Eli i njegovi sinovi

Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 2,12-36.

Eli je bio svećenik i sudac u Izraelu. On je zauzimao najviši i najodgovorniji položaj u Božjem narodu. Bio je božanski izabran čovjek za svetu svećeničku dužnost i postavljen nad zemljom kao najveći sudački autoritet. Na njega se gledalo kao na primjer i on je imao veliki utjecaj na izraelska plemena. Ali premda je bio imenovan da upravlja narodom, on nije vladao svojim vlastitim domom. Eli je bio popustljiv otac. Ljubeći mir i lagodnost, on nije primjenjivao svoj autoritet da ispravi zle navike i strasti svoje djece. On se pokoravao njihovoj volji i dopuštao da idu svojim putem umjesto da im se suprotstavi i kazni ih. Umjesto da odgoj svojih sinova smatra jednim od najvažnijih odgovornosti, on je prema tom pitanju postupao kao da su posljedice beznačajne. Izraelski svećenik i sudac nije bio prepušten tami neznanja u vezi s dužnostima obuzdavanja i upravljanja djecom koju mu je Bog predao na brigu. No Eli je ustuknuo od svoje dužnosti jer je ona zahtijevala da se suprotstavi volji svojih sinova i da ih kažnjava i obuzdava. Ne važući strašne posljedice koje će uslijediti iz njegovog ponašanja, on je popuštao svojoj djeci u svemu što su željela i zanemario je djelo njihove pripreme za službu Bogu i za životne dužnosti.

Bog je rekao o Abrahamu: “Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno.” (Postanak 18,19) A Eli je dopustio da djeca vladaju njime. On je postao podložan svojoj djeci. Prokletstvo prijestupa se očitovalo u pokvarenosti i zlu koji su obilježavali ponašanje njegovih sinova. Oni nisu cijenili Božji karakter niti svetost Njegovog Zakona. Njegova služba je za njih bila nešto obično. Oni su od djetinjstva navikli na Svetište i njegove službe, i umjesto da ih sve više poštuju, izgubili su svaki osjećaj svetosti i važnosti. Otac nije ispravio njihov nedostatak strahopoštovanja prema autoritetu, nije obuzdao njihovo nepoštivanje svečane službe u Svetištu, a kad su odrasli, bili su puni smrtonosnih plodova skepticizma i pobune.

Premda su bili potpuno neprikladni za službu, oni su postavljeni za svećenike u Svetištu da služe pred Bogom. Gospodin je dao najjasnije upute u vezi s prinošenjem žrtava, ali ovi bezbožni ljudi nisu posvetili pozornost žrtvenom zakonu koji je trebalo vršiti na najsvečaniji način. Svrha žrtava, koje su upućivale na Kristovu smrt, bila je da u srcima naroda očuva vjeru u Otkupitelja koji je trebao doći; stoga je bilo najvažnije da se Gospodnje upute u vezi s njima strogo vrše. Žrtve zahvalnice su bile poseban izraz zahvalnosti Bogu. Ovim se žrtvama na žrtveniku spaljivalo samo salo, određeni dio žrtve se čuvao za svećenike, a veći se dio vraćao prinositelju da ga on i njegovi prijatelji jedu tijekom žrtvenog blagdana. Tako su sva srca usmjeravana, u zahvalnosti i vjeri, na veliku Žrtvu koja je trebala uzeti grijehe svijeta.

Umjesto da shvate svečanost ove simbolične službe, Elijevi sinovi su samo mislili kako da je učine sredstvom popuštanja samima sebi. Nezadovoljni dijelom žrtve zahvalnice koja im je dodijeljena, oni su zahtijevali dodatni dio, a veći broj žrtava prinošenih na godišnjim blagdanima pružali su svećeniku priliku da se obogate nauštrb naroda. Oni ne samo što su zahtijevali više nego što su imali pravo, već su odbili čekati da se salo spali na žrtveniku Bogu. Oni su ustrajali u uzimanju dijelova koje su željeli, a ako im je to bilo uskraćeno, prijetili su da će ih uzeti silom.

Ovo nepoštivanje od strane svećenika uskoro je lišilo službu svetog i svečanog značaja i narod je “prezirao žrtvu koja se prinosila Jahvi”. Velika slika Žrtve na koju su trebali gledati s iščekivanjem više se nije prepoznavala. “Grijeh je mladića bio vrlo velik pred Jahvom.”

Ovi nevjerni svećenici su prestupili Božji zakon i obeščastili svoju svetu službu svojim zlim i unižavajučim ponašanjem, a svojom nazočnošću nastavili kaljati Božji šator. Mnogi ljudi, ispunjeni ozlojeđenošću zbog pokvarenog ponašanja Hofnija i Pinhasa, prestali su dolaziti na određeno mjesto bogoslužja. Tako je služba koju je Bog uspostavio bila prezrena i zanemarena jer je bila povezana s grijesima bezbožnih ljudi, dok su oni čija su srca težila zlu bili ohrabreni u grijehu. Bezboštvo, razvrat i idolopoklonstvo prevladavali su u zastrašujućim razmjerima.

