Posljednji judejski kralj

Na početku svojega kraljevanja Sidkija je uživao puno povjerenje babilonskoga kralja i imao je uza se iskusnog savjetnika, proroka Jeremiju. Da se časno ponašao prema Babiloncima i da je slušao poruke koje mu je Bog slao preko Jeremije, sačuvao bi poštovanje mnogih ljudi na visokim položajima i imao bi im priliku prenositi znanje o pravome Bogu. Tako bi i izgnanici u Babilonu došli u povoljniji položaj i dobili bi mnoge povlastice; Božje ime bilo bi slavljeno blizu i daleko; a oni koji su ostali u Judeji uštedjeli bi sebi strašne nevolje koje su ih konačno zadesile.

Preko Jeremije, Sidkija i svi Judejci, uključujući i one koji su bili odvedeni u Babilon, dobili su savjet da se mirno pokore privremenoj vlasti svojih upravljača. Posebno je bilo važno da oni koji su bili u izgnanstvu teže za mirom zemlje u koju su bili odvedeni. Međutim, to se suprotilo sklonostima ljudskog srca; i Sotona je, koristeći se okolnostima, učinio da se u narodu pojave lažni proroci, i u Jeruzalemu i u Babilonu, koji su objavljivali da će okovi ropstva uskoro biti raskinuti i da će biti obnovljen nekadašnji ugled naroda.

Slušanje tih laskavih proročanstava navelo bi i kralja i prognanike na kobne postupke i omelo bi milostive namjere koje je Bog imao s njima. Da ne bi došlo do pobune i velikih patnji, Gospodin je zapovjedio Jeremiji da se bez oklijevanja suoči s krizom iznoseći judejskom kralju sigurne posljedice pobune. Prognanike je također upozorio, putem pisama, da se ne zanose nadom da im je izbavljenje blizu. “Ne dajte da vas obmanjuju vaši proroci koji su među vama, vaši gataoci! Ne povodite se za snovima koje oni sanjaju!” pozivao ih je (Jeremija 29,8). U vezi s tim napomenuo im je da Gospodin namjerava obnoviti Izrael nakon što istekne sedamdeset godina sužanjstva, najavljenih preko Njegovih vjesnika.

S kakvom je nježnom sućuti Bog upoznao svoj narod s planovima koje je imao s Izraelom! On je znao da će, ako poslušaju lažne proroke i počnu očekivati skoro izbavljenje, njihov položaj u Babilonu postati vrlo težak. Svaki nemir u njihovoj sredini ili neposlušnost s njihove strane pojačali bi budnost vlasti, izazvali surovu reakciju Kaldejaca i doveli do daljnjih ograničavanja njihovih prava. Patnje i nevolje bile bi posljedica. On je tražio od njih da se mirno pokore svojoj sudbini i da svoje sužanjstvo učine što podnošljivijim; dao im je i sljedeći savjet: “Gradite kuće i nastanite se, sadite vrtove i uživajte urod njihov. … Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva vaš mir!” (Jeremija 29,5-7)

Među lažnim učiteljima u Babilonu bila su i dva čovjeka koji su se smatrali svetima, iako su živjeli pokvarenim životom. Jeremija je osudio zla djela tih ljudi i ukazao im na opasnosti koje im prijete. Ljuti zbog prijekora, oni su se pokušali usprotiviti djelu pravoga proroka nagovarajući ljude da odbace njegove riječi i da se ponašaju suprotno Božjem savjetu da se pokore babilonskom kralju. Gospodin je posvjedočio preko Jeremije da će ta dvojica lažnih proroka biti predana u ruke Nabukodonozoru i ubijena u njegovoj nazočnosti. Nije potrajalo dugo, i ovo proročanstvo se doslovno ispunilo.

