Jedno od najplemenitijih svjedočanstava ikada iznesenih u prilog reformaciji bio je Prosvjed kršćanskih knezova Njemačke na državnom Saboru u Speyeru 1529. godine. Hrabrost, vjera i odlučnost ovih Božjih ljudi osigurala je za buduća vremena slobodu mišljenja i savjesti. Njihov je Prosvjed dao reformiranoj Crkvi ime protestanti. Načela izrečena u njemu “srž su protestantizma”.1
Za reformaciju je došao mračan dan, pun prijetnje. Bez obzira na wormski edikt kojim je Luther stavljen izvan zakona i kojim je zabranjeno izlaganje ili vjerovanje u njegovo učenje, u carstvu je vladala vjerska snošljivost. Božja promisao je obuzdavala sile koje su se protivile istini. Karlo V. je naumio skršiti reformaciju, ali kad god bi podigao ruku da udari, bio je prisiljen njome se braniti. Više se puta činilo da neumitna propast prijeti svima koji su se usudili usprotiviti Rimu, ali bi se u kritičnom trenutku na istočnoj granici pojavili Turci ili bi francuski kralj, pa i sâm papa, zavidni zbog sve veće careve vlasti, poveli rat protiv njega; i tako je usred sukoba i nemira među narodima reformacija ostavljena da jača i da se širi.
Međutim, papinski su vazali napokon prekinuli svoje sukobe da bi zajednički mogli ustati protiv reformacije. Državni sabor u Speyeru 1526. dao je svakoj državi punu slobodu vjere do sazivanja općeg koncila, ali čim je prošla opasnost koja je osigurala ovaj ustupak, car je 1529. godine sazvao Drugi državni sabor u Speyeru s ciljem da skrši krivovjerje. Knezove je trebalo, ako je moguće miroljubivim sredstvima, pridobiti protiv reformacije; ako to ne bi uspjelo, Karlo V. je bio spreman pribjeći maču.
Papisti su bili oduševljeni. Oni su u velikom broju došli u Speyer i otvoreno izricali svoju mržnju prema reformatorima i svima koji su im bili naklonjeni. Melanchthon je rekao: “Mi smo zgražanje i talog cijeloga svijeta, ali Krist će pogledati na svoj jadni narod i sačuvati ga.”2 Protestantskim knezovima koji su nazočili Saboru zabranjeno je propovijedanje Evanđelja čak i u svojim boravištima. Ali narod Speyera bio je žedan Božje riječi pa su, unatoč zabrani, tisuće hrlile na bogoslužja koja su održavana u kapeli saskog izbornog kneza.
To je ubrzalo krizu. Carskom je porukom Saboru objavljeno da je rezolucija kojom je zajamčena vjerska sloboda uzrokom velikih nereda i da zbog toga car traži njezino ukidanje. Ovaj samovoljni čin izazvao je ogorčenje i uznemirio evangeličke kršćane. Jedan je rekao: “Krist je ponovno pao u ruke Kaife i Pilata.” Pristaše Rima postale su još naprasitije. Jedan licemjerni papist je izjavio: “Turci su bolji od luterana, jer Turci poštuju postove, a luterani ih krše. Ako moramo birati između Božjeg Svetog pisma i starih zabluda Crkve, trebamo odbaciti prvo.” Melanchthon je rekao: “Svaki dan, pred prepunom skupštinom, Faber na nas evangelike baca neki novi kamen.”3
Budući da je vjerska snošljivost bila ozakonjena, evangeličke države su se odlučile suprotstaviti kršenju svojih prava. Luther, koji se još uvijek nalazio pod kaznom državnog progonstva wormskog edikta, nije smio doći u Speyer, ali su ga zastupali njegovi suradnici i knezovi koje je Bog podigao da u ovom kritičnom trenutku brane Njegovo djelo. Plemenitog Friedricha Saskog, negdašnjeg Lutherova zaštitnika, uklonila je smrt, ali je vojvoda Johann, njegov brat i nasljednik, s radošću pozdravio reformaciju i, premda prijatelj mira, pokazao veliku odlučnost i hrabrost u svim pitanjima koja su se ticala vjere.
