavitelja. Narodi su bili sjedinjeni pod jednom vladavinom. Govorilo se jednim jezikom koji je posvuda bio priznat kao književni jezik. Židovi, koji su bili rasuti, skupljali su se iz svih zemalja u Jeruzalem na godišnje blagdane. Vraćajući se u svoja mjesta mogli su po cijelom svijetu proširiti vijest o dolasku Mesije.

U to doba neznabožački sustavi su gubili svoju moć nad narodom. Ljudi su bili umorni od vanjskog sjaja i mitova. Čeznuli su za vjerom koja bi mogla ispuniti njihovo biće. Premda je izgledalo da je svjetlost istine napustila ljude, bilo je duša koje su tražile svjetlost i koje su bile ispunjene zbunjenošću i tugom. One su bile žedne znanja o živom Bogu i sigurnosti života nakon groba.

Budući da su se Židovi udaljili od Boga, njihova je vjera potamnjela i nada je gotovo prestala obasjavati njihovu budućnost. Riječi proroka se nisu razumijevale. Za narodne je mase smrt bila užasna tajna: s onu stranu bila je neizvjesnost i tama. Nije samo naricanje majki iz Betlehema, nego i plač iz velikog srca čovječanstva dopirao do proroka kroz vjekove — glas koji se čuo u Rami “plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži — neutješna što ih nema” (Matej 2,18). U području “sjena smrtnoga” ljudi su bili neutješeni. S čežnjom u očima oni su očekivali dolazak Izbavitelja, kad će se tama odagnati i tajna budućnosti razjasniti.

Izvan židovskog naroda postojali su ljudi koji su predviđali pojavu božanskog Učitelja. Ti su ljudi tražili istinu i dobili su Duh nadahnuća. Jedan za drugim, kao zvijezde na tamnom nebu, podizali su se takvi ljudi. Njihove proročke riječi rasplamsale su nadu u srcima tisuća u neznabožačkom svijetu.

Već stotinama godina Biblija je bila prevedena na grčki, koji se tada široko upotrebljavao po cijelom Rimskom Carstvu. Židovi su bili posvuda rasijani, a u njihovom iščekivanju Mesijinog dolaska u određenoj su mjeri sudjelovali i neznabošci. Među onima koje su Židovi smatrali neznabošcima bilo je i ljudi koji su bolje razumijevali biblijska proročanstva o Mesiji nego učitelji u Izraelu. Bilo je onih koji su se nadali Njegovom dolasku kao osloboditelju od grijeha. Filozofi su pokušavali proniknuti u tajnu židovskog načina življenja. Međutim, fanatizam Židova priječio je širenje svjetlosti. Usmjereni održavanju podvojenosti između sebe i drugih naroda, oni nisu htjeli podijeliti znanje koje su još imali u simboličnoj službi. Pravi Tumač mora doći. Onaj koga su svi ovi simboli prikazivali mora objasniti njihovo značenje.

Bog je ovom svijetu govorio preko prirode, simbola i slika, preko patrijarha i proroka. Čovječanstvo je moralo dobiti pouku ljudskim jezikom. Vjesnik Saveza mora govoriti. Njegov se glas mora čuti u Njegovom Hramu. Krist mora doći izgovoriti riječi koje će se jasno i konačno razumjeti. On, Stvoritelj istine, mora odvojiti istinu od pljeve ljudskih umotvorina koje su je učinile neučinkovitom. Načela Božje vladavine i plan spasenja moraju se jasno odrediti. Pouke iz Starog zavjeta moraju se u cijelosti izložiti ljudima.

