Propovijed na Gori blaženstava nebeski je blagoslov svijetu — glas s Božjega prijestolja. Upućena je čovječanstvu da mu bude naputak o dužnostima i svjetlost s Neba, nada i utjeha u očaju, radost i okrepa u svim okolnostima i na svim životnim stazama. Propovjednik nad propovjednicima i najveći Učitelj ovdje izgovara riječi kojima Ga je sâm Otac nadahnuo.
Blaženstva su Kristov pozdrav ne samo onima koji vjeruju, već i cijeloj ljudskoj obitelji. Izgleda kao da je On na trenutak zaboravio da se nalazi na ovome svijetu, a ne na Nebu, pa se poslužio pozdravom uobičajenim u svijetu svjetlosti. Blagoslovi su tekli s Njegovih usana kao životodavna struja koja je iznenada potekla iz zatvorenog vrela.
Krist nas ne ostavlja u nedoumici o karakternim osobinama koje će On uvijek priznavati i blagoslivljati. Od slavoljubivih miljenika svijeta Krist se okrenuo k onima koje su takvi odbacili, proglasivši blaženima sve one koji prime Njegovu svjetlost i život. Siromašne duhom, krotke, smjerne, žalosne, prezrene i prognane Krist poziva u svoje zaštitničko naručje: “Dođite k meni… i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28)
Krist može promatrati bijedu svijeta ne požalivši što je stvorio čovjeka. U ljudskom srcu On vidi više, a ne samo grijeh i bijedu. Svojom beskrajnom mudrošću i ljubavlju Krist vidi mogućnosti i visine koje čovjek može dosegnuti. Iako su ljudska bića zloupotrijebila primljene blagoslove i uništila dostojanstvo dobiveno od Boga, Krist zna da će Stvoritelj ipak biti proslavljen njihovim otkupljenjem.
Riječi koje je Krist izgovorio s Gore blaženstava sačuvat će svoju silu kroz sva vremena. Svaka misao je dragulj iz riznice istine. Načela iznesena u ovoj propovijedi vrijede za sva vremena i za sve ljude. Krist je božanski silno izražavao svoju vjeru i nadu ističući jednu po jednu vrstu ljudi, blagoslovljenih zato što su izgradili pravedan karakter. Živeći životom Darovatelja života, vjerom u Njega svatko može dostići ideal opisan Njegovim riječima.
Više od četrnaest stoljeća prije Isusovog rođenja u Betlehemu, okupila su se Izraelova djeca u divnoj Šekemskoj dolini da s obiju strana gorâ slušaju glasove svećenika koji su izricali blagoslove i prokletstva — “blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga… a prokletstvo, ne budete li slušali…” (Ponovljeni zakon 11,27.28) I tako je gora s koje su bile izgovorene riječi blagoslova postala poznata kao Gora blaženstava. Međutim, na Gerizimu nisu bile izgovorene riječi koje će postati blagoslov grešnom i jadnom svijetu. Izrael je propustio ostvariti uzvišeni ideal koji mu je bio postavljen. Netko drugi, a ne Jošua Nunov, morao je povesti Božji narod u pravi spokoj vjere. Gerizim nije više poznat kao Gora blaženstava. To je postala ona bezimena gora pokraj Genezaretskog jezera s koje je Isus izgovorio riječi blaženstava svojim učenicima i mnoštvu.
Zamislimo taj prizor i, sjedeći s učenicima na obronku Gore, pokušajmo se unijeti u misli i osjećaje koji su ispunjavali njihova srca. Kad shvatimo što su Kristove riječi značile onima koji su ih slušali, u njima ćemo nazrijeti novu živost i ljepotu i otkriti pouke koje nam pružaju.
Kad je Spasitelj otpočeo svoju službu, općeprihvaćena predodžba o Mesiji i Njegovom djelu potpuno je onesposobljavala narod da Ga prihvati. Duh prave pobožnosti izgubio se u tradicijama i obredima, a proročanstva su tumačena po nahođenju oholih srca prionulih uz svijet. Židovi su očekivali Mesiju — ali ne kao Spasitelja od grijeha, već kao velikoga vođu koji će sve narode pokoriti vlasti lava iz plemena Judina. Uzalud ih je Ivan Krstitelj pozivao na pokajanje silom kakvu su imali stari proroci, silom koja je potresala srca. Uzalud ih je na Jordanu upućivao na Isusa kao Božje Janje koje je uzelo na sebe grijehe svijeta. Bog je nastojao usmjeriti njihove misli na Izaijino proročanstvo o Spasitelju mučeniku, ali oni nisu htjeli slušati.
Da su se učitelji i vođe u Izraelu podčinili Kristovoj preobražavajućoj milosti, On bi ih učinio svojim predstavnicima među ljudima. Prvo je u Judeji bio najavljen dolazak Božjega kraljevstva te je upućen poziv na pokajanje. Prognavši iz jeruzalemskoga Hrama one koji su ga oskvrnuli, Isus se objavio kao Mesija — Onaj koji će očistiti dušu od prljavštine grijeha i učiniti da Njegov narod postane sveti hram Gospodinu. Ali židovski vođe se nisu htjeli poniziti i prihvatiti poniznog Učitelja iz Nazareta. Kad je drugi put posjetio Jeruzalem, bio je izveden pred Veliko vijeće. Samo je strah od naroda spriječio velikodostojnike da Mu ne pokušaju oduzeti život. Zato je Isus, napustivši Judeju, otpočeo svoju službu u Galileji.
