Dok je Luther njemačkom narodu otvarao zatvorenu Bibliju, Tyndale je potaknut Božjim Duhom to isto učinio za Englesku. Wycliffeova Biblija bila je prevedena s latinskog u kojemu je bilo dosta pogrešaka. Njegov prijevod nije bio nikada tiskan, a cijena prepisanih primjeraka bila je tako velika da ih je samo nekolicina bogatih ljudi ili plemića mogla nabaviti. Osim toga, ona se razmjerno slabo širila, jer ju je Crkva strogo zabranila. Godine 1516., godinu dana prije pojave Lutherovih teza, Erazmo je izdao svoje grčko i latinsko izdanje Novoga zavjeta. Sada je po prvi put Božja riječ bila tiskana na izvornom jeziku. U tom su djelu ispravljene mnoge pogreške ranijih izdanja pa je smisao bio jasniji. Ono je mnogim obrazovanim slojevima omogućilo bolje poznavanje istine i dalo novi poticaj djelu reforme. Ali je priprosti narod još uvijek bio prilično odvojen od Biblije. Tyndale je trebao dovršiti Wycliffeovo djelo kako bi njegovi zemljaci dobili Bibliju.
Kao marljivi student i revni istraživač istine, on je prihvatio Evanđelje zahvaljujući Erazmovom grčkom Novom zavjetu. Neustrašivo je propovijedao svoje uvjerenje, tvrdeći da se svako učenje mora ispitati pomoću Svetoga pisma. Na papističke tvrdnje da je Crkva dala Bibliju i da je jedino Crkva može tumačiti, Tyndale je odgovorio: “Znate li tko je naučio orlove da nađu plijen? Taj isti Bog uči svoju gladnu djecu da u Njegovoj riječi nađu svojega Oca. Daleko od toga da ste nam vi dali Sveto pismo, vi ste ga skrili od nas; vi spaljujete one koji ga naučavaju, i kad biste mogli, vi biste spalili i samo Sveto pismo.”1
Tyndaleovo propovijedanje izazvalo je veliko zanimanje; mnogi su prihvatili istinu. Ali svećenici su pazili i čim bi napustio jedno polje rada, oni su svojim prijetnjama i pogrešnim prikazivanjem nastojali uništiti njegovo djelo. Prečesto su u tome uspijevali. “Što da činim?” zavapio je. “Dok na jednom mjestu sijem, neprijatelj pustoši njivu koju sam upravo napustio. Ne mogu biti svuda! O kad bi kršćani imali Sveto pismo na svom jeziku, onda bi se sami mogli oduprijeti ovim sofistima! Bez Biblije nemoguće je utvrditi narod u istini.”2
Otad je novi cilj zaokupio njegov um. “Psalmi su u Jahvinom hramu”, rekao je, “pjevani na jeziku Izraelaca. Zar ne bi trebalo nama govoriti Evanđelje jezikom Engleske? … Treba li Crkva u podne imati manje svjetla nego u zoru?… Kršćani moraju čitati Novi zavjet na svom materinskom jeziku.” Teolozi i učitelji Crkve se međusobno nisu slagali. Samo su uz pomoć Biblije ljudi mogli doći do istine. “Jedan se drži ovog doktora teologije, a drugi onog… Svi oni proturječe jedan drugome. Kako možemo razlikovati onoga tko govori pravo od onoga tko govori krivo? … Kako? … Samo uz pomoć Božje riječi.”3
Nedugo zatim jedan je učeni katolički teolog tijekom rasprave s njim uzviknuo: “Bolje nam je biti bez Božjih nego bez papinskih zakona.” Tyndale je odvratio: “Izazivam papu i sve njegove zakone i, ako mi Bog poštedi život, za nekoliko godina učinit ću da će mladić koji upravlja plugom bolje poznavati Sveto pismo od vas.”4
Cilj koji ga je počeo zaokupljati — da narodu osigura Pismo Novoga zavjeta na njegovu jeziku — sad je bio utvrđen, pa se odmah dao na posao. Protjeran iz svog doma, otišao je u London i tamo je neko vrijeme nesmetano radio svoj posao. Ali opet ga je nasilje papista primoralo da bježi. Kad se činilo da mu je cijela Engleska zatvorena, odlučio je potražiti utočište u Njemačkoj. Tu je počeo tiskati engleski Novi zavjet. Dvaput je rad obustavljen, ali kad mu je tiskanje zabranjeno u jednom gradu, otišao je u drugi. Na kraju se uputio u Worms, gdje je nekoliko godina ranije Luther branio Evanđelje pred državnim Saborom. U tom drevnom gradu bilo je mnogo prijatelja reformacije i Tyndale je nastavio rad bez daljnjih smetnji. Ubrzo je dovršeno tri tisuće primjeraka Novog zavjeta, a iste godine uslijedilo je drugo izdanje.
S velikom je ozbiljnošću i ustrajnošću nastavio djelovati. Premda su engleske vlasti budno čuvale sve luke, Božja je Riječ na razne načine potajno prebačena u London i odavde raširena diljem zemlje. Papisti su pokušavali ugušiti istinu, ali uzalud. Jednom je durhamski biskup od knjižara koji je bio Tyndaleov prijatelj, kupio cijelu zalihu Biblija s nakanom da ih uništi, uvjeren da će to uvelike spriječiti djelo. Ali tako dobivenim novcem kupljen je papir za novo i bolje izdanje koje, da nije bilo toga, ne bi moglo biti izdano. Kad je Tyndale kasnije uhićen, ponuđena mu je sloboda uz uvjet da otkrije imena onih koji su mu pomogli pokriti troškove tiskanja Biblija. On je odgovorio da je durhamski biskup učinio više nego bilo tko, jer ga je plaćanjem visoke cijene za preostale knjige ohrabrio da nastavi rad.
