Za vrijeme vladavine Davida i Salomona Izrael je stekao međunarodni ugled i veliku snagu, pa je imao mnoštvo prilika da svoj snažni utjecaj stavi na stranu istine i pravednosti. Gospodnje ime je bilo uzdizano i poštovano, a namjera s kojom su Izraelci bili dovedeni u obećanu zemlju bar naizgled se bližila ispunjenju. Zidovi razdvajanja bili su srušeni i tražioci istine iz neznabožačkih zemalja nisu se vraćali nezadovoljni. Neki su se i obraćali, a Božja crkva na Zemlji rasla je i napredovala.
Salomon je bio pomazan i proglašen kraljem tijekom završnih godina kraljevanja svojega oca Davida, koji se odrekao prijestolja u njegovu korist. Njegova je mladost mnogo obećavala, i po Božjoj namjeri trebao je ići iz snage u snagu, iz slave u slavu postajući stalno sve sličniji Bogu po karakteru, nadahnjuju ći tako i svoj narod da opravda sveto povjerenje koje mu je bilo ukazano kao čuvaru božanske istine.
David je znao da će se Božja uzvišena namjera s Izraelom ostvariti jedino ako se i vladari i narod budu trudili, neprekidno i revno, da dostignu visoka mjerila koja su im bila postavljena. Znao je da će njegov sin, mladi vladar Salomon, da bi opravdao sveto povjerenje koje mu je Bog u svojoj milosti ukazao, morati biti ne samo ratnik, državnik i kralj, već i snažan, dobar čovjek, učitelj pravednosti, uzor vjernosti.
Nježno i ozbiljno David je pozvao Salomona da bude muževan i plemenit, da pokaže milost i ljubaznost prema svojim podanicima, da svakim svojim postupkom prema narodima na Zemlji proslavi i uzvisi Božje ime i objavi ljepotu svetosti. Mnoga teška, značajna iskustva kroz koja je David prolazio na svome životnom putu otkrila su mu vrijednost plemenitih vrlina i navela ga da zatraži od Salomona u svojoj predsmrtnoj poruci: „Tko vlada ljudima pravedno, i tko vlada u strahu Božjemu, taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce, jutro bez oblaka, na kojem se svjetluca zemaljska trava poslije kiše.“ (2. Samuelova 23,3.4)
O, kakvu je priliku dobio Salomon! Ako bude slijedio božanski nadahnute poruke svojega oca, njegova vladavina bit će vladavina pravednosti, kao ona koja je opisana u Psalmu:
„Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
Nek puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici! …
Sići će kao rosa na travu,
kao kiša što natapa zemlju!
U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik – sve dok bude mjeseca.
I vladat će od mora do mora,
i od Rijeke do granica svijeta. …
Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare,
vladari od Arabije i Sabe danak donositi.
Klanjat će mu se svi vladari,
svi će mu narodi služiti. …
On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema. …
Nek mole za njega svagda
i neka ga blagoslivljaju! …
Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!
Dok je sunca, živjelo mu ime!
Njime se blagoslivljala sva plemena zemlje,
svi narodi nazivali blaženima!
Blagoslovljen Jahve,
Bog Izraelov,
koji jedini tvori čudesa!
I blagoslovljeno slavno mu ime dovijeka!
Sva se zemlja napunila slave njegove!
Tako neka bude. Amen!“ (Psalam 72)
U mladosti Salomon je svoj izbor usuglasio s Davidovim, tijekom mnogih godina hodio je pošteno, i njegov je život bio obilježen strogom poslušnošću Božjim zapovijedima. U prvim danima svoje vladavine posjetio je zajedno sa svojim državnim savjetnicima Gibeon, u kojemu se još nalazilo Svetište podignuto u pustinji, i tu se sjedinio sa svojim izabranim savjetnicima, „tisućnicima, satnicima, sucima“ i „svim knezovima izraelskim, glavama obitelji“ u prinošenju žrtava Bogu i u potpunom posvećenju sebe Gospodnjoj službi (2. Ljetopisa 1,2). Iako tek maglovito naslućujući veličinu odgovornosti koje su povezane s kraljevskim položajem, Salomon je shvatio da oni koji nose teške terete moraju potražiti savjet na Izvoru mudrosti ako žele uspješno izvršiti svoje obveze. To ga je navelo da pozove svoje savjetnike da se udruže s njim u naporima da svoju službu učini ugodnom Bogu.