Sve do kraja vremena pojavljivat će se ljudi koji će unositi zabunu i buntovnost među one koji sebe smatraju predstavnicima pravoga Boga. Oni koji proriču laž pozivat će ljude da se neozbiljno odnose prema grijehu. Kad strašne posljedice njihovih zlih djela postanu vidljive, oni će se truditi, koliko im to bude moguće, da one koji su ih uporno opominjali proglase odgovornima za svoje poteškoće, kao što su Hebreji optuživali Jeremiju za svoje nesreće. Međutim, isto onako kao što su se Gospodnje riječi u stara vremena pokazivale dostojnima povjerenja, tako će se vjerodostojnost Njegovih poruka potvrditi i danas.

Jeremija je od samog početka dosljedno preporučivao narodu da se pokori Babiloncima. Taj savjet nije bio upućen samo Judi, već i mnogim okolnim narodima. Prvih dana Sidkijina kraljevanja, izaslanici edomskog, moapskog i tirskoga kralja i drugih naroda posjetili su judejskoga kralja da vide je li po njegovu mišljenju došlo vrijeme da se zajednički pobune i hoće li im se on pridružiti u borbi protiv babilonskoga kralja. Dok su izaslanici čekali na odgovor, Jeremiji je došla riječ Gospodnja: “Načini sebi užad i jaram i stavi ga sebi na vrat. Zatim poruči kralju edomskom, kralju moapskom, kralju amonskom, kralju tirskom i kralju sidonskom, po njihovim izaslanicima koji su došli u Jeruzalem kralju judejskom Sidkiji.” (Jeremija 27,2.3)

Jeremiji je bilo naređeno da poruči ovim kraljevima preko njihovih izaslanika da ih je Gospodin predao u ruke Nabukodonozoru, babilonskom kralju, i da trebaju služiti “njemu i njegovu sinu, i sinu njegova sina, dok i njegovoj zemlji ne kucne čas” (Jeremija 27,7).

Osim toga, rekao je izaslanicima neka objave svojim vladarima da će, ukoliko odbiju služiti babilonskom kralju, biti kažnjavani “mačem, glađu i kugom” sve dok ne budu istrijebljeni. Posebno se trebaju čuvati naučavanja lažnih proroka koji će govoriti drukčije. Gospodin je objavio: “Ne slušajte, dakle, svojih proroka, gatalaca, sanjara, zvjezdara svojih i čarobnjaka koji vam govore: ‘Ne, vi nećete služiti kralju babilonskom!’ Jer vam oni laž prorokuju samo da vas udalje iz vaše zemlje, da vas otjeram pa da propadnete. Ali narod koji se upregne u jaram kralja babilonskoga da mu služi ostavit ću na miru u zemlji njegovoj — riječ je Jahvina — da je obrađuje i u njoj živi.” (Jeremija 27,8-11) Najmanja kazna koju je Bog mogao izreći tako buntovnom narodu bila je pokoravanje vlasti Babilona, ali ako se usprotive naređenom sužanjstvu, morat će osjetiti punu snagu Njegove kazne.

Zaprepaštenje okupljenih predstavnika mnogih naroda nije imalo granica kad im je Jeremija, noseći jaram pokornosti oko vrata, objavio Božju volju.

Usprkos oštrom protivljenju, Jeremija je čvrsto zastupao politiku pokoravanja. Među onima koji su se usudili odbaciti Gospodnji savjet isticao se Hananija, jedan od lažnih proroka protiv kojih je narodu bila upućena opomena. Trudeći se da zadobije naklonost kralja i kraljevog dvora, podigao je glas prosvjeda govoreći da mu je Bog dao riječi ohrabrenja za Hebreje. Rekao je: “Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: ‘Skršit ću jaram kralja babilonskoga. Do dvije godine vratit ću na ovo mjesto sve posuđe Doma Jahvina koje je Nabukodonozor, kralj babilonski, odavde uzeo i odnio u Babilon. A tako i Jekoniju, sina Jojakimova, kralja judejskoga, i sve izgnanike judejske, koji dospješe u Babilon, također ću vratiti na ovo mjesto — riječ je Jahvina — jer ću skršiti jaram kralja babilonskoga.’” (Jeremija 28,2-4)

