Lutherov tajanstveni nestanak izazvao je zaprepaštenost u cijeloj Njemačkoj. Posvuda su se raspitivali o njemu. Kolale su najneobičnije glasine i mnogi su povjerovali da je umoren. Velika je žalost obuzela ne samo njegove dobre prijatelje već i tisuće koji još nisu otvoreno stali na stranu reformacije. Mnogi su se svečano zaklinjali da će osvetiti njegovu smrt.
Papinske su vođe s užasom uvidjeli do koje su mjere postali nepoželjni. Premda su u početku bili oduševljeni navodnom Lutherovom smrću, ubrzo su se poželjeli skriti od narodnog gnjeva. Njegove neprijatelje nisu toliko uznemirili ni njegovi najsmjeliji postupci dok je bio među njima, koliko sada kad je nestao. One koji su u svom bijesu nastojali uništiti smjelog reformatora, sada je, kad je postao bespomoćni zatočenik, obuzeo strah. “Jedini način koji nam je preostao da se spasimo”, rekao je jedan, “jest da zapalimo baklje i tražimo Luthera po cijelome svijetu da bismo ga vratili narodu koji ga traži.”1 Činilo se da je carev edikt neslavno propao. Papinski su legati bili ogorčeni kad su vidjeli da privlači mnogo manje pozornosti od Lutherove sudbine.
Vijesti da je Luther na sigurnom, premda zatvorenik, umirile su strahovanja naroda, a istodobno izazvale još veće oduševljenje u njegovu korist. Njegove su spise čitali s većim zanimanjem nego ikada ranije. Sve je veći broj ljudi pristupao na stranu ovog hrabrog čovjeka koji je unatoč tako nepovoljnim prilikama branio Božju riječ. Reformacija je jačala iz dana u dan. Sjeme što ga je Luther posijao nicalo je na sve strane. Njegova odsutnost postigla je ono što ne bi mogla njegova prisutnost. Drugi su se djelatnici osjećali odgovornijima jer više nije bilo njihovog velikog vođe. S novom vjerom i ozbiljnošću nastavili su činiti sve što je bilo u njihovoj moći kako djelo koje je tako slavno počelo ne bi bilo spriječeno.
Ali Sotona nije ostao besposlen. Sada je pokušao učiniti ono što je poduzeo u svakom reformatorskom pokretu — obmanuti i uništiti ljude podvaljujući im krivotvorinu namjesto pravog djela. Kao što je u prvom stoljeću kršćanske Crkve bilo lažnih krista, tako su u šesnaestom stoljeću ustali lažni proroci.
Nekolicina je, duboko dirnuta uzbuđenjem što je vladalo u vjerskom svijetu, umislila da je primila posebne objave s Neba i tvrdila da je Bogom određena da dovrši djelo reformacije koje je, tvrdili su, Luther tako traljavo otpočeo. Oni su rušili djelo što ga je Luther izvršio. Odbacili su veliko načelo koje je predstavljalo sâm temelj reformacije — da je Božja riječ jedino pravilo vjere i života — a ovog su nepogrešivog vodiča zamijenili promjenjivim i nesigurnim mjerilom vlastitih osjećaja i dojmova. Time što su odbacili veliko mjerilo za otkrivanje zabluda i prijevara, otvorili su put Sotoni da upravlja ljudskim umovima kako mu se sviđa.
Jedan od tih proroka tvrdio je da je dobio upute od anđela Gabriela. Neki student koji se s njim udružio, napustio je studije, objavljujući kako ga je sâm Bog obdario mudrošću da tumači Njegovu Riječ. Pridružili su im se drugi koji su po svojoj naravi bili skloni fanatizmu. Postupci ovih zanesenjaka izazvali su nemalo uzbuđenje. Lutherove propovijedi posvuda su potaknule ljude da osjete potrebu za reformom, a sada su neke doista iskrene osobe bile zavedene tvrdnjama novih proroka.
