Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 9,25-27 i 11,1-9
Da bi ponovno naselio opustošenu zemlju, koju je potop nedavno očistio od moralne pokvarenosti, Bog je sačuvao samo jednu, Noinu obitelj, za koju je rekao: “… jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.” (Postanak 7,1) Međutim, Noini su sinovi ubrzo razvili iste osobine viđene u pretpotopnom svijetu. Šem, Ham i Jafet, koji su trebali biti očevi ljudske vrste, dali su naslutiti narav njihovog potomstva.
Noa je, govoreći pod božanskim nadahnućem, unaprijed opisao povijest triju velikih rasa koje su proistekle iz ovih očeva čovječanstva. Nabrajajući Hamovo potomstvo, po sinovljevoj lozi, a ne očevoj, on je rekao: “Nek je proklet Kanaanac, braći svojoj najniži sluga nek bude!” Hamov odvratni zločin pokazao je da u njegovoj duši nije bilo sinovskog poštovanja i otkrio bezbožnost i podlost njegovog karaktera. Ova zla obilježja razvila su se u Kanaanu i njegovu potomstvu, čiji su neprekidni prijestupi navukli na njih Božju osudu.
S druge strane, poštovanje koje su Šem i Jafet pokazali prema svojem ocu, a time i prema božanskim uredbama, obećavali su svijetlu budućnost za njihovo potomstvo. O ovim dvama sinovima je rečeno: “Blagoslovljen Jahve, Šemov Bog, Kanaanac nek mu je sluga! Nek Bog raširi Jafeta, da prebiva pod šatorima Šemovim, Kanaanac nek mu je sluga.” Šemova loza je trebala biti izabrani narod, Božji savez, i iz nje je trebao izaći obećani Otkupitelj. “Blago narodu kojem je tako, blago narodu kojem je Jahve Bog.” (Psalam 144,15) A Jafet “da prebiva pod šatorima Šemovim”. Potomci su Jafetovi posebno trebali imati udjela u blagoslovima Evanđelja.
Kanaanovo je potomstvo usvojilo najniži oblik bezbožnosti. Premda ih je proročko prokletstvo osudilo na robovanje, osuda je stoljećima odgađana. Bog je trpio njihovo bezboštvo i pokvarenost sve dok nisu prekoračili granicu božanskog strpljenja. Onda su razvlašteni i postali su kmetovi Šemu i Jafetu.
Noino proročanstvo nije bila samovoljna obznana gnjeva ili objava milosti. Ona nije odredila karakter ili konačno odredište njegovih sinova, već je pokazala kakva će biti posljedica životnog smjera koji su oni osobno izabrali i karaktera koji su razvili. Bio je to izraz Božje namjere za njih i njihovo potomstvo u svjetlu njihovog karaktera i ponašanja. Kao po pravilu, djeca nasljeđuju narav i sklonosti svojih roditelja i slijede njihov primjer, i tako iz naraštaja u naraštaj čine grijehe svojih roditelja. Tako je Hamovo potomstvo nastavilo s njegovim bezboštvom i nepoštovanjem, donoseći im prokletstvo u naraštajima koji su slijedili. “Ali jedan grešnik pokvari mnogo dobra.” (Propovjednik 9,18)
S druge strane, kako je Šemovo poštovanje bilo bogato nagrađeno, i kakav je slavan niz svetih ljudi ponikao u njegovom naraštaju! “Jahve se brine za život čestitih. … Na njegovu je potomstvu blagoslov.” (Psalam 37,18.26) “Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.” (Ponovljeni zakon 7,9)
Noini su potomci za neko vrijeme nastavili prebivati u planinama gdje je korablja stala. Kako je njihov broj rastao, otpad je uskoro doveo do podjele. Onima koji su nastojali zaboraviti svojega Stvoritelja i odbaciti ograničenja Njegovog Zakona neprekidno je smetalo učenje i primjer njihovih sunarodnjaka koji su se bojali Boga, i nakon nekog vremena oni su se odlučili odvojiti od onih koji su štovali Boga. U skladu s tim otišli su do doline Šinear, na obali rijeke Eufrat. Njih je privukla ljepota okoliša i plodnost tla, i oni su u toj ravnici odlučili zasnovati svoj dom.
Tu su odlučili izgraditi grad, a u gradu kulu takve zapanjujuće veličine da ona postane svjetsko čudo. Svrha je ovih pothvata bila da se spriječi raseljavanje ljudi. Bog je ljudima naredio da se rašire po cijeloj Zemlji, da je napuče i pokore, ali su graditelji Babilona odlučili držati narod zajedno i osnovati monarhiju koja bi naposljetku obuhvatila cijelu Zemlju. Tako bi njihov grad postao metropola sveopćeg carstva, njegova bi slava izazivala divljenje i poštovanje cijeloga svijeta, a njegove osnivače učinila slavnima. Veličanstvena kula, koja je sezala do neba, trebala je stajati kao spomenik snage i mudrosti njezinih graditelja, prenoseći njihovu slavu u buduće naraštaje.