U nazočnosti svećenika i naroda, Jeremija ih je vatreno pozivao da se privremeno, tijekom razdoblja koje je Gospodin odredio, pokore babilonskom kralju. On je Judejcima navodio riječi proroka Hošee, Habakuka, Sefanije i drugih, čije su poruke ukora i opomene bile slične njegovima. On ih je podsjećao na događaje koji su se odigrali da bi se ispunila proročanstva o kaznama koje trebaju stići nepokajane grešnike. U prošlosti su Božje kazne pogađale nepokajane, pokazujući kako se točno ispunjavaju Božje poruke upućene preko Njegovih glasnika.

Na kraju svojega izlaganja Jeremija je predložio narodu: “Ali o proroku koji proriče mir možeš istom kad se ispuni njegova proročka riječ znati da ga je zaista Jahve poslao.” (Jeremija 28,9) Ukoliko se Izrael odluči izložiti riziku, budući događaji će konačno pokazati koji je prorok bio u pravu.

Jeremijine riječi, kojima je tražio od naroda da se pokori Babilonu, navele su Hananiju da uputi smjeli izazov njihovoj vjerodostojnosti. Skidajući simbolički jaram s Jeremijina vrata, Hananija ga je slomio govoreći: “Ovako govori Jahve: Evo ovako ću — za dvije godine — skršiti jaram Nabukodonozora, kralja babilonskoga, s vrata svih naroda!”

“Tada prorok Jeremija ode svojim putem.” (Jeremija 28,11) Bilo je jasno da više ne može ništa učiniti, osim da se ukloni s mjesta sukoba. Međutim, Jeremiji je bila upućena nova poruka. Dobio je naredbu: “Idi i ovako reci Hananiji: Ovako govori Jahve! Ti si skršio drveni jaram, ali ja ću mjesto njega načiniti željezni. Jer ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Željezni ću jaram staviti oko vrata svih ovih naroda da ih podvrgnem Nabukodonozoru, kralju babilonskom, i služit će mu, jer sam njemu podložio čak i poljsku zvjerad!”

“I prorok Jeremija reče proroku Hananiji: ‘Čuj me dobro, Hananija! Tebe nije poslao Jahve, a ti si u narodu pobudio varave nade. Zato ovako govori Jahve: Gle, brišem te s lica zemlje! Umrijet ćeš još ove godine, jer si propovijedao pobunu protiv Jahve!’ I umrije prorok Hananija te godine u sedmom mjesecu.” (Jeremija 28,13-17)

Lažni prorok je ojačao nevjerovanje naroda u Jeremiju i u njegovu poruku. On se pokvareno izdavao za Gospodnjeg vjesnika, i posljedica je bila njegova smrt. Jeremija je prorekao Hananijinu smrt u petom mjesecu, a u sedmom su se mjesecu njegove riječi ispunile i tako dokazale svoju vjerodostojnost.

Neredi, izazvani govorima lažnih proroka, natovarili su Sidkiji na vrat optužbu za izdaju, i samo je brzom i odlučnom akcijom mogao sačuvati svoj položaj vazala. Prilika za takvu akciju pružila mu se ubrzo. Čim su se izaslanici vratili iz Jeruzalema u okolne narode, judejski kralj je pošao sa Serajom, “velikim komornikom”, u važnu misiju u Babilon (Jeremija 51,59). Tijekom toga posjeta kaldejskom dvoru, Sidkija je obnovio svoju zakletvu na vjernost Nabukodonozoru.

Preko Daniela i ostalih hebrejskih zarobljenika babilonski se kralj upoznao sa snagom i vrhovnim autoritetom pravoga Boga; i kad se Sidkija još jednom zakleo na vjernost, Nabukodonozor je tražio od njega da se zakune u ime Jahve, Boga Izraelova. Da je Sidkija poštovao tu svoju ponovljenu zakletvu na vjernost, njegova odanost snažno bi utjecala na misli mnogih koji su promatrali one koji su govorili da štuju ime hebrejskog Boga i da Mu odaju čast.