Svećenici su zahtijevali da se države koje su prihvatile reformaciju bezuvjetno pokore jurisdikciji Rima. A reformatori su se, s druge strane, pozivali na ranije danu slobodu. Nisu mogli pristati da Rim ponovno podvrgne pod svoju vlast države koje su s tako velikom radošću prihvatile Božju riječ.
Napokon je predložen kompromis da se tamo gdje reformacija još nije uvedena strogo primjenjuje wormski edikt, a da “u onim državama u kojima se narod udaljio od njega i gdje ga nije moguće provesti bez opasnosti izbijanja ustanka, ne uvode nikakvu novu reformu, ne dopuste raspravu ni o jednom spornom pitanju, ne suprotstavljaju se misi i ne dopuste nijednom rimokatoliku da prigrli luteranstvo”.4 Ovo je rješenje Sabor izglasao na veliko zadovoljstvo papinskih svećenika i prelata.
Da je ovaj edikt sproveden, “reformacija se ne bi mogla širiti… tamo gdje još nije bila poznata, niti bi se mogla utvrditi na čvrstim temeljima… tamo gdje je već postojala.”5 Bila bi zabranjena sloboda govora. Ne bi bila dopuštena nikakva obraćenja. A od prijatelja reformacije zahtijevalo se da se smjesta pokore ovim ograničenjima i zabranama. Činilo se da će se nada svijeta ugasiti. “Ponovna uspostava vlasti Rimske crkve… neizbježno bi vratila stare zlouporabe” i brzo bi se našla prilika da se “dovrši uništenje djela koje je već tako snažno potreseno” fanatizmom i razdorima.6
Kad se evangelička stranka sastala zbog savjetovanja, malodušno su gledali jedan drugoga. Pitali su se međusobno: “Što učiniti?” Na kocki su bili predmeti od najveće važnosti za svijet. “Trebaju li se vođe reformacije pokoriti i prihvatiti edikt? Kako su reformatori u ovoj krizi, koja je doista bila golema, lako mogli krenuti u pogrešnom smjeru! Koliko su naoko uvjerljivih izlika i razumnih razloga mogli naći da se pokore! Luteranskim se knezovima jamčilo slobodno ispovijedanje njihove vjere. Ista se blagodat odnosila na sve njihove podanike koji su prije ovog edikta prigrlili reformna gledišta. Nisu li time trebali biti zadovoljni? Kolike bi opasnosti izbjegli ako bi se pokorili! A kolike im nepoznate opasnosti i sukobi prijete ako pruže otpor! Tko zna kakve im prilike može pružiti budućnost? Prihvatimo mir, primimo maslinovu grančicu koju nam Rim pruža i zaliječimo rane Njemačke! Ovim i sličnim razlozima reformatori su mogli opravdati prihvaćanje puta koji bi sigurno ubrzo doveo do propasti njihove stvari.
