Pad Ahabove dinastije

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1. o Kraljevima 21 i 2. o Kraljevima 1.

Izebela je od samog početka negativno utjecala na Ahaba i nastavila je to činiti i u kasnijim godinama njegovog života. Taj je utjecaj donosio rodove u obliku sramnih i nasilničkih djela s kakvima se rijetko srećemo u svetoj povijesti. “Doista, nitko se nije prodao tako kao Ahab da čini što je zlo u očima Jahvinim; jer ga je zavodila njegova žena Izebela.” (1. o Kraljevima 21,25)

Podupiran i potican od Izebele da čini zlo, a već po naravi pohlepan, Ahab je popuštao željama svojega pokvarenog srca sve dok ga duh sebičnosti nije potpuno obuzeo. Više nije mogao podnijeti protivljenje svojim željama; smatrao je svojim pravom da dobije ono što želi.

Ova Ahabova vrlo izražena osobina, koja je tako razorno utjecala i na sudbinu kraljevstva pod njegovim nasljednicima, očitovala se dok je još Ilija bio prorok u Izraelu. Nedaleko od kraljeve palače nalazio se vinograd koji je pripadao Nabotu Jizreelcu. Ahab je odlučio dobiti taj vinograd, pa je predložio da ga kupi ili da za njega dade u zamjenu neki drugi komad zemlje. “Ustupi mi svoj vinograd da mi bude za povrtnjak” — rekao je Nabotu — “jer je blizu moje kuće. Ja ću ti dati za nj bolji vinograd, ili, ako to želiš, dat ću ti novca koliko vrijedi.” (1. o Kraljevima 21,2)

Nabot je visoko cijenio svoj vinograd, jer je pripadao njegovim precima, te ga je odbio prodati. Odgovorio je Ahabu: “Jahve me sačuvao od toga da ti ustupim baštinu svojih otaca!” (1. o Kraljevima 21,3) Prema levitskom zakonu vlasništvo nad zemljom nije se moglo trajno prenositi ni prodajom ni zamjenom, “i svaki Izraelac mora ostati privezan uz pradjedovsku baštinu svoga plemena” (Brojevi 36,7).

Nabotovo odbijanje vrlo je oneraspoložilo Ahaba. “Ahab se vrati kući mrk i ljutit zbog riječi koju mu je nabot Jizreelac rekao: ‘Ne dam ti baštine svojih otaca.’ Legao je na postelju i okrenuo lice, i nije htio okusiti hrane.” (1. o Kraljevima 21,4)

Izebela je uskoro saznala pojedinosti i, ozlojeđena što se netko usudio odbiti kraljev zahtjev, počela je uvjeravati Ahaba da ne treba biti žalostan. “Jesi li ti onaj koji kraljuje nad Izraelom! Ustani i jedi, i budi dobre volje. Ja ću ti pribaviti vinograd Nabota Jizreelca.” (1. o Kraljevima 21,7)

Ahab se nije raspitivao na koji će način Izebela postići željeni cilj, pa je ona smjesta krenula ostvariti svoju pokvarenu namjeru. Napisala je pisma u kraljevo ime, zapečatila ih njegovim pečatom i poslala starješinama i glavarima grada u kojemu je Nabot stanovao, zahtijevajući: “Proglasite post i posadite Nabota na čelo naroda. Postavite prema njemu dva nitkova koji će ga optužiti: Proklinjao si Boga i kralja! Tada ga izvedite i kamenujte ga da pogine.” (1. o Kraljevima 21,9.10)

Zapovijed je bila izvršena. “I učiniše ljudi Nabatova grada, starješine i glavari, kako im je Izebela zapovjedila i kako je pisalo u pismima koja im je poslala.” (1. o Kraljevima 21,11) Zatim se Izebela uputila kralju, pozvala ga da ustane i da uzme vinograd. I Ahab, ne obazirući se na posljedice, slijepo je poslušao njezin savjet i otišao preuzeti željeni posjed.

