“Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše, i nije pala na zemlju za tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod.” (Jakov 5,17.18)
U Ilijinom iskustvu dane su nam važne pouke. Kada je na brdu Karmelu uputio svoju molitvu za kišu, njegova vjera bila je stavljena na ispit, ali je on ustrajao u upućivanju svojeg zahtjeva Bogu. (2 SDA BC 1034)
Sluga je stražario dok se Ilija molio. Šest puta se vraćao sa straže govoreći: ““Nema ničega, nema oblaka, nema ni znaka kiše.”“ Ipak, prorok se nije prepustio obeshrabrenju. Nastavio je ispitivati svoj život, da bi vidio gdje je propustio hvaliti Boga. … Dok je ispitivao svoje srce, izgledalo je kao da postaje sve manji i manji, po svojoj vlastitoj procjeni i u Božjim očima. Izgledalo mu je da je postao ništa i da je Bog sve, i kada je stigao do odluke da će se odreći sebe i istodobno prionuti uz Spasitelja kao svoju jedinu snagu i pravednost, dobio je odgovor. Pojavio se sluga i rekao: ““Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora.”“ (1. o kraljevima 18,44)
Mi imamo Boga čije uho nije zatvoreno za naše molbe; i ako poslušamo Njegovu riječ, On će odati priznanje našoj vjeri. On želi da sve svoje interese isprepletemo s Njegovima i onda će nas sigurno blagosloviti; a pošto dobijemo blagoslov, nećemo slavu pripisati sebi, već ćemo svu slavu odati Bogu. Bog ne uslišava sve naše molitve prvoga dana kada smo Ga prizvali, jer kada bi to učinio, smatrali bismo da uvijek imamo pravo na sve Njegove blagoslove koje izlijeva na nas i na Njegovu naklonost. Umjesto da ispitujemo svoje srce da vidimo njegujemo li bilo kakvo zlo, odajemo li se bilo kakvom grijehu, mi bismo postali nemarni i ne bismo shvatili da ovisimo o Njemu. …
Ilija se ponizio dok nije došao u stanje da slavu više ne pripisuje sebi. To je stanje kada Gospodin čuje naše molitve, jer ćemo tada svu slavu odati Njemu. … Jedino je Bog dostojan da bude slavljen. (2 SDA BC 1034)