Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 8.
Nakon Stjepanove smrti nastalo je protiv vjernika u Jeruzalemu tako bezobzirno progonstvo da se “svi kršćani, osim apostola, raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim”. Savao je pak “pustošio Crkvu; idući iz kuće u kuću izvlačio je iz njih ljude i žene te ih predavao u tamnicu”. O svojoj gorljivosti u ovom okrutnom radu poslije će reći: “Ja sam doista nekoć mislio da sam dužan žestoko se suprotstaviti djelom imenu Isusa Nazarećanina. To sam i činio u Jeruzalemu. Kao što sam osobno mnoge svete zatvarao u tamnice. … Po svim sinagogama prisiljavao sam ih, više puta kažnjavanjem, da izgovaraju grdnje protiv Boga i u svome prekomjernom bijesu na njih progonio sam ih čak u tuđe gradove.” Da Stjepan nije bio jedini koji je izgubio život, vidljivo je iz Savlovih vlastitih riječi: “Tako sam, kad su bili osuđivani na smrt, to odobravao.” (Djela 26,9-11)
U tim trenucima opasnosti Nikodem je neustrašivo priznao svoju vjeru u razapetog Spasitelja. Nikodem je bio član Velikog vijeća i s drugima je bio ganut Isusovim naukom. Dok je promatrao Kristova čudesna djela, u njemu je raslo uvjerenje da je On Izaslanik Božji. Previše ohol da bi otvoreno priznao simpatiju za galilejskog Učitelja, tražio je tajni razgovor s Njim. U tom razgovoru Isus mu je predočio plan spasenja i svoju zadaću u svijetu, ali Nikodem je još uvijek oklijevao. Skrio je istinu u svoje srce i tri godine se činilo da nema ploda. Ali iako javno nije priznao Krista, Nikodem je u Velikom vijeću višeput onemogućio planove svećenika da Ga ubiju. Kad je na kraju Krist bio podignut na križ, Nikodem se sjetio Njegovih riječi koje mu je uputio u onom noćnom razgovoru na Maslinskoj gori: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji” (Ivan 3,14); sad je u Isusu vidio Otkupitelja svijeta.
S Josipom iz Arimateje Nikodem je snosio troškove Isusova pogreba. Učenici su se bojali u javnosti pokazati kao Kristovi pristaše, ali Nikodem i Josip odvažno su im pritekli u pomoć. Pomoć ovih bogatih i časnih ljudi bila je i te kako potrebna u ovom mračnom trenutku. Oni su za svoga mrtvog Učitelja mogli učiniti ono što bi siromašnim učenicima bilo nemoguće, i njihovo bogatstvo i utjecaj u velikoj su ih mjeri zaštitili od zloće svećenika i starješina.
Sada, kad su Židovi pokušavali uništiti tek rođenu Crkvu, Nikodem je istupio u njezinu obranu. Više nije bio oprezan i sumnjičav; poticao je vjeru učenika i uporabio svoje bogatstvo da podupre Crkvu u Jeruzalemu i širenje Evanđelja. Oni koji su mu prije ukazivali poštovanje, sad su ga prezirali i progonili; tako je postao siromašan u zemaljskim dobrima, ali nije klonuo u obrani svoje vjere.
Progonstvo koje je došlo na jeruzalemsku crkvu dalo je veliki poticaj širenju Evanđelja. U tom je gradu služba Riječi bila uspješna pa je postojala opasnost da se učenici predugo zadrže na jednom mjestu, zanemarujući Spasiteljev nalog da idu u cijeli svijet. Zaboravljajući da se snaga za odupiranje zlu najbolje stječe revnom službom, počeli su misliti da ništa nije toliko važno koliko braniti crkvu u Jeruzalemu od neprijateljskih napada. Umjesto da nove vjernike uče da ponesu Radosnu vijest onima koji je nisu čuli, bili su u opasnosti poći putem koji bi sve njih naveo da se zadovolje onim što je ostvareno. Kako bi raspršio svoje predstavnike tamo gdje će moći raditi za druge, Bog je dopustio da na njih dođe progonstvo. Istjerani iz Jeruzalema, vjernici su prolazili “iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi”.
Među onima kojima je Spasitelj dao nalog: “Idite i učinite sve narode učenicima mojim” (Matej 28,19), bilo je mnogo onih koji su pripadali nižim društvenim slojevima — muškaraca i žena koji su zavoljeli svojega Gospodina i odlučno slijedili Njegov primjer nesebične službe. Ovim je skromnim ljudima, kao i učenicima koji su bili sa Spasiteljem tijekom Njegove zemaljske službe, povjeren ovaj dragocjeni posao. Trebali su ponijeti svijetu Radosnu vijest o spasenju po Kristu.