Stanovnici ravnice Šinear nisu vjerovali Božjem savezu da neće opet potopom uništiti Zemlju. Mnogi su među njima poricali Božje postojanje, a potop pripisali djelovanju prirode. Drugi su vjerovali u nadnaravno Biće te da je Ono uništilo pretpotopni svijet, a njihova su se srca, kao i Kajinova, pobunila protiv Njega. Jedan od ciljeva građenja kule bio da se očuva vlastita sigurnost u slučaju drugog potopa. Dižući građevinu iznad razine koju je dosegao potop, oni su mislili da će biti izvan dohvata opasnosti. I budući da bi tako trebali dospjeti do oblaka, nadali su se da će utvrditi i uzrok potopa. Svrha cijelog pothvata bila je da se uzdigne ponos njezinih graditelja i umovi budućih naraštaja odvrate od Boga i da ih se povede u idolopoklonstvo.
Kad je kula bila djelomično gotova, jedan su njezin dio nastanili graditelji, a ostali stanovi, bogato namješteni i ukrašeni, bili su posvećeni njihovim kipovima. Ljudi su se radovali svojem uspjehu, slavili zlatne i srebrne bogove i suprotstavljali se Vladaru neba i Zemlje. Međutim, posao koji je tako dobro napredovao iznenada je stao. Anđeli su bili poslani da osujete namjere graditelja. Kula je sezala u visine te je tako radnicima na vrhu bilo nemoguće izravno komunicirati s onima u podnožju. Stoga su na različitim točkama postavljeni ljudi da primaju poruke i onima ispod sebe prenose zapovijedi o potrebnom materijalu ili ostale upute u vezi s poslom. Dok su vjesnici prenosili poruke jedan drugom, njihov se jezik pomiješao, tako da su tražili građu koja nije bila potrebna, a često su je slali u suprotnom smjeru. Nastala je zbunjenost i pometnja. Cijeli je posao stao. Nije više bilo sklada i suradnje. Graditelji nisu mogli objasniti čudno međusobno nerazumijevanje, i u svojem bijesu i razočaranju oni su se međusobno ukoravali. Njihova je suradnja završila sukobom i prolijevanjem krvi. Munje s neba, kao dokaz Božjeg nezadovoljstva, srušile su gornji dio kule i bacile ga na zemlju. Ljudi su bili prisiljeni da shvate kako postoji Bog koji vlada Nebom.
Sve do tog trenutka ljudi su govorili istim jezikom, a sada su se oni koji su se međusobno mogli razumjeti udružili u skupine i otišli u jednom ili drugom smjeru. “Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji.” Ovo raseljavanje je bio način da se Zemlja naseli i time ostvari Gospodnji cilj onim istim načinom koji su ljudi koristili da spriječe njegovo ispunjenje.
Međutim, kakav je to bio gubitak za one koji su se usprotivili Bogu! Božja je namjera bila da ljudi, kad pođu u različite dijelove Zemlje i osnuju nacije, sa sobom ponesu znanje o Božjoj volji tako da svjetlost istine može nesmanjeno obasjavati i buduće naraštaje. Noa, vjerni propovjednik pravednosti, živio je tri stotine i pedeset godina nakon potopa, Šem pet stotina godina, te su se tako njihovi potomci mogli upoznati s Božjim zahtjevima i poviješću Njegovog postupanja s njihovim očevima. Ali oni nisu bili voljni slušati ove neugodne istine i nisu imali želju sačuvati znanje o Bogu, a pometnjom jezika njima je, u velikoj mjeri, onemogućeno da razgovaraju s onima koji su im mogli dati svjetlost.
Graditelji Babilona su popustili prigovorima protiv Boga. Umjesto da se sa zahvalnošću sjećaju Njegove milosti prema Adamu i Njegovog milostivog saveza s Noom, oni su prigovarali zbog Njegove oštrine za istjerivanja prvog para iz Edena i uništenja svijeta potopom. Međutim, dok su oni prigovarali protiv samovoljnog i grubog Boga, sami su prihvaćali vladavinu najsurovijih tirana. Sotona je nastojao da oni preziru žrtvene prinose koji su bili predslika Kristove smrti, i kad je idolopoklonstvo pomračilo ljudske umove, on ih je naveo da krivotvore ove žrtve i na žrtvenike svojim bogovima prinose vlastitu djecu. Kako su se ljudi odvraćali od Boga, božanska obilježja — pravda, čistoća i ljubav — zamijenjene su tlačenjem, nasiljem i surovošću.
