“Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? … Ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio!” (Rimljanima 8,35-37)
Božji sluge ne primaju nikakvu čast ili priznanje od svijeta. Stjepan je bio kamenovan zato što je propovijedao Krista i to raspetoga. Pavao je bio zatvaran, tučen, kamenovan i konačno pogubljen zato što je bio vjeran Božji vjesnik neznabošcima. Apostol Ivan je bio prognan na otok Patmos “zbog riječi Božje i zbog Isusova svjedočanstva” (Otkrivenje 1,9). Ovi primjeri ljudske čvrstine u sili božanske snage svjedočanstvo su svijetu o vjernosti Božjih obećanja, o Njegovoj trajnoj prisutnosti i milosti kojom nas održava. (GW 18)
Isus svojim sljedbenicima ne pruža nadu u stjecanje zemaljske slave i bogatstva, u život bez nevolja. Umjesto toga poziva ih da Ga slijede na putu samoodricanja i prijekora. Njemu, koji je došao otkupiti svijet, usprotivile su se ujedinjene sile zla. …
Sotona je u svim vremenima progonio Božji narod. Mučio ih je i ubijao, ali su oni umirući pobjeđivali. Posvjedočili su o Onome koji je moćniji od Sotone. Zli ljudi mogu mučiti i ubiti tijelo, ali ne mogu dirnuti život koji je s Kristom skriven u Bogu. Oni mogu muškarce i žene zatvarati među zatvorske zidine, ali ne mogu vezati duh.
Preko nevolje i progonstva u Božjim se izabranicima objavljuje Njegova slava — Njegov karakter. Kristovi vjernici, omraženi i progonjeni od svijeta, odgajani su i podučavani u Kristovoj školi. Na Zemlji hode uskim putovima; očišćeni su u peći nevolje. Oni slijede Krista i u najtežim sukobima, trpe samoodricanje i doživljavaju gorka razočaranja; ali tako uče što je krivnja i zlo grijeha pa na njega gledaju s gnušanjem. Budući da su dionici Kristovih patnji, oni iza jada vide slavu govoreći: “Držim, doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.” (Rimljanima 8,18) (Djela apostolska, str. 363)