Kušnja u pustinji

“Tada Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao.” (Matej 4,1)
Zašto je na početku svoje javne službe Krist bio odveden u pustinju da bude kušan? … On je otišao ne radi sebe, nego radi nas; da bi je nadvladao radi nas. … Trebao je biti kušan i ispitan kao predstavnik naše vrste. Trebao se osobno susresti s neprijateljem da bi svrgnuo onoga koji tvrdi da je predvodnik svih kraljevstava na Zemlji. (Letter 159, 1903.) Sotona je izišao pred Njega i kušao Ga na svim poljima na kojima će čovjek biti kušan. Naša Zamjena i Uzdanica prešao je preko tla na kojem se Adam spotaknuo i pao. Bilo je pitanje hoće li se i On spotaknuti preko Božjih zapovijedi i pasti kao Adam? Stalno iznova odgovarao je na Sotonine napade riječima “pisano je”, i Sotona je napustio polje sukoba kao poraženi neprijatelj. Krist je otkupio Adamov sramotni pad, usavršio je karakter besprijekorne poslušnosti i tako ostavio primjer za ljudsku obitelj. … Da je pokleknuo na samo jednom polju u vezi s Božjim zakonom, ne bi mogao postati savršena žrtva, jer je na samo jednom polju i Adam pokleknuo. … Naš Spasitelj održao se na svakom polju kušnje i na ovaj način omogućio je i čovjeku da je nadvlada. Ova ideja, ova misao ispunjava naše srce zahvalnošću svakog dana našeg života. Kao što je Isus bio prihvaćen kao naša Zamjena i Uzdanica, tako će i svatko od nas biti prihvaćen ako izdrži ispit i kušnju. On je uzeo našu narav da bi se mogao upoznati s kušnjama s kojima će se čovjek suočiti, i On je naš Posrednik pred Ocem. (Review and Herald, 10. lipnja 1890.) Oni koji žele nadvladati, moraju uložiti svu silu svojeg bića. Moraju na koljenima pred Bogom vapiti za božanskom silom. … Ljudi mogu imati silu da se odupru zlu — silu koju ni zemlja, ni smrt ni pakao ne mogu uništiti; silu koja će ih postaviti tamo odakle mogu nadvladati kao što je Krist nadvladao. U njima se može pomiješati božansko i ljudsko. (S.D.A. Bible Commentary, sv. 5, str. 1082)