“Nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno.” (2. Korinćanima 4,18)
Godine samoodricanja, oskudice, iskušenja, patnji i progonstva koje je izdržao, Pavao je smatrao prolaznim trenucima. Zbivanja sadašnjega vremena nisu vrijedna spomena kad se usporede s vječnom vrijednošću slave koja nas očekuje kad se borba jednom završi. Patnje i nevolje su Božji suradnici koji imaju zadaću usavršavanja i oplemenjivanja kršćanskog karaktera. Ma kakve bile životne okolnosti, ma kako mračni i tajanstveni bili putovi Providnosti, koliko god da su teške oskudice i patnje kršćanina, on preko svega toga treba uvijek upravljati pogled na ono što je nevidljivo i vječno. On ima blaženo i sigurno obećanje da mu sve to služi samo na dobro.
Sveti Duh je obasjao Pavlovu dušu svjetlošću s Neba, i on je sa sigurnošću posvetio sve svoje zanimanje stjecanju blaga koje se čuva za vjerne. Iako je bio silan govornik, on u svom rječniku nije nalazio dovoljno snažne riječi da bi izrazio preuzvišenu slavu, čast i besmrtnost koju će primiti vjerni kad Krist bude došao. Uspoređene s prizorom na kojemu su se zadržavale oči njegovog uma, sve ovozemaljske patnje činile su mu se samo prolaznim i malim nevoljama, nečim o čemu nije vrijedno ni razmišljati. Promatrane u svjetlosti križa, stvari ovoga života postale su mu bezvrijedne i besmislene. Slava koja je njega privlačila bila je od najveće važnosti, vječna i trajna — nešto što se ljudskim jezikom ne može opisati.
Ipak, Pavao se donekle približio objašnjenju te slave koliko je mogao i koliko mašta ograničenog uma može dočarati. To je bila vječna vrijednost slave. Pa ipak je osjećao da njegov jezik nije dovoljno dojmljiv, da je nedostatan za izražavanje stvarnosti. On je išao dalje nego što to riječi mogu izraziti. Ni najsmjelija govorna slikovitost nije bila dostatna za iskazivanje ove istine. On je tražio najšire izraze koje ljudski jezik može naći, kojima mašta može dočarati svu preuzvišenost slave koja će na kraju biti dana pobjedniku.
Svetost, dostojanstvo, čast i blaženstvo u Božjoj nazočnosti — to se zasad može vidjeti samo vjerom. Ali vidljive ovozemaljske vrijednosti kao što su bogatstvo, čast i slava ovoga svijeta, sve to pada u sjenu pred preuzvišenošću, ljepotom i blistavom slavom nevidljivog svijeta. Stvari ovoga svijeta su prolazne, traju samo za neko vrijeme, dok je ono što zasad ne vidimo vječno i trajat će kroz beskrajna vremena vječnosti. Osigurati to neprocjenjivo blago znači zadobiti sve, a ne izgubiti ništa. (The SDA Bible Commentary, Ellen G. White Comments, sv. 6, str. 1099,1100)
U budućnosti ćemo vidjeti kako su sve naše kušnje bile usko povezane s našim spasenjem, i kako su te male sadašnje nevolje radile za našu “izvanredno veliku i vječnu slavu” (2. Korinćanima 4,17). (Letter 5, 1880.)