Tyndale je izdajstvom pao u ruke svojih neprijatelja i neko je vrijeme bio zatvoren više mjeseci. Na kraju je mučeničkom smrću posvjedočio za svoju vjeru, ali je oružje što ga je pripremio omogućilo drugim borcima da nastave borbu kroz stoljeća sve do naših dana.
Latimer je s propovjedaonice tvrdio da Bibliju treba čitati na narodnom jeziku. Autor Svetoga pisma, govorio je, “jest Bog osobno” i ono dijeli moć i vječnost sa svojim Autorom. “Nema kralja, cara, magistrata ni vladara… koji se nisu dužni pokoriti… Njegovoj svetoj Riječi. … Nemojmo ići stranputicom, već dopustimo da nas vodi Božja riječ: ne idimo putovima… naših otaca i ne činimo ono što su oni činili, već ono što su trebali činiti.”5
Barnes i Frith, dvojica vjernih Tyndaleovih prijatelja, ustali su u obranu istine. Slijedili su ih Ridley i Cranmer. Ovi predvodnici engleske reformacije bili su učeni ljudi i većinu njih su u rimokatoličkoj zajednici visoko cijenili zbog njihove revnosti i pobožnosti. Njihovo protivljenje papinstvu bilo je posljedica spoznaje zabluda Svete stolice. Njihovo poznanstvo s tajnama Babilona dalo je veću težinu njihovom svjedočenju protiv njega.
“Postavit ću vam neobično pitanje”, govorio je Latimer. “Tko je najmarljiviji biskup i prelat u cijeloj Engleskoj? … Vidim da slušate i želite saznati njegovo ime… Reći ću vam: to je đavao… On je uvijek u svojoj biskupiji; potražite ga kad god želite i on je uvijek kod kuće; … on je uvijek za svojim plugom… Nikada ga nećete naći besposlena, jamčim vam… Gdje đavao stanuje… dolje s knjigama, a gore sa svijećama; dolje s Biblijama, a gore s brojanicama; dolje sa svjetlosti Evanđelja, a gore sa svjetlosti svijeća, da, i u podne; … dolje s Kristovim križem, a gore s čistilištem koje prazni džepove; … dolje s odijevanjem golih, siromašnih i nemoćnih, a gore s ukrašavanjem kipova i slika i kićenjem drvlja i kamenja; gore s čovjekovim predajama i njegovim zakonima, a dolje s Božjom predajom i Njegovom presvetom Riječi… O kad bi naši prelati bili tako marljivi u sijanju sjemena dobrog nauka kao što je Sotona marljiv u sijanju korova i kukolja!”6
Veliko načelo što su ga podržavali svi ovi reformatori — kojega su se držali valdenzi, Wycliffe, Jan Hus, Luther, Zwingli i oni koji su se sjedinili s njima — bilo je nepogrešivi autoritet Svetog pisma kao pravila vjere i života. Oni su odricali pravo papama, koncilima, crkvenim ocima i kraljevima da nadziru savjest u pitanjima vjere. Biblija je bila njihov autoritet i njome su ispitivali sva učenja i tvrdnje. Vjera u Boga i Njegovu Riječ podržavala je ove svete ljude kada su svoj život ostavljali na lomači. “Budi miran,” doviknuo je Latimer svome sudrugu u mučeništvu, prije no što će plamen ušutkati njihove glasove, “Božjom milošću danas ćemo u Engleskoj zapaliti svijeću koja se, vjerujem, neće nikada ugasiti.”7
Sjeme istine što su ga Columba i njegovi suradnici posijali u Škotskoj nikada nije bilo u cijelosti uništeno. Stotinama godina nakon što su se crkve u Engleskoj pokorile Rimu, one u Škotskoj sačuvale su svoju slobodu. Međutim u dvanaestom stoljeću papinstvo se i tu učvrstilo; u njoj je više nego bilo gdje provodilo svoju apsolutističku vlast. Nigdje nije bilo gušćeg mraka. Pa ipak su zrake svjetla prodrle kroz tamu i navijestile dolazak dana. Lolardi, koji su došli iz Engleske s Biblijom i Wycliffeovim naukom, mnogo su učinili da se poznavanje Evanđelja sačuva, i svako je stoljeće dalo svoje svjedoke i mučenike.
S početkom velike reformacije došla su Lutherova djela i Tyndaleov engleski Novi zavjet. Neprimijećeni od svećenstva, ovi su vjesnici šutke prelazili brda i doline i ponovno palili gotovo ugaslu baklju istine u Škotskoj popravljajući ono što je Rim učinio tijekom četiriju stoljeća ugnjetavanja.
A onda je krv mučenika dala novi poticaj pokretu. Papinske vođe, iznenada svjesne opasnosti koja je zaprijetila njihovoj stvari, izvele su na lomaču neke od najplemenitijih i najuglednijih sinova Škotske. Ali time su samo podigli propovjedaonicu s koje su riječi umirućih svjedoka odjeknule po cijeloj zemlji, jačajući u duši naroda neprolaznu odluku da odbaci okove Rima.
