Duhovna obnova

Ezra je u pravo vrijeme stigao u Jeruzalem. Osjećala se velika potreba za njegovom nazočnošću i njegovim utjecajem. Njegov dolazak ulio je hrabrost i nadu u srca mnogih koji su dugo djelovali u teškim okolnostima. Od dolaska prve skupine prognanika pod vodstvom Zerubabela i Jošue, prije više od sedamdeset godina, mnogo posla je bilo obavljeno. Hram je bio dovršen, gradske zidine djelomično popravljene. Međutim, još je mnogo posla trebalo dovršiti.

Među onima koji su se prijašnjih godina vratili u Jeruzalem mnogi su ostali vjerni Bogu sve do kraja života; ali značajan broj njihove djece i unuka zanemarivao je svetost Božjeg zakona. Čak su i neki glavari na uglednim položajima živjeli u otvorenom grijehu. Njihovo je ponašanje u velikoj mjeri poništavalo napore da se unaprijedi Božje djelo; jer sve dotle dok je otvoreno kršenje Zakona prolazilo bez ukora, blagoslovi Neba nisu se mogli izlijevati na narod.

Upravo je Božja providnost navela Ezru da s onima koji su putovali s njim održava sastanke na kojima su zajednički tražili Gospodina. Iskustva koja su nedavno stekli na svojem putovanju iz Babilona, krećući se bez zaštite bilo kakve ljudske snage, osigurala su im bogate duhovne pouke. Mnogi su ojačali u vjeri; i kad su se počeli miješati s obeshrabrenim ili ravnodušnim stanovnicima Jeruzalema, svojim utjecajem snažno su poduprli obnovu koja je uskoro započela.

Četvrtoga dana nakon dolaska, blago u srebru i zlatu, zajedno s posuđem za službu u Svetištu, povjerenici su predali službenicima Hrama u nazočnosti svjedoka i s krajnjom točnošću. Svaki komad je bio provjeren, “na broju i težini” (Ezra 8,34).

Izgnanici koji su se vratili iz sužanjstva s Ezrom, prinijeli su “žrtvu paljenicu Bogu Izraelovu”, kao okajnicu i kao izraz svoje zahvalnosti, kao zahvalnicu za zaštitu koju su im tijekom putovanja pružali sveti anđeli. “Zatim predaše kraljeve naredbe kraljevskim satrapima i upraviteljima s one strane Rijeke, i oni pomogoše narod i Dom Božji.” (Ezra 8,35.36)

Kratko vrijeme nakon toga neki značajni ljudi u Izraelu izišli su pred Ezru s vrlo ozbiljnim pritužbama. Naime, “izraelski narod, svećenici i leviti” otišli su tako daleko u svom nepoštovanju svetih Gospodnjih naredbi da su se ženidbom pomiješali s pripadnicama okolnih neznabožačkih naroda. Ezri je bilo rečeno: “Za sebe i za sinove svoje uzimali su za žene njihove kćeri: sveti rod pomiješao se s narodima zemlje; glavari i savjetnici prvi su počinili tu nevjernost.” (Ezra 9,1.2)

Proučavajući uzroke koji su doveli do babilonskog sužanjstva, Ezra je shvatio da se otpad Izraelaca u velikoj mjeri može pripisati miješanju s poganskim narodima. Vidio je da bi sebi prištedjeli mnoga žalosna i ponižavajuća iskustva da su poslušali Božju naredbu i ostali odvojeni od okolnih naroda. Sada, kad je saznao da se usprkos iskustvima iz prošlosti istaknuti glavari usuđuju kršiti zakone koji su bili dani kao brana protiv otpada, njegovo se srce uznemirilo. Pomislio je na Božju dobrotu koja je narodu ponovno dala uporište u rodnoj zemlji i ispunio se pravednim gnjevom i žalošću zbog njihove nezahvalnosti. Sâm je rekao o tome: “Na tu vijest razderah svoju odjeću i svoj ogrtač, čupao sam kosu i bradu svoju, i sjedoh utučen.

