“Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolju svoje slave.” (Matej 25,31)
S neba se čuje Božji glas koji objavljuje dan i sat Isusova dolaska i proglašuje vječni savez sa svojim narodom. Poput tutnja najjačeg groma prolamaju se Zemljom Njegove riječi. Božji Izrael stoji slušajući, pogleda uprtog prema gore. Njihova su lica obasjana Njegovom slavom. …
Ubrzo se na istoku pojavljuje mali crni oblak, velik kao pola dlana ljudske ruke. To je oblak koji okružuje Spasitelja i koji iz daljine izgleda kao obavijen tamom. Božji narod zna da je to znak Sina Čovječjega. U svečanoj tišini oni ga netremice promatraju dok se približava Zemlji i postaje sve svjetliji i sjajniji, dok ne preraste u veliki bijeli oblak, kojemu donji dio sliči na razgorjelu vatru, a nad kojim lebdi duga saveza. Isus se približuje kao silni Pobjednik. …
Sveti anđeli, golemo, bezbrojno mnoštvo, prate Ga zvukovima nebeskih himni. Čini se da je nebeski svod prepun sjajnih bića — “tisuće tisuća… mirijade”. Nema ljudskog pera koje bi moglo opisati ovaj prizor; nema uma smrtnog čovjeka koji bi mogao zamisliti njegov sjaj. … Pravedni uzvikuju dršćući: “Tko može opstati?” Anđeoska je pjesma utihnula i nastaje razdoblje zastrašujuće tišine. Tada se začuje Isusov glas koji kaže: “Dosta ti je moja milost.” Lica pravednika se ozaruju, a radost ispunjava svako srce. Anđeli započinju višim tonom i opet pjevaju. …
Kralj kraljeva spušta se na oblaku, obavijen razbuktalom vatrom. Nebesa se svijaju kao svitak, Zemlja drhti pred Njim, a sve gore i svi otoci pokreću se sa svojih mjesta. … Zli mole da ih pokopaju gorske stijene samo da se ne sretnu s licem Onoga koga su prezreli i odbacili. … Oni koji su naumili uništiti Krista i Njegov vjerni narod sada su svjedoci slave koja počiva na njima. Usred svog straha čuju glasove svetih kako radosno kliču: “Evo, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio.” (Izaija 25,9) (Velika borba, str. 504—507)