Hamilton i Wishart, plemići po karakteru i rođenju, dali su život na lomači zajedno s čitavim nizom skromnijih učenika. Ali s goruće Wishartove lomače došao je jedan koga plamen neće ušutkati, čovjek koji će Božjom pomoći zadati smrtni udarac papinskoj vlasti u Škotskoj.
John Knox napustio je predaju i misticizam Crkve da bi se hranio istinama Božje riječi. Wishartovo učenje učvrstilo ga je u odluci da prekine vezu s Rimom i pridruži se progonjenim reformatorima.
Njegovi su ga prijatelji nagovarali da prihvati dužnost propovjednika, ali je on ustuknuo pred tom odgovornosti. Pristao je tek nakon što je više dana proveo u samoći i u teškoj borbi sa sobom. Ali kad je jednom prihvatio ovu dužnost, krenuo je naprijed nepokolebljivo, odlučan i hrabar do svoje smrti. Ovaj se čestiti reformator nije bojao ljudi. Plamen mučeništva koji je plamtio oko njega samo je još više poticao njegovu revnost. Unatoč krvnikovoj sjekiri koja mu je stalno visila nad glavom, on je stajao na svom mjestu, snažno udarajući desno i lijevo da razbije idolopoklonstvo.
Kad su ga doveli pred škotsku kraljicu, pred kojom se topila odvažnost mnogih protestantskih vođa, John Knox je nepokolebljivo svjedočio za istinu. Njega se nije moglo pridobiti laskanjem; nije ustuknuo pred prijetnjama. Kraljica ga je optužila za krivovjerje. Rekla je da je narod poučavao religiji koja je zabranjena od države i da je tako prestupio Božju zapovijed, koja podanicima naređuje da se pokoravaju svojim vladarima. Knox je odlučno odgovorio:
“Budući da prava vjera nije dobila prvotnu snagu ni autoritet od svjetovnih vladara, nego od samog vječnog Boga, podanici svoju vjeru nisu dužni prilagođavati volji svojih vladara. Često se događa da su vladari najmanje upućeni u pravu Božju vjeru… Da su svi Abrahamovi potomci bili Faraonove vjere, jer su dugo bili njegovi podanici, pitam vas, madam, koja bi vjera danas bila na svijetu? Ili da su svi ljudi u dane apostola bili po vjeri kao i rimski imperatori, koja bi vjera danas bila na zemlji? Stoga, madam, možete zaključiti da podanici nisu dužni ispovijedati vjeru svojih vladara, premda im je zapovijeđeno da im budu poslušni.”
“Vi tumačite Bibliju na jedan način”, rekla je Marija, “a oni (rimokatolički učitelji) na drugi; kome da vjerujem i tko će prosuditi?”
“Vjerujte Bogu koji jasno govori u svojoj Riječi”, odgovorio je reformator. “A više od onoga što Riječ uči ne vjerujte ni jednima ni drugima. Božja riječ je sama po sebi jasna, a ako se gdje pojavi neka nejasnoća, Sveti Duh, koji nikada sebi ne proturječi, to pojašnjava na drugom mjestu, tako da ne može biti sumnje, osim kod onih koji tvrdokorno ostaju u neznanju.”8
Ove je istine neustrašivi reformator, po cijenu svog života, izgovorio kraljici. Istom nepokolebljivom hrabrošću držao se svojega cilja, moleći i vodeći ratove Gospodnje, dok se Škotska nije oslobodila papinstva.
U Engleskoj je uvođenje protestantizma kao nacionalne religije smanjilo progonstvo, ali ga nije u cijelosti zaustavilo. Premda su odbačena mnoga učenja Rima, zadržan je ne mali broj njegovih formi. Odbačena je vrhovna vlast pape, ali je na njegovo mjesto ustoličen kralj kao glava Crkve. Bogoslužje u crkvama još je uvijek bilo daleko od čistoće i jednostavnosti Evanđelja. Veliko se načelo vjerske slobode još nije shvatilo. Premda su protestantski vladari rijetko pribjegavali užasnim okrutnostima kojima se Rim služio protiv krivovjerja, još nije bilo priznato pravo svakog čovjeka da služi Bogu po svojoj savjesti. Od svih se tražilo da prihvate učenje i poštuju forme bogoslužja određenih od strane priznate Crkve. Disidenti su u većoj ili manjoj mjeri bili progonjeni stotinama godina.
U sedamnaestom stoljeću tisuće je propovjednika bilo izbačeno iz službe koju su obavljali. Ljudima je bilo zabranjeno, pod prijetnjom velikih globa, zatvora i progonstva, da posjećuju bilo kakav vjerski skup, osim onih koje odobrava Crkva. Vjerne duše koje se nisu mogle uzdržati od okupljanja na bogoslužje bile su prisiljene sastajati se u mračnim prolazima, neosvijetljenim potkrovljima, a u neka godišnja doba u ponoći i u šumama. Zaštićeni gustim šumama, u hramu što ga je Bog podigao, ova raspršena i progonjena djeca Gospodnja sastajala su se da svoje duše izlijevaju u molitvi i hvali. Ali unatoč svim mjerama opreza, mnogi su stradali za svoju vjeru. Zatvori su bili pretrpani. Obitelji su bile rastavljene. Mnogi su protjerani u strane zemlje. Pa ipak je Bog bio sa svojim narodom i progonstvo nije moglo ušutkati njihovo svjedočanstvo. Mnogi su morali otići preko oceana u Ameriku i ondje su položili temelje građanskoj i vjerskoj slobodi koje su bile bedem i slava te zemlje.
