Salomonovo pokajanje

Dvaput se Gospodin javio Salomonu tijekom njegove vladavine s riječima odobravanja i savjeta — u noćnom viđenju u Gibeonu, kad je obećanje o mudrosti, bogatstvu i časti bilo praćeno pozivom da ostane skroman i poslušan; i nakon posvećenja Hrama, kad ga je još jednom pozvao na vjernost. Jasne su bile preporuke, divna su bila obećanja dana Salomonu; pa ipak, o njemu, koji je po okolnostima, karakteru i životu naizgled bio savršeno pripremljen da ponese odgovornosti i da ispuni očekivanja Neba, stoji zapisano: “… Jer je okrenuo srce svoje od Jahve, Boga Izraelova, koji mu se bio dvaput javio, i koji mu je baš tada zabranio štovati druge bogove, ali on nije držao te zapovijedi.” (1. o Kraljevima 11,9.10) Njegov je otpad bio tako potpun i srce mu je tako otvrdnulo u prijestupima da je njegov slučaj izgledao skoro beznadnim.

Od radosti razgovora s Bogom, Salomon se okrenuo tražiti zadovoljstvo u osjetilnim užicima. O ovom svojem iskustvu sâm kaže: “Učinih velika djela: sazidah sebi palače, zasadih vinograde; uredih perivoje i voćnjake … nakupovah robova i robinja. … Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevače i pjevačice i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinji. I postadoh tako velik, veći no bilo tko prije mene u Jeruzalemu. …

I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojem. … A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem — i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.

Okrenuh zatim misao svoju mudrosti, gluposti i ludosti. Što, na priliku, čini kraljev nasljednik? Ono što je već učinjeno. … Omrznuh život. … Zamrzih sve za što sam se pod suncem trudio.” (Propovjednik 2,4-18)

Na temelju svojeg gorkog iskustva, Salomon je shvatio svu prazninu života koji u zemaljskim dobrima vidi svoj najviši cilj. On je podizao žrtvenike neznabožačkim bogovima, samo zato da shvati kako su prazna njihova obećanja o duhovnom miru. Mračne i mučne misli proganjale su ga i danju i noću. Za njega više nije bilo nikakve životne radosti ni duševnoga mira, a budućnost mu je izgledala tamna i očajna.

Ipak, Gospodin ga nije odbacio. Porukama opomene i strogim kaznama pokušavao ga je osvijestiti i pomoći mu da shvati grešnost svojeg ponašanja. Uklonio je svoju zaštitničku ruku i dopustio protivnicima da ugrožavaju i slabe kraljevstvo. “Tada diže Jahve protivnika Salomonu: Edomca Hadada. … Bog je protiv Salomona podigao protivnika mu Rezona …” koji “je bio protivnik Izraelov za života Salomonova. Jeroboam … je bio u službi Salomonovoj”, “valjan čovjek”, “i podigao je ruku protiv kralja” (1. o Kraljevima 11,14-28).

Konačno je Bog, preko proroka, uputio Salomonu strašnu poruku: “Kada je tako s tobom, te se ne držiš moga Saveza i naredaba koje sam ti dao, ja ću sigurno oduzeti od tebe kraljevstvo, i dat ću ga jednom od tvojih slugu. Ali neću to učiniti za tvoga života, zbog oca tvojega Davida; uzet ću ga iz ruke tvoga sina.” (1. o Kraljevima 11,11.12)

Trgnut kao iz nekog sna ovom presudom izrečenom protiv sebe i svojega doma, Salomon je probuđene savjesti počeo gledati svoju ludost u pravom svjetlu. Skrušen u duhu, oslabljena uma i tijela, okrenuo se umoran i žedan od isprovaljivanih zdenaca ovoga svijeta da se još jednom napije na izvoru života. Za njega je školovanje u školi patnji konačno donijelo željene posljedice. Dugo ga je progonio strah od konačne propasti, jer nije imao snage osloboditi se svojih ludosti; ali sada je u poruci koja mu je bila upućena prepoznao zraku nade. Bog ga nije potpuno odbacio, već ga je bio spreman izbaviti iz okova surovijih od groba, od kojih se sâm nije imao snage osloboditi.

