Pobuna u taboru

“Oni, obijesni i drski, ne boje se uvredljivim riječima napadati Slave.” (2. Petrova 2,10)
“Teško da ljudi mogu više uvrijediti Boga nego prezreti i odbaciti oruđa koja On želi upotrijebiti za njihovo spasenje. … U Korahovoj se pobuni u manjem opsegu vidi djelovanje istog duha koji je doveo do Sotonine pobune na Nebu. Ponos i ambicije potakli su Sotonu da prigovara protiv Božje vladavine i pokuša srušiti red koji je bio uspostavljen na Nebu. Njegov cilj nakon pada jest da umove ljudi nadahne istim duhom zavisti i nezadovoljstva, istim ambicijama prema položaju i časti. On je tako utjecao na umove Koraha, Datana i Abirama da bi stvorio želju za samouzvišenjem, potaknuo zavist, nepovjerenje i pobunu. Sotona ih je naveo da odbace Boga kao svojeg vođu tako što su odbacili ljude koje je Bog imenovao. Dok su svojim prigovorima protiv Mojsija i Arona hulili na Boga, oni su se tako obmanuli da su sebe smatrali pravednima, a one koji su vjerno ukoravali njihov grijeh smatrali da ih vodi Sotona. Zar i danas ne postoje ista zla koja su bila korijen Korahove propasti? Ponos i ambicije posvuda su rašireni, a popuštanje ovim sklonostima otvara put zavisti i borbi za prevlast, duše se otuđuju od Boga i nesvjesno se pridružuju Sotoninim redovima. … Dok nastoje uništiti povjerenje naroda u ljude koje je Bog imenovao, oni doista vjeruju da rade dobro djelo i vjerno obavljaju Božji posao. … Ljudi svojim grešnim popuštanjem daju Sotoni pristup svojem umu i tako tonu u sve veće bezakonje. Odbacivanje istine pomračuje um i otvrdnjuje srce, tako da im je lakše načiniti sljedeći korak u grijeh i odbaciti veću svjetlost dok se ne ukorijeni i posljednja od njihovih grešnih navika. Grijeh im prestaje izgledati kao grijeh.” (Patrijarsi i proroci, str. 333—335)