Kao i u apostolske dane, pokazalo se da su progonstva pripomogla širenju Evanđelja. U odvratnoj tamnici, pretrpanoj razuzdanim ljudima i zločincima, John Bunyan je udisao čisti zrak Neba. Ovdje je napisao prekrasnu alegoriju o putovanju pobožnog putnika iz zemlje propasti u nebeski grad. Više od dvije stotine godina ovaj glas iz zatvora u Bedfordu govori uzbudljivom snagom ljudskim srcima. Bunyanove knjige Hodočasnikovo putovanje i Obilna milost ukazana najvećem od svih grešnika upravile su mnoga stopala na put života.
Baxter, Flavel, Alleine i drugi daroviti i obrazovani ljudi s dubokim kršćanskim iskustvom čvrsto su stali u obranu vjere koja je “jedanput zauvijek predana svetima”. Djelo što su ga izvršili ovi ljudi, koje su vladari ovog svijeta zabranjivali i stavljali izvan zakona, ne može nikada propasti. Flavelov Izvor života i Postupanje milosti podučili su tisuće ljudi kako da svoje duše predaju Kristu. Baxterov Reformirani pastor poslužio je na blagoslov mnogima koji su čeznuli za oživljavanjem Božjeg djela, a njegov Vječni odmor svetih izvršio je svoju zadaću vodeći mnoge u “subotni počinak [određen] narodu Božjem”.
U danima velike duhovne tame stotinu godina kasnije pojavili su se Whitefield i Wesleyevi kao svjetlonoše za Boga. Pod upravom službene Crkve engleski je narod zapao u stanje vjerskog propadanja koje se jedva razlikovalo od neznaboštva. Prirodna religija bila je omiljeni predmet proučavanja klera i ona je predstavljala veći dio njihove teologije. Viši slojevi rugali su se pobožnima i hvalili se da su iznad onoga što su nazivali fanatizmom. Niži slojevi su utonuli u neznanje i bili prepušteni porocima, a Crkva više nije imala ni hrabrosti ni vjere podržavati propalu stvar istine.
Velika istina o opravdanju vjerom što ju je Luther tako jasno naučavao bila je gotovo posvema izgubljena iz vida, a njezino je mjesto zauzelo rimsko načelo pouzdanja u dobra djela za spasenje. Whitefield i oba brata Wesley, pripadnici službene Crkve, iskreno su nastojali steći Božju naklonost koja se, učili su ih, stječe kreposnim životom i poštivanjem vjerskih pravila.
Kada se Charles Wesley jednom teško razbolio, tako da je bio uvjeren kako mu se približava kraj, pitali su ga na čemu počiva njegova nada u vječni život. Njegov je odgovor glasio: “Uložio sam najbolji trud da služim Bogu.” Budući da se Wesleyu činilo da prijatelj koji mu je postavio ovo pitanje nije bio sasvim zadovoljan odgovorom, pomislio je: “Što? Nisu li moji napori dovoljan razlog za nadu? Zar će me lišiti truda koji sam uložio? Nemam ništa drugo u što bih se mogao pouzdati.”9 Crkvu je pokrila toliko gusta tama da je sakrila službu pomirenja, otela Kristu Njegovu slavu i odvraćala misli ljudi s njihove jedine nade u spasenje — od krvi raspetog Otkupitelja.
Wesley i njegovi suradnici shvatili su da prava religija stoluje u srcu i da Božji zakon obuhvaća ne samo riječi i postupke nego i misli. Osvjedočeni u potrebu svetosti srca kao i pravilnog ponašanja, oni su iskreno željeli živjeti novim životom. Nastojali su marljivim trudom uz molitvu pokoriti zlo prirodnog srca. Živjeli su životom samoodricanja, ljubavi i poniženja, strogo vršeći sve što bi im, po njihovu mišljenju, moglo pomoći da postignu ono što su najviše željeli — svetost koja bi im pribavila Božju naklonost. Ali nisu postigli cilj za kojim su težili. Uzalud su se trudili osloboditi osude za grijeh ili skršiti njegovu moć. Bila je to ista borba koju je Luther iskusio u svojoj ćeliji u Erfurtu. Bilo je to isto pitanje koje je mučilo i njegovu dušu: “Kako da pred Bogom čovjek ima pravo?” (Job 9,2)
Vatre božanske istine, gotovo ugašene na oltarima protestantizma, trebale su biti ponovno zapaljene drevnom bakljom koju su češki kršćani stoljećima predavali iz ruke u ruku. Nakon reformacije rimske su horde posve pregazile protestantizam u Češkoj. Svi koji su se odbili odreći istine morali su pobjeći. Neki od njih našli su utočište u Saskoj i tu sačuvali drevnu vjeru. Upravo od potomaka ovih kršćana svjetlost je doprla do Wesleya i njegovih sudrugova.
Nakon što su posvećeni za propovjedničku službu, John i Charles Wesley su s određenom zadaćom poslani u Ameriku. Na njihovom brodu nalazila se skupina moravske braće. Na tom putovanju putnike je zadesila velika oluja, a John Wesley, sučeljen sa smrću, osjećao je da nema sigurnosti pomirenja s Bogom. Naprotiv, Nijemci su pokazali spokojstvo i smirenost koji su mu bili posve strani.