Na sreću reformatori su obratili pozornost na načelo na kome se zasnivao ovaj sporazum i djelovali u vjeri. O kojem se načelu radilo? Radilo se o pravu Rima da vrši prisilu na savjest i brani slobodu istraživanja. A zar vjerska sloboda nije zajamčena njima i njihovim protestantskim podanicima? Da, ali kao milost posebno istaknuta u ovom sporazumu, a ne kao pravo. Što se tiče svih koji nisu obuhvaćeni ovim sporazumom, za njih je važilo veliko načelo autoriteta; savjesti nije bilo mjesta. Rim je bio nepogrešivi sudac kojega se moralo slušati. Prihvaćanje predloženog sporazuma bilo bi zapravo priznanje da se vjerska sloboda treba ograničiti na reformiranu Sasku, a što se preostalih kršćanskih zemalja tiče, slobodno istraživanje i ispovijedanje reformirane vjere predstavljalo bi zločin koji se kažnjava tamnicom i lomačom. Mogu li pristati na lokaliziranje vjerske slobode? Mogu li objaviti da je reformacija zadobila posljednjeg obraćenika i osvojila posljednju stopu zemlje? Mogu li pristati da tamo gdje je u ovom trenutku poljuljana vlast Rima, ona ipak trajno ostane? Mogu li se reformatori smatrati nevinima za krv stotina i tisuća onih koji bi, sukladno ovom sporazumu, morali žrtvovati svoje živote u papinskim zemljama? To bi u ovom sudbonosnom času značilo izdati djelo Evanđelja i slobode kršćanskog svijeta.”7 Radije će “žrtvovati sve, čak i svoje posjede, svoje krune i svoje živote”.8
“Odbacimo ovaj ukaz”, izjavili su knezovi. “U pitanjima savjesti većina nema nadmoć.” Zastupnici su izjavili: “Zahvaljujući dekretu iz 1526. godine država uživa mir; njegovo ukidanje izazvalo bi u Njemačkoj nemire i podjele. Državni Sabor nije nadležan učiniti više nego da sačuva vjersku slobodu do sazivanja novog koncila.”9 Dužnost je države zaštititi slobodu savjesti, i tu je granica njezinu autoritetu u pitanjima vjere. Svaka svjetovna vlast koja pokušava regulirati ili građanskom vlasti nametnuti vjerske propise, žrtvuje upravo ono načelo za koje su se evangelički kršćani tako plemenito borili.
Papisti su odlučili ugušiti ono što su nazvali “drskom nepopustljivošću”. Počeli su nastojanjem da izazovu podjele među pristašama reformacije i zastrašivanjem svih koji se nisu otvoreno izjasnili u prilog njoj. Na kraju su predstavnici slobodnih gradova pozvani pred državni Sabor; od njih se zahtijevalo izjašnjenje pristaju li na uvjete prijedloga. Oni su molili za odgodu, ali uzalud. Kad su bili prisiljeni na odluku, gotovo je polovica stala na stranu reformatora. Oni koji su tako odbili žrtvovati slobodu savjesti i pravo na osobno mišljenje, dobro su znali da ih je njihovo stajalište učinilo metom buduće kritike, osude i progonstva. Jedan od zastupnika rekao je: “Moramo se odreći Božje riječi, ili će nas spaliti.”10
Kralj Ferdinand, carev zastupnik na državnom Saboru, vidio je da će ukaz izazvati ozbiljne podjele ako ne navede knezove da ga prihvate i podrže. Stoga je pribjegao umijeću uvjeravanja, znajući da bi upotreba sile takve ljude učinila još odlučnijima. “Molio je knezove da prihvate ukaz, uvjeravajući ih da će car biti vrlo zadovoljan njima.” Ali ovi vjerni ljudi priznavali su autoritet viši od autoriteta zemaljskih poglavara pa su mirno odgovorili: “Poslušat ćemo cara u svemu što bi moglo pridonijeti održavanju mira i Božjoj slavi.”11