Vođe tog pokreta došle su u Wittenberg s ciljem da svoje tvrdnje nametnu Melanchthonu i njegovim suradnicima. Rekli su im: “Mi smo od Boga poslani da učimo ljude. Vodili smo s Gospodinom povjerljive razgovore i znamo što će se dogoditi; jednom riječju, mi smo apostoli i proroci i pozivamo doktora Luthera da to potvrdi.”2
Reformatori su bili zaprepašteni i zbunjeni. Tako što nisu nikada ranije doživjeli pa nisu znali kako postupiti. “Ovim ljudima”, govorio je Melanchthon, “vladaju neobični duhovi; ali koji? … S jedne strane, čuvajmo se da ne gasimo Božjeg Duha, ali s druge, pazimo da nas ne zavede Sotonin duh.”3
Plodovi novog učenja su se ubrzo pokazali. Ljudi su bili navedeni da zanemare ili čak potpuno odbace Sveto pismo. U školama je nastala zabuna. Prezirući svako ograničenje, studenti su napuštali svoje studije i odlazili sa sveučilišta. Ljudi koji su sebe smatrali pozvanima da ožive i nadziru djelo reformacije samo su ga uspjeli dovesti na rub propasti. Pristaše Rima povratile su samopouzdanje i radosno klicale: “Još jedan napor i svi će biti naši.”4
Kad je u Wartburgu doznao što se zbiva, Luther je duboko zabrinut rekao: “Uvijek sam očekivao da će nam Sotona poslati ovo zlo.”5 On je uočio pravi karakter ovih tobožnjih proroka i vidio opasnost koja je zaprijetila djelu istine. Protivljenje pape i cara nije mu prouzročilo toliko dvojbi i jada kakve je sada proživljavao. Iz redova navodnih prijatelja reformacije ustali su njezini najgori neprijatelji. Upravo one istine koje su mu donijele toliku radost i utjehu sada su korištene da u Crkvi izazovu sukobe i stvore zabunu.
Luthera je u djelu reforme pokretao Božji Duh pa je učinio i ono što nije namjeravao; on nije namjeravao zauzeti stajališta što ih je zauzeo ili provoditi tako korjenite promjene. Bio je samo oruđe u rukama Beskonačne Sile. Pa ipak je često strepio nad rezultatima svojega djela. Jednom je rekao: “Kad bih znao da će moje učenje naškoditi jednom jedinom čovjeku, koliko god bio neznatan i jadan — što zapravo ne može, jer je ono samo Evanđelje — ja bih radije deset puta umro nego ne opozvao ga.”6
A sada je sâm Wittenberg, središte reformacije, brzo padao pod vlast fanatizma i bezakonja. Za ovo strašno stanje nije bilo krivo Lutherovo učenje, pa ipak su na njega bacali krivnju neprijatelji u cijeloj Njemačkoj. Ojađene duše ponekad se pitao: “Može li to dakle biti kraj velikog djela reformacije?”7 A onda, nakon što se borio s Bogom u molitvi, njegovim je srcem zavladao mir. “Djelo nije moje već Tvoje”, rekao je, “i Ti nećeš dopustiti da bude upropašteno praznovjerjem i fanatizmom.” Ali pomisao da u takvoj krizi dulje izbjegava sukob postala mu je nepodnošljivom. Odlučio je vratiti se u Wittenberg.
Bez oklijevanja krenuo je na pogibeljni put. Bio je pod kaznom državnog progonstva. Neprijatelji su ga slobodno mogli ubiti, a prijateljima je bilo zabranjeno da mu pruže pomoć ili zaklon. Carska je vlast poduzimala najoštrije mjere protiv njegovih pristaša. Ali on je vidio da se djelo Evanđelja nalazi u opasnosti, pa je u Gospodnje ime neustrašivo krenuo u borbu za istinu.