Svi koji su strahovali od Božje riječi sakupili se oko mene zbog nevjernosti onih povratnika. A ja sam sveudilj sjedio utučen, sve do večernje žrtve.” (Ezra 9,3.4)

U vrijeme večernje žrtve Ezra je ustao i, još jednom razderavši haljinu i plašt, pao je na koljena i rasteretio svoju dušu uputivši molitvu Nebu. Raširivši ruke Gospodinu, uzviknuo je: “Bože moj! Stid me i bojim se podići svoje lice k tebi, Bože moj! Jer su se umnožila zlodjela naša preko glave, i grijesi su se naši nagomilali do neba.”

Zatim je nastavio: “Od vremena otaca svojih pa do danas u krivnji smo velikoj, i zbog zlodjela svojih bijasmo predani u ruke zemaljskih kraljeva: mi, kraljevi naši i svećenici naši — pod mač, u sužanjstvo, u plijen i na sramotu, kao što je to i danas. Ali sada, za kratko vrijeme, učinio nam je Jahve, Bog naš, milost, i ostavi nam Ostatak, i dade nam utočište u svome svetom mjestu: tako nam je Bog naš prosvijetlio oči i dao nam malo života u robovanju našem. Jer mi smo robovi, ali nas u ropstvu našem nije nikada ostavio Bog naš: nego nam dade te nađosmo milost u perzijskih kraljeva, dade nam snage da podignemo Dom Boga našega i da obnovimo njegove ruševine, i pribavi nam utočište u Judeji i Jeruzalemu.

Ali sad, što možemo reći, Bože moj, kad smo poslije svega toga odnemarili zapovijedi tvoje koje si zapovjedio preko svojih slugu proroka. … I poslije svega što nas je stiglo zbog zlih djela naših i zbog naše velike krivice, dobro je, o Bože naš, što si naša zlodjela smatrao manjima nego što je zloća njihova i što si nam ostavio ovaj Ostatak! Zar možemo i dalje kršiti naredbe tvoje i vezivati se s ovim gnusnim narodima? Ne bi li se ti razgnjevio i satro nas, da ni Ostatka ni ikoga spašena više ne bi bilo? Jahve, Bože Izraelov, po pravednosti tvojoj mi ostadosmo Ostatak, kao što smo danas: evo nas pred tobom s grijehom svojim! Zaista ne bismo zbog njega smjeli stajati pred tobom!” (Ezra 9,6-15)

Žalost Ezre i njegovih pomoćnika zbog zala koja su se podmuklo uvukla u samo srce Gospodnjeg djela, dovela je do pokajanja. Mnogi od onih koji su pogriješili bili su duboko ganuti. “I taj je narod gorko plakao.” (Ezra 10,1) U ograničenom opsegu počeli su shvaćati odvratnost grijeha i užas koji obuzima Boga dok ga promatra. Uvidjeli su svetost Zakona izgovorenog na Sinaju i mnogi su zadrhtali pri pomisli na njegov prijestup.

Jedan od nazočnih, imenom Šekanija, priznao je istinitost svih riječi koje je izrekao Ezra. “Mi smo izdali Boga svoga ženeći se tuđinkama iz naroda zemlje. Ali još ima nade Izraelu.” Šekanija je predložio da svi oni koji su prestupili Zakon obnove Savez s Gospodinom i da prihvate presudu koja će im biti izrečena “prema zapovijedi”. Ezru je pozvao: “Ustani, jer to je tvoja dužnost, a mi ćemo biti uza te. Budi hrabar, i na djelo!” “Tada ustade Ezra i zakle glavare svećeničke, i levite, i sve Izraelce da će učiniti kako im bijaše rekao. I zakleše se.” (Ezra 10,2-5)

To je bio početak divne obnove. Beskrajno strpljivo i taktično, pozorno uzimajući u obzir prava i dobrobit svakog pojedinca, Ezra i njegovi suradnici trudili su se uputiti pokajnike na pravi put. Iznad svega ostaloga, Ezra je bio učitelj Zakona; i pošto se osobno uključivao u ispitivanje svakog slučaja, nastojao je uvjeriti narod u svetost ovoga Zakona i u blagoslove koje će steći njegovim vršenjem.