U nazočnosti državnog Sabora kralj je napokon objavio izbornom knezu i njegovim prijateljima da će ukaz “biti izdan u obliku carskog dekreta” i da “im jedino preostaje da se pokore većini”. Nakon ovih riječi napustio je skup, ne dajući tako reformatorima priliku za razmatranje ili odgovor. “Uzalud su kralju poslali izaslanstvo s molbom da se vrati.” Na njihove prigovore odgovorio je: “Stvar je riješena; preostaje samo pokornost.”12
Carska je stranka bila uvjerena da će kršćanski knezovi držati Sveto pismo uzvišenijim od ljudskih učenja i zahtjeva; znali su da će papinstvo, gdje god ovo načelo bude prihvaćeno, na kraju biti oboreno. Ali slično tisućama do naših dana, “gledajući samo na ono što se vidi”, laskali su sebi da je stvar cara i pape jaka, a da su reformatori slabi. Da su se reformatori oslonili samo na ljudsku pomoć, bili bi bespomoćni kao što su to papisti pretpostavljali. Ali premda malobrojni i u sukobu s Rimom, oni su imali snage. Oni su se “protiv odluke državnog Sabora” pozvali “na Božju riječ, a protiv cara Karla na Isusa Krista, Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima”.13
Budući da je Ferdinand odbio poštivati uvjerenje njihove savjesti, knezovi su odlučili da se ne obziru na njegovu odsutnost i da bez odlaganja iznesu svoj Prosvjed nacionalnom Saboru. Za tu priliku sastavljena je i podnesena državnom Saboru svečana deklaracija:
“Mi prisutni ovim prosvjedujemo pred Bogom, našim jedinim Stvoriteljem, Zaštitnikom, Otkupiteljem i Spasiteljem, koji će jednoga dana biti naš Sudac, kao i pred svim ljudima i svim stvorenjima, da se mi zbog sebe i svog naroda ni na kakav način ne slažemo s predloženim dekretom i ne prihvaćamo ga ni u čemu što se protivi Bogu, Njegovoj svetoj Riječi, našoj čistoj savjesti i spasenju naših duša.
Što! Da ratificiramo taj dekret?! Da tvrdimo kako svemogući Bog poziva čovjeka da Ga upozna, ali da taj čovjek ipak ne može primiti Božju spoznaju? … Nema pravog nauka osim onoga koji je sukladan s Božjom riječi… Gospodin zabranjuje učenje drugog nauka… Sveto pismo treba objašnjavati s pomoću drugih i jasnijih tekstova… Ovu svetu Knjigu, koja je u svemu potrebna kršćaninu, lako je razumjeti i predviđena je da rastjera tamu. Odlučili smo, Božjom milošću, sačuvati čisto i izričito propovijedanje samo Njegove Riječi, takve kakva se nalazi u biblijskim knjigama Staroga i Novoga zavjeta, ne dodajući išta što bi joj se suprotilo. Ova je Riječ jedina istina; ona je pouzdano pravilo cjelokupnog nauka i života i ona nikada ne može pogriješiti ili nas prevariti. Onaj tko zida na ovom temelju, održat će se protiv svih paklenih sila, dok će sve ljudske ispraznosti koje se dižu na nju pasti pred Božjim licem.
Iz tog razloga odbacujemo jaram koji nam je nametnut. … Istodobno očekujemo da će se njegovo carsko Veličanstvo ponašati prema nama kao što dolikuje kršćanskom knezu koji iznad svega ljubi Boga, a mi smo sa svoje strane gotovi da mu, kao i prema vama, milostiva gospodo, ukažemo svaku ljubav i poslušnost, što je naša pravedna i zakonita dužnost.”14
Ovim je ostavljen dubok dojam na državni Sabor. Odvažnost onih koji su prosvjedovali ispunila je čuđenjem i uznemirenošću većinu nazočnih. Budućnost im se činila olujnom i nesigurnom. Činilo se da su razdor, sukobi i krvoproliće neizbježni. Ali reformatori, sigurni u pravičnost svoje stvari i oslanjajući se na ruku Svemogućega, bili su “puni hrabrosti i odlučnosti”.