U pismu upućenom izbornom knezu, nakon što je iznio razlog zbog kojega napušta Wartburg, Luther je rekao: “Neka Vaše Visočanstvo zna da idem u Wittenberg pod moćnijom zaštitom nego što je zaštita knezova i izbornih knezova. Ne mislim tražiti potporu vaše Visosti, a namjesto da tražim Vašu zaštitu, radije bih ja Vas zaštitio. Kad bih znao da me Vaše Visočanstvo ne može ili neće zaštititi, ne bih išao u Wittenberg. Nema mača koji bi mogao unaprijediti ovo djelo. Sâm Bog mora učiniti sve, bez ljudske pomoći i pristanka. Onaj tko ima najveću vjeru je Onaj koji može pružiti i najveću zaštitu.”8
U drugom pismu, pisanom na putu za Wittenberg, Luther je dodao: “Spreman sam se izložiti nezadovoljstvu Vašeg Visočanstva i gnjevu cijeloga svijeta. Nisu li stanovnici Wittenberga moje ovce? Nije li ih Bog meni povjerio? Zar ne bi trebalo da se zbog njih, ako je potrebno, izložim smrtnoj opasnosti? Osim toga, bojim se da u Njemačkoj ne izbije veliki ustanak kojim će Bog kazniti naš narod.”9
S velikim oprezom i poniznosti, ali i odlučno i čvrsto, dao se na posao. “Riječju”, rekao je, “moramo oboriti i uništiti sve ono što je uspostavljeno nasiljem. Protiv praznovjernih i nevjernih neću se poslužiti silom. … Ne smije biti prisile. Sloboda je bît vjere.”10
Uskoro se cijelim Wittenbergom pronio glas da se Luther vratio i da će propovijedati. Narod se sjatio sa svih strana i ispunio crkvu. Nakon što se popeo na propovjedaonicu, Luther je s velikom mudrošću i blagošću poučavao, opominjao i ukoravao. Dotičući se postupka onih koji su pribjegli nasilnim mjerama da bi ukinuli misu, rekao je:
“Misa je loša stvar, Bog je protiv nje; treba je ukinuti i ja bih volio da je po cijelom svijetu zamijeni večera iz Evanđelja. Ali nemojmo nikoga silom odvajati od nje. Moramo stvar staviti u Božje ruke. Djelovati treba Njegova riječ, a ne mi. A zašto tako? — pitat ćete. Zato što u svojoj ruci ne držim ljudska srca kao što lončar drži ilovaču. Mi imamo pravo govoriti, ali nemamo pravo suditi. Propovijedajmo, a ostalo pripada Bogu. Ako upotrijebim silu, što dobivam? Grimasu, formalizam, oponašanje, ljudske uredbe i himbu… Ali u tome neće biti ni iskrenosti srca, ni vjere ni ljubavi. Gdje ovo troje nedostaje, tamo nedostaje sve i ja ne bih dao ni prebijene pare za takav rezultat… Bog više čini samo svojom Riječju negoli ti i ja i cijeli svijet ujedinjenom snagom. Bog osvaja srca, a kad je dobio srce, dobio je sve…
Ja ću propovijedati, govoriti i pisati, ali neću nikoga prisiljavati, jer vjera je dragovoljni čin. Vidite što sam ja učinio! Ustao sam protiv pape, prodavanja oprosta i papista, ali bez nasilja ili nemira. Uzdigao sam Božju riječ; propovijedao sam i pisao — to je sve što sam učinio. I dok sam spavao… ova riječ koju sam propovijedao srušila je papinstvo i nanijela mu više štete nego bilo koji knez ili car. I opet, ja nisam ništa učinio; sve je postigla Božja riječ. Da sam se poslužio silom, možda bi cijela Njemačka bila preplavljena krvlju. A što bi bio rezultat? Propast i uništenje tijela i duše! Stoga sam šutio i pustio da riječ sama ide svijetom.”11
Dan za danom, cijeli tjedan, Luther je nastavio propovijedati željnom mnoštvu. Božja je Riječ razbila začaranost fanatičkog uzbuđenja. Sila Evanđelja vratila je zalutale na put istine.
Luther nije želio sastanak s fanaticima koji su bili krivi za tako veliko zlo. Poznavao ih je kao ljude nezdrava rasuđivanja i neobuzdanih strasti koji, premda tvrde da su posebno prosvijetljeni s Neba, neće trpjeti ni najmanje protuslovlje, niti najljubazniji ukor ili savjet. Pripisujući sebi najviši autoritet, zahtijevali su da svatko bez pogovora prizna njihove tvrdnje. Ali budući da su tražili da se sastanu s Lutherom, on ih je pristao primiti, i tako je uspješno razotkrio njihove težnje da su varalice odmah napustile Wittenberg.
