Jeroboam

Postavljen na prijestolje odlukom deset pobunjeničkih Izraelovih plemena koja su ustala protiv Davidova doma, Jeroboam, nekadašnji Salomonov sluga, bio je u položaju da pokrene mudre reforme i na građanskom i na vjerskom području. Pod Salomonovom vladavinom pokazao je da raspolaže i prirodnim sposobnostima i zdravim rasuđivanjem; znanje koje je stekao u godinama vjerne službe osposobilo ga je da mudro vlada. Ali Jeroboam je propustio osloniti se na Boga.

Jeroboam se najviše bojao da će u neko buduće vrijeme neki vladar iz Davidove dinastije privući na svoju stranu srca njegovih podanika. Mislio je da će mnogi pripadnici deset plemena, ako im se bude dopustilo da često posjećuju tradicionalno središte hebrejskoga kraljevstva, u kojemu su se i dalje održavale službe u Hramu kao i u doba Salomonove vladavine, biti skloni obnoviti svoju vjernost vlasti koja vlada u Jeruzalemu. Nakon savjetovanja sa svojim doglavnicima, Jeroboam je odlučio da jednim drskim potezom oslabi, koliko god je to moguće, mogućnost pobune protiv svoje vladavine. Htio je to postići stvaranjem dvaju središta bogoštovlja u okviru granica svojega novouspostavljenog kraljevstva, jednoga u Betelu, a drugoga u Danu. Na tim se mjestima trebalo okupljati deset plemena i tu, a ne u Jeruzalemu, štovati Boga.

Organizirajući ovaj prijelaz, Jeroboam je htio zaposliti maštu Izraelaca tako što će im postaviti neki vidljivi kip kojim će simbolički prikazati nazočnost nevidljivoga Boga. U skladu s tom zamisli, dao je načiniti dva zlatna teleta koja su bila postavljena u svetištima u središtima bogoslužja. Ovim naporom da prikaže Božanstvo, Jeroboam je prestupio jasnu Gospodnju zapovijed: “Ne pravi sebi urezana lika … ne klanjaj im se niti im služi.” (Izlazak 20,4.5)

Jeroboamova želja da odvoji deset plemena od Jeruzalema bila je tako jaka da je previdio osnovnu slabost svojega plana. Nije uzeo u obzir veliku opasnost kojoj je izlagao Izraelce postavljajući im idolopokloničke simbole Božanstva s kojim su se njihovi preci tako dobro upoznali tijekom stoljeća robovanja u Egiptu. Jeroboamov raniji boravak u Egiptu morao ga je naučiti da je ludost staviti te neznabožačke kipove pred oči naroda. Ali njegova čvrsta namjera da prekine njihove redovne godišnje odlaske u Sveti Grad navela ga je da prihvati i najdrastičnije mjere. “Dosta ste uzlazili u Jeruzalem!” pozivao je svoje podanike. “Evo, Izraele, tvoga boga koji te izveo iz zemlje egipatske!” (1. o Kraljevima 12,28) Tako su bili pozvani da se klanjaju zlatnim kipovima i da prihvate tuđinske oblike bogoštovlja.

Kralj se potrudio da nagovori i Levijevce, od kojih su neki živjeli na njegovome području, da služe kao svećenici u njegovim novootvorenim svetištima u Betelu i Danu; ali ovaj je napor doživio neuspjeh. Bio je zato prinuđen da na položaj svećenika uzdigne ljude iz najnižih slojeva društva (1. o Kraljevima 12,31). Uplašeni ovim postupkom, mnogi među vjernima, uključujući i veliki broj levita, prebjegli su u Jeruzalem da bi mogli služiti Bogu u skladu s božanskim zahtjevima.

“Zatim je Jeroboam uveo blagdan u osmom mjesecu, petnaestoga dana tog mjeseca, kao što je blagdan koji se slavi u Judeji, i uzađe k žrtveniku. Tako je učinio u Betelu, žrtvujući teocima koje je načinio. U Betelu je postavio i svećenike uzvišica što ih bijaše podigao.” (1. o Kraljevima 12,32)

Kraljevo drsko izazivanje Boga potiskivanjem ustanova koje je Bog uspostavio nije moglo proći nekažnjeno. Upravo u trenutku kad je služio i prinosio kâd tijekom obreda posvećenja žrtvenika koji je podigao u Betelu, pred njim se pojavio čovjek Božji iz Judina kraljevstva, poslan da ga strogo osudi zato što se usudio uvesti nove oblike bogoslužja. Prorok “po Jahvinoj zapovijedi povika prema žrtveniku: ‘Žrtveniče, žrtveniče! Ovako veli Jahve: Evo će se roditi u kući Davidovoj sin po imenu Jošija. On će na tebi žrtvovati svećenike uzvišica, tê koji na tebi prinose kâd, i on će na tebi spaliti ljudske kosti!’”

