Ovo poglavlje temelji se na Izlasku 12,29-15,19
Izraelci su slijedili upute koje im je Bog dao, i dok je anđeo smrti išao od kuće do kuće Egipćana, oni su bili spremni za polazak i čekali su da im pobunjenički kralj i njegovi vodeći ljudi kažu da pođu.
„U ponoći Jahve pobije sve prvorođence po zemlji egipatskoj: od prvorođenca faraonova, koji je imao sjediti na prijestolju, do prvorođenca sužnja u tamnici, a tako i sve prvine od stoke. Noću ustane faraon, on pa svi njegovi dvorani i svi Egipćani, jer se strašan jauk razlijegao Egiptom: ne bijaše kuće u kojoj nije ležao mrtvac. Faraon pozva u noći Mojsija i Arona te im reče: ‘Ustajte i odlazite od moga naroda i vi i vaši Izraelci! Idite! Odajte štovanje Jahvi, kako ste tražili. Pokupite svoju i sitnu i krupnu stoku, kako ste zahtijevali: idite pa i mene blagoslovite! ‘ Egipćani nagonili narod da brže ide iz zemlje, ‘jer izgibosmo svi’, govorahu oni.
Tako narod ponese svoje još neukislo tijesto; naćve, uvijene u ogrtače, ponesoše na ramenima. I učiniše Izraelci kako im je Mojsije bio rekao: zatražiše od Egipćana srebrnine, i zlatnine, i odjeće. Jahve je učinio te Egipćani bijahu naklonjeni narodu pa davahu. Tako su Egipćane oplijenili.“ (Izlazak 12,29-36)
Gospodin je ovo otkrio Abrahamu oko četiri stotine godina prije nego što se ispunilo: „Tada Bog reče Abramu: ‘Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, ali narodu kojem budu služili ja ću suditi; i konačno će izići s velikim blagom.’“ (Postanak 15,13.14)
„A mnogo i drugoga svijeta pođe s njima, i mnoga stoka, krupna i sitna.“ (Izlazak 12,38) Djeca Izraelova izišla su iz Egipta sa svojom imovinom koja nije pripadala faraonu jer mu je nikada nisu prodali. Jakov i njegovi sinovi poveli su sa sobom u Egipat svoja stada i stoku. Izraelci su postali brojčano veliki, a stada i stoka su se jako umnožili. Bog je sudio Egipćanima šaljući na njih nesreće kako bi požurivali Njegov narod da ode iz Egipta sa svime što posjeduje.
Kad je faraon dopustio da narod ode, Bog ih nije poveo prema filistejskoj zemlji, iako je onuda bilo najbliže. Bog je, naime, rekao: ‘Mogao bi se narod predomisliti i vratiti u Egipat kad vidi ratovanje.’ Stoga Bog povede narod zaobilaznim putem, kroz pustinju prema Crvenome moru. Izraelci su napustili zemlju egipatsku naoružani od glave do pete. Mojsije ponese sa sobom Josipove kosti. Jer Josip bijaše zakleo Izraelce riječima: ‘Bog će se zacijelo za vas zauzeti. Tada i moje kosti odavde ponesite sa sobom!’“ (Izlazak 13,17-19)
Stup od ognja
„Krenuvši iz Sukota, utabore se u Etamu, na kraju pustinje. Jahve je išao pred njima, danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im svijetli. Tako su mogli putovati i danju i noću. I nije ispred naroda nestajao stup od oblaka danju ni stup od ognja noću.“ (Izlazak 13,20-22)
Bog je znao da bi se Filistejci usprotivili prolasku Izraelaca kroz njihovu zemlju. Rekli bi o njima: „Okrali su svoje egipatske gospodare, zaratimo s njima!“ Zato ih je Bog poveo preko mora i otkrio se kao Bog pun sućuti i kao Bog koji sudi. Gospodin je Mojsiju rekao da će faraon poći za njima i uputio ga je upravo do mjesta ispred mora gdje će se utaboriti. Zatim mu je rekao da će se On kao Bog proslaviti pred faraonom i svom njegovom vojskom.
Nekoliko dana nakon što su Izraelci izašli iz Egipta, Egipćani su rekli faraonu da su oni pobjegli i da se nikada neće vratiti da im služe. Zažalili su što su im dopustili da napuste Egipat. Bio je to veliki gubitak za njih da ostanu bez izraelskog služenja, i požalili su što su se složili da im dopuste da odu. Unatoč tomu što su svi propatili od Božjih nesreća, toliko su otvrdnuli u svojoj neprekidnoj pobuni da su odlučili poći za Izraelcima i dovesti ih silom natrag u Egipat. Kralj je poveo vrlo veliku vojsku i šest stotina kola i krenuo za njima u potjeru da ih, dok su taborovali pored mora, sustigne.