Za neko je vrijeme fanatizam bio obuzdan, da bi nekoliko godina kasnije izbio još većom žestinom i s još strašnijim posljedicama. Govoreći o vođama ovog pokreta, Luther je rekao: “Za njih je Sveto pismo bilo mrtvo slovo, a onda su svi počeli vikati: ‘Duh! Duh!’ Budite uvjereni da neću ići kamo ih vodi njihov duh. Neka me Bog u svojoj milosti sačuva od Crkve u kojoj su sami sveci. Ja želim biti u društvu sa skrušenima, nemoćnima i bolesnima, koji poznaju i osjećaju svoje grijehe i uzdišu i neprekidno viču Bogu iz dubine svog srca da im udijeli svoju utjehu i pomoć.”12
Thomas Münzer, najaktivniji među fanaticima, bio je čovjek znatnih sposobnosti koje bi ga, da su bile pravilno usmjerene, osposobile da čini dobro. Ali on nije naučio prva načela prave religije. “Bio je opsjednut željom da reformira svijet, a zaboravio je, poput svih zanesenjaka, da reformacija treba otpočeti u njemu samome.”13 Težio je za položajem i utjecajem i nije bio bio spreman biti drugi, čak i iza Luthera. Izjavio je da su reformatori, zamjenjujući autoritet pape Svetim pismom, samo uvodili drukčiji oblik papinstva. Sâm je, tvrdio je, dobio božansku zadaću da uvede pravu reformu. “Onaj koji ima toga duha”, govorio je Münzer, “ima pravu vjeru, i onda ako nikada u svom životu nije vidio Sveto pismo.”14
Fanatični učitelji dopustili su da ih vode osjećaji, smatrajući svaku misao i poticaj Božjim glasom. A to ih je odvelo u velike krajnosti. Neki su čak spalili svoje Biblije vičući: “Slovo ubija, ali Duh oživljuje.” Münzerovo učenje našlo je plodno tlo u onima koji vole ono što je čudesno, a istodobno ugađa njihovoj oholosti jer u bîti stavlja ljudske ideje i mišljenja iznad Božje riječi. Tisuće su prihvatile njegovo učenje. Ubrzo zatim osudio je svaki red na bogoslužju i ustvrdio da je poslušnost knezovima isto što i pokušaj služenja Bogu i Belijaru.
Narod koji se već počeo oslobađati jarma papinstva počeo je pokazivati nestrpljenje prema ograničenjima građanskih vlasti. Münzerova revolucionarna učenja, uz tvrdnju da imaju božansko odobrenje, navela su ih da se otrgnu svakom nadzoru i puste uzde svojim predrasudama i strastima. Posljedica su bili najužasniji prizori bune i sukoba koji su njemačke njive natopili krvlju.
Duševne patnje što ih je Luther doživio prije mnogo vremena u Erfurtu sada su ga pritiskale dvostrukom snagom kad je vidio da su posljedice fanatizma pripisivali reformaciji. Papistički su knezovi tvrdili — a mnogi su im bili skloni vjerovati — da je buna opravdan plod Lutherova učenja. Premda je ova optužba bila posve neosnovana, nije mogla a da kod reformatora ne izazove veliku zabrinutost. Činilo se kako će teško podnijeti da se djelo istine tako sramoti, izjednačujući ga s najgorim fanatizmom. S druge strane, vođe bune mrzile su Luthera, jer ne samo što se protivio njihovom učenju i poricao njihove tvrdnje da ih vodi božansko nadahnuće nego ih je proglasio buntovnicima protiv građanskih vlasti. Zauzvrat su ga proglasili podlim prijetvornikom. Činilo se da je na sebe navukao neprijateljstvo i knezova i naroda.
Pristaše Rima klicale su očekujući brzi slom reformacije. A optuživali su Luthera čak i za pogreške što ih je on najozbiljnije nastojao ispraviti. Fanatična družba, lažno prikazujući da se s njom nepravično postupalo, uspjela je pridobiti simpatije velikog broja ljudi, i kao što je često slučaj s onima koji su izabrali pogrešnu stranu, počelo ih se smatrati mučenicima. Tako su oni koji su upotrijebili svu snagu za suprotstavljanje reformaciji, na kraju sažaljevani i slavljeni kao žrtve okrutnosti i ugnjetavanja. Bilo je to Sotonino djelo, potaknuto istim duhom pobune koji se najprije pokazao na Nebu.