“Već sam ranije”, rekao je, “promatrao njihovo ozbiljno ponašanje. Svoju su poniznost stalno dokazivali čineći drugim putnicima usluge koje ne bi učinio nijedan Englez. Za njih nisu tražili niti bi primili plaću, govoreći da je to dobro za njihova ponosita srca i da je njihov dragi Spasitelj za njih učinio mnogo više. Svaki im je dan pružao prilike da pokažu krotkost koju nikakva uvreda nije mogla obeshrabriti. Ako bi ih tko gurnuo, udario ili oborio na pod, ustali bi i otišli, ali iz njihovih usta ne bi izišla riječ žalbe. Sada se pružila ozbiljna prilika da pokažu jesu li oslobođeni duha straha kao i duha ponositosti, srdžbe i osvete. Usred psalma kojim je počinjalo njihovo bogoslužje, naišao je val, raskinuo glavno jedro, prekrio brod i razlio se između paluba, kao da nas je morska dubina već progutala. Među Englezima nastala je strašna vriska. Nijemci su spokojno nastavili s pjevanjem. Kasnije sam jednoga od njih upitao: ‘Zar se niste bojali?’ On je odgovorio: ‘Hvala Bogu, ne!’ Pitao sam: ‘Nisu li se vaše žene i djeca prestrašili?’ On je blago odgovorio: ‘Ne, naše žene i djeca ne boje se umrijeti!’”10
Nakon što su stigli u Savannah, John Wesley je zakratko ostao kod moravske braće; duboko ga se dojmilo njihovo kršćansko ponašanje. Pisao je o jednom njihovom bogoslužju, uočljivo suprotnom beživotnom formalizmu engleske Crkve: “Velika jednostavnost kao i svečanost cijele službe učinili su da sam gotovo zaboravio na prohujalih sedamnaest stoljeća i zamislio da se nalazim u jednom od onih skupova u kojima nije bilo forme ni staleža; gdje su predsjedali šatorač Pavao ili ribar Petar, ali gdje se otkrivao Sveti Duh i Njegova sila.”11
Nakon povratka u Englesku, Wesley je poučen od jednog moravskog propovjednika došao do jasnijeg razumijevanja biblijske vjere. Shvatio je da se za spasenje mora odreći svakog oslonca na vlastita djela i u cijelosti se pouzdati u “Jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta”. Na jednom sastanku moravske braće u Londonu pročitana je Lutherova izjava u kojoj opisuje promjenu koju Božji Duh vrši u srcu vjernika. Tijekom slušanja u Wesleyevoj se duši zapalila vjera. “Osjećao sam da mi je postalo neobično toplo oko srca”, rekao je. “Osjećao sam da se uzdam u Krista, jedino u Krista, za svoje spasenje i odjednom sam bio siguran da je On uzeo moje grijehe, baš moje, i spasio me od zakona grijeha i smrti.”12
Tijekom dugih godina zamornog neutješnog rada — godina strogog samoodricanja, prijekora i ponižavanja — Wesley je čvrsto ustrajao u svom jedinom cilju traženja Boga. Sada Ga je našao i ustanovio da je milost koju je nastojao steći molitvama i postovima, dijeljenjem milostinje i samoodricanjem, dar “bez novca i bez naplate”.
Jednom utvrđena u vjeri u Krista, njegova je cijela duša gorjela željom da svuda objavi poznavanje slavnog Evanđelja o Božjoj besplatnoj milosti. “Cijeli svijet smatram svojom župom”, rekao je, “i bez obzira na kojem se mjestu nalazim, smatram da je moje pravo i sveta dužnost da svima koji žele čuti navijestim Radosnu vijest spasenja.”13
Nastavio je svoj život strogosti i samoodricanja, sada više ne kao temelj, već kao rezultat vjere; ne korijen, već plod svetosti. Milost Božja u Kristu temelj je kršćanske vjere, a ta će se milost otkriti u poslušnosti. Wesley je svoj život posvetio propovijedanju velikih istina što ih je primio: opravdanju vjerom u Kristovu krv pomirenja i obnoviteljskoj sili Svetoga Duha u srcu, što donosi plod u životu usklađenom s Kristovim primjerom.
Whitefield i braća Wesley pripremali su se za svoj rad dugim i jasnim osobnim osvjedočenjem o stanju vlastite izgubljenosti; a da bi mogli podnijeti sve tegobe kao dobri vojnici Krista Isusa, morali su proći kroz vatrenu kušnju ruganja, podsmijeha i progonstva, kako na sveučilištu tako i nakon stupanja u propovjedničku službu. Njih i nekoliko drugih koji su ih simpatizirali podrugljivo su njihove bezbožne kolege studenti nazivali metodistima, nazivom koji se danas smatra časnim imenom jedne od najvećih vjerskih zajednica u Engleskoj i Americi.
Kao članovi Anglikanske crkve, bili su veoma privrženi njezinim oblicima bogoslužja, ali Gospodin im je u svojoj Riječi pokazao uzvišenije mjerilo. Sveti Duh ih je ponukao da propovijedaju Krista, i to raspetoga. Sila Najvišega pratila je njihov rad. Tisuće su bile osvjedočene i doživjele istinsko obraćenje. Bilo je nužno da se ove ovce zaštite od proždrljivih vukova. Wesley nije kanio osnovati novu vjersku zajednicu, već ih je organizirao pod onim što je nazvano Metodističkim savezom.