Kralju nije bilo dopušteno da bez ukora uživa u onome što je dobio prijevarom i krvoprolićem. “Tada bî upućena riječ Jahvina Iliji Tišbijcu: ‘Ustani i siđi u Samariju, u susret Ahabu, kralju izraelskom. Eno ga u vinogradu Nabotovu u koji je sišao da ga zaposjedne. Reci mu: Ovako veli Jahve: Umorio si, oteo si!’” (1. o Kraljevima 21,17-19) Osim toga, Gospodin je naredio proroku da izreče strašno prokletstvo nad Ahabom.

Prorok je požurio da izvrši božansku zapovijed. Krivi vladar, našavši se u vinogradu licem u lice sa strogim Gospodnjim vjesnikom, dao je maha svojem strahu kad je rekao: “Nađe li me, neprijatelju moj?” (1. o Kraljevima 21,20)

Bez oklijevanja, Gospodnji vjesnik je odgovorio: “Nađoh te, jer si se prodao da činiš što je zlo u očima Jahvinim. Evo, tek što nisam navukao na te nesreću. Pomest ću tvoje potomstvo, istrijebiti Ahabu sve…” Nije mu mogla biti ukazana nikakva milost. Ahabova kuća morala je biti potpuno uništena, “kao kuća Jeroboama, sina Nebatova, i kuća Baše, sina Ahijina”, objavio je Gospodin preko svojega sluge, “jer si me rasrdio i naveo Izraela na grijeh” (1. o Kraljevima 21,22).

O Izebeli Gospodin je objavio: “Psi će proždrijeti Izebelu na polju Jizreelskom. Tko od obitelji Ahabove umre u gradu, psi će ga izjesti, a tko umre u polju, pojest će ga ptice nebeske.” (1. o Kraljevima 21,23.24)

Kad je kralj čuo ovu strašnu poruku, “razdrije svoje haljine, i stavi kostrijet na tijelo; i postio je, u kostrijeti je spavao i naokolo išao tiho jecajući.”

“Tada dođe riječ Jahvina Iliji Tišbijcu: ‘Jesi li vidio kako se Ahab preda mnom ponizio? Budući da se tako ponizio preda mnom, neću zla pustiti za njegova života; u vrijeme njegova sina pustit ću zlo na kuću njegovu.’” (1. o Kraljevima 21,27-29)

Manje od tri godine nakon ovih događaja kralj Ahab je bio ubijen u sukobu s Aramejcima. Ahazja, njegov nasljednik, “činio je što je zlo u očima Jahvinim, i hodio je putem svoga oca i putem svoje majke, i putem Jeroboama, sina Nebatova. … Služio je Baalu i klanjao se pred njim. Srdio je Jahvu, Boga Izraelova, sasvim onako kako je činio njegov otac.” (1. o Kraljevima 22,53.54) Međutim, kazna je ubrzo stigla grijehe buntovnoga kralja. Katastrofalni rat protiv Moabaca, a onda nesretni slučaj koji je ugrozio i njegov život, sve je to pokazivalo da se protiv njega podigla Božja srdžba.

Pošto je pao “preko prozorske rešetke svoje gornje odaje u Samariji”, Ahazja, ozbiljno ozlijeđen i uplašen da će bolest imati nepovoljan ishod, poslao je neke svoje sluge da se raspitaju kod Baal Zebuba, boga u Ekronu, hoće li ozdraviti ili neće. Smatralo se da ekronski bog preko svojih svećenika može pružiti obavijesti o onomu što će se zbiti u budućnosti. Veliko mnoštvo ljudi dolazilo je tražiti odgovore, ali su proročanstva koja su bila izricana i obavijesti koje su bile davane potjecale od kneza tame.