Sotona neumorno nastoji obmanuti ljude i navesti ih da grijeh nazovu pravednošću, a pravednost grijehom. Kako je samo bio uspješan! Kako su često Božje vjerne sluge izložene osudama i prijekorima zato što su neustrašivo ustale u obranu istine! Hvale se i uzdižu ljudi, pa čak i smatraju mučenicima, koji nisu drugo do Sotonina oruđa, dok su oni koje bi trebalo poštovati i podupirati zbog njihove vjernosti Bogu prepušteni sami sebi, izloženi sumnjičenju i nepovjerenju.
Lažna svetost, sumnjivo posvećenje, još uvijek vrši svoje djelo obmane. Ono pod različitim oblicima pokazuje isti duh kao u Lutherove dane, odvraćajući umove ljudi od Svetoga pisma i navodeći ih da slijede svoje vlastite osjećaje i dojmove namjesto da budu poslušni Božjem zakonu. Ovo je jedno od najuspješnijih Sotoninih sredstava za blaćenje čistoće i istine.
Luther je neustrašivo branio Evanđelje od napada koji su dolazili sa svih strana. U svakom sukobu Božja se Riječ pokazala moćnim oružjem. S ovom Riječju borio se protiv papine vlasti i racionalističke filozofije učenih ljudi, dok je čvrst kao stijena stajao nasuprot fanatizmu koji se nastojao udružiti s reformacijom.
Svaki od ovih protivničkih elemenata na svoj je način odbacivao Sveto pismo, a uzvisivao ljudsku mudrost kao izvorište vjerske istine i spoznaje. Racionalizam se klanja razumu i čini ga mjerilom vjere. Rimokatolicizam, tvrdeći da njegov vrhovni pontifeks posjeduje nadahnuće koje neprekinutom crtom potječe od apostola i da je za sva vremena nepromjenjiv, omogućuje svakoj vrsti neumjerenosti i izopačenosti dostatno prilika za skrivanje pod svetost apostolskog naloga. Nadahnuće na koje su Münzer i njegovi suradnici pozivali nije poticalo iz uzvišenijeg izvorišta od hirova mašte i njegov je utjecaj potkopavao svaki autoritet, bio ljudski ili božanski. Za pravo je kršćanstvo Božja riječ velika riznica nadahnute istine i mjerilo svakog nadahnuća.
Po povratku iz Wartburga Luther je dovršio prijevod Novoga zavjeta i Evanđelje se ubrzo nakon toga našlo u rukama njemačkog naroda na njegovu jeziku. Prihvatili su ga s velikom radošću svi koji su voljeli istinu, ali su ga prezrivo odbacili oni koji više cijene ljudsku predaju i ljudske zapovijedi.
Svećenici su se uzbudili na pomisao da će sada i običan puk moći s njima raspravljati o propisima Božje riječi i da će se tako razotkriti njihovo vlastito neznanje. Oružje njihovog tjelesnog rasuđivanja bilo je nemoćno protiv duhovnog mača. Rim je upotrijebio sav svoj autoritet da spriječi širenje Svetoga pisma, no dekreti, anateme i mučenja bili su podjednako uzaludni. Što je više osuđivao i zabranjivao Bibliju, to su ljudi više željeli saznati što ona stvarno uči. Tko god je znao čitati, želio je sâm proučavati Božju riječ. Ljudi su je nosili sa sobom i stalno je čitali, i nisu bili zadovoljni dok ne bi velike dijelove naučili napamet. Kad je vidio kako je Novi zavjet dobro primljen, Luther je odmah počeo prevoditi Stari zavjet i objavljivati ga u dijelovima kako bi koji dovršio.
Lutherovi spisi bili su podjednako prihvaćeni u gradu kao i kolibama. “Ono što su Luther i njegovi prijatelji sastavili, drugi su širili. Redovnici uvjereni u nezakonitost redovničkih obveza, željni da svoj dugi lijeni život zamijene aktivnim radom, ali previše neuki da bi mogli naviještati Božju riječ, putovali su pokrajinama, posjećivali sela i zaseoke u kojima su prodavali Lutherove knjige i spise njegovih prijatelja. Njemačka je ubrzo bila prepuna ovih smjelih kolportera.”15
Ove spise proučavali su s velikim zanimanjem bogati i siromašni, učeni i neuki. Noću su ih učitelji seoskih škola čitali naglas malim skupinama koje su se okupljale oko ognjišta. Svaki put bi neka duša bila osvjedočena o istini i primajući Riječ s radošću, zauzvrat drugima navješćivala Radosnu vijest.