Tamo je radio nekoliko mjeseci prije nego što je održao propovijed na Gori. Vijest da je “blizu kraljevstvo nebesko” (Matej 4,17), koju je objavljivao po svoj zemlji, privukla je pozornost svih društvenih slojeva i još više razgorjela plamen njihovih slavoljubivih nada. Slava novog Učitelja prešla je granice Palestine i, bez obzira na držanje glavara, proširilo se mišljenje da bi to mogao biti Otkupitelj kojemu su se nadali. Veliko mnoštvo pratilo je Isusa na svakom koraku, a oduševljenje naroda sve više je raslo.
Došlo je vrijeme da i učenici, najbliži Kristovi suradnici, počnu izravnije sudjelovati u Njegovu radu, kako to veliko mnoštvo ne bi ostalo nezbrinuto kao ovce bez pastira. Neki su se učenici pridružili Isusu još u početku Njegove službe. Gotovo sva dvanaestorica bili su međusobno povezani kao članovi Kristove obitelji. Čak su i oni, zavedeni učenjem rabina, zajedno s ostalima očekivali zemaljsko kraljevstvo. Nisu mogli shvatiti Isusove postupke. Bili su zbunjeni i uznemireni što se On uopće ne trudi osigurati za svoje djelo potporu svećenika i rabina te što ništa ne poduzima da bi uspostavio svoju vlast kao zemaljski vladar. S tim učenicima je trebalo još mnogo raditi prije nego što postanu spremni prihvatiti svetu odgovornost koja će im biti povjerena kad se Isus uznese na Nebo. Ipak, odgovorili su na Kristovu ljubav i — premda su bili sporoga srca za vjerovanje — Isus je u njima vidio ljude koje će moći obučiti i pripremiti za svoje veliko djelo. A sad, budući da su bili s Njim već dovoljno dugo da mogu donekle učvrstiti svoju vjeru u božansku narav Njegovog poslanja, i budući da je i narod dobio neoboriv dokaz Njegove moći, pripremljen je put da se javno izlože načela Kristovog kraljevstva, što će im pomoći da shvate njegovu pravu narav.
Sâm, na brdu kraj Galilejskog jezera, Isus je proveo cijelu noć u molitvi za te svoje izabranike. U zoru ih je pozvao k sebi. Izgovarajući riječi molitve i pouke, položio je ruke na njihove glave u znak blagoslova te ih tako odvojio za evanđeosko djelo. Zatim se zajedno s njima spustio na obalu jezera. Ondje se od ranoga jutra okupljalo veliko mnoštvo.
Osim uobičajenog mnoštva iz galilejskih gradova, tamo su bili mnogi iz Judeje i iz samoga Jeruzalema; iz Pereje i poluneznabožačkog Dekapolisa; iz Idumeje, južno od Judeje, i iz Tira i Sidona, feničkih gradova na obali Sredozemnog mora. A “kad se čulo što on čini”, oni “dođoše da ga čuju i da se izliječe od svojih bolesti; … jer je iz njega izlazila sila koja je liječila sve” (Marko 3,8; Luka 6,17-19).
Budući da na onome dijelu uske obale, dokle je mogao doprijeti Njegov glas, nije bilo dovoljno mjesta ni da Ga stojeći slušaju svi koji su Ga željeli čuti, Isus ih je poveo natrag prema obronku gore. Stigavši do zaravni, gdje se to veliko mnoštvo moglo udobno smjestiti, Isus je sjeo na travu, a učenici i narod slijedili su Njegov primjer.
Osjećajući da će se dogoditi nešto osobito, učenici su se gurali oko svojega Učitelja. Događaji toga jutra učvrstili su ih u uvjerenju da će sad biti objavljen neki proglas o kraljevstvu koje će On, kako su se iskreno nadali, uskoro uspostaviti. Mnoštvo je bilo ispunjeno osjećajem iščekivanja, a na svim licima zrcalilo se duboko zanimanje.
Dok su sjedili na zelenom obronku čekajući da božanski Učitelj progovori, srca su im bila puna misli o budućoj slavi. Bilo je tu književnika i farizeja koji su željno očekivali dan kad će dobiti vlast nad omrznutim Rimljanima i prisvojiti bogatstva i sjaj toga velikog svjetskog Carstva. Siromašni poljodjelci i ribari nadali su se obećanju da će njihove bijedne kolibe, oskudna hrana, tegoban život i strah od neimaštine biti zamijenjeni palačama punim izobilja i danima bezbrižnosti. Nadali su se da će im Krist, umjesto jedinog grubog ogrtača koji im je danju služio kao odjeća, a noću kao pokrivač, dati raskošne i skupocjene haljine njihovih osvajača.
Sva su srca drhtala u uznositoj nadi da će se Izrael uskoro pred svim narodima proslaviti kao Gospodnji izabranik, a Jeruzalem biti uzdignut kao prijestolnica svjetskog kraljevstva.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Misli s Gore blaženstava”, Znaci vremena, 2013., Predgovor i poglavlje 1, str. 7-12)