Neobjašnjivo je i teško bilo protivljenje što ga je službena Crkva pokazala spram ovih propovjednika, ali Bog je u svojoj mudrosti tako vodio ove događaje da je reforma započela u samoj Crkvi. Da je došla samo izvana, ne bi prodrla upravo ondje gdje je bila tako potrebna. No budući da su propovjednici vjerskog buđenja bili crkveni ljudi i djelovali u krilu Crkve kad god im se pružila prilika, istina je imala pristupa i tamo gdje bi vrata inače ostala zatvorena. Neki među svećenstvom probudili su se iz svog moralnog mrtvila i postali gorljivi propovjednici u svojim župama. Crkve koje su bile okamenjene formalizmom probuđene su u život.
U Wesleyevo doba, kao i u svim razdobljima crkvene povijesti, ljudi različitih sposobnosti obavili su povjereno im djelo. Oni se nisu slagali u svakoj točki nauka, ali su svi bili pokrenuti Božjim Duhom i ujedinjeni u cilju koji ih je potpuno zaokupio da pridobiju duše za Krista. Razlike u mišljenju između Whitefielda i braće Wesley neko su vrijeme prijetile da dovedu do otuđenosti, ali kako su se u Kristovoj školi naučili krotkosti, uzajamna popustljivost i milosrđe su ih pomirili. Nisu imali vremena za prepirku dok su posvuda oko njih bujale zablude i grijeh a grešnici srljali u propast.
Sluge su Božje kročile neravnim putem. Utjecajni i učeni ljudi uporabili su protiv njih svoje snage. Nakon određenog vremena mnogi su svećenici prema njima pokazivali odlučno neprijateljstvo te su za čistu vjeru i one koji su je navješćivali zatvorili vrata crkava. Time što su ih javno žigosali s propovjedaonica, svećenici su potaknuli sile tame, neznanja i nepravde. Čudom Božje milosti John Wesley je višeput izbjegao smrti. Kad je protiv njega planuo gnjev svjetine i kad se činilo da nema spasa, jedan je anđeo u ljudskom obliku stao pored njega, svjetina je ustuknula, a Kristov je sluga zaštićen napustio opasno mjesto.
Wesley je ispričao kako se jednom takvom prilikom izbavio od razjarene svjetine: “Dok smo se spuštali skliskim putom u grad, mnogi su me htjeli gurnuti nizbrdo, uvjereni da ću se, ako padnem, teško opet podići. Ali nisam se spotaknuo niti poskliznuo dok nisam bio posve izvan njihova domašaja… Premda su me mnogi nastojali uhvatiti za ovratnik ili odjeću kako bi me oborili, u tome nisu uspjeli; samo je jednome uspjelo čvrsto me uhvatiti za preklop džepa prsluka, koji je ubrzo ostao u njegovoj ruci, dok je drugi preklop džepa u kome sam imao jednu novčanicu, uspio otrgnuti samo napola… Jedan revan čovjek iza mene zamahnuo je nekoliko puta podebljim hrastovim štapom kako bi me udario; da me je samo jedanput udario straga po glavi, više se ne bi morao truditi. Ali udarac me je svaki put promašio, ne znam ni sam kako, jer se nisam mogao skloniti ni lijevo ni desno… Jedan drugi pojurio je iz gomile i podigao ruku da me udari, ali odjednom ju je spustio i pomilovao me po glavi govoreći: ‘Kako mu je kosa mekana!’ … Prvi ljudi koji su se obratili bili su upravo gradske junačine, kolovođe rulje u svakoj prigodi; jedan od njih bio je prvak u borbama u medvjeđem vrtu…
S koliko nas blagosti Bog priprema za izvršavanje Njegove volje! Prije dvije godine komad opeke okrznuo mi je rame. Godinu dana kasnije jedan me je kamen udario između očiju. Prošlog mjeseca dobio sam jedan, a večeras dva udarca; jedan prije našeg ulaska u grad, a drugi nakon izlaska, ali oba nisu bila ništa. Premda me jedan čovjek svom snagom udario u prsa, a drugi po ustima tako da mi je odmah potekla krv, ni od jednog udarca nisam osjetio veću bol nego da su me dotaknuli slamkom.”14
U tim prvim danima metodisti su — i narod i propovjednici — podnosili podsmijeh i progonstva, kako od članova Crkve tako i od otvorenih nevjernika koje su ovi potonji razjarili klevetama. Izvodili su ih pred sudove pravde, koji su to bili samo po imenu, jer ste u ono vrijeme rijetko kad mogli sresti pravdu u sudnicama. Često su trpjeli nasilje od svojih progonitelja. Svjetina je išla od kuće do kuće, uništavala namještaj i ostala dobra, pljačkala što god je htjela i grubo zlostavljala muškarce, žene i djecu. U nekim je slučajevima javno oglašen poziv da se oni koji žele sudjelovati u razbijanju prozora i rušenju metodističkih kuća okupe u određeno vrijeme na određenom mjestu. Ovo otvoreno gaženje ljudskog i božanskog zakona ostajalo je bez prigovora. Sustavno su progonjeni ljudi čija je jedina pogreška bila nastojanje da odvrate noge grešnika od puta propasti i uprave ih na put svetosti.
