Ovo poglavlje temelji se na Izlasku 5,1-12.28
Mnogo su godina Izraelova djeca bila u egipatskom ropstvu. Iako je u Egipat stiglo samo nekoliko obitelji, tamo je od njih nastalo veliko mnoštvo. Okruženi idolopoklonstvom, mnogi od njih izgubili su spoznaju o pravom Bogu i zaboravili Njegov zakon. Priključili su se Egipćanima u njihovom štovanju Sunca, Mjeseca i zvijezda, životinja i slika, djela čovječjih ruku.
Sve je oko Izraelaca bilo tako uređeno da zaborave na Boga. Ipak, među Izraelcima je bilo onih koji su sačuvali spoznaju o pravom Bogu, Stvoritelju Neba i Zemlje. Gledali su svoju djecu kako svakodnevno prisustvuju ili se čak uključuju u idolopokloničke grozote ljudi koji su bili oko njih ili kako se čak klanjaju egipatskim božanstvima od drveta i kamena te prinose žrtve tim bezosjećajnim predmetima. Vjerni su tugovali i u svojem očaju vikali Bogu da ih oslobodi egipatskog jarma, da bi ih On potom izveo iz Egipta i oslobodio ih idolopoklonstva i pokvarenih utjecaja kojima su bili okruženi.
Ali mnogi Hebreji su se radije zadovoljavali ropstvom nego da idu u novu zemlju i susreću se s poteškoćama na jednom takvom putu. Ipak, Bog ih nije oslobodio nakon prvih učinjenih znakova i čuda pred faraonom. On je događaje vodio tako da bi se u punini otkrio faraonov tiranski karakter i da bi Egipćanima, kao i svojem narodu, mogao pokazati svoju veliku moć te potaknuti Hebreje da napuste Egipat i služe Bogu.
Iako su se mnogi Izraelci idolopoklonstvom iskvarili, vjerni su ostali čvrsti. Takvi nisu zatajili svoju vjeru, nego su otvoreno pred Egipćanima pokazivali da oni služe jedino pravom i živom Bogu. Ponavljali su dokaze Božjeg postojanja i moći od a stvaranja nadalje u povijesti. Egipćani su tako imali prednost da budu upoznati s vjerom i Bogom Hebreja. Pokušavali su potkopati vjerovanja vjernih štovalaca pravoga Boga i bili ojađeni jer nisu uspijevali ni darivanjima, niti obećanjima o nagradi, niti zlostavljanjem.
Posljednja dva kralja koja su vladala na egipatskom prijestolju bili su tirani koji su žestoko zlostavljali Hebreje. Izraelski starješine pokušavali su osnažiti sve slabiju vjeru Izraelaca podsjećajući ih na obećanje koje je Bog dao Abrahamu, kao i na Josipove proročke riječi koje je izrekao neposredno prije svoje smrti, prorokujući njihovo oslobođenje iz Egipta. Neki su slušali i vjerovali. Drugi su gledali na svoje jadne okolnosti i nisu imali nade.
Izraelci pod utjecajem okoline
Egipćani su shvatili koja su očekivanja Izraelaca te su ismijavali njihove nade u oslobođenje i rugali se snazi njihovog Boga. Ukazivali su im na okolnosti u kojoj su se kao narod nalazili – da su oni samo narod robova – te su im uporno govorili: „Ako je vaš Bog toliko pravedan i milostiv i ima veću moć od egipatskih bogova, zašto vas ne oslobodi? Zašto ne pokaže svoju veličinu i moć i spasi vas?“
Tada su Egipćani skretali pozornost Izraelaca na svoj narod koji štuje bogove po svojem izboru, koje Izraelci nazivaju lažnima. Ushićeno su govorili da su im njihovi bogovi omogućili napredak, dali im hranu, odjeću i veliko bogatstvo, da su im njihovi bogovi predali Izraelce da im služe i dali im moć da ih ugnjetavaju i unište im živote te da se ne bi trebali smatrati ljudima. Ismijavali su zamisao da će Hebreji ikada biti oslobođeni ropstva.
