Nijedan nije bio savršen

“Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.” (2. Korinćanima 4,7)
“Svi apostoli imali su ozbiljne mane kad ih je Isus pozvao u svoju službu. Čak i Ivan, koji je došao u najprisniju vezu s poniznim i krotkim Spasiteljem, po svojoj naravi nije bio ponizan i popustljiv. On i njegov brat nazvani su ‘sinovi groma’. Dok su bili s Isusom, svako ponižavanje pokazano prema Njemu probudilo je u njima srdžbu i ratobornost. Plahovitost, osvetoljubivost, kritički duh, sve je to bilo u voljenom učeniku. Bio je ponosit, želio je biti prvi u Božjem kraljevstvu. Međutim, iz dana u dan, nasuprot svojem nasilničkom duhu, promatrao je Isusovu nježnost i blagost i slušao Njegove pouke o poniznosti i strpljivosti. Otvorio je srce božanskom utjecaju i postao ne samo slušatelj, već i izvršitelj Spasiteljevih riječi. Njegovo ja bilo je sakriveno u Kristu. Naučio je nositi Kristov jaram i ponijeti Njegovo breme. Isus je ukoravao svoje učenike, opominjao ih je i upozoravao; ali Ivan i njegova braća nisu Ga napustili; izabrali su Isusa bez obzira na prijekore. Spasitelj se nije povukao od njih zbog njihovih slabosti i pogrešaka. Oni su do kraja dijelili Njegove kušnje i učili pouke iz Njegova života. Promatranjem Krista preobrazili su svoj karakter. … Krist kao svoje predstavnike među ljudima nije izabrao anđele koji nisu nikada pali, već ljudska bića, ljude s istim sklonostima poput onih koje žele spasiti. … Budući da su i sami ugroženi, oni poznaju opasnosti i poteškoće puta i stoga su pozvani da dopru do drugih koji se nalaze u sličnoj ugroženosti. Postoje duše zbunjene sumnjom, opterećene slabostima, slabe u vjeri i nespremne da se uhvate za Nevidljivoga; ali prijatelj kojega mogu vidjeti, koji dolazi k njima umjesto Krista, može postati alka koja će pričvrstiti njihovu kolebljivu vjeru za Krista. Zajedno s nebeskim anđelima trebamo sudjelovati u predstavljanju Isusa svijetu.” (Isusov život, str. 232—234)