Ahazjine je sluge sreo Božji čovjek, koji im je naredio da se vrate kralju s porukom: “Zar nema Boga u Izraelu te se idete savjetovati Baal Zebubom, bogom ekronskim? I zato veli Jahve ovako: Nećeš sići s postelje na koju si se popeo, nego ćeš umrijeti.” Izgovorivši svoju poruku, prorok se udaljio (2. o Kraljevima 1,2-6).

Zaprepaštene sluge požurile su natrag kralju i ponovile mu riječi Božjega čovjeka. Kralj se raspitivao: “Kakav bijaše na oči taj čovjek koji vas je sreo i rekao vam te riječi?” Oni su odgovorili: “Bio je to čovjek u kožuhu i s kožnim pojasom oko bedara. … To je Ilija Tišbijac!” uzviknuo je Ahazja. Bio je svjestan da će se, ako je stranac kojega su njegovi glasnici sreli doista bio Ilija, obistiniti riječi prokletstva koje je on izgovorio. U želji da izbjegne, ako bude moguće, najavljeni sud, odlučio je poslati po proroka.

Dvaput je Ahazja slao vojnike da uplaše proroka, i dvaput se sud Božje srdžbe izlijevao na njih. Treća četa vojnika ponizila se pred Bogom; a njihov zapovjednik, kad je izašao pred Gospodnjeg vjesnika, kleknuo je “pred Ilijom i zamoli ga ovako: ‘Čovječe Božji! Neka bude dragocjen u tvojim očima moj život i život ovih pedeset tvojih slugu!’” (2. o Kraljevima 1,9-13)

“Anđeo Jahvin reče Iliji: ‘Siđi s njim, ne boj se!’ On ustade i siđe s njim pred kralja, i reče mu: ‘Ovako veli Jahve: Zato što si slao glasnike Baal Zebubu, bogu ekronskom, po savjet, nećeš sići s postelje na koju si se popeo, nego ćeš umrijeti.’” (2. o Kraljevima 1,15.16)

Tijekom vladavine svojega oca, Ahazja je bio svjedok čudesnih djela Najvišega. Vidio je strašne dokaze, koje je Bog davao otpalom Izraelu, o tome kako će postupati prema onima koji zanemaruju obvezujuća pravila Njegovog Zakona. Ahazja se ponašao kao da su te strašne stvarnosti samo prazne riječi. Umjesto da ponizi svoje srce pred Gospodinom, išao je za Baalom, i konačno učinio i to najdrskije bezbožno djelo. Buntovan, nespreman da se pokaje, Ahazja je umro, “po riječi Jahvinoj, koju je objavio Ilija”.

Izvještaj o grijehu kralja Ahazje i o tome kako je bio kažnjen sadrži opomenu koju nitko ne smije nekažnjeno odbaciti. Ljudi danas možda ne obožavaju poganske bogove, a ipak se tisuće njih klanjaju pred Sotoninim svetištima isto onako stvarno kao što je to činio kralj Izraela. Idolopoklonički duh i te kako je živ u današnjem svijetu iako je, pod utjecajem znanosti i obrazovanja, poprimio mnogo profinjenije i privlačnije oblike od onih koje je imao u vrijeme kad je Ahazja tražio boga u Ekronu. Svaki dan se množe žalosni dokazi da nestaje vjere u sigurnu proročku riječ, i da se umjesto nje javlja praznovjerje i sotonsko čaranje, koje zarobljava um mnogih.

Danas su misteriji poganskih kultova zamijenjeni tajnim druženjima i seansama, čudima i mračnjaštvom spiritističkih medija. Objašnjenja ovih medija željno primaju tisuće ljudi koji odbijaju svjetlo koje dolazi iz Božje riječi ili preko Njegovog Duha. Poklonici spiritizma mogu prezrivo govoriti o drevnim vračarima, ali se veliki varalica ipak pobjednički smije, jer oni padaju na njegove trikove, iako ih iznosi u drukčijem obliku.