Međutim, judejski je kralj zanemario visoku prednost da oda čast imenu živoga Boga. O Sidkiji je zato zabilježeno: “Činio je što je zlo u očima Jahve, njegova Boga; nije se ponizio pred prorokom Jeremijom, koji mu je govorio iz Jahvinih usta, nego se još i pobunio protiv kralja Nabukodonozora, koji ga bijaše zakleo Bogom; ostao je tvrdoglav i uporan u srcu da se ne obrati Jahvi, Bogu Izraelovu.” (2. Ljetopisa 36,12.13)

Dok je Jeremija nastavljao objavljivati svoja svjedočanstva u Judeji, prorok Ezekiel je bio podignut među zarobljenicima u Babilonu da opominje i tješi prognanike, ali i da potvrđuje riječi koje je Gospodin izgovorio preko Jeremije. Tijekom preostalih godina Sidkijine vladavine, Ezekiel je vrlo jasno iznosio ludost oslanjanja na lažna proročanstva onih koji su navodili prognanike da se nadaju skorom povratku u Jeruzalem. Njemu je bilo rečeno da najavi, uz pomoć mnogih simbola i svečanih poruka, opsadu i potpuno razorenje Jeruzalema.

Šeste godine Sidkijina kraljevanja Gospodin je pokazao Ezekielu u viđenju neke gadosti koje su se činile u Jeruzalemu, unutar vrata Gospodnjeg doma, pa čak i u unutrašnjem predvorju. Sobe pune idolskih slika i kipova, “svakojake slike gmazova i gnusnih životinja — sve kumiri doma Izraelova”, sve se to brzo smjenjivalo pred zaprepaštenim očima proroka (Ezekiel 8,10).

Oni od kojih se očekivalo da budu duhovni vođe naroda, “starješine doma Izraelova”, njih sedamdeset, viđeni su kako prinose tamjan idolopokloničkim likovima koji su bili uneseni u skrivene prostorije na svetom području predvorja Gospodnjeg Hrama. “Jahve nas ne vidi”, zavaravali su se Judejci odajući se neznabožačkim običajima, “jer je Jahve napustio zemlju”, izjavljivali su bogohulno (Ezekiel 8,11.12).

Ali bilo je još i “većih gnusoba” koje je prorok morao vidjeti. Kod vrata koja su iz vanjskog predvorja vodila u unutrašnje, bile su mu pokazane žene “koje oplakivahu Tamuza”, a u unutrašnjem predvorju Gospodnjeg doma, “na ulasku u Hekal Jahvin, između trijema i žrtvenika, bijaše oko dvadeset i pet ljudi, okrenutih leđima Hekalu Jahvinu, a licem prema istoku, i ondje se prema istoku klanjahu suncu” (Ezekiel 8,13-16).

A onda je slavno Biće, koje je pratilo Ezekiela kroz cijelo ovo zaprepašćujuće viđenje pokvarenosti na visokim mjestima u Judeji, upitalo proroka: “Vidiš li to, sine čovječji? Malo li je domu Judinu svih ovih gnusoba što ih ovdje čine, nego mi još zemlju pune i nasiljem, i ponovo me izazivaju, i granama pred nosom mašu? Zato ću i ja sada postupiti s njima jarosno, i oči se moje neće više sažaliti, i neću im se smilovati. I kad stanu iza glasa vikati na moje uši, neću ih uslišiti!” (Ezekiel 8,17.18)