Pun zahvalnosti, Salomon je priznao snagu i ljubav Onoga koji je “viši od najvišega” (Propovjednik 5,8 — Daničić; pokajnički je počeo usmjeravati svoje korake prema uzvišenim visinama neporočnosti i svetosti odakle je nekada tako sramno pao. Nije se mogao nadati da će ikada uspjeti izbjeći strašne posljedice grijeha, da će ikada iz svojih misli izbrisati sjećanje na neograničeno popuštanje svojim prohtjevima, ali trudit će se iskreno pomoći drugima da ne idu istim putom. Priznat će ponizno zablude svojega puta i podići glas opomene drugima da ne popuste zlim utjecajima koje je sam pokrenuo i da tako budu nepovratno izgubljeni.

Istinski pokajnik nikad ne briše iz sjećanja grijehe svoje prošlosti. On ne postaje, čim je stekao mir, nemaran prema pogreškama koje je činio. On razmišlja o onima koji su gledajući njegov način života bili navedeni na zlo, i trudi se na svaki mogući način da ih vrati na pravi put. Što je jasnije svjetlo u koje je ušao, to je jača njegova želja da stope bližnjih usmjeri prema pravom putu. On ne prikriva svoje pogrešno ponašanje trudeći se da svoje pogreške prikaže što manjima, već odašilje znak opasnosti da bi i drugi bili opomenuti.

Salomon je priznao da je “ljudsko srce puno zla, ludost je u srcima ljudi dok žive” (Propovjednik 9,3). I ponovno je izjavio: “Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo. I grešnik koji čini zlo i sto puta, dugo živi. Ja ipak znam da će biti sretni oni koji se boje Boga, jer ga se boje. Ali opak čovjek neće biti sretan i neće produljivati svoje dane ni kao sjena, jer se ne boji Boga.” (Propovjednik 8,11-13)

Nadahnut Duhom, kralj je zabilježio za buduće naraštaje povijest svojih protraćenih godina, zajedno s poukama i opomenama. I tako, iako je sjeme koje je on posijao njegov narod požnjeo u žetvi zla, njegovo životno djelo nije bilo potpuno izgubljeno. Krotko i ponizno, Salomon je kasnije “narod učio mudrosti, te je odmjerio, ispitao i sastavio mnogo mudrih izreka. … Ujedno se … trudio pronaći prikladne riječi i izravno izraziti istinu. … Besjede su mudrih ljudi kao ostani i kao pobodeni kolci: pastir se njima služi na dobro svojeg stada. I na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga, i da mnogo učenje umara tijelo.” (Propovjednik 12,9-12)

“Čujmo svemu završnu riječ: ‘Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer — to je sav čovjek.’ Jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.” (Propovjednik 12,13.14)

Salomonovi kasniji spisi otkrivaju da je on, sve više i potpunije shvaćajući pokvarenost svojega ponašanja, s posebnom pozornošću opominjao mlade da ne padnu u zabludu koja je njega navela da potpuno protrati najizabranije nebeske darove. Žalosno je i posramljeno priznao da se u cvijetu muževnosti, kad je u Bogu trebao naći svoju utjehu, potporu i život, odvratio od nebeskoga svjetla i božanske mudrosti i prihvatio idolopoklonstvo umjesto obožavanja Gospodina. I sada, shvativši na temelju žalosnog iskustva svu ludost takvog života, osjetio je vruću želju da spasi druge da ne dožive gorko iskustvo koje je sâm prošao.

S ganutljivim zanosom piše o prednostima i odgovornostima mladih u Božjoj službi:

“Ljupka je svjetlost i ugodno je očima vidjeti sunce. Ali ako čovjek živi i mnogo godina, neka se uvijek veseli, a neka se sjeti da će tamnih dana biti mnogo. Ispraznost je sve što će doći. Zato se raduj, mladiću, za svoje mladosti, i veseli se u danima svoga mladenaštva; idi putovima svoga srca i slijedi želje svojih očiju; ali znaj da će ti za sve to suditi Bog. Ukloni dakle jad iz svoga srca i udalji bol od svojega tijela. Ali je isprazna i mladost i doba tamnih kosa.” (Propovjednik 11,7-10)

“I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu zli dani i prispiju godine, kad ćeš reći: ‘Ne mile mi se.’

Prije nego potamni sunce i svjetlost,

mjesec i zvijezde,

i vrate se oblaci iza kiše.

U dan kad zadrhte čuvari kuće

i pognu se junaci,

i dosađuju se mlinarice

jer ih je premalo,

i potamne oni koji gledaju kroz prozore;

kad se zatvore ulična vrata,

oslabi šum mlina,

kad utihne pjev ptice

i zamru zvuci pjesme.