Kako se faraon približavao, Izraelci pogledaju i opaze da su Egipćani za njima u potjeri, pa ih obuzme velik strah. I povi ču Izraelci Jahvi: ‘Zar nije bilo grobova u Egiptu’, reknu Mojsiju, ‘pa si nas izveo da pomremo u pustinji? Kakvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta! Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: Pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti.’ ‘Ne bojte se!’ – reče Mojsije narodu. ‘Stojte čvrsto pa ćete vidjeti što će vam Jahve učiniti da vas danas spasi: Egipćane koje danas vidite nikad više nećete vidjeti. Jahve će se boriti za vas. Budite mirni!’“ (Izlazak 14,10- 14)
Kako brzo su Izraelci posumnjali u Boga! Svjedočili su svim Njegovim sudovima nad Egiptom da bi se uvjerilo kralja da im dopusti da idu, ali kad je njihovo povjerenje u Boga došlo na kušnju, gunđali su iako su vidjeli toliko dokaza Njegove moći i predivno oslobođenje. Umjesto da se pouzdaju u Boga u svojoj potrebi, prigovarali su vjernome Mojsiju i podsjećali ga na svoje riječi sumnje koje su mu govorili još u Egiptu. Optužili su ga da je prouzročio svu tu nevolju. Ali on ih je ohrabrivao da se pouzdaju u Boga i suzdrže se od govora sumnje, pa će tada vidjeti što će Bog učiniti za njih. Tada je Mojsije ozbiljno zavapio Gospodinu da oslobodi svoj izabrani narod.
Oslobođenje kod Crvenog mora
„Zašto zapomažete prema meni?“’ – reče Jahve Mojsiju. „Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu.“ (Izlazak 14,15.16) Bog je želio da Mojsije razumije da će se On boriti za svoj narod te da će njihova potreba biti Njegova prilika da djeluje. Kad su došli dokle su mogli, Mojsije je od njih morao zahtijevati da ipak pođu naprijed. Trebao je upotrijebiti štap koji mu je Bog dao da razdvoji vodu.
„Ja ću otvrdnuti srce Egipćana, i oni će poći za njima, a ja ću se onda proslaviti nad faraonom i njegovim ratnicima, njegovim kolima i konjanicima. Neka znaju Egipćani da sam ja Jahve kad se proslavim nad faraonom, njegovim kolima i njegovim konjanicima.“ Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa. Smjesti se između vojske egipatske i vojske izraelske te postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljivaše noć, tako te ne mogoše jedni drugima prići cijele noći.“ (Izlazak 14,17-20)
Egipćani nisu mogli vidjeti Hebreje zbog vrlo tamnog oblaka koji je bio pred njima, oblaka koji je bio potpuno svijetao za Izraelce. Na ovaj je način Bog očitovao svoju moć da bi iskušao svoj narod hoće li se pouzdati u Njega nakon što im je pružio takve dokaze svoje brige i ljubavi i da bi ih ukorio za njihovu nevjeru i prigovaranje. „Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, Izraelci siđoše u more na osušeno dno, a vode stajahu kao bedem njima nadesno i nalijevo.“ (Izlazak 14,21.22) Voda se ustavila i stajala s obiju strana poput ledenih zidova, dok su Izraelci hodali suhim tlom usred mora.
Tijekom te noći egipatska je vojska slavila što su Izraelci ponovno u njihovim rukama. Mislili su da Izraelci nemaju mogućnosti za bijeg jer se ispred njih ispriječilo Crveno more, a golema egipatska vojska bila im je vrlo blizu. Ujutro, kada su se približili moru i pogledali, tu je bio suhi put; voda je razdvojena stajala poput zidova sa svake strane, a Izraelci su posred mora hodali po suhom. Egipćani su jedno vrijeme čekali da odluče što da učine. Bili su razočarani i bijesni. Kad su im Hebreji bili nadohvat ruke i kad su bili sigurni da će ih uhvatiti, u moru im se otvorio neočekivani put. Odlučili su ih slijediti.
„Egipćani: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. Za jutarnje straže pogleda Jahve iz stupa od ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku. Zakoči točkove njihovih kola da su se jedva naprijed micali. ‘Bježimo od Izraelaca!’ – poviču Egipćani, ‘jer Jahve se za njih bori protiv Egipćana!’“ (Izlazak 14,23-25)
Egipćani su se usudili krenuti putom koji je Bog pripremio za svoj narod, a anđeli Božji ušli su među njihovu vojsku i zakočili kotače njihovih kola. To ih je pogodilo. Napredovali su vrlo sporo i počeli se zabrinjavati. Prisjetili su se nesreća koje je hebrejski Bog pustio na njih kako bi ih prisilio da dopuste Izraelu da ode i pomislili su kako bi ih Bog sve mogao predati Izraelcima u ruke. Shvatili su da se Bog bori za Izraelce i, strahovito uplašeni, okrenuli su se da pobjegnu od njih. „Tada će Jahve Mojsiju: ‘Pruži ruku nad more da se vode vrate na Egipćane, na njihova kola i konjanike.’
Mojsije pruži ruku nad more i u cik zore more se vrati u svoje korito. Kako su Egipćani, bježeći, jurili prema moru, Jahve ih strmoglavi usred voda. Tako vode, slijevajući se natrag, potope kola, konjanike i svu vojsku faraonovu koja bijaše pošla u potjeru za Izraelcima – u more. I ne ostade od njih ni jedan jedini. A Izraelci išli suhim posred mora, vode im stale kao zid zdesna i slijeva. Tako Jahve u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih, i vidje Izrael pomorene Egipćane na morskome žalu. Osvjedoči se Izrael i o silnoj moći koju Jahve pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Jahve i povjerova Jahvi i njegovu sluzi Mojsiju.“ (Izlazak 14,25-31)
Kako su Hebreji svjedočili čudesnom Božjem uništenju Egipćana, udružili su se u nadahnutoj pjesmi uzvišenim riječima hvale i zahvalnosti.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 16)