Kad su se zbog progonstva raspršili, pošli su ispunjeni misionarskom gorljivošću. Shvatili su odgovornost svoje zadaće. Znali su da u rukama drže kruh života za svijet koji umire od gladi, i bili su nagnani Kristovom ljubavlju da ga daju svima potrebitima. Gospodin je djelovao preko njih. Kamo god su pošli, bolesni su ozdravljali i siromašnima je naviještano Evanđelje.
Filip, jedan od sedmorice đakona, bio je među onima koji su bili istjerani iz Jeruzalema. On “siđe u glavni grad Samarije i tu propovijedaše Krista. Narod je jednodušno poklanjao pažnju Filipovim riječima, kad ga je slušao i gledao čudesa koja je činio. Nečisti su duhovi, naime, izlazili s velikom vikom iz mnogih opsjednutih, a mnogi uzeti i hromi ozdraviše. I nastade velika radost u onome gradu.”
Vijest koju je Krist uputio Samarijanki s kojom je razgovarao na Jakovljevu zdencu donijela je plod. Nakon što je čula Njegove riječi, ova je žena otišla ljudima u gradu i rekla: “Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila! Da on nije Mesija?” Oni su pošli s njom, čuli Isusa i povjerovali u Njega. Željni da čuju više, molili su Ga da ostane kod njih. On je ostao kod njih dva dana i “mnogo ih više poče vjerovati u nj zbog njegove nauke”. (Ivan 4,29.41)
Kad su Kristovi učenici bili istjerani iz Jeruzalema, neki su našli siguran zaklon u Samariji. Samarijanci su dobrodošlicom dočekali ove vjesnike Evanđelja i židovski su obraćenici poželi dragocjenu žetvu među onima koji su nekoć bili njihovi najogorčeniji neprijatelji.
Filip je u Samariji doživio veliki uspjeh pa je, time ohrabren, poslao u Jeruzalem po pomoć. Sad su apostoli potpunije shvatili značenje Kristovih riječi: “Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje.” (Djela 1,8)
Dok se još nalazio u Samariji, nebeski vjesnik je Filipa uputio da pođe “prema jugu, na put koji se spušta iz Jeruzalema u Gazu… Filip ustade i ode.” On nije pitao za razlog niti je oklijevao poslušati jer je naučio lekciju o pokoravanju Božjoj volji.
“I najedanput naiđe neki Etiopljanin, dvoranin, visoki dostojanstvenik kandake, etiopske kraljice, i nadglednik cijele njezine riznice. Hodočastio je u Jeruzalem te se vraćao kući, sjedeći u svojim kolima i čitajući proroka Izaiju.” Ovaj je Etiopljanin bio poštovan i vrlo utjecajan čovjek. Bog je vidio da će, kad se obrati, drugima prenijeti primljeno svjetlo i izvršiti snažan utjecaj u prilog Evanđelju. Božji anđeli okružili su ovog tražitelja istine i on se osjetio privučenim Spasitelju. Djelovanjem Svetoga Duha Gospodin ga je doveo u vezu s Onim koji ga je mogao povesti do svjetla.
Filip je dobio uputu da priđe Etiopljaninu i da mu objasni proročanstvo koje je čitao. “Hajde”, rekao je Duh, “i primakni se tim kolima!” Kad se približio, Filip je upitao dvoranina: “‘Razumiješ li baš to što čitaš?’ ‘Pa kako bih mogao razumjeti ako me tko ne uputi?’ odvrati on i pozva Filipa da se uspne i sjedne uza nj.” Pismo što ga je čitao bilo je Izaijino proročanstvo o Kristu: “Vodili ga na klanje kao ovcu; kao što je janje nijemo pred onim koji ga striže, tako on ne otvara usta svojih. Zbog njegova poniženja dignuta mu je (smrtna) osuda. Tko će opisati sudbinu njegovu? Jer se život njegov sa zemlje podiže.”
“Molim te, o kome prorok ovo veli?” pitao je Etiopljanin. “O sebi ili o kome drugom?” Filip mu je nato objasnio veliku istinu o otkupljenju. Polazeći od tog mjesta iz Pisma, “poče navješćivati Radosnu vijest o Isusu”.
Čovjeku je srce gorjelo od zanimanja dok je slušao objašnjenje Pisma, i kad je učenik završio, bio je spreman prihvatiti ponuđeno svjetlo. Svoj svjetovni položaj on nije iskoristio kao izgovor da odbije Evanđelje. “Kad su išli tako putem, dođoše do neke vode, reče dvoranin: ‘Gle, evo vode! Što mi brani da budem kršten?’ Filip reče: ‘Ako vjeruješ od svega srca, može to biti.’ On reče: ‘Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.’ I zapovjedi da stanu kola. Oba, Filip i dvoranin, siđoše na vodu, i on ga pokrsti.