“U isto im vrijeme dade znak: ‘Ovo je znak da je Jahve govorio: gle, žrtvenik će se raspuknuti, i prosut će se pepeo što je na njemu.’” I smjesta “žrtvenik se raspuknuo, i pepeo se prosuo sa žrtvenika, prema znaku što ga je dao čovjek Božji po naredbi Jahvinoj” (1. o Kraljevima 13,2.3.5).

Vidjevši to, Jeroboam se ispunio duhom otvorenog otpora protiv Boga i pokušao je ušutkati onoga koji je objavio poruku. U srdžbi “pruži ruku odande od žrtvenika i reče: ‘Uhvatite ga!’” Njegov prkosni postupak brzo je bio kažnjen. Ruka, ispružena prema Gospodnjem glasniku, iznenada je izgubila snagu i osušila se, tako da je nije mogao povući.

Užasnut, kralj se obratio proroku moleći ga da posreduje za njega pred Gospodinom. “Umilostivi Jahvu, Boga svoga” — zaklinjao ga je — “da bih mogao vratiti ruku k sebi. Božji čovjek umilostivi Jahvu, i ruka se kraljeva vrati k njemu, i bila je kao prije” (1. o Kraljevima 13,4.6).

Uzaludan je bio Jeroboamov napor da svečano obavi posvećenje žrtvenika čije je štovanje trebalo navesti na nepoštovanje bogoslužja Gospodinu u Hramu u Jeruzalemu. Prorokova je poruka trebala navesti izraelskoga kralja da se pokaje i odbaci svoje pokvarene namjere kojima je odvraćao narod od istinskoga štovanja Boga. Ali njegovo je srce otvrdnulo i on je odlučio slijediti put koji je sâm izabrao.

U vrijeme svečanosti u Betelu srca Izraelaca još nisu bila potpuno otvrdnula. Mnogi su još bili osjetljivi na utjecaj Svetoga Duha. Gospodin je zato odredio da oni koji brzim koracima idu u otpad moraju biti zaustavljeni na njihovom putu prije nego što bude prekasno. Poslao je svojega vjesnika da prekine idolopokloničke obrede i da otkrije kralju i narodu posljedice njihovog otpada. Raspuknuće žrtvenika bilo je znak Gospodnjeg nezadovoljstva bezakonjem koje se uvuklo u Izrael.

Gospodin želi spasiti, a ne uništiti. On uživa u spašavanju grešnika. “Života mi moga — riječ je Jahve Gospoda — nije meni do smrti bezbožnikove …” (Ezekiel 33,11) Opomenama i prijetnjama On poziva zalutale da prestanu činiti zlo, da se vrate k Njemu i da žive. On svojim izabranim vjesnicima daje svetu hrabrost, tako da se oni koji slušaju mogu pobojati i biti navedeni na pokajanje. Kako je oštro Božji čovjek ukorio kralja! I upravo je ta oštrina bila bitna; ni na koji drugi način postojeća se zla ne mogu ukoriti. Gospodin je svojemu sluzi dao hrabrosti, da bi na one koji su ga slušali ostavio trajan dojam. Gospodnji vjesnici se nikada ne smiju bojati suočavanja s ljudima, već trebaju nepokolebljivo stati uz pravdu. Dokle se god budu uzdali u Boga, ne trebaju se bojati; jer Onaj koji im je dao zadaću, dao im je i obećanje o svojoj zaštiti.

Objavivši poruku, prorok se spremao za povratak, ali ga je Jeroboam pozvao: “Hodi sa mnom kući da se okrijepiš, i dat ću ti dar.” “Ali čovjek Božji odgovori kralju: ‘Da mi dadeš polovinu svoje kuće, ne bih pošao s tobom. Ni jeo ni pio ne bih na ovom mjestu, jer mi je ovako zapovjeđeno riječju Jahvinom: Ne jedi kruha i ne pij vode, niti se vraćaj istim putem kojim si došao.” (1. o Kraljevima 13,7-9)

Bilo bi dobro za proroka da se držao svoje namjere i da se bez odlaganja vratio u Judeju. Naime, dok je putovao drugim putom, presreo ga je neki starac koji je tvrdio da je prorok i koji je prevario Božjeg čovjeka govoreći: “I ja sam prorok kao i ti, i anđeo mi je riječju Jahvinom rekao: Povedi ga sa sobom kući da jede kruha i pije vode.” Stalno je iznova ponavljao ovu laž i upućivao poziv, sve dok nije nagovorio Božjeg čovjeka da se vrati.

