Sveto pismo kaže da se “uvijek treba moliti Bogu i nikada ne klonuti” (Luka 18,1); a ako je ikada vrijeme u koje osjećamo potrebu za molitvom, to je onda kad snaga ponestaje i kad se čini da sam život izmiče iz našeg dometa. Često oni koji su zdravi zaboravljaju divna djela Božje milosti koja dobivaju u neprekinutom lancu; dan za danom, godinu za godinom, ne odajući izraz priznanja i hvale Bogu za Njegova dobra. Ali kad dođe bolest, oni se sjete Boga. Kad ljudska snaga posustaje, ljudi osjećaju potrebu za božanskom pomoći. A naš se milostivi Bog nikada ne odvraća od duše koja u iskrenosti traži Njegovu pomoć. On je naš zaklon i u bolesti kao i u zdravlju.
“Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina.” (Psalam 103,13.14)
“Zbog svojih bezakonja bolovahu oni, ispaštajuć svoje opačine: svako se jelo gadilo duši njihovoj, do vrata smrti oni dođoše.” (Psalam 107,17.18)
“Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi, i on ih istrže iz svih nevolja. Riječ svoju posla da ih ozdravi i život im spasi od jame grobne. (Reci 19.20)
Bog je sada isto tako voljan vratiti bolesnima zdravlje kao onda kad je Sveti Duh preko psalmista izgovorio ove riječi. A Krist je danas isti sažaljivi i milostivi Liječnik, kao što je bio tijekom svoje zemaljske službe. U Njemu je ozdravljujući balzam za svaku bolest, obnoviteljska sila za svaku nemoć. Njegovi se današnji učenici trebaju isto tako usrdno moliti za bolesne kao što su to činili učenici u ono vrijeme. Ljudi će ozdravljati; jer “molitva vjere pomoći će bolesniku”. Mi imamo silu Svetoga Duha, blaženu sigurnost vjere, koja se može osloniti na Božja obećanja. Gospodnje je obećanje: “… na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!” (Marko 16,18) isto onako pouzdano kao i u dane apostola. Ono pokazuje prednost Božje djece, i naša se vjera treba držati svega onoga što ono obuhvaća. Kristove sluge su protočnici Njegova djelovanja, i On želi preko njih izlijevati svoju silu izlječenja. Naša zadaća je da na rukama svoje vjere prinesemo Bogu bolesne i napaćene. Mi ih trebamo učiti da vjeruju u velikog Liječnika.
Spasitelj očekuje da hrabrimo bolesne, one koji su bez nade, koji su opterećeni patnjama, i pozovemo ih da se oslone na Njegovu silu. Vjerom i molitvom bolesnička se soba može pretvoriti u Betlehem. Riječima i postupkom liječnici i zdravstveno osoblje mogu reći tako jasno da se ne može pogrešno razumjeti: “Na ovome je mjestu Bog” da spasi, a ne da uništi. Krist želi pokazati u bolesničkoj sobi svoju prisutnost i ispuniti srca liječnika i bolničara ljepotom i ljupkošću svoje ljubavi. Ako je život onih koji vode skrb o bolesnicima takav da Krist može s njima poći do bolesničkog kreveta, bolesnik će steći uvjerenje da je milostivi Spasitelj prisutan, a samo će to uvjerenje učiniti mnogo za iscjeljenje i duše i tijela.
Bog uslišava molitve. Krist je rekao: “Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti.” Ponovno, On kaže: “Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi!” (Ivan 14,14; 12,26) Ako živimo po Njegovoj Riječi, ispunit će nam svako dragocjeno obećanje što ga je dao. Mi nismo dostojni Njegove milosti, ali kad Mu se predajemo, On nas prima. On će raditi za i kroz one koji idu Njegovim stopama.
Ali samo tada ako živimo u poslušnosti Njegovoj Riječi mi možemo očekivati ispunjenje Njegovih obećanja. Psalmist kaže: “Da sam u srcu na zlo mislio, ne bi uslišio Gospod.” (Psalam 66,18) Ako prema Njemu pokažemo samo djelomičnu i polovičnu poslušnost, nećemo doživjeti ispunjenje Njegovih obećanja.