Gdje god se Ezra našao, dolazilo je do buđenja zanimanja za proučavanje svetih spisa. Bili su postavljani učitelji da poučavaju narod; Zakon je bio uzdizan i stavljan na počasno mjesto. Istraživane su knjige prorokâ, a tekstovi koji su nagovješćivali dolazak Mesije donosili su nadu i utjehu mnogom žalosnom i umornom srcu.

Prošlo je više od dvije tisuće godina otkako je Ezra “nastojao svim srcem proniknuti Zakon Jahvin i vršiti ga” (Ezra 7,10), ali protjecanje vremena nije oslabilo utjecaj njegovog pobožnog primjera. Tijekom mnogih stoljeća izvještaj o njegovom posvećenom životu potaknuo je mnoge da odluče “svim srcem proniknuti Zakon Jahvin i vršiti ga”.

Ezrine pobude su bile uzvišene i svete; u svemu što je činio bio je pokretan dubokom ljubavlju prema dušama. Sućut i nježnost koje je on pokazivao prema onima koji su griješili, namjerno ili zbog neznanja, trebale bi biti očit primjer svima koji se trude provoditi obnovu. Božji sluge moraju biti čvrsti kao stijena kad je riječ o načelima; ali ipak, sve u svemu, trebaju pokazati sućut i strpljenje. Slično Ezri, prijestupnike trebaju učiti putu života otkrivajući im načela koja su temelj svih dobrih djela.

U ovo naše doba, kad se Sotona na razne načine trudi da zaslijepi oči ljudi prema obvezujućim zahtjevima Božjega zakona, svijetu su potrebni ljudi koji će moći mnoge navesti da “osjećaju strahopočitanje prema zapovijedi Boga našega” (Ezra 10,3). Potrebni su pravi reformatori, koji će prijestupnicima ukazati na velikog Zakonodavca i poučiti ih da je “savršen Zakon Jahvin — dušu krijepi” (Psalam 19,7). Potrebni su ljudi koji savršeno poznaju Pismo, ljudi čija svaka riječ i djelo uzdižu Gospodnje uredbe, ljudi koji se trude ojačati vjeru. Potrebni su učitelji — o, kako su samo potrebni — koji će srca nadahnjivati poštovanjem i ljubavlju prema Pismu.

Sveopće bezakonje koje danas prevladava, u velikoj se mjeri može pripisati propuštanju da se proučava i sluša Pismo, jer kad se odbacuje Božja riječ, tada se odbacuje i njezina snaga da suzbije zle strasti nepreporođenog srca. Ljudi siju u tijelo i od tijela žanju pokvarenost.

Zajedno s odbacivanjem Biblije došlo je i do odbacivanja Božjeg zakona. Naučavanje da su ljudi oslobođeni poslušnosti božanskim propisima oslabila je snagu moralnih obveza i otvorila brane bezakonju da provali u svijet. Bezakonje, razuzdanost i pokvarenost zapljuskuju nas kao nezaustavljiva bujica. Na sve strane vidimo zavist, zla sumnjičenja, licemjerje, krađu, suparništvo, sukobe, iznevjeravanje svetog povjerenja, popuštanje strastima. Svekoliki sustav vjerskih načela i nauka, koje trebaju tvoriti temelj i okvir društvenog života, izgleda kao da se ljulja, samo što ne padne i raspadne se.