Mnogi se užasavaju i od same pomisli da pitaju spiritističke medije, ali ih ipak privlače mnogi zabavniji oblici spiritizma. Drugi su zavedeni naučavanjima kršćanske znanosti*, ili misticizmom teozofije i drugih istočnjačkih religija.

Predstavnici skoro svih oblika spiritizma tvrde da imaju silu da liječe. Oni tu silu pripisuju elektricitetu, magnetizmu, takozvanim “hipnotičkim utjecajima”, ili uspavanim snagama čovjekovog uma. I nije malo onih, čak i u ovo kršćansko doba, koji odlaze ovim iscjeliteljima, umjesto da se pouzdaju u snagu živoga Boga i u umijeće sposobnih liječnika. Majka, koja bdi nad posteljom bolesnog djeteta, uzvikuje: “Ne mogu više! Zar nigdje nema liječnika koji bi mogao povratiti zdravlje mome djetetu?” I onda joj netko priča o čudesnim izlječenjima koja obavlja neki vidovnjak ili magnetički iscjelitelj, i ona povjerava svoje blago njegovoj brizi stavljajući ga isto tako stvarno u Sotonine ruke kao da on stoji pokraj nje. Mnogo puta se tako cijeli budući život djeteta stavlja pod upravu sotonskih sila i ono skoro da ih se više nije sposobno osloboditi.

Bog je imao razloga biti nezadovoljan Ahazjinom bezbožnošću. Što On sve nije učinio da zadobije srca pripadnika izraelskog naroda i da ih nadahne povjerenjem u Boga! Stoljećima je svojem narodu pružao bezbrojne dokaze svoje neusporedive naklonosti i ljubavi. Od samog početka pokazivao je da su Mu “radost djeca čovjekova” (Izreke 8,31). On je bio stalna, uvijek dostupna pomoć svima koji su Ga iskreno tražili. A ipak, sada, kralj Izraela, odbacujući Boga da bi potražio pomoć od najvećeg neprijatelja svojega naroda, objavljuje poganima da ima više povjerenja u njihove idole nego u nebeskog Boga! Na isti taj način ljudi sramote Boga kad se okreću od Izvora snage i mudrosti da bi zatražili pomoć ili savjet od sila tame. Ako se Božja srdžba raspalila na Ahazju zbog takvog njegova postupka, kako će On gledati na one koji, imajući na raspolaganju još veće svjetlo, odluče krenuti istim putom!?

Oni koji sebe predaju Sotoninim vračanjima, mogu se hvalisati velikim blagoslovima koje su primili; ali dokazuju li time da je njihov put mudar i siguran? Što znači to što im je život bio produžen? Što znači što su osigurali privremeni dobitak? Hoće li se na kraju isplatiti da čovjek krši Božju volju? Svi ti prividni dobici na kraju će se pokazati kao nenadoknadivi gubici! Mi ne možemo nekažnjeno rušiti nijednu jedinu zapreku koju je Bog postavio da bi zaštitio svoj narod od Sotonine sile.

Budući da Ahazja nije imao sina, naslijedio ga je Joram, njegov brat, koji je dvanaest godina vladao kraljevstvom od deset plemena. Svih tih godina njegova majka Izebela, i dalje u životu, nastavila je svojim zlokobnim utjecajem potkopavati poslove kraljevstva. Mnogi u narodu i dalje su poštovali neznabožačke običaje. Sam Joram “činio je što je zlo u očima Jahvinim, ali ne kao otac njegov i mati, jer je uklonio Baalov stup što ga bijaše podigao njegov otac. Ali je prianjao uz grijeh kojim je Jeroboam, sin Nebatov, zavodio Izraela; i nije odstupao od njega.” (2. o Kraljevima 3,2.3)