U Božjoj riječi imamo upute u vezi s posebnom molitvom za ozdravljenje bolesnika. Iznošenje takve molitve čin je najsvečanije naravi, čin kojemu ne bismo trebali pristupiti bez ozbiljnog razmišljanja. U mnogim slučajevima, kad se upućivala molitva za izlječenje bolesnika, ono što se nazivalo vjerom nije bilo ništa više od pretpostavke.
Popuštanjem sebi mnogi navlače na sebe bolest. Oni nisu živjeli u skladu s prirodnim zakonima niti s načelima potpune čistoće karaktera. Drugi se, kod svojih običaja u jelu i pilu, u odijevanju ili načinu rada, nisu obazirali na zakone zdravlja. Često je neki vid zla uzrok klonulosti uma i tijela. Kad bi takve osobe stekle blagoslov zdravlja, mnogi bi od njih nastavili ići putem nemarnog kršenja Božjih prirodnih i duhovnih zakona, pravdajući se da su, ako ih Bog liječi kao odgovor na njihove molitve, slobodni i dalje voditi svoj nezdravi način života i neograničeno i neobuzdano popuštati izopačenim strastima i željama. Kad bi Bog činio čuda da ponovno pokloni zdravlje ovakvim osobama, tada bi On podupirao zlo i grijeh.
Uzaludno je učiti ljude da gledaju na Boga kao na Liječnika i Iscjelitelja njihovih slabosti i bolesti prije nego što shvate i to da se trebaju odreći nezdravog načina života. Da bi primili Njegove blagoslove kao odgovor na molitvu, oni moraju prestati činiti zlo i naučiti se činiti dobro. Ono što ih okružuje treba biti čisto i u skladu sa zakonima higijene, a njihov način života ispravan. Oni moraju živjeti u skladu s Božjim prirodnim i duhovnim zakonom.
Priznanje grijeha
Onima koji izreknu želju da se za njih uputi molitva Bogu za ozdravljenje treba jasno dati do znanja da je prijestup Božjeg zakona, bilo prirodnog ili duhovnog — grijeh, i da se taj grijeh mora priznati i dobiti za njega oprost kako bi mogli primiti Božji blagoslov.
Sveto pismo nas poziva: “Prema tome, ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite!” (Jakov 5,16) Neka se onome koji traži da se uputi molitva Bogu za njega upute ovakve misli: “Mi ne možemo vidjeti tvoje srce, niti znati tajne tvog života. One su poznate samo tebi i Bogu. Ako se kaješ zbog svojih grijeha, tvoja je dužnost da ih priznaš.” Grijeh koji je osobnog karaktera treba priznati Kristu, jedinom posredniku između Boga i čovjeka. Jer “ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod oca: Isusa Krista, pravednika”. (1. Ivanova 2,1) Svaki grijeh je vrijeđanje Boga i treba ga priznati preko Krista. Svaki javni grijeh treba isto tako javno priznati. Nepravda nanesena svom bližnjemu treba se ispraviti upravo kod onoga kome je nanesena. Ako je netko od onih koji žele ozdraviti griješio nanoseći zlo svojim jezikom, ako je sijao neslogu u domu, susjedstvu ili Crkvi, i podjarivao odvraćanje od istine, ili razdor, ako je nekim zlim postupkom zaveo nekoga u grijeh, onda sve to treba priznati pred Bogom i pred onima koji su bili pogođeni takvim postupcima. “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)
Kad su ispravljene nanesene nepravde, onda možemo iznijeti Bogu potrebe bolesnika u čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri, u čemu će nas rukovoditi Njegov Duh. On poznaje svakog pojedinca po imenu, i On se brine za svakoga od njih kao da na Zemlji nema nikoga drugog za koga je On dao svog ljubljenog Sina. Bolesnike bi trebalo ohrabriti da se uzdaju u Njega i budu radosni, jer je Božja ljubav tako velika i tako postojana. Strahovanje nad sobom lako vodi k slabosti i bolesti. Ako se bolesnici izdignu iznad potištenosti i sumornosti, njihovi izgledi za ozdravljenje bit će bolji; jer “oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu”. (Psalam 33,18)
Kad se molimo Bogu za bolesne, držimo na umu da “mi ne znamo što da molimo kako treba”. (Rimljanima 8,26) Mi ne znamo je li blagoslov koji tražimo najbolje rješenje ili ne. Stoga sljedeća misao treba biti sastavni dio naše molitve: “Gospodine, ti poznaješ svaku tajnu duše. Ti poznaješ ove osobe. Isus, njihov zastupnik, dao je svoj život za njih. Njegova je ljubav prema njima veća nego što bi naša ikada mogla biti. Stoga, ako je Tebi na slavu i za dobro ovih bolesnih, mi Te molimo u ime Isusovo, pokloni im zdravlje! Ako pak nije Tvoja volja da ozdrave, mi Te molimo da ih Tvoja milost tješi i da ih Tvoja prisutnost potkrijepi i održi u njihovim patnjama.”