Više od svakoga zemaljskog dobra, kralj je želio mudrost i razum da bi mogao obaviti djelo koje mu je Bog povjerio. Čeznuo je za pronicavošću uma, širinom srca, blagošću duha. Te noći Bog se javio Salomonu u snu i rekao mu: „Traži što da ti dadem.“ U svojem odgovoru mladi kralj je iskazao svoju bespomoćnost i želju da dobije pomoć. „Veoma si naklon bio svome sluzi Davidu, mome ocu“ – rekao je – „jer je hodio pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju srca svoga; i sačuvao si mu tu veliku milost i dao si da jedan od njegovih sinova sjedi na njegovu prijestolju.“
„Sada, o Jahve, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad, te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!“
„Bijaše milo Jahvi što je Salomon to zamolio.“
„Jer si to tražio“ – rekao je Bog Salomonu – „a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavosti u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.
I ako budeš stupao mojim putovima i budeš se držao mojih zakona i zapovijedi, kao što je činio tvoj otac David, umnožit ću tvoje dane.“ (1. o Kraljevima 3,5-14; 2. Ljetopisa 1,7-12)
Bog je obećao da će biti sa Salomonom isto onako kao što je bio s Davidom. Ako kralj bude hodio pred Bogom pošteno, ako bude činio ono što mu je Bog zapovjedio, njegovo će se prijestolje utvrditi i njegova vladavina postati sredstvo da se Izrael uzdigne kao „narod mudar i pametan“, kao svjetlo okolnim narodima (Ponovljeni zakon 4,6).
Jezik kojim se služio Salomon u svojoj molitvi pred prastarim žrtvenikom u Gibeonu otkriva njegovu poniznost i snažnu želju da proslavi Boga. On je shvatio da je bez božanske pomoći bespomoćan kao malo dijete da ispuni odgovornosti koje na njemu počivaju. Znao je da mu nedostaje pronicavosti, i upravo ga je svijest o svojoj velikoj potrebi navela da od Boga zatraži mudrost. U njegovom srcu nije bilo sebične težnje za znanjem koje bi ga uzdiglo iznad ostalih. Želio je vjerno obavljati povjerene dužnosti i izabrao je dar koji bi poslužio kao sredstvo da njegova vladavina bude na slavu Bogu. Salomon nikad nije bio tako istinski bogat, ni tako mudar, ni tako velik kao kad je priznao: „Ja sam još sasvim mlad te ne znam vladati.“
Oni koji danas zauzimaju odgovorne položaje trebaju se truditi da nauče pouku koju pruža Salomonova molitva. Što je viši položaj koji čovjek zauzima i što je veća odgovornost koju nosi, to će veći biti utjecaj koji širi i veća njegova potreba da se osloni na Boga. Uvijek mora imati na umu da zajedno s pozivom na rad dolazi i poziv da hodi ponizno pred svojim bližnjima. On treba pred Bogom stajati kao učenik. Položaj ne daje svetost karaktera. Upravo štovanjem Boga i slušanjem Njegovih Zapovijedi čovjek postaje istinski velik.
Bog kojemu mi služimo ne gleda tko je tko. Onaj tko je Salomonu dao duh mudre pronicavosti, spreman je taj isti dar izliti danas na svoju djecu. „Ako komu od vas nedostaje mudrosti „ – objavljuje Njegova Riječ – „neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je“ (Jakov 1,5). Kada nositelj odgovornosti čezne za mudrošću više nego za bogatstvom, silom ili slavom, neće se razočarati. Takav će naučiti od Velikog Učitelja ne samo što da čini, već i da to čini tako da stekne božansko odobravanje.
Sve dok bude posvećen Bogu, čovjek kojemu je Bog dao razboritost i sposobnost neće biti željan visokih položaja, niti će se truditi da vlada ili upravlja. Ljudi moraju nositi odgovornosti zbog potrebe; ali umjesto da teži za vrhovništvom, čovjek koji je pravi vođa molit će za srce puno razumijevanja da bi mogao razaznati razliku između dobra i zla.
Staza ljudi koji su postavljeni za vođe nije laka. Ali oni u svakoj teškoći trebaju vidjeti poziv na molitvu. Nikad ne smiju propustiti da zatraže savjet na velikom Izvoru svake mudrosti. Ojačani i prosvijetljeni snagom Velikoga Radnika, oni će biti osposobljeni da se čvrsto odupru nesvetim utjecajima, da razlikuju pravedno od nepravednoga, dobro od zla. Oni će odobravati ono što Bog odobrava, i borit će se ozbiljno protiv unošenja pogrešnih pravila u Njegovo djelo.