A kad iziđoše iz vode, Duh Gospodnji uze Filipa. Dvoranin ga više ne vidje i pun radosti otide svojim putem. A Filip se nađe u Azotu. I prolazeći propovijedao je Radosnu vijest u svim gradovima dok ne dođe u Cezareju.” (ŠA)
Ovaj je Etiopljanin predstavnik brojnog staleža koji trebaju podučiti misionari kao što je bio Filip — ljudi koji će čuti Božji glas i poći tamo kamo ih On šalje. Ima mnogo onih koji čitaju Sveto pismo a ne mogu razumjeti njegovo pravo značenje. Po svemu svijetu muškarci i žene s čežnjom gledaju prema Nebu. Molitve, suze i molbe uzdižu se iz duša koje čeznu za svjetlom, milošću i Svetim Duhom. Mnogi su na rubu kraljevstva; samo čekaju da budu prigrljeni.
Anđeo je vodio Filipa onomu tko je tražio svjetlo i bio spreman prihvatiti Evanđelje; anđeli će i danas voditi korake onih radnika koji će Svetom Duhu dopustiti da posveti njihov jezik, a njihovo srce očisti i oplemeni. Anđeo poslan Filipu mogao je sam obaviti ovo djelo za Etiopljanina, ali to nije način na koji Bog djeluje. Njegova je nakana da ljudi rade za svoje bližnje.
U zadaći povjerenoj prvim učenicima sudjelovali su vjernici u svakom razdoblju. Svakomu tko je primio Evanđelje bila je povjerena sveta istina koju je trebao prenijeti svijetu. Božji vjerni ljudi uvijek su bili marljivi misionari koji su svoje snage posvetili proslavljanju Njegovog imena i mudrom korištenju talenata u službi Njemu.
Nesebični rad kršćana u prošlosti trebao bi nam biti uzor i nadahnuće. Članovi Božje crkve bili su gorljivi u djelima ljubavi, odvojeni od svjetovnih težnji i hodili su stopama Onoga koji je prolazio čineći dobro. Srcima ispunjenim ljubavlju i sažaljenjem, oni trebaju služiti onima kojima je potrebna pomoć upoznavajući ih sa Spasiteljevom ljubavlju. Takav rad zahtijeva poseban napor, ali donosi bogatu nagradu. Oni koji se u njega uključe s iskrenom namjerom, vidjet će duše zadobivene za Spasitelja jer je utjecaj koji prati praktično provođenje božanskog naloga neodoljiv.
Za ispunjenje ovog naloga odgovornost ne počiva samo na rukopoloženom propovjedniku. Svatko tko je primio Krista pozvan je da radi na spašavanju svojih bližnjih. “Duh i zaručnica vele: ‘Dođi!’ Tko čuje, neka rekne: ‘Dođi!’” (Otkrivenje 22,17) Nalog za upućivanje ovog poziva odnosi se na cijelu Crkvu. Tko god čuje ovaj poziv, treba ga objaviti tako da odjekuje preko bregova i dolina: “Dođi!”
Kobna je pogreška pretpostaviti da djelo spašavanja duša ovisi samo o propovjednicima. Poniznog, posvećenog vjernika na kojeg je Gospodar vinograda stavio teret za duše, trebaju ohrabriti ljudi kojima je Gospodin povjerio veće odgovornosti. Oni koji u Božjoj crkvi stoje kao vođe, trebaju shvatiti da je Spasiteljev nalog upućen svima koji vjeruju u Njegovo ime. Bog će u svoj vinograd poslati mnoge koji polaganjem ruku nisu posvećeni za službu.
Stotine, da, tisuće onih koji su čuli vijest spasenja još uvijek stoje besposleni na trgu, a mogli bi raditi u nekoj grani djela. Njima Krist govori: “Što stojite ovdje vazdan besposleni?” i dodaje: “Idite i vi u moj vinograd.” (Matej 20,6.7) Zašto veći broj njih ne odgovara na poziv? Je li to zato što misle da imaju izgovor jer ne stoje za propovjedaonicom? Neka shvate da izvan propovjedaonice postoji veliko djelo koje trebaju obaviti tisuće posvećenih vjernika.
Dugo je Bog čekao da duh službe obuzme cijelu Crkvu i da svatko prema svojim sposobnostima radi za Njega. Ako vjernici Božje crkve obave posao koji im je u tuzemstvu i inozemstvu povjeren u ispunjavanju evanđeoskog naloga, cijeli svijet će uskoro biti opomenut i Gospodin Isus će se sa silom i velikom slavom vratiti na Zemlju. “Ova Radosna vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak.” (Matej 24,14)