Bog već u početku zna kakav će biti kraj. On poznaje srca svih ljudi. On vidi svaku tajnu duše. On zna hoće li oni za koje se molimo moći izdržati kušnje koje bi došle na njih kad bi živjeli. On zna bi li njihov život bio na blagoslov ili na nesreću njima samima i svijetu. Ovo je jedan od razloga zašto bi, dok iznosimo Bogu svoje molbe, u ozbiljnosti srca trebali reći: “Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Luka 22,42) Isus je dodao ove riječi pokornosti Božjoj mudrosti i volji dok se molio u Getsemanskom vrtu: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!” (Matej 26,39) I ako su te riječi bile dolične njemu kao Božjem Sinu, koliko više postaju to na usnama ograničenih, grešnih smrtnika!
Dosljedan život znači potčiniti svoje želje svom premudrom nebeskom Ocu i tada, uz savršeno pouzdanje, predati sve u Njegove ruke. Mi znamo da nas Bog čuje ako se molimo u skladu s Njegovom voljom. Dosađivati Bogu svojim molbama bez duha pokornosti nije umjesno; naše se molitve ne bi trebale iznositi u obliku zapovijedi, već posredovanja.
Postoje slučajevi u kojima Bog odlučno izlijeva svoju božansku moć u prilog ozdravljenju. Ali svi bolesni ne ozdravljaju. Mnogi su ostavljeni da počinu u Gospodinu. Ivanu je na otoku Patmosu bilo zapovjeđeno da piše: “Od sada blago onima koji umiru u Gospodinu! Da, veli Duh, neka počinu od svojih napora, jer ih prate njihova djela!” (Otkrivenje 14,13) Iz ovoga vidimo da na osnovi toga što netko nije ozdravio ne treba zaključiti da mu je nedostajalo vjere.
Svi mi želimo dobiti izravan i neposredan odgovor na svoje molitve i padamo u kušnju da se razočaramo ako se odgovor odlaže ili dođe onakav kakav nismo predvidjeli. Bog je previše mudar da bi uslišavao naše molitve uvijek baš u ono vrijeme i baš na onaj način kako mi zamišljamo. On će učiniti više i bolje za nas nego kad bi ispunio sve naše želje. I stoga što se možemo uzdati u Njegovu mudrost i ljubav, ne tražimo od Njega da čini ustupke našoj volji, već se trudimo da shvatimo Njegove planove za nas i činimo svoj dio u njihovom ispunjavanju. Neka se naše želje i interesi izgube u Njegovoj volji. Ovakva iskustva koja stavljaju vjeru na kušnju, za naše su dobro. Preko njih se pokazuje je li naša vjera stvarna i iskrena, i počiva li isključivo na Božjoj riječi, ili je možda ovisna o okolnostima, nesigurna i promjenjiva. Vjera se jača primjenom. Moramo dopustiti da trpljenje “djelo dovršuje”, ne zaboravljajući da u Svetom pismu postoje dragocjena obećanja za one koji čekaju Gospodina.