U posljednjim danima povijesti ovoga svijeta i dalje se čuje glas koji se čuo sa Sinaja: “Nemoj imati drugih bogova osim mene.” (Izlazak 20,3) Čovjek je uzdigao svoju volju nasuprot Božjoj, ali on ne može utišati glas Zapovijedi. Ljudski um ne može zaobići svoje obveze prema višoj sili. Teorije i špekulacije mogu se umnožavati; ljudi mogu pokušavati znanost suprotstaviti otkrivenju i tako ukloniti Božji zakon; ali glasno i sve glasnije odjekuje zapovijed: “Gospodaru, Bogu svojemu klanjaj se i njemu jedinom služi!”(Matej 4,10)

Ne može se govoriti o slabljenju ili jačanju Gospodnjeg zakona. Kakav je uvijek bio, takav će i ostati. On je uvijek postojao i uvijek će postojati kao pravedan, dobar i savršen sâm po sebi. On se ne može ukinuti ni promijeniti. “Dati mu čast” ili ga “osramotiti”, to su samo ljudski pojmovi!

Između ljudskih zakona i Gospodnjih propisa doći će do posljednjega velikog sukoba u velikoj borbi između dobra i zla. Mi sada upravo ulazimo u tu bitku — ne u bitku između suparničkih Crkava koje se bore za prevlast, već između religije Biblije i religija bajki i predaja. Snage koje su se ujedinile protiv istine već sada su aktivno na djelu. Božja sveta Riječ, koja nam je predana uz tako visoku cijenu trpljenja i krvoprolića, malo se cijeni. Samo je rijetki stvarno prihvaćaju kao pravilo života. Nevjerništvo prevladava u zastrašujućoj mjeri, ne samo u svijetu, već i u Crkvi. Mnogi su došli dotle da odbacuju istine koje tvore same stupove kršćanske vjere. Velike činjenice o stvaranju koje su objavili nadahnuti pisci, pad čovjeka, pomirenje, trajnost Zakona — sve je to praktično odbacio svijet koji sebe smatra kršćanskim. Tisuće onih koji se ponose svojim znanjem, proglašavaju neograničeno povjerenje u Bibliju znakom slabosti, dok cjepidlačenje u vezi s biblijskim tekstovima, “duhovno” tumačenje i obrazlaganje njezinih najvažnijih istina smatraju dokazom učenosti.

Kršćani se moraju pripremati za ono što će uskoro zadesiti svijet kao najveće iznenađenje, i tu pripremu trebaju obaviti marljivim proučavanjem Božje riječi i nastojanjem da svoj život usuglase s njezinim propisima. Bitna pitanja vječnosti zahtijevaju od nas nešto više od samo neke umišljene religije, religije riječi i obličja pobožnosti, u kojoj istina ostaje u predvorju srca. Bog poziva na obnovu. Riječi Biblije, i samo Biblije, trebaju odjekivati s propovjedaonica. Međutim, Bibliji je oduzeta njezina snaga, a posljedice se vide u snižavanju tona duhovnog života. U mnogim današnjim propovijedima nema onog očitovanja božanskoga koje budi savjest i unosi život u dušu. Slušatelji ne mogu reći: “Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!” (Luka 24,32) Ima mnogo onih koji plaču za živim Bogom, koji čeznu za božanskom nazočnošću. Neka Božja riječ progovori srcu! Neka oni koji su slušali samo predaje i ljudske teorije i uzrečice čuju glas Onoga koji može obnoviti dušu za vječni život!

Veliko svjetlo obasjava nas od patrijarha i proroka. Slavne riječi su bile izgovorene o Sionu, o Božjem gradu. Bog želi da i preko Njegovih današnjih sljedbenika sija Njegovo svjetlo. Ako su sveti u Starom zavjetu davali tako blistavo svjedočanstvo o vjernosti, zar ne bi trebali i oni koje je obasjala nagomilana svjetlost vjekova dati još značajnije svjedočanstvo o snazi istine? Slava proročanstava baca svjetlo na našu stazu. Simbol se sreo s ostvarenjem u smrti Božjega Sina. Krist je ustao iz mrtvih, objavljujući iznad iznajmljenog groba: “Ja sam uskrsnuće i život.” (Ivan 11,25) On je poslao svojega Duha na svijet da nas u sve uputi. Čudesnom snagom svoje moći On je svoju pisanu Riječ sačuvao kroz sve vjekove.