Faraon se hvalisao da bi volio vidjeti njihovog Boga koji bi ih izbavio iz njegovih ruku. Te su riječi uništavale nadu mnogih Izraelaca. Stanje im je umnogome izgledalo upravo tako kako su kralj i njegovi savjetnici govorili. Znali su da se prema njima postupa kao prema robovima i da moraju podnositi svaku vrstu tlačenja koju bi njihovi poslovođe i zapovjednici stavili na njih. Njihove su dječake lovili i ubijali. Njihovi su im vlastiti životi bili breme, a oni su vjerovali u nebeskog Boga i štovali Ga.
Tada su usporedili svoje stanje sa stanjem Egipćana, koji uopće nisu vjerovali u živoga Boga koji ima moć spasiti ili uništiti. Neki su se od njih klanjali idolima, slikama od drveta i kamena, dok su se drugi klanjali Suncu, Mjesecu i zvijezdama. Ipak su napredovali i bili bogati. Zato su neki Hebreji mislili: da je Bog doista iznad svih bogova, onda ih On ne bi ostavio tu gdje jesu, da budu robovi idolopokloničkom narodu.
Vjerni Božji sluge razumjeli su da je sve ovo došlo zbog njihovog nevjerstva Bogu i miješanja s drugim narodima u bračnim vezama, što ih je odvelo u idolopoklonstvo, pa je Bog dopustio da odu u Egipat. Svojoj su braći odlučno govorili da će ih Bog uskoro izvesti iz Egipta i prekinuti njihov teški jaram.
Došlo je vrijeme da Bog odgovori na molitve svojeg potlačenog naroda, da ih izvede iz Egipta i pokaže Egipćanima svoju veliku moć kako bi spoznali da je hebrejski Bog kojega su prezirali iznad svih bogova. Sada će ih Bog kazniti zbog njihovog idolopoklonstva i oholog ponosa zbog kojega su izjavljivali da su im njihovi neosjetljivi bogovi udijelili milosrđe. Bog će proslaviti svoje ime da bi svi drugi narodi mogli čuti o Njegovoj moći i zadrhtati zbog Njegovih moćnih djela te da bi se tako Njegov narod, svjedočeći o Njegovim čudima, okrenuo od svojeg idolopoklonstva i potpuno služio Njemu.
Izbavljanjem Izraela iz Egipta Bog je Egipćanima jasno pokazao svoje posebno milosrđe prema svojem narodu. S obzirom na to da faraon nije bio uvjeren da će Bog izvršiti svoj sud na njemu, morao se na tužan način uvjeriti da je Božja moć jača od svih drugih. On će dati jasan i neosporan dokaz svim narodima o svojoj božanskoj moći i pravdi kako bi Njegovo ime bilo objavljeno po cijelom svijetu. Božja je namjera bila da ovi dokazi Njegove moći ojačaju vjeru Njegovog naroda i da njihovi potomci vjerno obožavaju jedino Njega – Onoga koji je za njih učinio takva milosrdna čuda.
Nakon što je faraon proglasom zahtijevao od naroda da proizvodi cigle bez slame, Mojsije mu je objavio da će ga Bog kojega on ne želi spoznati natjerati da se pokori Njegovim zahtjevima i prizna Njegov autoritet kao vrhovnog Vladara.
Zla
Čudo pretvaranja štapa u zmiju i rijeke u krv nije taknulo tvrdo faraonovo srce kako bi pustio Izraelce, nego je samo povećalo njegovu mržnju prema njima. Čudo njegovih vračara učinilo je da je povjerovao kako je Mojsije svoja čuda učinio posluživši se magijom. Ipak, kad je pošast sa žabama prestala, imao je čvrst dokaz da to nije bilo tako. Bog je mogao učiniti da one nestanu i pretvore se u trenutku u prah, ali On to nije želio učiniti zato da egipatski kralj, nakon što žabe nestanu, ne bi mogao reći da je to čarolija kakvom se služe vračari. Žabe su uginule, a ljudi su ih tada skupljali na gomile. Pred sobom su gledali žablja tijela koja su se raspadala i zagađivala zrak. Sada je kralj i cijeli Egipat imao dokaze da njihova isprazna filozofija ne može objasniti da to zlo nije bila čarolija nego sud nebeskog Boga.