Za Joramova kraljevanja nad Izraelom umro je Jošafat, i njegov sin, također Joram, popeo se na prijestolje judejskoga kraljevstva. Pošto je bio oženjen kćeri Ahaba i Izebele, Joram od Jude održavao je uske veze s kraljem Izraela; i tijekom svoje vladavine služio je Baalu “kao i dom Ahabov. … Još je i uzvišice napravio po judejskim gorama, naveo na blud Jeruzalemce i zaveo Judejce.” (2. Ljetopisa 21,6.11)

Judejskom kralju nije bilo dopušteno da bez opomene nastavi koračati putom sramotnog otpada. Prorok Ilija još nije bio otišao na Nebo, i zato nije mogao ostati nijem, ostavljajući Judino kraljevstvo da ide istom stazom koja je sjeverno kraljevstvo dovela do ruba propasti. Prorok je Joramu od Jude poslao pisanu poruku u kojoj je pokvareni kralj mogao naći i strašne riječi: “Ovako veli Jahve, Bog tvoga oca Davida: Kako nisi išao putovima oca Jošafata, ni putovima judejskoga kralja Ase, nego si išao putovima izraelskih kraljeva i naveo na blud Judejce i Jeruzalemce, kao što je učinio dom Ahabov, a uz to si poubijao vlastitu braću, svoju obitelj, koji bjehu bolji od tebe: evo, Jahve će svaliti veliku nesreću na tvoj narod, na tvoje sinove, tvoje žene, na sve tvoje imanje. Oboljet ćeš od mnogih bolesti.”

Ispunjavajući ovo proročanstvo, “Jahve podiže na Jorama srdžbu Filistejaca i Arapa koji žive kraj Etiopljana. Oni napadoše Judeju i osvojiše je, porobiše sve blago što se našlo u kraljevu dvoru, pa i njegove sinove i njegove žene, tako da nije ostao nitko osim najmlađega sina, Joahaza.”

“I poslije svega toga udari ga Jahve neizlječivom crijevnom bolešću. Ona je trajala dane i dane, a kad su se navršile dvije godine … umro je u strašnim mukama.” “Njegov sin Ahazja zakralji se na mjesto njega.” (2. Ljetopisa 21,12-19; 2. o Kraljevima 8,24)

Joram, Ahabov sin, još je vladao izraelskim kraljevstvom kad je njegov nećak, Ahazja, došao na prijestolje u Judi. Ahazja je vladao samo jednu godinu, ali je za to vrijeme, pod utjecajem svoje majke Atalije, “jer ga mati zlo savjetovaše”, hodio “putovima doma Ahabova” i činio “što je zlo u očima Jahvinim” (2. Ljetopisa 22,3.4; 2. o Kraljevima 8,27). Izebela, njegova baka, još je bila u životu i zato se drsko ujedinio s Joramom iz Izraela, svojim ujakom.

Ahazja od Jude uskoro je doživio tragičan kraj. Preživjeli članovi Ahabova doma doista su mu bili “savjetnici poslije očeve smrti, na njegovu propast” (2. Ljetopisa 22,3.4). Dok je Ahazja bio u posjetu kod ujaka u Jizreelu, prorok Elizej dobio je zapovijed od Boga da pošalje jednoga od proročkih sinova u Ramot Gilead da pomaže Jehua za kralja nad Izraelom. Sjedinjene snage Jude i Izraela su u to vrijeme bile zauzete vojnom akcijom protiv Siraca kod Ramota Gileadskoga. Joram je zadobio ranu u borbi pa se vratio u Jizrael, prepuštajući Jehuu zapovjedništvo nad kraljevskom vojskom.

