Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Job 31”.
1 Savez sam sklopio s očima svojim; kako bih onda pogledao djevicu? 2 Jer kakav je dio od Boga odozgo? I kakva je baština od Svemogućega s visina? 3 Nije li nesreća za opakoga, a propast za one koji čine bezakonje? 4 Ne vidi li on moje putove, ne broji li sve moje korake? 5 Ako sam hodio s lažju ili je noga moja hitala za prijevarom, 6 neka me izmjeri na pravednoj vagi, nek Bog upozna moju čestitost. 7 Ako je korak moj zašao s puta i srce moje pošlo za mojim očima ili mi je kakva ljaga prionula za ruke, 8 neka drugi jede što sam posijao i neka se izdanci moji iskorijene. 9 Ako mi srce zavede koja žena ili sam na vratima vrebao bližnjega svojega, 10 nek moja žena melje za drugoga i nek se drugi nad njom savija. 11 Jer to bi bila opačina; da, bilo bi to bezakonje vrijedno svake osude. 12 Jer to je oganj što proždire do Abadona i iskorijenio bi svu moju ljetinu. 13 Ako sam prezreo pravo svoga sluge ili svoje sluškinje kad bi se parbili sa mnom, 14 što li ću učiniti kad Bog ustane? Kad on pohodi, kako li ću uzvratiti? 15 Onaj koji je mene stvorio u utrobi, nije li stvorio i njega? Nije li nas isti sazdao u maternici? 16 Ako sam uskratio želju ubogima ili sam pustio da sahnu oči udovici 17 ili sam sâm pojeo svoj zalogaj a siroti nije jeo od njega 18 (iako sam od mladosti svoje odrastao uza nj kao uz oca, a nju sam vodio od utrobe majke svoje); 19 ako sam koga vidio da strada jer je bez odjeće, ili potrebita, da je bez pokrivača, 20 ako me bedra njegova nisu blagoslovila kad se runom mojih ovaca ugrijao; 21 ako sam na sirota ruku svoju podizao kad bih na dverima ugledao pomoć svoju; 22 neka se rame moje od pleća odvali, a mišica moja nek se iz zgloba istrgne. 23 Jer pogibelj od Boga strahota je za me i zbog njegove uzvišenosti takvo što ne bih mogao. 24 Ako sam u zlato pouzdanje svoje stavio ili čistomu zlatu rekao: ‘Uzdanico moja!’, 25 ako sam se radovao što je blago moje veliko i što je ruka moja priskrbila mnogo, 26 ako sam gledao sunce kako sije i mjesec što hodi u svojemu sjaju 27 pa se srce moje dalo potajno zavesti te usta moja poljubiše ruku moju, 28 i to je bezakonje vrijedno svake osude jer bih se odrekao Boga što je gore. 29 Ako sam se radovao propasti onoga koji me mrzi ili likovao kad ga je snašlo zlo, 30 ipak nisam ustima svojim dao da zgriješe išćući prokletstvo za dušu njegovu. 31 Nisu li ljudi iz mog šatora govorili: ‘Tko se nije nasitio od mesa njegova?’ 32 Nijedan stranac nije vani noćio, putniku sam svoja otvarao vrata. 33 Ako sam prijestupe svoje krio kao Adam, skrivajuć’ svoje bezakonje u grudima svojim, 34 jer sam se bojao velikoga mnoštva i strahovao od rodbinskog prijezira, pa zamuknuo ne odlazeć’ od vrata 35 (E da mi je netko tko bi me saslušao! Evo mog potpisa; neka mi Svemogući odgovori! A protivnik moj neka na- piše knjigu. 36 Doista, ja ću je nositi na svom ramenu, vezat ću je sebi kao krunu.); 37 kazao bih mu broj svojih koraka, kao knez pristupio bih k njemu. 38 Ako je na me zemlja moja vikala ili su zajedno njezine brazde plakale, 39 ako sam bez novaca jeo urod njezin ili sam gospodare njezine naveo da ispuste dušu, 40 mjesto pšenice neka trnje raste, a mjesto ječma korov.« Završile su riječi Jobove.