Preko Jeremije Bog je govorio o pokvarenim ljudima koji su se drsko usudili govoriti narodu u Njegovo ime: “Da, i prorok i svećenik zlikovci su, čak i u Domu svome nađoh im pakost — riječ je Jahvina.” (Jeremija 23,11) U strašnoj optužnici protiv Jude koja je zapisana u završnom dijelu kronike o Sidkijinu kraljevanju, bila je ponovljena i ova optužba o oskvrnjenju Svetinje Hrama. Sveti pisac izjavljuje: “Pa i svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Jahvin, posvećen u Jeruzalemu.” (2. Ljetopisa 36,14)

Dan propasti judejskoga kraljevstva brzo se približavao. Gospodin im više nije mogao pružati nadu da će odvratiti od njih svoju najtežu kaznu. “A vi zar da prođete bez kazne?” pitao je Gospodin. “Ne, nećete ostati nekažnjeni.” (Jeremija 25,29)

Čak su i ove riječi bile dočekane s prezrivim podsmijehom. “Gle, prolaze dani, a od proroštva ništa!” izjavljivali su nepokajani. Međutim, preko Ezekiela je ovo odbacivanje sigurne proročke riječi bilo ukoreno. “Zato im reci: ‘Ovako govori Jahve Gospod: Dokončat ću te priče, i neće se više ponavljati u Izraelu. Reci im: Bliže se već dani, i sva će se proroštva moja ispuniti! Jer neće više biti u domu Izraelovu varavih viđenja, ni lažnih proroštava kojima ljude bijahu zavodili. Jer što ja, Jahve, Gospod, govorim, to će i biti, i riječ se neće odgoditi! Da! Još za vaših dana, rode odmetnički, riječ ću izgovoriti i izvršiti. Tako govori Jahve Gospod!’

I dođe mi riječ Jahvina: ‘Sine čovječji! Evo što se govori u domu Izraelovu: Viđenje što ga ovaj ugleda za dane je daleke! Prorokuje za daleka vremena! Zato im reci: Ovako govori Jahve Gospod: Nijedna riječ moja neće se više odgoditi! Što rekoh, rečeno je, i sve će se ispuniti! — riječ je Jahve Gospoda.’” (Ezekiel 12,22-28)

Najistaknutiji među onima koji su vodili narod u brzu propast bio je Sidkija, njihov kralj. Potpuno odbacujući Gospodnje savjete koje je dobivao preko proroka, zaboravljajući dug zahvalnosti prema Nabukodonozoru, kršeći svečanu zakletvu na vjernost, danu u ime Jahve, Boga Izraelova, judejski kralj pobunio se protiv proroka, protiv svojega dobročinitelja, i protiv svojega Boga. Misleći da postupa mudro, okrenuo se tražiti pomoć od prastarog neprijatelja Izraelovog dobra — “poslanike uputi u Egipat tražeći od njega konje i jaku vojsku”.

“Hoće li uspjeti?” pitao je Gospodin, misleći na onoga koji je tako podmuklo iznevjerio svako ukazano povjerenje. “Može li umaći onaj koji tako radi? Raskinu savez, pa da umakne? Života mi moga, riječ je Jahve Gospoda: jer prezre zakletvu kralja koji ga na prijestolje posadi i razvrže savez s njime, u njegovoj će zemlji umrijeti, usred Babilona! Svojom silnom vojskom i mnoštvom naroda faraon mu neće pomoći u boju … Prezreo je zakletvu, razvrgao savez. Da, iako ruku bijaše dao, sve to učini! Ne, neće umaći!” (Ezekiel 17,15-18)

Za “nečasnoga i bezbožničkog kneza izraelskog” došao je dan obračuna. “Skini mitru s glave i odloži kraljevski vijenac!” odredio je Gospodin. Sve do dana kad će sâm Krist uspostaviti svoje kraljevstvo, Judi neće biti dopušteno da ponovno ima svojega kralja. “Ruševine, ruševine, ruševine ću postaviti kakvih nije bilo, dok ne dođe onaj koji ima suditi, jer ja ću mu predati sud” — bila je božanska odluka o prijestolju Davidove kuće (Ezekiel 21,30-32).