“Načela sadržana u ovom čuvenom Prosvjedu… predstavljaju samu bît protestantizma… Ovaj Prosvjed bio je uperen protiv dviju ljudskih zloupotreba u pitanjima vjere: protiv uplitanja građanske vlasti i protiv samovoljnog autoriteta Crkve. Namjesto ovih zloupotreba protestantizam stavlja snagu savjesti iznad magistrata, i autoritet Božje riječi iznad vidljive Crkve. Ponajprije, on odbacuje miješanje građanskih vlasti u božanske stvari i kaže zajedno s prorocima i apostolima: ‘Više se treba pokoravati Bogu nego ljudima.’ U prisutnosti krune Karla V. on uzvisuje krunu Isusa Krista. Ali on ide i dalje: on postavlja načelo da se svako ljudsko učenje treba podčiniti Božjoj riječi.”15 Zastupnici koji su prosvjedovali nisu tražili samo svoje pravo da slobodno ispovijedaju svoje osvjedočenje istinom. Oni neće samo vjerovati i poslušati, već i slobodno naučavati ono što iznosi Božja riječ, poričući pravo svećeniku ili magistratu da se u to miješa. Prosvjed u Speyeru bio je svečano svjedočanstvo protiv vjerske netrpeljivosti i osiguranje prava svim ljudima da služe Bogu sukladno onome što im nalaže njihova savjest.
Prosvjed je učinjen. Urezao se u pamćenje tisuća ljudi i ostao zapisan u nebeskim knjigama, odakle ga nikakav ljudski napor nije mogao izbrisati. Cijela je evangelička Njemačka prihvatila Prosvjed kao izričaj svoje vjere. Svi su u ovom proglasu vidjeli obećanje jednog novog i boljeg vremena. Jedan od knezova rekao je protestantima u Speyeru: “Neka vas Svemogući, koji vam je dao milost da se izjasnite otvoreno, slobodno i bez straha, sačuva u toj kršćanskoj odlučnosti sve do dana vječnosti.”16
Da je reformacija nakon što je postigla određeni stupanj uspjeha oklijevala čekajući zgodu da pridobije naklonost svijeta, iznevjerila bi Boga i samu sebe i tako osigurala svoje vlastito uništenje. Iskustvo ovih plemenitih reformatora sadrži pouku za sva buduća stoljeća. Sotonin način djelovanja protiv Boga i Njegove riječi nije se promijenio; on se i danas, kao u šesnaestom stoljeću, jednako protivi da Sveto pismo bude vodič života. U naše vrijeme postoji veliko odstupanje od biblijskih učenja i propisa, pa je nužan povratak velikom protestantskom načelu — Biblija i samo Biblija kao pravilo vjere i dužnosti. Sotona još uvijek nastoji svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju uništiti vjersku slobodu. Protukršćanska sila, koju su podnositelji prosvjeda u Speyeru odbacili, danas obnovljenom snagom nastoji uspostaviti izgubljenu prevlast. Ista ona nepokolebljiva odanost Božjoj riječi, pokazana u onoj krizi za reformaciju, jedina je nada za reformu danas.
U ono vrijeme pojavili su se znakovi opasnosti za protestante, ali bilo je i znakova da je božanska ruka ispružena da zaštiti vjerne. Nekako je u to vrijeme “Melanchthon žurio ulicama Speyera sa svojim prijateljem Simonom Grynaeusom prema Rajni, požurujući ga da što prije prijeđe rijeku. Ovaj se čudio toj žurbi. ‘Jedan starac, ozbiljnog i svečanog izgleda, meni nepoznat’, rekao je Melanchthon, ‘pojavio se preda mnom i rekao: Za nekoliko trenutaka Ferdinand će poslati agente da uhite Grynaeusa.’”
Tijekom dana Grynaeus se sablaznio o jednu propovijed Fabera, vodećeg papinog teologa. Na kraju je otišao k njemu prosvjedujući protiv toga što brani “određene odvratne zablude”. Faber je prikrio svoj gnjev, ali je smjesta otišao kralju i od njega dobio dopuštenje da uhiti nametljivog profesora iz Heidelberga. Melanchthon nije sumnjao da je Bog spasio njegovog prijatelja šaljući jednoga od svojih svetih anđela da ga upozori.