Pomazujući Jehua, Elizejev glasnik je rekao: “Pomazao sam te za kralja nad Jahvinim narodom, nad Izraelom.” A onda je, na svečan način, Gospodin preko svojega vjesnika istaknuo kakvu je posebnu obvezu Nebo dalo Jehuu: “Ti ćeš pobiti obitelj Ahaba, gospodara tvoga, a ja ću osvetiti krv svojih slugu proroka, i krv sviju službenika Jahvinih na Izebeli i na svoj obitelji Ahabovoj. Iskorijenit ću Ahabu sve što mokri uza zid…” (2. o Kraljevima 9,6-8)

Pošto ga je vojska proglasila kraljem, Jehu je požurio u Jizreel da započne svoje djelo kažnjavanja onih koji su i dalje svjesno griješili i druge navodili na grijeh. Ubio je Jorama od Izraela, Ahazju od Jude, Izebelu, kraljicu majku, “i sve koji su u Jizreelu ostali iz kuće Ahabove, sve velikaše, njegove pouzdanike i svećenike njegove. Nije poštedio nikoga. … Sve proroke Baalove, sve njegove sluge i sve njegove svećenike”, koji su živjeli u središtu Baalova bogoslužja u blizini Samarije, stavio je pod mač. Idolopoklonički kipovi bili su izlomljeni i spaljeni, a Baalov hram pretvoren u ruševinu. “Tako je Jehu istrijebio Baala iz Izraela.” (2. o Kraljevima 10,11.19.28)

Glasovi o ovom općem krvoproliću došli su do Atalije, Izebeline kćeri, koja je i dalje držala vlast u Judinom kraljevstvu. Kad je vidjela da joj je sin, judejski kralj, mrtav, “ustade i posmica sav kraljevski rod Judina plemena”. U ovom pokolju izgubili su život svi Davidovi potomci koji su mogli polagati pravo na prijestolje, osim jednoga, malog Joaša, kojega je žena svećenika Jojade sakrila u prostorijama Hrama. Šest godina dijete je ostalo sakriveno, dok je “zemljom vladala Atalija” (2. Ljetopisa 22,10.12).

Po isteku toga vremena, “leviti i sav judejski narod” (2. Ljetopisa 23,8), zajedno s velikim svećenikom Jojadom, okrunili su i pomazali dijete Joaša i proglasili ga kraljem. “Pljeskali su i vikali: ‘Živio kralj!’” (2. o Kraljevima 11,12)

“Kad Atalija ču viku naroda koji se sakupio i hvalio kralja, dođe k narodu u Jahvin Dom.” (2. Ljetopisa 23,12) “Pogleda bolje, kad gle, kralj, po običaju, stoji na svojem mjestu, a pred kraljem zapovjednici i svirači; sav puk klikće od radosti i trubi u trube.”

“Tad Atalija razdrije haljine i povika: ‘Izdaja! Izdaja!’” (2. o Kraljevima 11,14) Ali Jojada je zapovjedio vojnim zapovjednicima da uhvate Ataliju i sve njezine sljedbenike i da ih izvedu iz Hrama do mjesta pogubljenja, na kojemu su trebali biti pobijeni.

I tako su izginuli posljednji pripadnici Ahabove kuće. Strašno zlo, koje je proisteklo iz njegova združivanja s Izebelom, trajalo je sve do nestajanja i posljednjeg njegovog potomka. Čak je u Judeji, u kojoj služenje pravom Bogu nikada nije bilo službeno ukinuto, Atalija uspjela mnoge zavesti. Odmah nakon pogubljenja nepopravljive kraljice “sav narod ode u Baalov hram, i razoriše ga, porušiše žrtvenike i polomiše likove; a Baalova svećenika Matana ubiše pred žrtvenicima.” (2. o Kraljevima 11,18)

Došlo je do obnove. Oni koji su sudjelovali u proglašenju Joaša za kralja, položili su svečani zavjet “da narod bude Jahvin”. I tada, kad je negativni utjecaj Izebeline kćeri bio uklonjen iz Judina kraljevstva, kad su bili pobijeni Baalovi svećenici, a njihov hram razrušen, “sav se puk veselio, a grad se umirio” (2. Ljetopisa 23,16.21).