Mudrost koju je Salomon želio više od bogatstva, časti i dugog života, Bog mu je dao. Njegova molba da dobije bistar um, široko srce i blag duh bila je uslišana. „Jahve je dao Salomonu mudrost i izuzetnu razboritost, i srce široko kao pijesak na obali morskoj. Mudrost je Salomonova bila veća od mudrosti svih sinova Istoka, … njegovo se ime pronosilo među svim narodima unaokolo.“ (1. o Kraljevima 5,9-11)
„Sav je Izrael čuo … i poštovali su kralja, jer su vidjeli da je u njemu božanska mudrost u izricanju pravde.“ (1. o Kraljevima 3,28) Srce naroda okrenulo se Salomonu, kao što je bilo okrenuto Davidu, i narod ga je slušao u svemu. „Salomon … bio se učvrstio na prijestolju. Jahve, Bog njegov, bijaše s njim i uzvisi ga veoma.“ (2. Ljetopisa 1,1)
Tijekom mnogih godina Salomonov je život bio obilježen odanošću Bogu, poštenjem i načelnošću, strogom poslušnošću Božjim zapovijedima. On je upravljao svim važnim pothvatima i mudro vodio sve poslove povezane s kraljevstvom. Njegovo bogatstvo i mudrost, veličanstvene građevine i javni spomenici koje je podizao tijekom prvih godina svoje vladavine, snaga, pobožnost, pravednost, velikodušnost koju je pokazivao riječ- ju i djelom, pridobili su vjernost podanika, divljenje i poštovanje vladara mnogih zemalja.
Gospodnje ime vrlo se poštovalo tijekom prvoga dijela Salomonove vladavine. Kraljeva mudrost i pravednost svjedočili su svim narodima o savršenim osobinama Boga kojemu je služio. Neko je vrijeme Izrael bio svjetlo svijeta, svjetlo koje je pokazivalo Gospodnju veličinu. Prava slava Salomonove rane vladavine nije ležala u njegovoj nadmoćnoj mudrosti, čudesnom bogatstvu ni dalekosežnoj sili i slavi koju je uživao, već u poštovanju koje je zadobivalo ime Izraelovog Boga mudrom uporabom nebeskih darova.
Kako su godine prolazile i Salomonova slava rasla, on se trudio da proslavi Boga razvijajući svoju umnu i duhovnu snagu, nastavljajući prenositi bližnjima blagoslove koje je dobivao. Nitko bolje od njega nije shvaćao da je samo Gospodnjom naklonošću dobio snagu, mudrost i razum, i da su mu ti darovi bili dani da bi svijetu otkrio znanje o Kralju kraljeva.
Salomon se posebno zanimao za prirodu, ali njegova se istraživanja ne mogu ograničiti na samo neku granu znanosti. Marljivim izučavanjem svega što je stvoreno, i živoga i neživoga, stekao je jasna znanja o Stvoritelju. U prirodnim silama, u životinjskomu i mineralnom svijetu, u svakom drvetu, grmu i cvijetu on je gledao otkrivenje Božje mudrosti; i dok se trudio da još više nauči, njegovo poznavanje Boga i njegova ljubav prema Bogu stalno su rasli. Salomonova božanski nadahnuta mudrost našla je svoj izraz u pjesmama hvale i u mnogim izrekama. „Izrekao je tri tisuće mudrih izreka, a njegovih je pjesama bilo tisuću i pet. Zborio je o drveću: od cedra što je na Libanonu pa do izopa što klija na zidu; raspravljao je o životinjama, o pticama, o gmazovima i o ribama.“ (1. o Kraljevima 4,32.33)
U Salomonovim izrekama opisana su načela svetog življenja i visokih dostignuća, načela koja potječu s Neba i koja navode na pobožnost, načela koja bi trebala upravljati svakim postupkom u životu. Upravo je široka rasprostranjenost tih na- čela, priznavanje Boga kao Onoga komu pripada sva slava i čast, učinila rane godine Salomonove vladavine vremenom moralnog uspona i materijalnog blagostanja.
„Blago čovjeku koji je stekao mudrost“ – pisao je on – „i čovjeku koji je zadobio razboritost. Jer je bolje steći nju nego steći srebro, i veći je dobitak ona i od zlata. Skupocjenija je od bisera, i što je god tvojih dragocjenosti, s njome se porediti ne mogu; dug joj je život u desnoj ruci, a u lijevoj bogatstvo i čast. Njezini su putovi putovi miline, i sve su njene staze pune spokoja. Životno je drvo onima koji se nje drže, i sretan je onaj tko je zadrži.“ (Izreke 3,13-18)
„Mudrost je glavno; pribavi mudrost, i za sve imanje svoje pribavi razum.“ (Izreke 4,7) „Početak mudrosti strah Gospodnji! „ (Psalam 111,10) „Strah Gospodnji mržnja je na zlo. Oholost, samodostatnost, put zloće i usta puna laži – to ja mrzim.“ (Izreke 8,13) O, da je u kasnijim godinama Salomon slušao ove prekrasne mudre riječi! O, da je onaj koji je izjavio: „Usne mudrih siju znanje!“ (Izreke 15,7) onaj isti koji je sam učio kraljeve zemaljske da Kralju kraljeva ukažu hvalu koju su inače željeli dati nekom zemaljskom vladaru, nikada ne bi „opakih usana“, u „oholosti i samodostatnosti“ sebi prisvojio slavu koja pripada samo Bogu!
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)