Eli je učinio veliki grijeh kad je dopustio svojim sinovima da služe u svetoj službi. Opravdavajući na ovaj ili onaj način njihovo ponašanje, on je bio slijep za njihove grijehe. Ali oni su napokon dosegli točku kad on više nije mogao zatvarati oči na zločine svojih sinova. Narod je prigovarao zbog njihovih zlih djela, i veliki je svećenik bio ožalošćen i potresen. Više se nije usudio šutjeti. Ali njegovi su sinovi bili odgojeni da misle samo o sebi i sada se nisu ni na koga osvrtali. Vidjeli su žalost svojega oca, ali njihova srca nisu bila dirnuta. Čuli su njegove blage ukore, ali to na njih nije ostavljalo dojam niti su htjeli promijeniti svoje zlo ponašanje, premda su bili upozoreni na posljedice svojega grijeha. Da je Eli pravedno postupao prema svojim sinovima, njima bi bila uskraćena svećenička služba i bili bi kažnjeni smrću. Bojeći se da im javno nanese sramotnu osudu, on ih je podržavao u najsvetijim i najpovjerljivijim dužnostima. I dalje im je dopuštao da svoju pokvarenost miješaju sa svetom službom Božjom i da istini nanose uvredu koju godine nisu mogle izbrisati. Ali kad je izraelski sudac zanemario svoje djelo, Bog je preuzeo stvar u svoje ruke.

“Uto dođe jedan Božji čovjek k Eliju i reče mu: ‘Ovako govori Jahve: Nisam li se jasno objavio domu oca tvojega kad su bili u Egiptu, robovi u kući faraonovoj? Odabrao sam ih između svih plemena Izraelovih da mi budu svećenici, da se uspinju na moj žrtvenik, da prinose žrtve paljenice i da nose oplećak preda mnom: i dao sam domu oca tvojega sve paljene žrtve sinova Izraelovih. Zašto gledaš zavidnim okom žrtvu i prinos što sam ih odredio za svoj Dom? I zašto paziš sinove svoje više nego mene, toveći ih najboljim dijelovima svih žrtvenih prinosa naroda moga Izraela? Zato sam — riječ je Jahve, Boga Izraelova — rekao doduše da će dom tvoj i dom oca tvojega stupati preda mnom dovijeka, ali sada — riječ je Jahvina — neka je to daleko od mene! Jer ja častim one koji mene časte, a koji mene preziru, bit će osramoćeni. … Ja ću sebi podići vjerna svećenika, koji će raditi po mom srcu i po mojoj želji, i njemu ću sazdati trajan dom, i on će svagda stupati pred pomazanikom mojim.”

Bog je optužio Elija da je više poštovao svoje sinove nego Gospodina. Eli je dopustio da žrtve koje je Bog odredio kao blagoslov Izraelu postanu gadost, umjesto da iznese sramotu svojih sinova zbog njihovih bezbožnih i ružnih običaja. Oni koji slijede vlastite sklonosti iz slijepe ljubavi prema djeci, popuštajući im u zadovoljavanju njihovih sebičnih želja, i ne koriste se Božjim autoritetom da ukore grijeh i isprave zlo, očito pokazuju da poštuju svoju bezbožnu djecu više nego što poštuju Boga. Oni se više brinu da zaštite njihov ugled nego da proslave Boga, oni više žele zadovoljiti svoju djecu nego Gospodina ili sačuvati službu Njemu od svakog oblika grijeha.

Bog je Elija, izraelskog svećenika i suca, držao odgovornim za moralni i vjerski položaj svojeg naroda, a u posebnom smislu i za karakter njegovih sinova. On je prvo trebao blagim mjerama obuzdati zlo, a ako one nisu koristile, trebao ih je pokoriti najstrožim mjerama. On je izazvao Gospodnje nezadovoljstvo jer nije ukoravao grijeh i vršio pravdu nad grešnicima. Na njega se nije moglo osloniti da će održati čistoću Izraela. Oni koji imaju malo hrabrosti da ukore grijeh, ili koji zbog nemarnosti i nedostatka zanimanja ne ulažu napore da oplemene obitelji ili Božju crkvu, drže se odgovornima za zlo koje može uslijediti iz njihovog zanemarivanja dužnosti. Mi smo isto tako odgovorni za zla koja smo korištenjem roditeljskog ili pastorskog autoriteta mogli spriječiti u drugima, kao da su ta djela naša vlastita.

Eli nije upravljao svojim domom prema Božjim pravilima za upravljanje obitelji. On je slijedio svoj vlastiti razum. Nježni je otac previdio propuste i grijehe svojih sinova u njihovom djetinjstvu, laskajući sebi da će oni nakon nekog vremena prerasti svoje zle sklonosti. Mnogi čine iste pogreške. Oni misle da znaju odgajati djecu bolje od onoga što je Bog dao u svojoj Riječi. Oni u njima pothranjuju pogrešne sklonosti, izgovarajući se: “Oni su premladi da bi ih se kažnjavalo. Čekajte dok postanu stariji, kad im se bude moglo objasniti.” Tako se pogrešne navike ostavljaju dok ne ojačaju i ne postanu druga narav. Djeca odrastaju bez ograničenja, s karakternim osobinama koje će im donositi prokletstvo cijelog života i koje će se lako stvarati i u drugima.

