Želeći izliti bogate nebeske darove na sve narode na Zemlji, Bog je pozvao Abrahama da napusti svoj idolopoklonički rod i da se nastani u kanaanskoj zemlji. „Velik ću narod od tebe učiniti“ – rekao mu je – „blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov.“ (Postanak 12,2) Abraham je bio pozvan da naslijedi veliku čast – da bude otac naroda koji će stoljećima čuvati i sačuvati Božju istinu, namijenjenu cijelome svijetu, naroda preko kojega će biti blagoslovljeni svi narodi na Zemlji, jer će iz njega izaći obećani Mesija.
Ljudi su bili skoro potpuno izgubili znanje o pravome Bogu. Njihov je um bio potamnjen idolopoklonstvom. Božanska pravila, koja su „sveta, pravedna i dobra“ (Rimljanima 7,12), ljudi su pokušavali zamijeniti zakonima u skladu s namjerama svojih surovih, sebičnih srca. Ipak, Bog ih u svojoj milosti nije uništio. Želio im je pružiti priliku da se upoznaju s Njim preko Njegove Crkve. Zamislio je da načela, koja se budu otkrivala preko Njegovog naroda, postanu sredstvo da se u čovjeku obnovi Božji moralni lik.
Božji zakon se morao uzdignuti, Božji autoritet održati; i Izraelcima je bio povjeren taj veliki i plemeniti zadatak. Bog ih je odvojio od svijeta da bi im mogao povjeriti sveti zalog. Učinio ih je rizničarima svoga Zakona i želio preko njih sačuvati znanje o sebi među ljudima. I tako je trebalo da nebesko svjetlo obasja svijet zaogrnut tamom, i da se čuje glas koji poziva sve narode da se odvrate od idolopoklonstva i služe živome Bogu.
„Silom velikom i rukom jakom“ Bog je izveo svoj izabrani narod iz Egipta (Izlazak 32,11). „Mojsija posla, slugu svoga, Arona, kog odabra. Činjahu među njima znake njegove i čudesa u Kamovoj zemlji. … Zapovjedi Crvenome moru, i presahnu ono, provede ih izmed vala kao kroz pustinju.“ (Psalam 105,26.27; 106,9) On ih je izbavio iz njihovoga ropskog položaja da bi ih mogao odvesti u dobru zemlju, zemlju koju im je u svojoj providnosti pripravio kao utočište od neprijatelja. On ih je želio dovesti k sebi i zagrliti svojim vječnim rukama; i u znak zahvalnosti za Njegovu dobrotu i milost, oni su trebali uzdignuti Njegovo ime i učiniti Ga slavnim na Zemlji.
„Tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov b. njegova baština. U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga. Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima. Jahve sam njega je vodio, tuđeg boga s njim ne bijaše.“ (Ponovljeni zakon 32,9-12) Tako je doveo Izraelce k sebi da mogu prebivati u sjenici Najvišega. Čudesno sačuvani od opasnosti tijekom lutanja pustinjom, oni su se konačno naselili u obećanoj zemlji kao omiljeni narod.
Služeći se usporedbom, Izaija nam s ganutljivim zanosom govori o pozivanju Izraela, o njegovom podučavanju da bude Gospodnji predstavnik u svijetu, i da obiluje u svakom dobrom djelu:
„Zapjevat ću sada svojemu dragome,
pjesmu svog ljubljenog
njegovu vinogradu.
Moj je dragi imao vinograd,
na brežuljku rodnome. Okopa ga,
iskrči kamenje,
posadi ga lozom plemenitom.
Posred njega kulu on podiže,
i u nj tijesak metnu.
Nadaše se da će uroditi grožđem …“
(Izaija 5,1.2)
Preko izabranoga naroda Bog je namjeravao blagosloviti cijelo čovječanstvo. „Vinograd Jahve nad vojskama“ – objavio je prorok – „dom je Izraelov; Izabrani narod njegov ljudi Judejci“ (Izaija 5,7).
Tom narodu bila su povjerena Božja proročanstva. Oni su bili ograđeni propisima Njegovog Zakona, vječnim načelima istine, pravednosti i neporočnosti. Poslušnost tim načelima trebala je biti njihova zaštita, da im pomogne da sami sebe ne unište grešnim običajima. I kao kulu u vinogradu, Bog je usred zemlje podigao svoj sveti Hram.
Krist je bio njihov učitelj. Kao što je bio s njima u pustinji, tako je trebao i dalje biti njihov učitelj i vodič. U Šatoru sastanka i u Hramu, Njegova je slava počivala na svetoj Šekini iznad prijestolja milosti. Za njihovo dobro On je stalno pokazivao bogatstvo svoje ljubavi i strpljenja.
Preko Mojsija bila im je otkrivena Božja namjera i objašnjeni uvjeti napretka. „Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome“ – rekao je on. „Tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi narod. …
Danas si ugovorio s Jahvom da će ti on biti Bog, a ti da ćeš ići njegovim putovima, držati njegove zakone, njegove zapovijedi i njegove uredbe, i slušati njegov glas. Danas je Jahve ugovorio s tobom da ćeš ti biti njegov narod, njegova predraga svojina, kako ti je obećao, i da ćeš držati sve njegove zapovijedi. On će te uzvisiti čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio; i ti ćeš biti narod posvećen Jahvi, Bogu svome, kako ti je rekao.“ (Ponovljeni zakon 7,6; 26,17-19)
Sinovi Izraelovi trebali su zauzeti cijelu zemlju koju im je Bog odredio. Oni narodi koji su odbili obožavati pravoga Boga i služiti Mu trebali su izgubiti zemlju. Ali po Božjoj namjeri ljudi su trebali biti privučeni Njemu otkrivanjem Njegovog karaktera preko Izraelaca. Cijelom je svijetu trebao biti upućen evanđeoski poziv. Poukama koje je pružala služba prinošenja žrtava, pred narodima se trebao uzdići Krist tako da svi koji pogledaju na Njega dobiju život. I svi koji se, kao Kanaanka Rahaba i Moapka Ruta, odvrate od idolopokloničke službe i okrenu služenju pravomu Bogu, trebali su se sjediniti s Božjim izabranim narodom. Kako bi se broj Izraelaca povećavao, širile bi se njihove granice sve dok njihovo kraljevstvo ne bi obuhvatilo cijeli svijet.