Kad je put uzbrdo muka

i svaki izlazak prijetnja;

a badem je u cvatu,

i skakavac ne skače više,

i koprov plod puca,

jer čovjek ide u svoj vječni dom!

A narikače već se kreću ulicama.

Prije nego se prekine srebrna vrpca

i zlatna se svjetiljka razbije

i razlupa se vrč na izvoru

i slomi točak na bunaru;

i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao,

a duh se vrati Bogu, koji ga je dao.”

(Propovjednik 12,1-7)

Ne samo za mlade, već i za one zrelih godina i one koji se spuštaju niz obronak života i suočavaju se sa suncem na zapadu, Salomonov život je pun opomene. Mi gledamo i slušamo o nesigurnosti u mladosti, o mladima koji se kolebaju između dobra i zla, kad matice zlih strasti izgledaju jače od njih. Kod onih u zrelijim godinama mi ne tražimo tu nesigurnost i prevrtljivost; očekujemo da karakter bude utvrđen, načela čvrsto ukorijenjena. Ali nije uvijek tako. Kad je po karakteru trebao biti kao ponosni hrast, Salomon je pao pod silom kušnji. Kad je njegova snaga trebala biti najčvršća, pokazalo se da je bio najslabiji.

Iz ovakvih primjera trebali bismo naučiti da je u budnosti i molitvi jedina sigurnost i mladih i starih. Sigurnost se ne temelji na visokom položaju i velikim privilegijama. Netko može godinama uživati istinsko kršćansko iskustvo, a da i dalje bude izložen Sotoninim napadajima. U borbi protiv grijeha iznutra i kušnji izvana čak je i silni Salomon bio pobijeđen. Njegov nas poraz uči, bez obzira na umne kvalitete koje čovjek ima i bez obzira na to kako je vjerno služio Gospodinu u prošlosti, da se nitko ne može sa sigurnošću osloniti na svoju mudrost i na svoje poštenje.

U svakom naraštaju i u svakoj zemlji istinski temelj i uzor za izgradnju karaktera uvijek je bio isti. Božanski zakon, “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim … a svoga bližnjega kao samoga sebe”, to veliko načelo koje se izrazilo u karakteru i životu našega Spasitelja jedini je sigurni temelj, jedini sigurni vodič (Luka 10,27). “Pouzdan je tvoj vijek: mudost i znanje spasonosno su blago — a strah Gospodnji njegovo bogatstvo” — ona mudrost i ono znanje koje nam jedino Bog može dati! (Izaija 33,6)

I danas je istina kao što je bilo istina u vrijeme kad su ove riječi o poslušnosti Božjim zapovijedima bile izrečene Izraelu: “To će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost.” (Ponovljeni zakon 4,6) Ovdje je jedina sigurnost poštenja pojedinca, čistoće doma, blagostanja društva, stabilnosti naroda. Usred svih životnih nedaća, opasnosti i međusobno suprotnih zahtjeva, jedino sigurno i čvrsto pravilo jest da činimo ono što nam Bog kaže. “Prava je naredba Jahvina” i “tko tako čini, pokolebat se neće dovijeka” (Psalam 19,8; 15,5).

Oni koji poslušaju opomene iz Salomonova pada izbjeći će prve susrete s grijesima koji su njega svladali. Jedino poslušnost zahtjevima Neba može sačuvati čovjeka od otpada. Bog je čovjeku dao veliko svjetlo i mnoge blagoslove; ali ukoliko se ovo svjetlo i ovi blagoslovi ne prihvate, oni neće biti nikakva brana protiv neposlušnosti i otpadništva. Kad se oni koje je Bog uzdignuo na povjerljive položaje okrenu od Njega k ljudskoj mudrosti, njihovo svjetlo postaje tama. Sposobnosti koje su im povjerene pretvaraju se u zamku.

Sve dok se sukob ne završi, bit će onih koji će se udaljavati od Boga. Sotona će tako oblikovati okolnosti da će one, ukoliko nas ne bude održavala božanska snaga, skoro neosjetno slabiti tvrđavu duše. Zato se moramo pitati na svakom koraku: “Je li ovo Gospodnji put?” Sve dok nam život bude trajao, postojat će i potreba da s čvrstom odlučnošću bdijemo nad svojim sklonostima i strastima. Nijednog trenutka ne možemo biti sigurni ukoliko se ne oslanjamo na Boga, ukoliko naš život nije sakriven s Kristom u Bogu. Budnost i molitva zaštita su neporočnosti.