Među Židovima je još bilo nepokolebanih duša, potomaka one svete loze preko koje je sačuvano znanje o Bogu. Oni su još čekali ispunjenje nade u obećanje dano njihovim precima. Oni su jačali svoju vjeru držeći se obećanja danog preko Mojsija: “Gospodin Bog naš podignut će vam između vaše braće proroka poput mene. Njega slušajte u svemu što vam god rekne!” (Djela 3,22) Oni su ponovno čitali kako će Bog pomazati Jednoga da donese “radosnu vijest ubogima”, da iscijeli “srca slomljena”, da navijesti “zarobljenima slobodu” i “godinu milosti Jahvine” (Izaija 61,1.2). Oni su čitali kako će “na zemlji uspostaviti pravo”, kako otoci “žude za njegovim naukom”, kako će narodi doći Njegovoj svjetlosti i kraljevi k svjetlosti Njegovog sjaja. (Izaija 42,4; 60,3)

Riječi što ih je Jakov izgovorio na samrti ispunjavale su ih nadom: “Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada — kome će se narodi pokoriti.” (Postanak 49,10) Opadanje moći Izraela svjedočilo je da je Mesijin dolazak blizu. Danielovo je proročanstvo slikalo slavu Njegove vladavine u imperiju koji će naslijediti sva zemaljska carstva, i prorok kaže: “Samo će stajati dovijeka.” (Daniel 2,44) Bilo je malo onih koji su razumjeli narav Kristovog poslanja, ali je zato mnoštvo očekivalo moćnog kneza koji će uspostaviti svoje kraljevstvo u Izraelu i koji će doći kao osloboditelj narodima.

Vrijeme se navršilo. Uniženo vjekovnim prijestupima čovječanstvo je čeznulo za dolaskom Otkupitelja. Sotona je radio na tome da produbi ponor između Zemlje i Neba i učini ga nepremostivim. Svojim je lažima poticao ljude na grijeh. Sotonina je namjera bila da iscrpi Božje strpljenje i uguši Njegovu ljubav prema čovjeku, tako da On prepusti svijet neprijateljskoj vlasti.

Sotona je pokušao sakriti od ljudi znanje o Bogu, skrenuti njihovu pozornost s Božjeg Hrama i uspostaviti svoje krljevstvo. Njegova je borba za prevlast izgledala gotovo sasvim uspjelom. Ali Bog je u svakom naraštaju imao svoje predstavnike. Čak je i među neznabošcima bilo ljudi preko kojih je Krist radio da bi podigao narod iz grijeha i poniženja. Ipak, ti su ljudi bili prezreni i poraženi. Mnogi od njih doživjeli su nasilnu smrt. Mračna sjenka koju je Sotona bacio na svijet postajala je sve tamnijom i tamnijom.

Sotona je preko neznaboštva vjekovima odvraćao ljude od Boga, ali izopačujući vjeru Izraela izborio je svoju veliku pobjedu. Povodeći se za svojim shvaćanjima i služeći im, neznabošci su izgubili spoznaju o Bogu i postajali sve izopačeniji. Tako je bilo i s Izraelom. Načelo da se čovjek može spasiti svojim djelima počiva u osnovi svake neznabožačke religije; sada je to postalo načelo i židovske vjere. Sotona je zasadio ovo načelo. Gdje god se ono usvaja, ljudi nemaju zaštitu od grijeha.

Vijest o spasenju objavljena je ljudima preko ljudskih oruđa. Međutim, Židovi su težili da istina o vječnom životu ostane u njihovoj isključivoj vlasti. Oni su nagomilali živu manu i ona se pokvarila. Vjera koju su pokušali zadržati samo za sebe pretvorila se u sablazan. Oni su lišili Boga Njegove slave i obmanuli svijet krivotvorenim evanđeljem. Oni se nisu htjeli podčiniti Bogu za spasenje svijeta, postavši Sotonini posrednici za njegovo uništenje.