Ali drevni Izrael nije ispunio Božje namjere. Gospodin je objavio: „A ja te zasadih kao lozu izabranu, kao sadnicu plemenitu. Kako li se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju!“ „Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila.“ „Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi? No, sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti [porušiti] da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.“ (Jeremija 2,21; Hošea 10,1; Izaija 5,3-7)
Gospodin je preko Mojsija pokazao svojem narodu i posljedice nevjerstva. Odbijajući držati Njegov Savez, oni će se odvojiti od života koji dolazi od Boga, i Njegovi se blagoslovi neće moći izlijevati na njih. Katkad su slušali ove opomene, i tada su se bogati blagoslovi izlijevali na hebrejski narod, a preko njih i na okolne narode. Ali mnogo češće su u svojoj povijesti zaboravljali Boga i gubili iz vida visoke prednosti koje su imali kao Njegovi predstavnici. Uskraćivali su Mu službu koju je zahtijevao od njih, a i svojim su bližnjima uskraćivali vjersko usmjeravanje i sveti primjer. Željeli su sami za se koristiti plodove vinograda nad kojim su bili postavljeni kao upravitelji. Njihova pohlepnost i gramzljivost dovele su do toga da su ih čak i neznabošci počeli prezirati. Tako je neznabožački svijet dobio priliku da pogrešno protumači Božji karakter i zakone Njegovog kraljevstva.
S očinskim srcem Bog je podnosio svoj narod. On ih je preklinjao danim i uskraćenim milostima. Strpljivo im je iznosio njihove grijehe i ustrajno čekao njihovo priznanje. Slao je proroke i glasnike da bi od svojih radnika dobio ono na što je imao pravo; ali, umjesto da te ljude razbora i duhovne snage dočekaju dobrodošlicom, oni su ih smatrali neprijateljima. Počeli su ih progoniti i ubijati. Bog im je slao nove glasnike, ali su prema njima postupali kao i prema prvima, osim što je njihova mržnja bila još žešća.
Povlačenje božanske naklonosti tijekom razdoblja sužanjsta navelo je mnoge na pokajanje, ali nakon povratka u obećanu zemlju hebrejski je narod ponovio grijehe prijašnjih naraštaja i raspirio političke sukobe s okolnim narodima. Proroke, koje im je Bog slao da iskorijene sveopće zlo, dočekivali su s istom odbojnošću i prijezirom s kojim su ti glasnici bili primani u ranija vremena; i tako su, iz stoljeća u stoljeće, upravitelji vinograda dodavali krivnju na krivnju.
Plemeniti Trs, koji je božanski Vinogradar posadio na obroncima Palestine, Izraelci su prezreli i konačno bacili preko zidina vinograda; izranili su ga i izgazili nogama nadajući se da su Ga uništili zauvijek. Vinogradar je uklonio Trs i sakrio Ga ispred njihova pogleda. Ponovno Ga je zasadio, ali s druge strane zida i tako da više nije bio vidljiv. Loze su prelazile preko zida, i mladice su se mogle nacijepiti; ali sam Trs bio je izvan domašaja tih ljudi, koji Mu više nisu mogli nauditi.
Posebnu vrijednost za Božju crkvu na Zemlji danas – za radnike u Njegovom vinogradu – imaju poruke, savjeti i opomene preko proroka koji su objavljivali Njegovu vječnu namjeru za dobrobit čovječanstva. U naučavanju Božjih proroka jasno se otkriva Njegova ljubav prema izgubljenom rodu i Njegov plan spasenja. Izvještaj o pozivanju Izraela, o njihovim uspjesima i padovima, o ponovnom stjecanju božanske naklonosti, o njihovom odbijanju Gospodara vinograda, o ostvarivanju vjekovnog plana preko pobožnog Ostatka na kojemu će se ispuniti sva zavjetna obećanja – to je bio sadržaj poruka božanskih glasnika tijekom svih proteklih vjekova. A i danas je Božja poruka Božjoj crkvi – onima koji rade u Njegovom vinogradu kao vjerni radnici – potpuno ista kao i ona koju su upućivali proroci iz starine:
„U onaj dan, pjevajte mu, vinogradu vinorodnom: Ja, Jahve, njega čuvam, svaki čas ga zalijevam; i da ga tko ne ošteti, danju i noću stražim.“ (Izaija 27,2.3)
Neka se Izrael uzda u Boga. Gospodar vinograda i sada prikuplja među ljudima svih naroda i plemena dragocjene rodove na koje je već tako dugo čekao. Uskoro će se vratiti među svoje; i toga radosnog dana konačno će se ispuniti Njegova vječna namjera koju je imao s Izraelom. „Dolaze dani kad će se ukorijeniti Jakov, razgranit se i procvasti Izrael, i sav svijet plodovima napuniti.“ (Izaija 27,6)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)