Nema većeg prokletstva u domu nego kad se dopusti da mladi idu svojim putem. Kad roditelji uvažavaju svaku želju svoje djece i popuštaju im u onome što znaju da nije za njihovo dobro, djeca ubrzo gube poštovanje prema roditeljima, prema autoritetu Boga i čovjeka i postaju zatočenici Sotonine volje. Utjecaj nesređene obitelji raširen je i razoran za cijelo društvo. On raste kao plima zla koja utječe na obitelji, zajednice i vlade.

Zbog Elijevog položaja njegov je utjecaj bio dalekosežniji od utjecaja običnog čovjeka. Diljem Izraela se oponašao njegov obiteljski život. U tisućama domova koje je oblikovao njegov utjecaj vidjele su se štetne posljedice nemarnog, lagodnog postupanja. Ako se djeca prepuštaju zlim običajima, dok roditelji tvrde da su vjerni, to je ukor Božjoj istini. Najbolji ispit kršćanstva u domu je vrsta karaktera koja je nastala njegovim utjecajem. Djela govore glasnije od najljepšeg izraza pobožnosti. Ako vjernici, umjesto da ulažu revne, ustrajne, teške napore da stvore uređen dom kao svjedok korisnosti vjere u Boga, popuštaju u nadzoru i zlim željama svoje djece, oni čine ono što je učinio Eli: oni sramote Krista i donose propast sebi i svojem domu. Bez obzira kako su velika zla roditeljske nevjernosti u bilo kojim okolnostima, ona su deset puta veća kad se nalaze u obiteljima onih koji su postavljeni kao učitelji naroda. Kad propuste vladati svojim domom, oni svojim pogrešnim primjerom zavode mnoge. Njihova je krivnja daleko veća od drugih jer je njihov položaj odgovorniji.

Aronovom domu je dano obećanje da će uvijek hoditi pred Bogom, ali to obećanje je dano uz uvjet da se oni cijelim srcem posvete radu u Svetištu i uzdižu Boga svakim svojim postupkom, a ne da služe sebi i slijede vlastite iskvarene sklonosti. Eli i njegovi sinovi su bili iskušani, a Gospodin ih je našao nedostojnima uzvišenog položaja svećenika u Njegovoj službi. Bog je objavio: “… Neka je to daleko od mene!” On im nije mogao dati dobro koje je namjeravao dati, jer su propustili učiniti svoj dio.

Primjer onih koji služe u svetoj službi treba biti takav da u narodu usadi osjećaj poštovanja prema Bogu i straha da ga ne uvrijede. Kad ljudi koji ustaju iznijeti narodu Božju poruku milosti i pomirenja u “ime Krista” (2. Korinćanima 5,20), koriste svoj sveti poziv kao pokrivalo za sebična i tjelesna zadovoljstva, oni postaju najdjelotvornija Sotonina sredstva. Kao i Hofni i Pinhas, oni navode ljude da prezru žrtvu koja se prinosi Jahvi. Oni mogu neko vrijeme tajno ići svojim zlim putom, ali kad se razotkrije njihov istinski karakter, vjera naroda je toliko uzdrmana da se često uništi sve njihovo povjerenje u religiju. U umu ostaje nepovjerenje prema svima koji tvrde da uče Božju riječ. Vijest istinitog Kristovog sluge prima se sa sumnjom. Uvijek iznova se javlja pitanje: “Hoće li i ovaj čovjek biti poput onoga koji je učio svetosti, ali je bio tako pokvaren?” Tako Božja riječ gubi svoju silu na ljudskim dušama.

U Elijevom ukoru njegovim sinovima nalaze se riječi od svečane i zastrašujuće važnosti, riječi o kojima bi bilo dobro da razmisle svi koji služe u svetoj službi: “Ako čovjek zgriješi čovjeku, Bog će presuditi. Ali ako čovjek zgriješi Jahvi, tko će se zauzeti za njega?” Da su njihovi grijesi uvrijedili samo njihove bližnje, sudac je mogao donijeti pomirenje tako što bi odredio kaznu i zahtijevao nadoknadu, i prijestupnicima je tako moglo biti oprošteno. Ili da su učinili neki drzak grijeh, mogla se prinijeti žrtva za grijeh. Ali njihovi su grijesi bili toliko isprepleteni s njihovom službom svećenika Svesilnoga, te je prinošenjem žrtve za grijeh Bog bio toliko obeščašćen i ponižen pred narodom, da za njih nije bilo ispaštanja koje bi se moglo prihvatiti. Njihov vlastiti otac, premda je sâm bio veliki svećenik, nije se usudio posredovati u njihovu korist. On ih nije mogao zaštititi od Božjeg svetog gnjeva. Oni koji preziru sredstva što ih je Nebo dalo za čovjekovo otkupljenje najgrešniji su od svih grešnika, oni “koji za vlastiti račun raspinju Sina Božjeg i javno ga izlažu ruglu” (Hebrejima 6,6).

Filistejci zarobljavaju Kovčeg

Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 3 do 7.

Elijev je dom trebao primiti još jedno upozorenje. Bog nije mogao razgovarati s velikim svećenikom i njegovim sinovima. Njihovi su grijesi, kao neprobojan oblak, zaklonili prisutnost Njegovog Svetog Duha. Ali usred zla, dijete Samuel je ostalo vjerno Nebu, a poruka osude Elijevom domu bila je Samuelova zadaća kao proroka Svevišnjega.

