Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 24
Abraham je ostario i uskoro očekivao smrt, ali mu je ostalo da obavi još jedno djelo kako bi svojem potomstvu osigurao ispunjenje obećanja. Bog je Izaka odredio za nasljednika koji će držati Njegov Zakon, i oca izabranog naroda; ali on je još uvijek bio neoženjen. Stanovnici Kanaana su se predali idolopoklonstvu, a Bog je zabranio svojem narodu da s njima stupaju u brak, znajući da će takvi brakovi voditi k otpadu. Patrijarh se bojao pokvarenih utjecaja koji su okruživali njegovog sina. Abrahamova vjera u Boga i pokoravanje Njegovoj volji odražavali su se u Izakovom karakteru, ali osjećaji ovog mladog čovjeka bili su snažni, a on je bio blage i popustljive naravi. Ako bi se udružio s onima koji se nisu bojali Boga, on bi bio u opasnosti da zbog sloge žrtvuje načela. U Abrahamovu umu izbor žene za njegova sina bilo je pitanje od najveće važnosti. Nastojao je da on oženi osobu koja ga neće odvoditi od Boga.
Sklapanje brakova u drevnim vremenima obično su obavljali roditelji, a to je bio običaj i među onima koji su obožavali Boga. Ni od koga se nije očekivalo da oženi nekoga koga nije volio, već su iskusni, bogobojazni roditelji svojom sposobnošću prosuđivanja vodili mlađe u izboru osobe kojoj će dati svoje osjećaje. Protivljenje ovom običaju smatralo se nepoštovanjem roditelja, ili čak i zločinom.
Izak je, vjerujući u mudrost i ljubav svojeg oca, bio zadovoljan što njemu može prepustiti ovo pitanje, vjerujući da će ga Bog voditi u izboru. Patrijarhove su se misli okrenule rodu njegovog oca u Mezopotamiji. Premda nisu bili slobodni od idolopoklonstva, oni su očuvali znanje i službu istinitom Bogu. Izak nije smio napustiti Kanaan i poći k njima, ali moguće je da se među njima može naći osoba koja će htjeti napustiti svoj dom i pridružiti mu se u očuvanju istinskog obožavanja živog Boga.
Abraham je ovo važno pitanje povjerio “svome najstarijem sluzi”, pobožnom čovjeku iskusnog i zdravog rasuđivanja, koji mu je dugo i vjerno služio. On je od ovog sluge zahtijevao da položi svečanu zakletvu pred Gospodinom, da njegovom sinu Izaku neće naći ženu među Kanaancima, već u Nahorovoj obitelji u Mezopotamiji. On ga je obvezao da Izaka ne vodi tamo. Ako se ne nađe djevojka koja će napustiti svoj rod, tada će on biti slobodan od svoje zakletve. Patrijarh ga je ohrabrio u njegovom teškom i osjetljivom pothvatu uvjerenjem da će Bog njegov zadatak okruniti uspjehom. “Jahve, Bog nebesa,” rekao je on, “koji me je odveo iz kuće moga oca i rodnog kraja … pred tobom će poslati svog anđela.”
Poslanik je pošao bez odlaganja. Uzimajući sa sobom deset deva za potrebe njegove skupine i za djevojčinu pratnju koja će se možda s njim vratiti, kao i darove za buduću ženu i njezine prijateljice, on je pošao na dugi put iza Damaska, prema bogatim ravnicama koje graniče s velikom rijekom na istoku. Kad je stigao u Haran, “Nahorov grad”, zastao je izvan gradskih zidova, blizu izvora na koji su žene uvečer dolazile po vodu. Bio je zabrinut. Iz odluke koju on donese mogu se izroditi ozbiljne posljedice, ne samo za njegovog gospodara već i za buduće naraštaje, a kako mudro izabrati među potpunim strancima? Sjećajući se Abrahamovih riječi, da će Bog poslati svog anđela, on se žarko molio za vodstvo. U obitelji svojega gospodara navikao je na neprekidne izraze ljubaznosti i gostoljubivosti, te je on sada zamolio da mu se jednim činom ljubaznosti ukaže na djevojku koju je Bog izabrao.
Jedva da je izgovorio molitvu, a već je primio odgovor. Među djevojkama koje su se okupile na izvoru, njegovu je pozornost privuklo lijepo ponašanje jedne od njih. Dok je odlazila od izvora, stranac joj je izašao u susret tražeći vodu iz krčaga na njezinom ramenu. Ona je ljubazno odgovorila na zahtjev i ponudila da zahvati vodu i za deve, službu koju su i kneževske kćeri običavale obavljati za stada svojih očeva. Tako je on dobio željeni znak. “Djevojka je bila krasna” i njena uljudna spremnost pružila je dokaz o ljubaznom srcu i živahnoj, djelotvornoj naravi. Dosad je božanska ruka bila s njom. Nakon što je bogatim darovima odao priznanje njezinoj ljubaznosti, poslanik je upitao za njezino podrijetlo, i kad je saznao da je kći Betuela, Abrahamovog nećaka, on se “duboko nakloni te iskaže poštovanje Jahvi”.