“Stajao je nepomično na obali Rajne i čekao dok riječne vode nisu izbavile Grynaeusa od njegovih progonitelja. ‘Napokon’, uzviknuo je Melanchthon kad ga je vidio na drugoj obali. ‘Napokon je otrgnut iz okrutnih čeljusti onih koji žeđaju za nevinom krvi.’ Kad se vratio kući, Melanchthon je doznao da su je stražari u traganju za Grynaeusom pretresli od podruma do tavana.”17
Reformacija se trebala još više istaknuti pred zemaljskim velikanima. Kralj Ferdinand nije htio saslušati evangeličke knezove; ali im je bila pružena mogućnost da svoju stvar iznesu pred cara i okupljene crkvene i državne dostojanstvenike. Da bi smirio razmirice koje su uznemirivale carstvo, Karlo V. je već sljedeće godine nakon Prosvjeda u Speyeru sazvao državni Sabor u Augsburgu s nakanom da mu osobno predsjeda. Na taj su sabor pozvani i protestantski vođe.
Velike su opasnosti prijetile reformaciji, ali njeni su branitelji još uvijek svoju stvar povjeravali Bogu, obvezujući se da će čvrsto ostati uz Evanđelje. Izbornog saskog kneza njegovi su savjetnici nagovarali da ne ide na državni Sabor. Govorili su da car zahtijeva prisutnost knezova kako bi ih uvukao u zamku. “Ne znači li da stavlja sve na kocku ako ode i zatvori se unutar zidina grada s jakim neprijateljem?” Ali su drugi hrabro govorili: “Neka se knezovi samo naoružaju hrabrošću i Božje djelo je spašeno.” “Bog je vjeran, on nas neće napustiti”, rekao je Luther.18 Izborni je knez sa svojom pratnjom krenuo u Augsburg. Svi su znali kakve mu opasnosti prijete i mnogi su krenuli s turobnim licem i uznemirenim srcem. Ali Luther, koji ih je pratio do Coburga, ojačao je njihovu klonulu vjeru pjevajući im himnu koju je napisao na tom putovanju: “Naš tvrdi grad je Gospod Bog.” Mnogi mračni predosjećaji su nestali i mnoga su klonula srca oživjela na zvuk ovih nadahnutih tonova.
Reformirani knezovi su odlučili državnom Saboru iznijeti sustavno pripremljenu izjavu o svojim stajalištima potkrijepljenu dokazima iz Svetoga pisma. Sastavljanje ove izjave bilo je povjereno Lutheru, Melanchthonu i njihovim suradnicima. Ovakvo su pripremljeno Priznanje, ili ispovijest vjere, protestanti primili kao tumačenje svoje vjere pa su se okupili da na ovaj važni dokument stave svoj potpis. Bio je to svečan i značajan trenutak. Reformatorima je bilo stalo da se njihova stvar ne pomiješa s političkim pitanjima; držali su da reformacija ne treba vršiti drugog utjecaja osim onoga koji proistječe iz Božje riječi. Kad su kršćanski knezovi pristupili da potpišu svoje Priznanje, umiješao se Melanchthon i rekao: “Na teolozima i propovjednicima je da predlažu ove stvari, a autoritet zemaljskih moćnika sačuvajmo za drugo.” “Bože sačuvaj da me isključite”, odvratio je Johann Saski. “Odlučan sam činiti što je pravo, bez straha za svoju krunu. Želim priznati Krista. Moj izborni šešir i hermelin nisu mi toliko dragocjeni koliko križ Isusa Krista.” Poslije ovih riječi stavio je svoj potpis na dokument. Uzimajući pero, jedan je drugi knez rekao: “Ako to traži čast mojega Gospodina Isusa Krista, gotov sam… odreći se svojih dobara i svog života… Prije bih se odrekao svojih podanika i svojih zemalja, prije bih napustio zemlju svojih otaca sa štapom u ruci”, nastavio je, “nego što bih prihvatio drugi nauk od ovoga sadržanog u Priznanju.”19 Takva je bila vjera i odvažnost ovih Božjih ljudi.
