“Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.” (Ezekiel 28,15)
Sve dok su sva stvorena bića prihvaćala vjernost iz ljubavi, diljem Božjeg svemira vladao je savršeni sklad. Ispunjavanje Božjih namjera bilo je radost nebeskih vojski. One su s radošću odražavale Njegovu slavu i iskazivale Mu hvalu. Dok je vladala ljubav prema Bogu, međusobna je ljubav bila puna povjerenja i nesebična. Nije bilo tragova nesklada koji bi remetio nebeski sklad. Međutim, ovakvo se sretno stanje promijenilo. Jedno je biće zloupotrijebilo slobodu koju je Bog dao svojim stvorenjima. Grijeh je nastao u onome kome je Bog, osim Krista, dao najveću čast i koji je od Boga primio najveću silu i slavu među stanovnicima Neba. Lucifer, “sin Zorin”, bio je prvi među kerubima zaklanjačima, svet i neokaljan. On je stajao u prisutnosti velikog Stvoritelja, a na njemu su počivale zrake slave koja okružuje vječnog Boga. …
Lucifer je malo-pomalo popuštao želji za samouzvišenjem. … Premda je sva ova slava dolazila od Boga, ovaj je moćni anđeo počeo smatrati da ona pripada njemu. Nezadovoljan svojim položajem, on se usudio žudjeti za čašću koja je pripadala samo Stvoritelju. Umjesto da nastoji uzvisiti Boga u osjećajima i vjernosti svih stvorenih bića, on se trudio da njihovu službu i odanost osigura za sebe. Žudeći za slavom koju je beskonačni Otac darovao svom Sinu, ovaj je anđeoski knez težio za moći koja je bila Kristovo isključivo pravo.
Osporavanje vrhovništva Božjem Sinu, a time i sumnja u Stvoriteljevu mudrost i ljubav, postao je cilj kneza anđela. On je odlučio snage svoga uma usmjeriti prema ovom cilju, uma koji je, osim Kristovog, bio prvi među nebeskim bićima. Ali Onaj koji je želio da sva Njegova stvorenja imaju slobodnu volju, nije nikoga ostavio nezaštićena od zbunjujuća mudrovanja kojim će se pobuna nastojati opravdati. Prije početka velikog sukoba svi su trebali dobiti uvid u Njegovu volju, čija su mudrost i dobrota bili izvor sve njihove radosti. (Patrijarsi i proroci, str. 16—18)