“… U ono vrijeme Jahve je izrijetka govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta. No jednoga je dana Eli ležao u svojoj sobi — oči su njegove počele slabiti, te više nije mogao vidjeti — svijećnjak Božji još ne bijaše ugašen, i Samuel je spavao u svetištu Jahvinu, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. I Jahve zovnu…” Pretpostavljajući da je to Elijev glas, dijete je požurilo do svećenikovog ležaja, govoreći: “Evo me! Ti si me zvao!” Odgovor je glasio: “Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!” Samuel je bio pozvan triput, i on je triput odgovorio na isti način. Tada se Eli uvjerio da je tajanstveni glas bio Božji glas. Gospodin je zaobišao svojeg izabranog slugu, čovjeka sijede kose, da bi razgovarao s djetetom. Ovo je samo po sebi bio oštar, ali i zaslužen ukor Eliju i njegovom domu.

U Elijevom srcu to nije pobudilo osjećaj zavisti ili ljubomore. On je naučio Samuela da odgovori, ako opet bude pozvan: “Govori, sluga tvoj sluša.” Dječak je bio tako zapanjen pri pomisli da veliki Bog treba razgovarati s njim, da se nije mogao sjetiti točnih riječi koje mu je Eli zapovjedio da izgovori.

“Tada Jahve reče Samuelu: ‘Evo, učinit ću nešto u Izraelu da će oba uha zujati svakome koji čuje. U onaj ću dan ispuniti na Eliju sve što sam rekao za kuću njegovu, od početka do kraja. Ti ćeš mu objaviti da osuđujem kuću njegovu dovijeka; on je znao da njegovi sinovi hule na Boga, a nije ih obuzdao. Zato — kunem se domu Elijevu — neće oprati krivicu Elijeva doma nikakve žrtve ni prinosi dovijeka.’”

Prije nego što je primio ovu poruku od Boga “Samuel još nije poznavao Jahve, i još mu nikada ne bijaše objavljena riječ Jahvina”, to jest on nije bio upoznat s takvim izravnim prikazima Božje prisutnosti kakve su primali proroci. Gospodnja je namjera bila da se otkrije na neočekivan način, da Eli čuje o tome preko mladićeve iznenađenosti i propitkivanja.

Samuel je bio ispunjen strahom i zaprepaštenjem pri pomisli da mu je povjerena tako strašna poruka. Ujutro je kao i obično nastavio obavljati svoje dužnosti, ali s teškim teretom na njegovom mladom srcu. Gospodin mu nije zapovjedio da otkrije zastrašujući navještaj, stoga ga je on prešutio izbjegavajući što je više moguće Elijevu nazočnost. Drhtao je da ga neko pitanje ne prisili da objavi božanski sud nad onim koga je volio i poštovao. Eli je bio uvjeren da je poruka prorekla neku veliku nesreću za njega i njegov dom. Pozvao je Samuela i zamolio ga da vjerno ispriča ono što je Gospodin otkrio. Mladić je poslušao i starac je skrušeno pognuo glavu pred strahovitom presudom: “On je Jahve, neka čini što je dobro u očima njegovim.”

Eli nije pokazao plodove istinskog pokajanja. On je priznao svoju krivnju, ali je propustio odreći se grijeha. Gospodin je godinu za godinom odgađao kazne kojima je prijetio. Tijekom tih godina mnogo se toga moglo učiniti da se iskupe prošli propusti, ali ostarjeli svećenik nije poduzeo učinkovite mjere da ispravi zla koja su okaljala Gospodnje Svetište i odvodile tisuće Izraelaca u propast. Božje strpljenje je samo otvrdnulo srca Hofnija i Pinhasa te su postali još hrabriji u svojim prijestupima. Eli je cijelom Izraelu obznanio poruku upozorenja i ukora njegovom domu. On se na ovaj način nadao da će se u određenoj mjeri suprotstaviti zlom utjecaju svoje nemarnosti u prošlosti. Ali narod nije upozorenja shvatio ozbiljno, kao što ih nisu shvatili ni svećenici. Okolni narodi, koji su bili upoznati s bezakonjem koje se otvoreno činilo u Izraelu, postali su još hrabriji u svojem idolopoklonstvu i zločinima. Nisu osjećali krivnju zbog svojih grijeha, koje bi osjećali da je Izrael sačuvao svoje poštenje. Ali dan osvete se približavao. Božji autoritet je bio odbačen, Njegova služba zanemarena i prezrena te je postalo nužno da On posreduje kako bi očuvao čast svojeg imena.

“Izraelci iziđoše pred njih da se pobiju, i utaboriše se kod Eben Haezera, dok su Filistejci udarili tabor kod Afeka.” Izraelci su pošli na ovaj pohod bez Božjeg savjeta, bez sporazuma s velikim svećenikom ili prorokom. “Filistejci se svrstaše u bojni red protiv Izraela, i nasta žestoka bitka. Izrael podleže Filistejcima: oko četiri tisuće ljudi pogibe na bojištu, na otvorenu polju.” Kad se rasuta i obeshrabrena vojska vratila u tabor, “rekoše starješine Izraelove: ‘Zašto je Jahve dopustio da nas Filistejci danas pobijede?’” Narod je bio zreo za Božju kaznu, a ipak oni nisu uviđali da su njihovi vlastiti grijesi bili uzrok ove strašne propasti. Tada su rekli: “Pođimo u Šilo po Kovčeg saveza Jahvina, neka dođe u našu sredinu i spasi nas iz ruku naših neprijatelja.” Gospodin nije izdao zapovijed ili dopuštenje da Kovčeg dođe među vojsku, a Izraelci su ipak vjerovali u svoju pobjedu te su izustili gromki poklik kad su ga Elijevi sinovi unijeli u tabor.