Svi oni koji uđu u Božji grad ući će kroz vrata ulažući krajnje napore; jer “ništa nečisto nikada neće u nj ući” (Otkrivenje 21,27). Ali nitko tko je pao ne treba se predati očaju. Ostarjeli ljudi, nekada u časti kod Boga, možda su uprljali svoju dušu žrtvujući vrlinu na oltaru strasti; ali ako se pokaju, ako odbace grijeh i vrate se Bogu, ima nade za njih. Onaj tko je objavio: “Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac — život!” upućuje i poziv: “Neka bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.” (Otkrivenje 2,10; Izaija 55,7) Bog mrzi grijeh, ali voli grešnika. “Iscijelit ću ih od njihova otpada, od svega ću ih srca ljubiti” — objavljuje On (Hošea 14,5).

Salomonovo je pokajanje bilo iskreno; ali šteta koju je prouzročilo njegovo nepravedno ponašanje nije se mogla poništiti. Za vrijeme njegovog otpadništva bilo je u kraljevstvu ljudi koji su ostali vjerni, koji su opravdali ukazano povjerenje i koji su sačuvali svoju neporočnost i odanost. Ali mnogi su bili zavedeni s puta, i pokajnički kralj nije mogao lako obuzdati sile zla koje je pokrenuo uvođenjem idolopoklonstva i svjetovnih običaja. Njegov utjecaj na dobro bio je u velikoj mjeri oslabljen. Mnogi su oklijevali pokloniti svoje puno povjerenje njegovom vodstvu. Iako je kralj priznao svoje grijehe i napisao izvještaj o svojoj ludosti i pokajanju na dobro budućim naraštajima, nikad se nije mogao ponadati da će time potpuno poništiti poguban utjecaj svojih zlih djela. Ohrabreni njegovim otpadništvom, mnogi su nastavili činiti zlo. I u zlosretnom ponašanju mnogih kraljeva nakon njega mogu se pronaći tragovi žalosnog utjecaja njegove zloporabe sposobnosti koje je dobio od Boga.

Užasnut nakon gorkog razmatranja zala koja je prouzročio svojim ponašanjem, Salomon je bio primoran uzviknuti: “Mudrost više vrijedi nego bojno oružje, ali jedan jedini grešnik pokvari mnogo dobra. … Ima zlo što ga vidjeh pod suncem kao prestupak koji dolazi od vladaoca: ludost se podiže na najviša mjesta. …

Uginula muha usmrdi mirisno ulje, a i malo ludosti jače je od mudrosti i časti.” (Propovjednik 9,18; 10,5.6.1)

Među mnogim poukama koje se mogu izvući iz Salomonovog života, nijedna nije tako odlučno naglašena kao ona o snazi utjecaja na dobro ili na zlo. Bez obzira na ograničenost našega područja, mi ipak širimo utjecaj na korist ili na štetu. Bez našeg znanja ili nadzora on djeluje na blagoslov ili na prokletstvo. On može biti težak i mračan zbog nezadovoljstva ili sebičnosti, ili otrovan zbog smrtonosne mrlje nekoga omiljenog grijeha; ili može biti nabijen životodavnom snagom vjere, hrabrosti i nade, ugodan zbog mirisa ljubavi. Ali svakako će biti sila na dobro ili na zlo!

Da naš utjecaj može biti miris smrti strašna je pomisao, ali to je ipak moguće. Jedna zavedena duša, jedan izgubljeni vječni sjaj — tko može procijeniti veličinu toga gubitka! A ipak, jedan naš prenagljeni postupak, jedna naša nepromišljena riječ može imati tako snažan utjecaj na život našega bližnjeg da može izazvati propast njegove duše. Jedna mrlja na karakteru može mnoge odvratiti od Krista.

Kad posijano sjeme donese rod i rod se ponovno posije, žetva se umnožava. U našim međusobnim odnosima ovaj zakon i te kako vrijedi. Svaki postupak, svaka riječ je sjeme koje će donijeti rod. Svako djelo promišljene ljubaznosti, poslušnosti i samoodricanja obnovit će se u drugima, a preko njih u još mnogima. Isto će tako svako djelo zavisti, zloće i razdora biti “gorki korijen”, kojim će mnogi biti zatrovani (Hebrejima 12,15). A koliki je broj onih koji će biti zatrovani od tih “mnogih”! I tako se sijanje dobra i zla nastavlja i za vrijeme i za vječnost.