Narod kojega je Bog pozvao da bude stup i temelj istine postao je Sotonin predstavnik. Obavljao je zadaću koju mu je Sotona povjerio da pogrešnim predočavanjem Božjeg karaktera navede svijet da Ga smatra tiraninom. I sami svećenici koji su služili u Hramu izgubili su iz vida smisao službe koju su vršili. Prestali su u simbolima gledati ono što su oni predstavljali. U prinošenju žrtvenih darova ponašali su se kao glumci u kazalištu. Obredi što ih je sâm Bog uspostavio postali su sredstva za zasljepljivanje uma i otvrdnjavanje srca. Ovim kanalima Bog nije mogao više ništa učiniti za čovjeka. Cijeli se sustav morao ukinuti.

Obmana grijeha dosegla je svoj vrhunac. Sva oruđa za izopačenje ljudskih duša bila su pokrenuta. Promatrajući svijet, Božji Sin je gledao patnju i bijedu. Sa sažaljenjem je vidio kako su ljudi postali žrtve Sotonine svireposti. Sa suosjećanjem je promatrao one koji su bili izopačeni, uništeni i izgubljeni. Oni su izabrali vladara koji ih je kao robove okovao lancima za svoja kola. Smeteni i prevareni kretali su se u sumornoj povorci prema vječnoj propasti — k smrti u kojoj nema nade u život, k noći nakon koje nema jutra. Sotonina oruđa udružila su se s ljudima. Tijela ljudskih bića, stvorena da budu prebivalištem samoga Boga, postala su stanište demona. Nadnaravne su sile djelovale na osjetila, živce, nagone i organe ljudi da bi ih potaknule na popuštanje najnižim strastima. Demonski pečat bio je utisnut u crte ljudskih lica. Ljudska lica su imala izraz zlih demona kojima su bili opsjednuti. Takav je bio prizor koji je promatrao Otkupitelj svijeta. Kakav prizor za Neizmjernu Čistoću!

Grijeh je postao znanošću, a porok posvećen kao dio religije. Pobuna je pustila korijene duboko u srcu i čovjekovo je najokrutnije neprijateljstvo bilo usmjereno protiv Neba. Pred cijelim svemirom pokazalo se da se bez Boga čovječanstvo ne može podignuti. Onaj tko je stvorio svijet mora darovati novi sastojak života i sile.

S neizmjernim zanimanjem stanovnici svjetova koji nisu pali očekivali su da vide Jahvu kako ustaje i uništava stanovnike Zemlje. Da je Bog to učinio, Sotona bi bio spreman sprovesti svoj plan, osiguravajući tako sebi podaničku pokornost nebeskih bića. On je izjavio da načela Božje vladavine ne omogućuju opraštanje. Da je svijet bio uništen, on bi tvrdio da su se njegove optužbe pokazale istinitima. Bio je spreman baciti krivnju na Boga i svoju pobunu proširiti i na nebeske svjetove. Međutim, umjesto da uništi svijet, Bog je poslao svojega Sina da ga spasi. Premda su se izopačenost i prkos mogli vidjeti u svakom dijelu pokorene Zemlje, osiguran je način za njezin oporavak. U trenutku krize, kad je izgledalo da će Sotona pobijediti, Božji Sin je došao kao Poslanik božanske milosti. U sva vremena, u svakom trenutku, Božja se ljubav pokazivala palom ljudskom rodu. Unatoč ljudskoj izopačenosti, znakovi milosti neprekidno su se pokazivali. A kad se navršilo vrijeme, Božanstvo se proslavilo izlijevanjem obilja iscjeljujuće milosti na svijet, milosti koja nikada neće biti spriječena ili zaustavljena, dok se plan spasenja ne izvrši.

Sotona je likovao što je u ljudskom rodu uspio zamračiti Božju sliku. Tada je Isus došao da obnovi u čovjeku Stvoriteljevu sliku. Nitko drugi do Krist nije mogao ponovno oblikovati karakter koji je upropašten grijehom. On je došao istjerati demone koji su nadzirali ljudsku volju. On nas je došao podignuti iz prašine, kako bi ponovno oblikovao uništeni karakter prema uzoru svojega božanskog karaktera i uljepšao ga svojom slavom.