Ova načela ne razumiju svi. Mnogi koji se mole za Božju milost izlječenja smatraju da trebaju dobiti neposredan i izravan odgovor na svoje molitve, ili s njihovom vjerom, u suprotnom slučaju, nije u redu. Stoga treba mudro posavjetovati one koji su oslabljeni bolešću da razborito i mudro postupaju. Oni ne bi trebali zanemariti svoju dužnost prema prijateljima koji će im, možda, pomoći u ozdravljenju, niti propustiti da koriste prirodna sredstva za obnovu zdravlja.
Ovdje često postoji opasnost od zablude. U svom uvjerenju da će biti izliječeni u znak odgovora na molitvu, mnogi se boje učiniti bilo što od onoga što bi, možda, nagovijestilo nedostatak vjere. Ali oni ne bi trebali propustiti da srede svoje poslove onako kako bi željeli kad bi očekivali smrt. Isto se tako ne bi trebali ustručavati izgovoriti riječi ohrabrenja i savjeta, koje bi željeli uputiti svojim najmilijima u času rastanka.
Oni koji molitvom traže ozdravljenje ne bi trebali zanemariti uporabu lijekova do kojih mogu doći. Uporaba ovakvih sredstava ne znači odricanje od vjere, jer Bog ih je dao da olakšaju bol i pomognu prirodi u njezinom udjelu obnove zdravlja. Ne može se smatrati odricanjem od vjere ako surađujemo s Bogom i ako činimo sve sa svoje strane da stvorimo najbolje uvjete za oporavak. Bog nam je omogućio da steknemo znanje o zakonima života. Ovo nam je znanje stavljeno na raspolaganje da bismo se njime koristili. Mi trebamo iskoristiti svaku mogućnost za ozdravljenje, koja je u skladu s prirodnim zakonima. Kad smo se molili Bogu za ozdravljenje bolesnika, možemo raditi s još više snage, zahvaljujući Bogu što imamo prednost surađivati s Njim i što možemo od Njega tražiti blagoslov nad onim što je sam dao nama za uporabu.
Mi imamo odobrenje iz Božje riječi za uporabu ljekovitih sredstava. Ezekiel, izraelski kralj, bio je bolestan i Božji prorok mu je javio da treba umrijeti. On je zavapio Gospodinu, i Gospodin je uslišio svoga slugu i poručio kralju da će njegovu životu dodati petnaest godina. Jedna Božja riječ trenutačno bi iscijelila Ezekiela; ali kralj je dobio posebne upute: “Donesite oblog od smokava, privijte mu ga na čir, i on će ozdraviti.” (Izaija 38,21)
Krist je jednom prigodom glinom pomazao oči jednom slijepom čovjeku i zapovjedio mu: “Idi, umij se u ribnjaku Siloe! … Slijepac ode, umije se i vrati se gledajući.” (Ivan 9,7) Izlječenje se moglo ostvariti samo silom velikog Liječnika, a ipak je Krist upotrijebio jednostavna prirodna sredstva. Dok, s jedne strane, nije dao potporu liječenju kemijskim sredstvima, On je odobrio upotrebu jednostavnih prirodnih sredstava.
Kad smo završili molitvu za ozdravljenje bolesnika, bez obzira na rezultat slučaja, ne gubimo vjeru u Boga. Ako smo pozvani da se sučelimo sa smrću te osobe, prihvatimo gorku čašu, držeći na umu da je Božja ruka prinosi našim ustima. A ako je zdravlje ponovno uspostavljeno, ne trebamo zaboraviti da primatelj milosti ozdravljenja ima obnovljenu obvezu prema Stvoritelju. Kad su desetorica gubavaca bili očišćeni, samo se jedan vratio i potražio Isusa da mu oda slavu i čast. Neka nitko od nas ne bude među onih devet koji nisu mislili, čija srca nisu bila dirnuta Božjom milošću. “Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene.” (Jakov 1,17)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 16)