Zato što je pravi prorok dopustio sebi da pođe putom koji se suproti putu dužnosti, Gospodin je dopustio da pretrpi kaznu za prijestup. Dok je zajedno s onim koji ga je pozvao sjedio za stolom, nadahnuće od Svemogućega došlo je na lažnog proroka, i “povika on čovjeku Božjem koji je došao iz Judeje: ‘Ovako veli Jahve: zato što nisi poslušao zapovijedi Jahvine i nisi držao naredbe koju ti je dao Jahve, Bog tvoj … zato tijelo tvoje neće leći u grob otaca tvojih” (1. o Kraljevima 13,18-22).

Ovo proročanstvo o propasti uskoro se doslovno ispunilo. “Pošto se onaj koga bijaše doveo, najeo kruha i napio vode, osedla mu magarca. … A na putu ga zaskoči lav, i usmrti ga. I tako je mrtvo tijelo ležalo ispruženo na putu, magarac stajao kraj njega, a i lav stajaše kraj tijela. Ljudi prolazeći, vidješe mrtvo tijelo ispruženo na putu … i odoše i javiše to u gradu gdje je živio stari prorok. Kad je to čuo prorok koji bijaše onoga vratio s puta, reče: ‘To je čovjek Božji koji se usprotivio riječi Jahvinoj!’” (1. o Kraljevima 13,23-26)

Kazna koja je zadesila nevjernoga glasnika bila je dodatni dokaz istinitosti proročanstva koje je bilo izrečeno o žrtveniku. Da je proroku bilo dopušteno da mirno ode svojim putom ne poslušavši riječ Gospodnju, kralj bi se poslužio tom činjenicom pokušavajući opravdati svoju neposlušnost. U raspuknutom žrtveniku, u osušenoj ruci i u strašnoj sudbini onoga koji se usudio da ne posluša izričitu Gospodnju zapovijed, Jeroboam je trebao prepoznati neodgodivo nezadovoljstvo uvrijeđenog Boga. Te su ga kazne trebale opomenuti da ne ustraje u zlodjelima. Ali umjesto da se pokaje, Jeroboam “je i dalje priproste ljude postavljao za svećenike na uzvišicama: tko je želio, davao mu je darove da postane svećenik uzvišica”. Tako je ne samo on sâm veoma griješio, već je “na grijeh naveo Izraela”; i “to bî na grijeh domu Jeroboamovu da bi se istrijebio i da bi ga nestalo sa zemlje” (1. o Kraljevima 13,33.34; 14,16 — DK).

Pri kraju svoje nesretne dvadesetdvogodišnje vladavine, Jeroboam je doživio strahovit poraz u ratu s Abijom, Roboamovim nasljednikom. “Jeroboam se više nije oporavio za Abijina života; Jahve ga je udario tako da je umro.” (2. Ljetopisa 13,20)

Otpad, uveden za vrijeme Jeroboamove vladavine, postajao je sve očitiji, sve dok napokon nije doveo do konačne propasti Izraelova kraljevstva. Čak i prije Jeroboamove smrti, Ahija, stari prorok iz Šila, koji je mnogo godina prije toga prorekao Jeroboamov dolazak na prijestolje, izjavljuje: “Jahve će udariti Izraela te će se njihati kao trska u vodi. Iščupat će Izraela iz ove dobre zemlje koju je dao njihovim ocima, i rasijat će ih s onu stranu Rijeke, jer su načinili sebi ašere koje srde Jahvu. Odbacit će Izraela kao smeće, zbog grijeha što ih je učinio Jeroboam i na koje je navodio Izraela.” (1. o Kraljevima 14,15.16)

Međutim, Gospodin ipak nije odbacio Izraela dok prvo nije učinio sve što se moglo učiniti da bi ga vratio nekadašnjoj vjernosti. Tijekom dugih, mračnih godina, kad je ustajao vladar za vladarom, i u drskom protivljenju Nebu odvodio Izraela sve dublje i dublje u idolopoklonstvo, Bog je slao poruku za porukom svome otpalom narodu. Preko svojih proroka pružao mu je svakovrsne prilike da se odupre plimi otpada i da se vrati Njemu. U godinama nakon raspada kraljevstva živjeli su i radili Ilija i Elizej, a nježni pozivi Hošee, Amosa i Obadije čuli su se u zemlji. Nikada izraelsko kraljevstvo nije bilo ostavljeno bez plemenitih svjedoka božanske moći da spasi ljude od grijeha. Čak su i u najmračnijim trenucima neki ostajali vjerni svojemu božanskom Vladaru i usred idolopoklonstva živjeli bez mane pred licem svetoga Boga. Ovi su vjernici bili ubrojeni u pobožni Ostatak preko kojega je vječna Gospodnja namjera trebala biti konačno ostvarena.