Odreći se sebe

“Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše, i nije pala na zemlju za tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod.” (Jakov 5,17.18)
“U Ilijinom iskustvu iznesene su nam važne pouke. Kada je na gori Karmelu uputio molitvu da padne kiša, njegova vjera bila je stavljena na ispit, ali je i dalje neumorno iznosio Bogu svoju molbu. … Da je odustao šesti put obeshrabrivši se, njegova molitva ne bi bila uslišana, ali je ustrajao sve dok odgovor nije stigao. Mi imamo Boga čije uši nisu zatvorene za naše molbe i ako stavimo na ispit Njegovu riječ, On će nagraditi našu vjeru. On želi da sve svoje interese povežemo s Njegovim interesima i tek tada će nas moći blagosloviti; jer nećemo slavu pripisati sebi kada dobijemo blagoslov, već ćemo svu hvalu uputiti Bogu. Bog ne uslišava uvijek naše molitve kad ih prvi put upućujemo Njemu; jer kad bi to činio, mi bismo mogli smatrati da imamo pravo na sve blagoslove i prednosti koje nam je dao. Umjesto da ispitujemo svoje srce da bismo vidjeli da se u našu dušu možda nije uvuklo neko zlo, da nismo popustili nekom grijehu, mi bismo postali nemarni ne priznajući svoju ovisnost o Njemu i da nam je Njegova pomoć nužno potrebna. Ilija se ponizio sve dok nije dospio u stanje da nikakvu slavu ne pripisuje sebi. To je stanje u kojem mi moramo biti da bi Gospodin čuo naše molitve; jer ćemo tada odati slavu Njemu. Običaj da odajemo slavu ljudima dovodi do velikog zla. Kada jedan čovjek slavi drugoga, on je naveden da pomisli da slava i čast pripadaju njemu. Kada uzdižete čovjeka, postavljate zamku njegovoj duši i činite upravo ono što Sotona želi. … Samo je Bog dostojan da Mu se oda slava. … “Dok je Ilija ispitivao svoje srce, kao da je postajao sve manji i u svojim očima i pred Bogom. Izgledalo mu je da je postao ništa i da je Bog sve; i kada se odrekao sebe i oslonio na Spasitelja kao na svoju jedinu snagu i pravednost, došao je odgovor.” (The S.D.A. Bible Commentary, sv. 2, str. 1035)