Govoreći o optužbama protiv sebe i svojih suradnika, John Wesley je rekao: “Neki tvrde da su učenja ovih ljudi lažna, pogrešna i zanesenjačka, da su novotarije i doskora nepoznata, da su kvekerska, fanatična i papistička. Neosnovanost ovih tvrdnji već je višeput dokazana time što je potanko pokazano da je svaka grana ovog učenja jasni nauk Svetoga pisma kako ga tumači naša Crkva. Prema tome, ako je Pismo istinito, ono ne može biti ni lažno ni pogrešno. … Drugi kažu: ‘Njihovo je učenje prestrogo; oni čine put u Nebo previše uskim.’ Zapravo je to stvarno prvotni prigovor (za neko je vrijeme bio jedini) i u bîti osnova tisućama drugih koji se pojavljuju u raznim oblicima. Ali čine li oni put u Nebo užim no što su ga činili naš Gospodin i Njegovi učenici? Je li njihovo učenje strože od učenja Biblije? Razmotrite nekoliko jasnih tekstova: ‘Ljubi Gospodina Boga svoga… svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom.’ ‘Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan.’ ‘Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!’
Ako je njihovo učenje strože od ovoga, onda su oni krivi, ali savjest vam govori da to nije tako. Tko bi i za jotu bio manje strog a da pritom ne izopači Božju riječ? Može li ijedan upravitelj Božjih tajni biti vjeran ako promijeni bilo koji dio ovog svetog zaloga? Ne! On ne smije ništa umanjiti, ništa ublažiti; obvezan je objaviti svima: ‘Ne mogu Sveto pismo prilagoditi vašem ukusu. Vi se morate uzdići do njega ili ćete zauvijek propasti!’ To je pravi razlog popularne vike o ‘nedostatku milosrđa tih ljudi’. Zar doista nemaju milosrđa? U kom pogledu? Zar ne hrane gladne i ne odijevaju gole? Ne, nije u tome stvar; u tom pogledu im nema zamjerke, ali oni su nemilosrdni kad sude; misle da nitko ne može biti spašen osim onih koji idu njihovim putom.”15
Duhovno opadanje do kojega je došlo u Engleskoj neposredno pred pojavu Wesleya bilo je dobrim dijelom posljedica pogrešnog učenja. Mnogi su tvrdili da je Krist ukinuo moralni Zakon i da ga kršćani stoga više nisu obvezatni obdržavati, odnosno da je vjernik oslobođen od “robovanja dobrim djelima”. Premda su priznavali vječnost Zakona, drugi su tvrdili kako je nepotrebno da propovjednici pozivaju ljude na poslušnost njegovim propisima, jer će oni koje je Bog izabrao za spasenje “biti neodoljivim poticajima božanske milosti navedeni da žive pobožno i pošteno”, dok oni koji su osuđeni na vječno prokletstvo “nisu imali snage da budu poslušni božanskom Zakonu”.
Drugi, opet, koji su također smatrali da “izabrani ne mogu otpasti od milosti niti izgubiti božansku naklonost”, došli su do još strašnijeg zaključka da “zla djela koja čine zapravo nisu grijeh niti se mogu smatrati prijestupom božanskog Zakona, i da prema tome nemaju razloga priznati svoje grijehe niti ih pokajanjem napustiti”.16 Stoga, tvrdili su, čak ni najteži grijeh, “kojega svi smatraju strašnim prijestupom božanskog Zakona, u Božjim očima nije grijeh” ako ga učini jedan od izabranih, “budući da je bitno i prepoznatljivo obilježje izabranih da ne mogu učiniti ništa što bi izazvalo Božje negodovanje ili bilo Zakonom zabranjeno”.
Ova su nakazna učenja u bîti ista kao i kasnija učenja suvremenih odgojitelja i teologa — da nema nepromjenjivog božanskog Zakona kao mjerila onoga što je pravo, već da društvo samo određuje mjerilo moralnosti koja je stalno izložena promjeni. Sve ove zamisli nadahnjuje isti onaj duh koji je još među nebeskim stanovnicima nastojao ukinuti pravedna ograničenja Božjeg zakona.
Učenje o božanskim dekretima kojima se nepromjenjivo određuje karakter ljudi navelo je mnoge na praktično odbacivanje Božjeg zakona. Wesley se odlučno protivio zabludama antinominističkih učitelja i pokazao da je ovo učenje koje vodi antinomijanizmu17 suprotno Svetome pismu. “Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude.” “To je dobro i ugodno pred Bogom, Spasiteljem našim, koji hoće da se svi ljudi spase i da dođu do potpune spoznaje istine. Jer — jedan je Bog i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju.” (Titu 2,11; 1. Timoteju 2,3-6) Božji se Duh daje besplatno da svakom čovjeku omogući primanje sredstva spasenja. Tako Krist, “svjetlo istinito”, “rasvjetljuje svakoga čovjeka” koji “dođe na ovaj svijet”. (Ivan 1,9) Ljudi gube spasenje jer hotimice odbijaju primiti dar života.
Kao odgovor na tvrdnje da je Kristovom smrću ukinut Dekalog, zajedno s obrednim zakonom, Wesley je rekao: “On nije ukinuo moralni Zakon sadržan u Deset zapovijedi i istican od proroka. Cilj njegova dolaska nije bio opozvati bilo koji njegov dio. To je Zakon koji se nikada ne može ukinuti, koji ‘stoji čvrsto kao vjeran svjedok na Nebu’… On postoji od početka svijeta kada je bio napisan, ‘ne na pločama od kamena’, već u srcima sve ljudske djece kada su izašla iz Stvoriteljevih ruku. Premda su slova, u prošlosti napisana Božjim prstom, danas u velikoj mjeri izblijedjela od grijeha, ona ipak ne mogu biti posve izbrisana dokle god smo svjesni dobra i zla. Svaki dio ovog Zakona mora ostati na snazi za cijelo čovječanstvo i za sva vremena, budući da ne ovise ni o vremenu ni o mjestu, niti o bilo kakvim okolnostima koje podliježu promjeni, već o Božjoj i ljudskoj naravi i o njihovom nepromjenjivom međusobnom odnosu.