Reformatori, po čijem se protestu nazivamo protestanti, smatrali su da ih je Bog pozvao da svjetlo Evanđelja objave svijetu; u nastojanju da to postignu bili su spremni žrtvovati svoje imanje, svoju slobodu, pa čak i sâm život. Iako suočeni s progonstvom i smrću, objavili su Evanđelje blizu i daleko. Božju riječ odnijeli su ljudima, i svi društveni slojevi, niski i visoki, bogati i siromašni, učeni i neobrazovani, željno su je proučavali sami za sebe. Jesmo li mi, u ovom posljednjem sukobu u velikoj borbi, isto tako dostojni povjerenja koje nam je ukazano kao što su to bili reformatori?

“Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu. … Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Jahvine. Neka mole: ‘Smiluj se, Jahve, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda.’ .. Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom!” (Joel 2,15-17; 12-14)

Čovjek prilike

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Nehemije 1 i 2

Nehemija, jedan od hebrejskih izgnanika, zauzimao je utjecajan i ugledan položaj na perzijskom dvoru. Kao kraljev peharnik slobodno je dolazio u kraljevu blizinu. Zaslugom svojega položaja, zbog svoje sposobnosti i vjernosti, postao je kraljev prijatelj i savjetnik. Ali iako je uživao kraljevu naklonost, iako je bio okružen raskoši i sjajem, nije zaboravio ni svoga Boga ni svoj narod. S dubokim zanimanjem njegovo je srce bilo obuzeto Jeruzalemom; njegove nade i radosti bile su povezane s blagostanjem toga grada. Preko tog čovjeka, koji je svojim bavljenjem na perzijskom dvoru bio pripremljen za djelo na koje će biti pozvan, Bog je namjeravao donijeti blagoslov svojem narodu u zemlji njihovih otaca.

Od vjesnika iz Judeje hebrejski je domoljub saznao da su teški dani nastali u Jeruzalemu, izabranom gradu. Izgnanici koji su se vratili trpjeli su nevolju i sramotu. Hram i dijelovi grada bili su obnovljeni; ali djelo obnavljanja je zaustavljeno, službe u Hramu ometene, a narod je bio u stalnom strahu budući da je najveći dio gradskih zidina i dalje bio razrušen.

Skrhan tugom, Nehemija nije mogao ni jesti ni piti; plakao je, tugovao nekoliko dana i postio (Nehemija 1,4). U nevolji se obratio nebeskom Pomoćniku. “Molio sam se pred Bogom nebeskim” — pisao je kasnije. Iskreno je priznao svoje grijehe i grijehe svoga naroda. Molio se da Bog podupre Izrael, da vrati hrabrost i snagu narodu, da mu pomogne obnoviti zapuštena mjesta u Judeji.

Dok se Nehemija molio, vraćala mu se vjera i rasla hrabrost. Njegova su se usta napunila svetih dokaza. Ukazao je da će sramota pasti na Boga ukoliko Njegov narod, sada kad se vratio Njemu, bude prepušten slabosti i tlačenju; pozivao je Gospodina da ispuni svoje davno obećanje: “U posljednje vrijeme ti ćeš se obratiti Jahvi, Bogu svomu, i poslušati njegov glas. Ta Jahve, Bog tvoj, Bog je milosrdan; neće te on zapustiti ni upropastiti, niti će zaboraviti Saveza što ga je pod zakletvom sklopio s ocima tvojim.” (Ponovljeni zakon 4,29-31) Ovo obećanje bilo je dano Izraelcima preko Mojsija prije nego što su ušli u Kanaan i u svim stoljećima ostalo je nepromijenjeno. Božji narod se sada vratio Bogu u pokajanju i u vjeri i Njegovo obećanje nije smjelo ostati neispunjeno.