Potvrdile su se nadahnute riječi: “Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje.” (Psalam 119,130) Proučavanje Svetog pisma izvršilo je silnu promjenu u srcima i umovima ljudi. Papinska vlast stavila je na svoje podanike željezni jaram neznanja i poniženja. Strogo se pazilo na praznovjerno vršenje forme, ali u svim bogoslužjima su um i srce imali smalo udjela. Lutherovo propovijedanje kojim je iznosio jasne istine Božje riječi, a zatim i sama Riječ stavljena u ruke običnog naroda, probudili su njegove uspavane snage i ne samo očistili i oplemenili duhovnu narav već pružili umu novu snagu i živost.
Moglo se vidjeti ljude svih staleža kako s Biblijom u ruci brane učenje reformacije. Papisti koji su proučavanje Pisma prepustili svećenicima i redovnicima, sada su ih pozivali da istupe i pobiju novo učenje. Ali ne poznajući ni Pisma ni moći Božje, svećenici i redovnici su doživjeli potpuni poraz od onih koje su proglasili neobrazovanima i krivovjercima. “Na nesreću”, rekao je jedan katolički pisac, “Luther je svoje sljedbenike uvjerio da svoju vjeru ne temelje ni na čemu drugom osim na Svetom pismu.”16 Mnoštvo bi se okupljalo da čuje istinu koju zastupaju ljudi skromnog obrazovanja koji čak raspravljaju s učenim i rječitim teolozima. Kad je argumentima ovih velikih ljudi suprotstavljeno jednostavno učenje Božje riječi, razotkrilo se njihovo sramno neznanje. Radnici, vojnici, žene pa čak i djeca bolje su poznavali Sveto pismo od svećenika i učenih teologa.
Suprotnost između učenika Evanđelja i branitelja papinskog praznovjerja primjećivala se ne samo u običnom narodu već i u redovima učenih ljudi. “Protivna starim zagovornicima hijerarhije, koji su zanemarili učenje jezika i njegovanje književnosti… bila je širokogrudna mladež, odlučna da uči, koja je proučavala Pisma i nastojala upoznati stara remek-djela. Obdareni bistrim umom, plemenitom dušom i neustrašivim srcem, ovi mladi ljudi su ubrzo stekli takvo znanje da se dugo vremena nitko nije mogao mjeriti s njima… Kad god bi ovi mladi branitelji reformacije na nekom skupu sreli rimokatoličke doktore, napali bi ih s takvom lakoćom i sigurnošću da su ovi neuki ljudi oklijevali, postajući zbunjeni i pred svima doživjeli zasluženu sramotu.”17
Kad je rimokatolički kler vidio da se njegova pastva smanjuje, pozvao je u pomoć gradsku upravu i svim mogućim sredstvima nastojao vratiti svoje slušatelje. Ali narod je u novom učenju našao ono što je ispunjavalo potrebe njegove duše, pa se okrenuo od onih koji su ih tako dugo hranili bezvrijednim ljuskama praznovjernih obreda i ljudskih predaja.
Kad se podiglo progonstvo protiv učitelja istine, oni su se držali Kristovih riječi: “Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi!” (Matej 10,23) Svjetlost je prodirala svuda. Bjegunci bi uvijek naišli na neka otvorena gostoljubiva vrata i dok bi tu boravili, propovijedali bi Krista ponekad u crkvi, a ako im je ta prednost uskraćena, u privatnim kućama ili na otvorenom. Gdje god bi našli slušateljstvo, to bi mjesto postalo posvećeni hram. Objavljena takvom snagom i sigurnošću, istina se širila neodoljivom silom.
Uzalud su crkvene i građanske vlasti pozivane da skrše “krivovjerje”. Uzalud su pribjegavale zatvoru, mučenju, ognju i maču. Tisuće vjernika zapečatilo je svoju vjeru krvlju, a djelo je ipak napredovalo. Progonstvo je služilo jedino širenju istina, a fanatizam što ga je Sotona nastojao udružiti s njim samo je još jasnije prikazao razliku između Sotoninog djela i djela Božjeg.