‘Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.’ … Nesumnjivo, smisao ovih Njegovih riječi (dosljedno svemu što prethodi i što slijedi) jest: Došao sam ga utvrditi u cjelini, unatoč svim ljudskim primjedbama; došao sam rasvijetliti sve što je u njemu bilo mračno ili nejasno; došao sam objaviti pravo i puno značenje svakog njegovog dijela; pokazati dužinu i širinu, opseg svake njegove zapovijedi, kao i njegovu visinu i dubinu, nezamislivu čistoću i duhovnost svake njegove pojedinosti.”18
Wesley je objavio savršen sklad Zakona i Evanđelja. “Postoji, stoga, najuža veza koja se može zamisliti između Zakona i Evanđelja. S jedne nam strane Zakon stalno priprema put Evanđelju i upućuje na njega, a s druge nas strane Evanđelje stalno vodi točnijem vršenju Zakona. Zakon, na primjer, traži da ljubimo Boga i bližnjega, da budemo krotki, ponizni ili sveti. Mi osjećamo da za to nismo sposobni — istina, ‘ljudima je nemoguće’. Ali mi vidimo da je Bog obećao dati nam tu ljubav i učiniti nas poniznima, krotkima i svetima; mi prihvaćamo ovo Evanđelje, ovu Radosnu vijest. Mi dobivamo prema svojoj vjeri ‘da bi se u nama… ispunio pravedni zahtjev Zakona’ po vjeri koja je u Kristu Isusu…”
“U najvišim redovima neprijatelja Kristovog Evanđelja”, rekao je Wesley, “nalaze su oni koji otvoreno i izričito sude i ocrnjuju Zakon, koji uče ljude da krše ne samo jednu, bilo najmanju ili najveću, već sve zapovijedi odjednom… Najčudnije u svim okolnostima koje prate ovu snažnu obmanu jest u tome što oni koji su joj podložni stvarno vjeruju da štuju Krista time što ruše Njegov Zakon i da uzvisuju Njegovu službu time što razaraju Njegov nauk! Da, oni Ga poštuju kao i Juda kad je rekao: ‘Zdravo, Rabbi! — pa ga poljubi.’ (Matej 26,49) A On bi s istim pravom mogao reći svakome od njih: ‘Poljupcem izdaješ Sina Čovječjega?’ Zar je što drugo no izdati Ga poljupcem — govoriti o Njegovoj krvi i oduzeti Mu krunu; olako se odnositi spram bilo kojeg dijela Njegovog Zakona pod izgovorom poticanja napretka Njegovog Evanđelja? Ovu optužbu isto tako ne može izbjeći nitko tko propovijeda vjeru tako da izravno ili neizravno odvraća od poslušnosti u bilo čemu, tko propovijeda Krista tako da na bilo koji način ukine ili umanji važnost i najmanje Božje zapovijedi.”19
Onima koji su tvrdili da “propovijedanje Evanđelja odgovara kraju Zakona”, Wesley je odgovorio: “Ovo u cijelosti odbacujemo. Ono ne odgovara početku kraja Zakona, naime da osvjedoči ljude o grijehu, da probudi one koji još uvijek spavaju na pragu pakla. Apostol Pavao tvrdi da ‘Zakon… služi samo točnoj spoznaji grijeha’ i dok čovjek ne bude osvjedočen o grijehu, on neće osjetiti istinsku potrebu za Kristovom posredničkom krvlju… ‘Ne treba zdravima liječnik,’ primjećuje naš Gospodin, ‘nego bolesnima’. Stoga je besmisleno preporučivati liječnika zdravima ili onima koji misle da su zdravi. Najprije ih morate uvjeriti da su bolesni, inače vam neće zahvaliti za vaš trud. Isto je tako besmisleno nuditi Krista onima čije je srce cijelo, budući da dosad nikada nije bilo slomljeno.”20
Tako je Wesley, propovijedajući Evanđelje o Božjoj milosti, kao i njegov Učitelj nastojao “uzveličati i proslaviti Zakon”. Vjerno je izvršio djelo koje mu je Bog povjerio i slavni su bili rezultati koje mu je bilo dopušteno vidjeti. Pri kraju njegovog života dugog više od osamdeset godina — preko pedeset godina proveo je kao putujući propovjednik — njegovih je iskrenih sljedbenika bilo više od pola milijuna. Ali mnoštvo koje je njegovim trudom bilo uzdignuto iz propasti i poniženja grijeha u viši i čistiji život, kao i broj onih koji su zahvaljujući njegovom poučavanju stekli dublje i bogatije iskustvo, neće se nikada saznati dok cijela obitelj spašenih ne bude okupljena u Božjem kraljevstvu. Za svakog kršćanina njegov je život pouka od neprocjenjive vrijednosti. Kad bi se vjera i poniznost, neumorna revnost, samopožrtvovnost i odanost ovog Kristovog sluge odražavale i u današnjim crkvama!