Nehemija je često izlijevao svoju dušu pred Bogom moleći za svoj narod. Međutim, sada, dok je molio, u njegovim se mislima počela oblikovati sveta namjera. Odlučio je da će, ukoliko dobije dopuštenje od kralja, ukoliko nabavi oruđa i građu, sâm preuzeti zadatak obnavljanja jeruzalemskih bedema i vraćanja izgubljene moći izraelskom narodu. Tražio je od Gospodina da mu pomogne naći milost pred kraljem kako bi dobio priliku za ostvarenje svojega plana. “O, Jahve! … Neka uho tvoje bude pažljivo i oči tvoje otvorene, da čuješ molitvu sluge svoga, … udijeli danas sreću sluzi svome i učini da nađe milost pred ovim čovjekom.”

Četiri mjeseca Nehemija je čekao povoljnu priliku da svoj zahtjev iznese kralju. Za to vrijeme, iako mu je srce otežalo od žalosti, trudio se da u kraljevoj nazočnosti bude radosno raspoložen. U tim dvoranama, punima raskoši i sjaja, sve je moralo izgledati radosno i sretno. Tuga nije smjela baciti sjenu na lica onih koji su služili pred kraljem. Međutim, u trenucima kad bi ostajao sâm, skriven od ljudskih očiju, Nehemija je upućivao mnoge molitve i priznanja, prolijevao suze na vidiku i Bogu i anđelima.

Na kraju, tuga koja je ispunjavala srce ovoga rodoljuba nije se više mogla skrivati. Besane noći i dani ispunjeni brigama počeli su ostavljati trag na njegovom licu. Kralj, zabrinut za svoju sigurnost, naučio je čitati izraze lica i prozirati maske koje su ljudi navlačili, pa je vidio da neka tajna patnja muči njegovog peharnika. Počeo se raspitivati: “Što ti je tužno lice? Nisi li možda bolestan? Nije drugo nego je tuga u tvome srcu!”

Pitanje je uplašilo Nehemiju. Zar neće kralj biti ljut kad sazna da su misli njegovog dvoranina daleko odlutale, da misli o svome napaćenom narodu, iako želi ostaviti dojam da je sav predan kraljevoj službi? Zar neće i sam život prijestupnika biti time ugrožen? Njegov omiljeni plan o obnavljanju moći Jeruzalema — neće li sada biti osuđen na propast? Sâm piše: “Ja se veoma uplaših.” Drhtavih usana i suznih očiju otkrio je kralju uzrok svoje žalosti. “Neka uvijek živi kralj!” odgovorio je. “Kako mi lice ne bi bilo tužno, kad je grad, gdje su grobovi mojih otaca razoren, a vrata mu ognjem spaljena?”

Izvještaj o stanju Jeruzalema pobudio je kraljevu samilost umjesto da potakne njegove predrasude. Njegovo sljedeće pitanje pružilo je Nehemiji priliku koju je dugo čekao: “Što, dakle, želiš?” Međutim, Božji čovjek se nije usudio odgovoriti sve dok ne dobije savjet od Nekoga tko je mnogo veći od Artakserksa. Morao je obaviti sveti zadatak i bila mu je potrebna kraljeva pomoć; shvatio je da od načina na koji će iznijeti svoju želju zavisi hoće li dobiti kraljevo dopuštenje i osigurati njegovu potporu. “Zazvah Boga nebeskoga” — kaže on. Tijekom te kratke molitve Nehemija je stupio u blizinu Kralja nad kraljevima i privukao na svoju stranu silu koja može obratiti srca kao što se skreću riječni tokovi.

Molitva kakvom se Nehemija molio u času svoje potrebe sredstvo je koje kršćaninu stoji na raspolaganju u okolnostima kad ostali oblici molitve nisu mogući. Opterećeni radnici na užurbanim stazama života, natovareni i skoro svladani poteškoćama, mogu poslati molbu Bogu i zatražiti Njegovo vodstvo. Putnici na moru i na kopnu, kad im zaprijeti neka velika opasnost, mogu se na taj način prepustiti nebeskoj zaštiti. U času iznenadne poteškoće ili opasnosti duša se može obratiti Onomu koji je obećao da će priskočiti u pomoć svojim vjernim i odanim sljedbenicima kad god zavape k Njemu. U svim okolnostima, u svim prilikama, duša opterećena žalošću i brigama, ili pod udarom surovih kušnji, može naći sigurnost, potporu i pomoć u nepresušnoj ljubavi i snazi Boga koji drži svoje obećanje.