Babilonci su bili odlučni da uspostave kraljevstvo neovisno o Bogu. Ali među njima je bilo nekih koji su se bojali Boga, i koje su bezbožnici prijetvornošću prevarili i uključili u svoje planove. Zbog ovih vjernih ljudi Bog je odložio svoju kaznu i dao ljudima vremena da otkriju svoj istinski karakter. Dok su se njihovi planovi razvijali, Božji su ih sinovi nastojali odvratiti od njihovih namjera, ali su ljudi bili ujedinjeni u svojem izazivanju Neba. Da ih se nije zaustavilo, oni bi pokvarili svijet još u povojima. Njihov se savez temeljio na pobuni, a kraljevstvo je bilo namijenjeno samouzvišenju, gdje Bog nije trebao ni vladati niti se štovati. Da je ovaj savez bio dopušten, moćne bi sile ugušile pravednost, a time i mir, sreću i sigurnost na Zemlji. Umjesto božanskih uredbi, koje su “svete, pravedne i dobre” (Rimljanima 7,12), ljudi su nastojali usvojiti zakone koji će odgovarati njihovim vlastitim sebičnim i surovim srcima.
Oni koji su se bojali Gospodina zazivali su Ga da posreduje. “Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji.” Iz milosti prema svijetu On je spriječio namjeru graditelja kule i srušio spomenik njihovog prkosa. Bog dugo trpi ljudsku pokvarenost, dajući im obilje prilika da se pokaju, ali On bilježi sva njihova oruđa za odbacivanje autoriteta Njegovog pravednog i svetog Zakona. S vremena na vrijeme nevidljiva ruka koja drži vladarsko žezlo pruža se da obuzda pokvarenost. Nude se nepogrešivi dokazi da je Stvoritelj svemira beskonačan u mudrosti, ljubavi i istini, Vrhovni vladar neba i Zemlje, te da nitko ne može nekažnjeno prkositi Njegovoj sili.
Planovi babilonskih graditelja završili su sramotom i porazom. Vrhunac njihovog ponosa je postao spomenik njihove ludosti. Ipak, ljudi su neprekidno išli istim smjerom oslanjajući se na sebe i odbacujući Božji zakon. To isto načelo je Sotona pokušao provesti na Nebu, isto načelo rukovodilo je Kajinom u prinošenju njegove žrtve.
I u našem vremenu postoje graditelji kula. Nevjernici grade svoje teorije na temelju navodnih znanstvenih zaključaka i odbacuju otkrivenja Božje riječi. Oni si uzimaju slobodu da prosuđuju Božju moralnu vladavinu. Oni preziru Njegov Zakon i hvale se dostatnošću ljudskog razuma. “Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo.” (Propovjednik 8,11)
U takozvanom kršćanskom svijetu mnogi napuštaju jasna učenja Biblije, stvaraju svoja vjerovanja na temelju ljudskih spekulacija i ugodnih priča, i upućuju na svoju kulu kao put do Neba. Ljudi se dive rječitosti dok ona uči da prijestupnik neće umrijeti i da se spasenje može steći bez poslušnosti Božjem zakonu. Kad bi navodni Kristovi sljedbenici prihvatili Božje mjerilo, ono bi ih ujedinilo, ali podjele i osipanje će postojati sve dok se ljudska mudrost uzdiže iznad Božje riječi. Postojeća pomutnja proturječnih vjerovanja i sljedbi dobro je opisana izrazom “Babilon” koje proročanstvo (Otkrivenje 14,8; 18,2) primjenjuje na crkve posljednjih dana koje ljube svijet.
Mnogi nastoje sebi stvoriti Nebo stječući bogatstvo i vlast. Oni se “podsmjehuju i zlobno govore, nasiljem prijete odozgo” (Psalam 73,8) gazeći po ljudskim pravima i obezvrijeđujući božansku vlast. Možda će ponositi ostati na vlasti za neko vrijeme, i možda uspiju u svemu što poduzmu, ali na kraju oni mogu biti samo razočarani i jadni.
Blizu je vrijeme Božje istrage. Svevišnji će sići s Neba da vidi što su sinovi čovječji izgradili. Otkrit će se Njegova suverena vlast, a djela ljudskog ponosa će biti zbačena. “Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske. … Jahve razbija nakane pucima, mrsi namjere narodima. Naum Jahvin dovijeka ostaje, i misli srca njegova od koljena do koljena.” (Psalam 33,13.14.10.11)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)