Filistejci su Kovčeg smatrali izraelskim bogom. Sva moćna djela koja je Jahve učinio za svoj narod pripisivana su njegovoj sili. Kad su čuli poklike radosti za njegova dolaska, oni su rekli: “Što znači taj gromki poklik u taboru Hebreja? I shvatiše da je Kovčeg Jahvin stigao u njihov tabor. Tada Filistejce obuze strah, jer su govorili: ‘Bog je došao u tabor!’ I povikaše: ‘Jao nama! Tko će nas izbaviti iz ruke tog silnog Boga? To je onaj koji je udario Egipat svakojakim nevoljama. Ohrabrite se i budite junaci, Filistejci, da ne postanete robovi Hebrejima kao što su oni bili robovi vama; budite junaci i borite se.’”

Filistejci su izvršili žestok napad koji je donio poraz Izraelu s velikim brojem pobijenih. Na polju je ležalo trideset tisuća mrtvaca, Božji Kovčeg je bio zarobljen, a dva Elijeva sina su poginula dok su ga branila. Tako je ponovno na stranicama svete povijesti ostalo svjedočanstvo za sve buduće naraštaje: da grijesi Božjeg naroda neće ostati nekažnjeni. Što je veće poznavanje Božje volje, veći je grijeh onih koji je zanemaruju.

Izrael je zadesila najstrašnija nesreća koja se mogla dogoditi. Božji Kovčeg je bio zarobljen i nalazio se u posjedu neprijatelja. Slava je napustila Izrael kad je simbol Jahvine sile i stalne prisutnosti uklonjen iz njihove sredine. Najljepša otkrivenja Božje istine i moći bila su povezana s ovim Kovčegom. Kad god se on pojavljivao u prošlosti, ostvarivale su se čudesne pobjede. Zasjenjivala su ga krila zlatnih kerubina, a neizreciva slava Šekine, vidljivi simbol Svesilnoga Boga, počivala je na njemu u Svetinji nad svetinjama. Ali Kovčeg sada nije donio pobjedu. On se sada nije pokazao kao obrana, i cijeli je Izrael plakao.

Oni nisu shvatili da je njihova vjera bila vjera samo po imenu te da je izgubila svoju silu da dopre do Boga. Božji zakon, koji se nalazio u Kovčegu, također je bio simbol Njegove prisutnosti, ali oni su zanemarili zapovijedi, prezreli njihove zahtjeve i ožalostili Gospodnjeg Duha koji je bio među njima. Kad je narod slušao svete uredbe, Gospodin je radio s njima svojom beskonačnom snagom, ali kad su svoj pogled upućivali na Kovčeg i nisu ga dovodili u vezu s Bogom, niti su poštovali Njegovu volju slušajući Njegov Zakon, on im nije koristio ništa više od običnog sanduka. Oni su gledali na Kovčeg kao što idolopoklonički narodi gledaju na svoje bogove, kao da oni u sebi posjeduju silu i spasenje. Oni su prekršili Zakon koji je on sadržavao, jer je njihovo obožavanje Kovčega dovelo do formalizma, licemjerja i idolopoklonstva. Njihov ih je grijeh odvojio od Boga i On im nije mogao dati pobjedu sve dok se nisu pokajali i odbacili bezboštvo.

Nije bilo dovoljno da Kovčeg i Svetište budu u Izraelu. Nije bilo dovoljno to što su svećenici prinosili žrtve i što su sebe nazivali Božjom djecom. Bog se ne obazire na zahtjeve onih koji u srcu njeguju bezboštvo, jer je pisano da “tko uklanja uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska” (Izreke 28,9).

Kad je vojska izašla u bitku, slijep i star Eli je ostao u Šilu. On je s nemirnim slutnjama očekivao posljedice sukoba, “jer mu je srce strepilo za Kovčeg Božji”. Zauzevši svoje mjesto izvan vrata Svetišta, on je dan za danom sjedio pored puta, zabrinuto očekujući dolazak glasnika s bojišnice.

Naposljetku je jedan Benjaminovac iz vojske, “razderanih haljina i glave posute prašinom”, žurno dotrčao uz brdo što je vodilo do grada. On je, i ne primijetivši starca pored puta, prošao i požurio u grad da radoznaloj gomili ponovi vijest o porazu i gubicima.

Kuknjava i jadikovanje doprlo je do stražara pored Svetišta. Doveli su mu vjesnika. I čovjek je rekao Eliju: “Izrael je pobjegao pred Filistejcima, bio je to težak poraz za narod, i još su oba tvoja sina poginula…” Eli je mogao sve to izdržati, bez obzira kako je to bilo strašno, jer je to i očekivao. Ali kad je vjesnik dodao: “… i Kovčeg je Božji otet”, njegovo je lice poprimilo izgled neizreciva jada. Pomisao da je njegov grijeh tako obeščastio Boga i prisilio Ga da povuče svoju prisutnost iz Izraela bilo je više nego što je mogao podnijeti. Njegova ga je snaga izdala i on je pao i “slomi vrat i umrije, jer je bio star čovjek i težak”.