Nehemija, u tom kratkom trenutku molitve Kralju nad kraljevima, stekao je hrabrosti da iznese Artakserksu svoju želju da za neko vrijeme bude oslobođen svojih dužnosti na dvoru, da dobije punomoć za izgradnju opustošenih dijelova Jeruzalema i da ga ponovno učini jakim, utvrđenim gradom. Ovaj je zahtjev mogao imati dalekosežne posljedice za hebrejski narod. Nehemija izvještava: “I dade mi kralj, jer dobrostiva ruka Boga mojega bijaše nada mnom.”

Pošto je osigurao pomoć koju je tražio, Nehemija je mudro i dalekovidno nastavio sređivati sve što je bilo potrebno da bi njegova nakana uspjela. Nije zanemario nijednu mjeru koja bi pridonijela njezinu ostvarenju. Čak ni svojim sunarodnjacima nije otkrio svoju namjeru. Iako je znao da bi se mnogi radovali njegovom uspjehu, bojao se da bi neki, svojom nepromišljenošću, mogli probuditi zavist njegovih neprijatelja i, možda, izazvati propast cijelog pothvata.

Zahtjev upućen kralju bio je prihvaćen s takvom naklonošću da se Nehemija ohrabrio zatražiti još neke pogodnosti. Da bi svojoj zadaći dao dostojanstvo i autoritet, i da bi se ujedno osigurao protiv opasnosti na putu, zatražio je i dobio vojničku pratnju. Izmolio je kraljeva pisma, upućena satrapima pokrajina s onu stranu Eufrata, koji su upravljali područjima kroz koja je morao proći na svojem putu u Judeju; dobio je i pismo za upravitelja kraljeve šume na obroncima Libanona u kojemu se od njega zahtijevalo da osigura svu potrebnu građu. Kako ne bi bio optužen da je prekoračio svoje ovlasti, Nehemija se potrudio da jasno omeđi svoj autoritet i svoje prednosti.

Ovaj primjer mudre dalekovidnosti i odlučnog djelovanja treba biti pouka svim kršćanima. Božja djeca trebaju ne samo moliti s vjerom, već i raditi marljivo, brižljivo i promišljeno. Ona se suočavaju s mnogim poteškoćama i često ometaju blagonaklono djelovanje Providnosti samo zato što smatraju da razboritost i neumorni napori nemaju mnogo veze s religijom. Nehemija nije smatrao da je izvršio svoju dužnost kad je plakao i molio se pred Gospodinom. On je sjedinio svoje molbe sa svetim nastojanjem, uz molitvu je ulagao i ozbiljne napore za uspjeh posla kojega se prihvatio. Pažljivo razmišljanje i zrelo planiranje isto su tako bitni za ostvarenje svetih pothvata danas kao što su bili u vrijeme obnavljanja jeruzalemskih bedema.

Nehemija se nije oslanjao na nesigurno. Sredstva koja su mu nedostajala tražio je od onih koji su mu ih bili sposobni pružiti. Gospodin je i sada voljan djelovati na srca onih koji upravljaju Njegovim dobrima i pokrenuti ih da prilože za djelo istine. Oni koji rade za Njega trebaju se poslužiti sredstvima koja su priložili ljudi pokrenuti Božjim Duhom. Ovi darovi mogu prokrčiti putove kojima će svjetlo istine biti odneseno u mnoge tamne krajeve. Darovatelji možda neće imati vjere u Krista, možda neće poznavati ni Njegovu Riječ; ali zbog toga ne smijemo odbijati njihove darove.