Čovjek je zamolio za gostoprimstvo u kući njezinog oca i, izražavajući svoju zahvalnost, otkrio svoju vezu s Abrahamom. Djevojka je, vrativši se kući, ispričala što se dogodilo, a Laban, njezin brat, odmah je požurio da dovede stranca i njegove pratitelje i ukaže im gostoprimstvo.
Eliezer nije želio jesti sve dok nije objasnio svoju zadaću, ispričao o molitvi na izvoru i svim okolnostima. Onda je rekao: “A sad, ako kanite iskazati ljubav i vjernost mome gospodaru, recite mi: ako li ne, to mi kažite, tako da mogu krenuti bilo desno bilo lijevo.” Odgovor je bio: “Od Jahve to dolazi; mi tu ne možemo reći ni da ni ne. Rebeka je, eto, pred tobom: uzmi je pa idi, neka bude ženom sinu tvoga gospodara, kako je Jahve rekao.”
Nakon što je dobio odobrenje obitelji, pitao je i Rebeku želi li poći tako daleko od doma svojega oca i udati se za Abrahamovog sina. Ona je vjerovala, na osnovi onoga što se dogodilo, da ju je Bog izbrao za Izakovu ženu, i spremno je odgovorila: “Hoću.”
Sluga je, predosjećajući radost svojeg gospodara zbog uspjeha njegove zadaće, bio nestrpljiv da pođe, i oni su ujutro pošli na put kući. Abraham je živio u Beer Šebi, a Izak, koji je čuvao stada u okolnim područjima, vratio se u očev šator da čeka povratak vjesnika iz Harana. “U predvečerje izađe Izak da se poljem prošeta; diže oči i ugleda deve gdje dolaze. Kad Rebeka, podigavši svoje oči, opazi Izaka, sjaha s deve pa zapita slugu: ‘Tko je onaj čovjek što poljem ide nama u susret?’ A sluga odgovori: ‘Ono je moj gospodar.’ Nato ona uze koprenu te se pokri. Sluga ispriča Izaku sve što je učinio. Tada Izak uvede Rebeku u svoj šator i uze je sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke.”
Abraham je znao za posljedice sklapanja brakova između onih koji su se bojali Boga i onih koji nisu, od Kajinova do njegovog vremena. Pred njim su bile posljedice njegovog braka s Hagarom, kao i bračnih veza Jišmaela i Lota. Abrahamov i Sarin nedostatak vjere doveo je do rođenja Jišmaela, do miješanja pravednog potomstva s bezbožnicima. Utjecaj majčinog idolopokloničkog roda i Jišmaelove veze s poganskim ženama sprečavale su očev utjecaj na sina. Hagarina ljubomora i žene koje je ona izabrala Jišmaelu okružili su njegovu obitelj preprekama što ih je Abraham uzalud pokušavao prijeći.
Abrahamova učenja u mladosti nisu ostala bez učinka na Jišmaela, ali utjecaj njegovih žena doveo je do idolopoklonstva u njegovoj obitelji. Odvojen od svojega oca i ogorčen sukobima i prepirkama u domu lišenom ljubavi i Božjeg straha, Jišmael je bio prisiljen izabrati divlji, pljačkaški život pustinjskog vođe, “ruka će se njegova dizati na svakoga, i svačija ruka na njega.” (Postanak 16,12) U svojim kasnijim godinama on se pokajao zbog svojih zlih puteva i vratio se očevom Bogu, ali ostao je karakterni pečat koji je dao svojem potomstvu. Narod koji je proizišao iz njega bio je nemiran, pogan narod, koji je Izakovim potomcima uvijek bio smetnja i muka.
Lotova žena je bila sebična i nevjerna, a njezin utjecaj razdvojio je njezinog muža od Abrahama. Da nije bilo nje, Lot ne bi ostao u Sodomi, lišen savjeta mudrog patrijarha koji se bojao Boga. Da nije bilo vjernih pouka što ih je ranije primio od Abrahama, utjecaj njegove žene i veze s tim bezbožničkim gradom navele bi ga na otpad od Boga. Lotov brak i njegov izbor Sodome kao svojeg doma bili su prve karike u nizu događaja koji su u sljedećim naraštajima svijetu donosili zlo.
Nitko tko se boji Boga ne može se bez opasnosti povezivati s onima koji Ga se ne boje. “Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore?” (Amos 3,3) Sreća i blagostanje bračnog odnosa ovise o jedinstvu obiju strana, a među vjernicima i nevjernicima postoji korjenita razlika u ukusima, sklonostima i ciljevima. Oni služe dva gospodara među kojima ne može biti sloge. Bez obzira koliko su nečija načela čista i ispravna, utjecaj nevjernog bračnog druga će uvijek odvoditi od Boga.
