Nijedan položaj nije tako nizak da ne bi mogao biti častan u Kristu

“Zar nije ovo tesar, sin Marijin, a brat Jakovljev, Josipov, Judin i Šimunov? Zar mu se sestre ne nalaze ovdje među nama? Tako on postade kamen spoticanja za njih.” (Marko 6,3)
Kristov život poniznosti trebao bi biti pouka za sve koji se žele uzdići iznad drugih. Iako nije imao nikakvu mrlju grijeha na svojem karakteru, On se ipak udostojao da našu palu ljudsku narav poveže sa svojim božanstvom. … Krist je u poniznosti započeo svoje moćno djelo uzdizanja palog ljudskog roda iz poniženja grijeha, obnavljajući ga svojom božanskom silom koju je povezao s čovječanstvom. Zaobilazeći velike gradove, čuvena središta znanja i navodne mudrosti, On je za svoj dom izabrao skromno i zabačeno selo Nazaret. Veći dio svojeg života proveo je na tom mjestu iz kojeg, prema općem mišljenju, nije moglo doći ništa dobro. Dok je bio na Zemlji, prolazio je putem kojim moraju proći siromašni, prezreni, izmučeni i žalosni preuzimajući na sebe sav jad koji napaćeni moraju snositi. … Njegova obitelj nije se odlikovala naobrazbom, bogatstvom ni položajem, i On je mnogo godina radio kao tesar. Židovi su se oholo hvalisali da će Krist doći kao kralj, poraziti svoje neprijatelje i oboriti pogane u svojem gnjevu. Ali ponizan, krotak život našega Spasitelja, koji je trebao osvojiti srca ljudi i uliti im povjerenje u Njegovu misiju, uvrijedio je i razočarao Židove, i svi znamo kako su se oni ponijeli prema Njemu. … Krist nije uzdizao ljude služeći njihovom ponosu. On se ponizio i postao poslušan do smrti, i to smrti na križu. Ako se ljudska ponositost ne ponizi i ne obuzda, ako tvrdo srce djelovanjem Kristovog Duha ne postane blago, On neće moći utisnuti u nas sličnost sa svojim božanskim likom. On, skromni Nazarećanin, mogao je s prijezirom gledati na ponos svijeta jer je bio zapovjednik u nebeskim dvorovima. Ali On je na naš svijet došao u poniznosti kako bi pokazao da ono što Nebo poštuje i cijeni nije bogatstvo, ni položaj, ni vlast, niti časno zvanje, već oni koji slijede Krista čineći svaki položaj dužnosti časnim čistoćom svojega karaktera u sili Njegove milosti. Nijednom ljudskom biću nije dopušteno da se ponosno veliča. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: ‘U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.’” (Izaija 57,15) (Letter 81, 1896.)