A onda je došao trenutak da iziđu pred cara. Karlo V., sjedeći na prijestolju, okružen izbornim knezovima i vojvodama, saslušao je protestantske reformatore. Pročitano je Priznanje njihove vjere. Na ovom veličanstvenom skupu jasno su iznesene istine Evanđelja i upozorenja o zabludama papinske Crkve. S pravom je taj dan proglašen “najvećim danom reformacije i jednim od najslavnijih u povijesti kršćanstva i čovječanstva”.20
Prošlo je tek nekoliko godina otkako je redovnik iz Wittenberga sâm stajao u Wormsu pred nacionalnim Saborom. Sada su namjesto njega stajali najuzvišeniji i najmoćniji knezovi carstva. Lutheru je bilo zabranjeno pojaviti se u Augsburgu, ali je on bio prisutan svojim riječima i molitvama. “Ja sam presretan”, pisao je, “što sam doživio ovaj čas u kojem je Krist bio javno uzdignut od tako uglednih ispovjeditelja i na tako veličanstvenom skupu.”21 Time se ispunilo ono što Pismo kaže: “Pred kraljevima o tvojim ću propisima govorit.” (Psalam 119,46)
Tako je u Pavlovo vrijeme Evanđelje, zbog kojega je bio utamničen, bilo izneseno pred knezove i moćnike carskoga grada. I u ovoj prilici ono što je car zabranio da se propovijeda s propovjedaonice bilo je objavljeno iz palače; ono što su mnogi smatrali nepodobnim da i sluge čuju, to su s čuđenjem slušali vladari i gospodari carstva. Kraljevi i velikaši su bili slušatelji, okrunjeni knezovi su bili propovjednici, a propovijed je bila kraljevska Božja istina. “Od apostolskih dana”, kaže jedan pisac, “nije bilo većeg djela ni veličanstvenijeg priznanja.”22
“Sve što su luterani rekli, istina je; mi to ne možemo zanijekati”, rekao je jedan papinski biskup. “Možete li zdravim rasuđivanjem opovrgnuti Priznanje izbornog kneza i njegovih saveznika?” upitao je drugi dr. Ecka. “S pomoću spisa apostola i proroka — ne; ali s pomoću spisa otaca i koncila — da!” “Razumijem”, odvratio je ispitivač. “Luterani su, prema vama, u Svetom pismu, a mi smo izvan njega.”23 Neki od njemačkih knezova pridobijeni su za reformiranu vjeru. Sam je car izjavio da su protestantski članci čista istina. Priznanje je bilo prevedeno na mnoge jezike i kružilo je čitavom Europom; milijuni su ga u budućim naraštajima prihvatili kao izraz svoje vjere.
Vjerne Božje sluge nisu radile same. Dok su se poglavarstva, vlasti i zli duhovi koji borave u nebeskim prostorima udružili protiv njih, Gospodin nije zaboravio svoj narod. Da su im se oči mogle otvoriti, vidjeli bi isto tako izrazit dokaz božanske prisutnosti i pomoći kakva je bila darovana drevnom proroku. Kad je Elizejev sluga svome gospodaru pokazao neprijateljsku vojsku koja ih je opkolila i onemogućila svaku priliku za bijeg, prorok se pomolio: “Jahve, otvori mu oči da vidi.” (2. Kraljevima 6,17) I gle, gora sva prekrivena ognjenim konjima i kolima, nebeska vojska postavljena da zaštiti Božjeg čovjeka. Tako su anđeli čuvali suradnike u djelu reformacije.