Vračari nisu mogli stvoriti sljedeću pošast – komarce. Bog nije mogao dopustiti da povjeruju kako imaju čak i najmanju mogućnost proizvesti komarce jer je želio ukloniti svaki mogući faraonov izgovor za nevjerovanje. Time je primorao čak i vračare da priznaju: „Ovo je prst Božji.“
Zatim je došla pošast obada. To nisu bili bezopasni obadi koji bi smetali ljudima u nekim godišnjim dobima. Naprotiv, obadi koje je Bog pustio na Egipat bili su veliki i otrovni. Njihov ubod je bio vrlo bolan i za ljude i za životinje. No Bog je svoj narod odvojio od Egipćana i nije dopustio da se ijedan obad pojavi na njihovom području.
Tada je Bog poslao bolest na njihovu stoku, a u isto je vrijeme poštedio stoku Hebreja tako da nijedno od njihove stoke nije uginulo. Sljedeća nesreća koja je došla bili su čirevi na ljudima i životinjama od kojih se ni sami vračari nisu mogli zaštititi. Gospodin je tada na Egipat poslao tuču sa sijevanjem, munjama i grmljavinom. Svaka od tih nesreća bila je objavljena unaprijed, prije nego što je došla, tako da nitko nije mogao reći da se to dogodilo slučajno. Gospodin je Egipćanima pokazao da cijelom Zemljom upravlja hebrejski Bog te da grmljavina, tuča i oluja slušaju Njegov glas. Faraon – ponosni kralj koji je jednom izjavio: „Tko je Gospodin da poslušam Njegov glas?“ – ponizio se i rekao: „Zgriješio sam… Gospodin je pravičan, a moj narod i ja smo krivi.“ Preklinjao je Mojsija da posreduje kod Boga da strašna grmljavina i munje prestanu.
Zatim je Bog poslao užasnu pošast – skakavce. Kralj je radije izabrao pošast nego da se pokori Bogu i dopusti Izraelcima da napuste Egipat. Bez grižnje savjesti gledao je cijelo svoje kraljevstvo pritisnuto tim užasnim sudovima. Tada je Bog poslao tamu na Egipat. Narod nije samo bio lišen svjetla nego se i u uzduhu osjetio određeni pritisak, tako da je i disanje bilo otežano. Hebreji su, pak, imali čist zrak i svjetlo u svojim domovima.
Još je jednu nesreću Bog nanio Egiptu, strašniju od svih do tada. Kralj i idolopoklonički svećenici suprotstavili su se posljednjem Mojsijevom zahtjevu. Narod je želio da Hebrejima bude dopušteno da napuste Egipat. Mojsije je upozorio faraona i Egipćane, kao i Izraelce, o naravi i učincima posljednje nesreće. Te noći, tako strašne za Egipćane a tako slavne za Božji narod, svečanom je naredbom bila ustanovljena Pasha.
Za egipatskog kralja i ponosni idolopoklonički narod bilo je vrlo teško prihvatiti zahtjeve nebeskog Boga. Egipatski je kralj vrlo teško popuštao. Čak i pod najbolnijim udarcima popustio je vrlo malo, ali čim bi nesreća bila uklonjena, ponovno je odstupio od svega što je obećao. Nesreća za nesrećom dolazila je na Egipat, a kralj nije popuštao, osim onoliko koliko je bio primoran strašnim nanošenjem Božjega gnjeva. Kralj je i dalje ustrajao u svojoj pobuni i nakon što je Egipat upropašten.
Mojsije i Aron su faraonu iznosili narav i učinak svakog zla koje će uslijediti ako odbije pustiti Izrael da ide. Svaki put on je gledao kako zla dolaze točno onako kako mu je rečeno da će doći, no ipak se nije pokorio. Najprije im je samo dopustio da prinesu žrtvu Bogu u Egiptu, a zatim, nakon što je Egipat propatio zbog Božjega gnjeva, dopustio je da idu samo muškarci. Kad je Egipat bio gotovo upropašten skakavcima, dopustio je da idu i njihova djeca i žene, ali nije dopustio da ide njihova stoka. Tada je Mojsije rekao da će Božji anđeo ubiti njegovog prvorođenca.
Svaka nesreća koja je nastupila bila je izravnija i teža, a ova je trebala biti strašnija od bilo koje prijašnje. Ali ponosni kralj bio je iznimno bijesan i odbio se poniziti. A kad su Egipćani vidjeli velike pripreme koje su se zbivale među Izraelcima za tu strašnu noć, ismijavali su znak krvi poškropljene na izraelskim dovratnicima.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 15)