Pinhasova je žena, usprkos bezbožnosti svojeg muža, bila žena koja se bojala Gospodina. Smrt njezinog tasta i muža, i strašna vijest da je Božji Kovčeg otet, prouzročila je i njezinu smrt. Smatrala je da je Izrael napustila posljednja nada i ona je djetetu koje se rodilo u trenutku nesreće nazvala Ikabod, ili “otišla je slava”, te je umirući sa žalošću ponovila riječi: “Otišla je slava od Izraela, jer je otet Kovčeg Božji.”

Ali Bog nije u potpunosti odbacio svoj narod niti je htio dugo trpjeti likovanje bezbožaca. On je iskoristio Filistejce kao sredstvo za kažnjavanje Izraela, ali je iskoristio Kovčeg da kazni Filistejce. U prošlim vremenima pratila ga je božanska prisutnost koja je bila snaga i slava njegovog poslušnog naroda. Ta nevidljiva prisutnost ga je i dalje pratila i unosila strah i uništenje prijestupnicima Njegovog svetog Zakona. Gospodin često koristi svoje najljuće neprijatelje da kazni nevjernost svojeg naroda. Bezbožni mogu pobjeđivati neko vrijeme dok gledaju kako Izrael prima kaznu, ali doći će vrijeme kad će se i oni morati suočiti sa svetim Bogom koji mrzi grijeh. Gdje god se njeguje pokvarenost, slijedit će brz i nepogrešiv božanski sud.

Filistejci su nakon pobjede prenijeli Kovčeg u Ašdod, jedan od pet glavnih gradova, i stavili ga u dom svojeg boga Dagona. Mislili su da će sila koja je dotad pratila Kovčeg biti njihova, i da će ih ona združena s Dagonovom moći učiniti nepobjedivima. Ali kad su sljedećeg dana ušli u hram, ugledali su prizor koji ih je ispunio zaprepaštenjem. Dagon je pao licem na zemlju pred Jahvinim Kovčegom. Svećenici su s poštovanjem podigli kip i vratili ga na mjesto. Ali sljedećeg jutra su ga našli čudno oštećena kako ponovno leži na zemlji pored Kovčega. Gornji dio kipa je bio poput čovjeka, ali je donji dio sličio ribi. Sada je svaki dio koji je sličio čovjeku bio odsječen, a ostalo je samo tijelo ribe. U svećenike i narod je ušao strah. Oni su gledali na ovaj tajanstveni događaj kao znak zla, kao predznak propasti njih i njihovih idola pred izraelskim Bogom. Tada su uklonili Kovčeg iz svojeg hrama i položili ga u odvojenu zgradu.

Stanovnike Ašdoda je napala teška i smrtonosna bolest. Sjetivši se pomora što ga je Izraelov Bog poslao na Egipat, narod je svoju nevolju pripisao prisutnosti Kovčega među njima. Odlučili su ga prenijeti u Gat. Ali pomor je slijedio njegovo kretanje i ljudi tog grada su ga poslali u Ekron. Narod ga je ovdje primio sa strahom vičući: “Donesoše Kovčeg Boga Izraelova k meni da pomori mene i sav moj narod!” Okrenuli su se svojim bogovima za zaštitu, kao što je učinio narod Ašdoda i Gata, ali djelo uništenja se nastavilo te se ojađeni, “bolni vapaj grada dizao do neba”. Bojeći se dulje zadržavati Kovčeg u domovima ljudi, narod ga je stavio na otvoreno polje. Onda je nastala pošast štakora koji su prekrili zemlju, uništavajući proizvode zemlje u skladištima i poljima. Sada je narodu prijetilo potpuno uništenje od bolesti ili gladi.

Kovčeg je sedam mjeseci bio u Filisteji i tijekom sveg tog vremena Izraelci ga nisu pokušali vratiti. Ali Filistejci su se sada žarko željeli osloboditi njegove prisutnosti, kao što su ga nekada željeli uzeti. Umjesto da im bude izvor snage, on im je bio veliki teret i teško prokletstvo. Međutim, oni nisu znali kako se ponašati, jer gdje god su ga odnijeli, slijedile su i Božje kazne. Narod je pozvao narodne knezove, zajedno sa svećenicima i vračarima, i revno ispitivao: “Što da radimo s Kovčegom Jahvinim? Poučite nas kako da ga pošaljemo natrag na njegovo mjesto.” Savjetovano im je da ga vrate sa skupom naknadnicom. “Tada ćete se”, rekli su svećenici, “izliječiti i znat ćete zašto se njegova ruka nije okrenula od vas.”

Da bi suzbili ili ukonili pomor, među neznabošcima je postojao drevni običaj da od zlata, srebra ili druge kovine načine lik onoga što je uzrokovalo uništenje, ili predmet i dio tijela koji je posebno bio pogođen. To bi se stavljalo na stup ili na neko vidljivo mjesto te je trebalo biti učinkovita zaštita od zla koje je prikazivalo. Slični običaji još uvijek postoje među nekim neznabožačkim narodima. Kad je osoba koja je bolovala od neke bolesti zatražila izlječenje u hramu svojeg boga, ona je sa sobom nosila lik oboljelog dijela koji je prinosila kao žrtvu svojem bogu.