Onaj tko je ušao u bračni odnos dok je bio neobraćen, nakon obraćenja ima veću obvezu vjernosti svojem bračnom drugu, bez obzira na različitost u vjeri; ali ipak Božji zahtjevi trebaju biti iznad svih zemaljskih odnosa, premda to može dovesti do progona i kušnji. S duhom ljubavi i krotkosti ova vjernost može utjecati na obraćenje nevjernika. Međutim, Biblija zabranjuje brak kršćana s nevjernicima. Gospodnja zapovijed glasi: “Ne Izakova ženidba budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom.” (2. Korinćanima 6,14.17.18)
Bog je Izaku ukazao veliku čast time što ga je učinio baštinikom obećanja kroz koje je svijet trebao biti blagoslovljen; a ipak kad je navršio četrdeset godina, on se pokorio očevoj odluci kad je ovaj odredio iskusnog i bogobojaznog slugu da mu izabere ženu. Posljedica je tog braka, kako ga Biblija opisuje, nježna i divna slika obiteljske sreće: “Tada Izak uvede Rebeku u svoj šator i uze je sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke.”
Kakva suprotnost između Izakovog načina života i života koji vode mladi današnjeg vremena, čak i kršćani! Mladi ljudi prečesto smatraju da je davanje njihovih osjećaja pitanje o kojem moraju odlučiti isključivo oni, odluka koji ni Bog ni njihovi roditelji ne trebaju nadzirati. Prije nego što postanu muškarci ili žene, oni sebe smatraju sposobnima da donose vlastite odluke, bez pomoći svojih roditelja. Nekoliko godina braka su obično dovoljne da im ukažu na njihovu pogrešku, ali tada je obično prekasno da se spriječe pogubne posljedice. Istom nedostatku mudrosti i samosvladavanja, koji je uzrokovao prenagljen izbor, dopušta se da poveća zlo sve dok brak ne postane mrzak jaram. Mnogi su tako uništili svoju sreću u ovom životu i nadu u život koji će doći.
Ako postoji neko pitanje koje treba pozorno razmatrati i za koje treba tražiti savjet starijih i iskusnijih osoba, to je pitanje braka. Ako je ikada Biblija bila potrebna kao savjetnik, ako se ikada treba tražiti božanski savjet u molitvi, onda je to prije nego što napravimo korak koji dvije osobe veže zajedno za cijeli život.
Roditelji nikada ne trebaju izgubiti iz vida vlastitu odgovornost za buduću sreću njihove djece. Izakova pokornost očevoj odluci bila je posljedica odgoja koji ga je naučio voljeti život poslušnosti. Dok je Abraham zahtijevao da njegova djeca poštuju roditeljski autoritet, njegov svakodnevni život je svjedočio da taj autoritet nije bila sebično ili samovoljno vladanje, već da je utemeljen na ljubavi, a cilj mu je bio sreća i dobrobit.
Očevi i majke bi trebali znati da na njima počiva dužnost da usmjeravaju osjećaje mladih, kako bi ih oni usmjerili na one koji će postati prikladni bračni drugovi. Oni bi trebali smatrati svojom dužnošću da, vlastitim učenjem i primjerom, uz pomoć Božje milosti, tako oblikuju dječji karakter od najranijih godina da oni budu čisti i plemeniti i da ih privlači dobrota i istina. Slično se međusobno privlači, slični cijene slične. Neka ljubav prema istini, čistoći i dobroti bude rano usađena u dušu, i mladi će tražiti društvo onih koji posjeduju iste vrline.
Neka roditelji nastoje, svojim vlastitim karakterom u životu u domu, primjerom pokazati ljubav i dobrohotnost nebeskog Oca. Neka dom bude ispunjen sunčevom svjetlošću. Ovo će za vašu djecu biti daleko vrednije od zemlje ili novca. Neka ljubav iz doma živi u njihovim srcima, da se doma svog djetinjstva sjećaju kao mjesta mira i sreće, odmah nakon Neba. Članovi obitelji nemaju svi isti karakter, i često će se javljati prilike za vježbanje strpljenja i ustrajnosti, ali ljubavlju i samodisciplinom svi mogu biti ujedinjeni u najprisnijoj zajednici.
Istinska ljubav je visoko i sveto načelo, u naravi potpuno različito od one ljubavi koju bude porivi i koja iznenada iščezava kad se nađe pred ozbiljnom kušnjom. Vjernošću dužnosti u roditeljskom domu mladi se pripremaju za vlastite domove. Neka tu vježbaju samoodricanje i pokazuju ljubaznost, uljudnost i kršćansku suosjećajnost. Tako će se očuvati plamen ljubavi u srcu, i oni koji izlaze iz takvog doma da postanu glave vlastite obitelji znat će kako da promiču sreću onih koje su izabrali kao druga u životu. Brak, umjesto da bude kraj ljubavi, bit će njezin početak.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)