Jedno od načela kojega se Luther držao svom snagom bilo je da se u podržavanju reformacije ne smije pribjeći svjetovnoj sili niti tražiti oružje za njegovu obranu. Radovao se što su knezovi carstva priznali Evanđelje, ali kad su predložili da sklope obrambeni savez, on je izjavio “da evanđeoski nauk treba braniti Bog sâm… Što se čovjek bude manje uplitao u djelo, to će očitije biti Božje posredovanje u prilog njemu. Sve predložene političke mjere opreznosti pripisivao je nedostojnom strahu i grešnom nepovjerenju.”24
Kad su se moćni neprijatelji ujedinili da obore reformiranu vjeru i kad se činilo da je protiv nje potegnuto tisuće mačeva, Luther je pisao: “Sotona pokazuje svoj bijes; bezbožni pontifeksi kuju zavjeru i nama prijeti rat. Poučite narod da se vjerom i molitvom junački bori pred Gospodnjim prijestoljem, tako da bi naši neprijatelji, pobijeđeni Božjim Duhom, bili primorani na mir. Naša glavna potreba, naš prvi posao je molitva; neka narod zna da je sada izložen oštrici mača i Sotoninom gnjevu i neka se moli.”25
Kasnije je, misleći na savez o kojem su razmišljali reformirani knezovi, Luther izjavio da jedino oružje upotrijebljeno u tom ratu treba biti “mač Duha”. Izbornom saskom knezu pisao je: “Mi po svojoj savjesti ne možemo odobriti predloženi savez. Radije ćemo deset puta umrijeti negoli vidjeti da je naše djelo Evanđelja prouzročilo prolijevanje i jedne kapi krvi. Naša je dužnost da budemo slični janjadi određenoj za klanje. Moramo ponijeti Kristov križ. Neka Vaše Visočanstvo bude bez straha. Mi ćemo učiniti više svojim molitvama nego svi naši neprijatelji svojim hvalisanjem. Ne dopustite da Vaše ruke budu uprljane krvlju Vaše braće. Ako car zahtijeva da budemo predani njegovim sudovima, mi smo spremni izići. Vi ne možete braniti našu vjeru; svatko treba vjerovati računajući s vlastitim rizikom i opasnošću.”26
Iz skrovitog mjesta molitve došla je sila koja je uzdrmala svijet velikom reformacijom. Tamo su, sa svetim spokojem, Gospodnje sluge postavile svoje noge na stijenu Njegovih obećanja. Za borbe u Augsburgu, Luther “nije propustio dan a da ne provede najmanje tri sata u molitvi, a to su bili sati što ih je uzeo od onih najpogodnijih za proučavanje”. U skrovitosti svoje sobe čulo ga se kako izlijeva dušu pred Bogom riječima “punim obožavanja, straha i nade, kao kad tko razgovara sa svojim prijateljem”. “Znam da si Ti naš Otac i naš Bog”, rekao je, “i da ćeš Ti raspršiti progonitelje Tvoje djece, jer Ti si zajedno s nama u opasnosti. Cijela ova stvar je Tvoja i mi smo na nju stavili ruke samo zato što si nas Ti prisilio. Obrani nas onda, o Oče!”27
Melanchthonu, koji je bio shrvan pod teretom tjeskobe i straha, napisao je: “Milost i mir u Kristu! — u Kristu, velim, a ne u svijetu. Amen. Mrzim strašnom mržnjom ove velike brige koje te izjedaju. Ako je stvar nepravedna, napustimo je; a ako je pravedna, zašto bismo iznevjerili obećanja Onoga koji nam zapovijeda da spavamo bez straha? … Krist neće ostaviti na cjedilu djelo pravde i istine. On živi, On vlada; čega da se onda bojimo?”28
Bog je čuo povike svojih slugu. Dao je knezovima i propovjednicima milost i hrabrost da održe istinu protiv vrhovnika ovoga mračnog svijeta. Gospodin je rekao: “Evo, na Sionu postavljam ugaoni kamen, izabran, dragocjen; tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen.” (1. Petrova 2,6) Protestantski reformatori su gradili na Kristu i vrata paklena nisu ih mogla nadvladati.