Filistejski vođe su u skladu s prevladavajućim običajem naredili narodu da načine prikaze pomora koji su ih sustigli: “Prema broju filistejskih knezova pet zlatnih čireva i pet zlatnih štakora, jer je ista nevolja na vama i na vašim knezovima.”

Ovi mudraci su priznali tajanstvenu silu koja je pratila Kovčeg, silu za koju oni nisu imali mudrosti da bi se s njome suočili. Ipak, oni nisu savjetovali narodu da se okrene od idolopoklonstva i služi Bogu. Oni su i dalje mrzili izraelskog Boga, premda su ih silne kazne prisilile da se pokore Njegovoj snazi, dok su se u srcu bunili protiv Njegove vladavine. Takva pokornost ne može spasiti grešnika. Srce se mora predati Bogu, mora biti pokoreno božanskom milošću, prije nego što čovjekovo pokajanje može biti prihvaćeno.

Kako je veliko Božje trpljenje prema bezbožnima! Idolopoklonički Filistejci i otpali Izraelci su podjednako uživali u darovima Njegove providnosti. Deset tisuća neprimijećenih milosrđa tiho je padalo na stazu nezahvalnih, buntovnih ljudi. Svaki blagoslov im je govorio o Darovatelju, ali oni su bili ravnodušni prema Njegovoj ljubavi. Božje je strpljenje bilo vrlo veliko prema ljudskoj djeci, ali kad su oni tvrdoglavo ustrajali u svojem nepokajanju, On je od njih uklonio svoju zaštitničku ruku. Oni nisu htjeli čuti Božji glas koji su mogli čuti u Njegovim stvorenim djelima, u upozorenjima, savjetima, ukorima Njegove Riječi, te je stoga On bio prisiljen govoriti im kroz kazne.

Bilo je nekih među Filistejcima koji su bili spremni usprotiviti se vraćanju Kovčega u njegovu zemlju. Takvo priznanje sile izraelskog Boga bilo bi ponižavajuće za filistejski ponos. Ali “svećenici i vrači” su opomenuli narod da ne oponašaju tvrdoglavost faraona i Egipćana te tako na sebe navuku još veće nesreće. Predložen je plan na koji je većina pristala i odmah ga izvršili. Kovčeg, sa zlatnom naknadnicom, stavljen je na nova kola, čime su osigurali da se ne obeščasti. U ova kola, ili kočiju, upregnuli su dvije krave na čije vratove nikada nije stavljan jaram. Njihova telad je ostala zatvorena u staji i kravama je prepušteno da slobodno idu kamo žele. Ako se Kovčeg tako vrati Izraelcima putem prema Bet Šemešu, najbližem levitskom gradu, Filistejci će to prihvatiti kao dokaz da im je Izraelov Bog učinio to veliko zlo, “ako li ne krene tamo,” rekli su, “znat ćemo da nas nije udarila njegova ruka, nego da nam se to dogodilo slučajno.”

Kad su ih pustili, krave su se okrenule od svoje teladi i krenule ravno putem prema Bet Šemešu. Premda ih nije vodila ljudska ruka, ove su se životinje držale svojeg puta. Božanska je Prisutnost pratila Kovčeg te je sretno stigao u namijenjeno mjesto.

Bilo je vrijeme žetve žita i ljudi iz Bet Šemeša su želi u dolini. “Digavši oči ugledaše Kovčeg i potrčaše mu s veseljem u susret. Kad su kola stigla na polje Jošue iz Bet Šemeša, zaustaviše se. Ondje bijaše velik kamen. Tada iscijepaše drvo od kola i prinesoše krave kao žrtvu paljenicu Jahvi.” Filistejski vođe koji su slijedili Kovčeg “do granice Bet Šemeša” i bili svjedoci njegovog prihvaćanja, vratili su se u Ekron. Pomor je prestao i oni su bili uvjereni da su njihove nesreće bile kazne izraelskog Boga.

Ljudi iz Bet Šemeša su brzo pronijeli vijesti da je Kovčeg u njihovom posjedu i narod iz okolnih dijelova zemlje došao je pozdraviti njegov povratak. Kovčeg je bio stavljen na kamen koji je prvo služio kao žrtvenik, a prije toga su Gospodinu prinesene dodatne žrtve. Da su se štovatelji pokajali za svoje grijehe, pratio bi ih Božji blagoslov. Ali oni nisu vjerno vršili Njegov Zakon, i dok su se radovali povratku Kovčega kao vjesnika dobra, oni nisu imali istinski osjećaj svetosti. Umjesto da pripreme prikladno mjesto za njegov smještaj, oni su dopustili da on ostane na žetvenom polju. Dok su gledali sveti Kovčeg i govorili o čudesnom načinu na koji je bio vraćen, oni su počeli naslućivati gdje je ležala njegova posebna sila. Naposljetku su svladani radoznalošću uklonili poklopac i usudili se otvoriti ga.

Cijeli je Izrael učen da poštuje Kovčeg sa strahom i poštovanjem. Kad se zahtijevalo da ga nose od mjesta do mjesta, samo su ga leviti smjeli pogledati. Velikom svećeniku je samo jednom bilo dopušteno da promatra Božji Kovčeg. Čak se ni bezbožni Filistejci nisu usudili ukloniti pokrivalo. Na svim putovanjima su ga pratili nevidljivi nebeski anđeli. Beščasna smjelost naroda iz Bet Šemeša odmah je bila kažnjena. Stigao ih je iznenadni pomor.

Preživjele ova kazna nije navela da se pokaju za svoj grijeh, već samo da Kovčeg promatraju sa sumnjivim strahom. Željni da se oslobode njegove prisutnosti, Bet Šemešani su poslali poruku stanovnicima Kirjat Jearima pozivajući ih da ga odnesu. Ljudi ovog mjesta su s velikom radošću pozdravili sveti Kovčeg. Znali su da je to znak božanske naklonosti poslušnima i vjernima. Oni su ga sa svečanom radošću donijeli u svoj grad i stavili ga u kuću levita Abinadaba. Čovjek je imenovao svojeg sina Eleazara da se brine o njemu i tamo je ostao tri godine.

Tijekom godina otkad se Gospodin prvi put prikazao Aninom sinu, cijeli je narod prihvatio Samuelov poziv u proročku službu. Vjerno prenoseći božansko upozorenje Elijevu domu, bez obzira kako bolna i teška bila ta dužnost, Samuel je pružio dokaz o svojoj vjernosti kao Jahvinog vjesnika, “a Jahve je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju. Sav Izrael, od Dana do Beer Šebe, spozna da je Samuel postavljen za proroka Jahvina”.

Izrael je kao narod još uvijek ostao u stanju nevjerstva i idolopoklonstva, i za kaznu su ostali podjarmljeni Filistejcima. Samuel je tijekom tog razdoblja posjećivao gradove i sela diljem zemlje, nastojeći usmjeriti srca naroda k Bogu njihovih otaca, i njegovi napori nisu ostali bez dobrih ishoda. Nakon što su dvadeset godina trpjeli tlačenje svojih neprijatelja, Izraelci su “uzdisali za Jahvom”. Samuel im je savjetovao: “Ako se od svega srca svoga vraćate Jahvi, uklonite iz svoje sredine tuđe bogove, baale i aštarte, i upravite srce svoje Jahvi i njemu jedinome služite.” Ovdje vidimo da se praktična pobožnost, religija srca, učila u Samuelovo vrijeme kao što je Krist učio dok je bio na zemlji. Vanjski vjerski običaji bez Kristove milosti za drevni su Izrael bili bezvrijedni. Isto je tako i sa suvremenim Izraelom.

I danas postoji potreba za oživljavanjem istinske religije srca koju je iskusio drevni Izrael. Pokajanje je prvi korak koji moraju načiniti svi koji se žele vratiti Bogu. Nitko ne može obaviti ovo djelo za drugoga. Mi pojedinačno moramo poniziti svoje duše pred Bogom i odložiti svoje kipove. Kad smo učinili sve što smo mogli učiniti, Gospodin će nam prikazati svoje spasenje.

U suradnji s glavarima plemena, u Mispi se okupio veliki zbor. Održao se svečani blagdan. Narod je s dubokom poniznošću ispovjedio svoje grijehe i kao dokaz svoje odlučnosti da sluša upute koje su čuli oni su Samuelu povjerili autoritet suca.

Filistejci su ovaj skup protumačili kao ratni savjet te su s moćnom vojskom pošli da rasprše Izraelce prije nego što njihovi planovi sazriju. Vijesti o njihovom približavanju unijele su velik strah u Izrael. Narod je vikao Samuelu: “Ne prestaj vapiti za nas Jahvi, Bogu našemu, da nas izbavi iz ruke Filistejaca.”

Dok je Samuel vršio čin prinošenja janjeta kao žrtve za grijeh, Filistejci su se približili za bitku. Onda je Svesilni koji se spustio na Sinaj usred ognja, dima i gromova, koji je rastavio Crveno more i izraelskoj djeci otvorio put kroz Jordan, ponovno prikazao svoju moć. Strašno nevrijeme se spustilo na vojsku koja je napredovala i tijela su mrtvih ratnika bila rasuta po zemlji.

Izraelci su stajali u tihom strahopoštovanju, dršćući od nade i straha. Kad su vidjeli pokolj svojih neprijatelja, znali su da je Bog prihvatio njihovo pokajanje. Premda nisu bili spremni za bitku, oni su zgrabili oružje pobijenih Filistejaca i tjerali vojsku koja je bježala do Bet Kara. Ova očita pobjeda ostvarena je na istom polju na kojemu su prije dvadeset godina Filistejci potukli Izraelce, pobili svećenike i uzeli Božji Kovčeg. Put poslušnosti je za narode kao i za pojedince put sigurnosti i sreće, dok put prijestupnika vodi samo u propast i poraz. Filistejci su sada bili tako temeljito pokoreni da su predali utvrde koje su uzeli od Izraelaca i godinama se uzdržavali od neprijateljskih djela. Drugi narodi su slijedili njihov primjer i Izraelci su uživali u miru sve do kraja Samuelove službe.

Da nikada ne bi zaboravili ovaj događaj, Samuel je između Mispe i Ješane postavio veliki kamen kao spomenik. Nazvao ga je Eben Haezer, “kamen pomoći”, govoreći ljudima: “Dovde nam je Jahve pomogao.”