Ovo poglavlje temelji se na Izlasku 15,23-18; 27
Izraelci su putovali pustinjom tri dana i nisu mogli naći pitke vode. Patili su od žeđi i „narod je mrmljao na Mojsija i govorio: ‘Što ćemo piti?’ A on zazva Jahvu. Jahve mu pokaže neko drvo. Baci on to drvo u vodu i voda postane slatka. Tu im Jahve postavi zakon i pravo i tu ih stavi u kušnju. Zatim reče: ‘Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje.’“ (Izlazak 15,24-26)
Čini se da su Izraelci imali zlo srce nevjerstva. Nisu željeli podnositi tegobe u pustinji. Kada bi se putem sreli s poteškoćama, na to bi gledali kao na nepremostive prepreke. Njihovo bi povjerenje opalo i ispred sebe nisu mogli vidjeti drugo nego smrt. „U pustinji sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija i Arona. ‘Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!’ – rekoše im. ‘Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!’“ (Izlazak 16,2.3)
Zapravo, oni nisu stvarno gladovali. Imali su hranu, ali su strahovali za budućnost. Kao da nisu vidjeli kako je sav izraelski narod opstao na svojem dugom putu kroz pustinju na jednostavnoj hrani koju su imali i u svojoj nevjeri gledali su svoju djecu kako gladuju. Gospodin je smatrao da je za njih potrebno da oskudijevaju u hrani i da se suoče s poteškoćama da bi se njihovo srce okrenulo Njemu koji im je dosad pomagao i da bi Mu vjerovali. On je bio spreman biti im stalna pomoć. Ako bi im zatrebao, mogli su Ga zazvati i On bi im pružio dokaze svoje ljubavi i neprestane brige.
Ali oni nisu bili voljni uzdati se u Gospodina unatoč tomu što su svojim očima gledali stalne dokaze Njegove moći. Da su imali pravu vjeru i čvrsto pouzdanje u Boga, radosno bi govorili o nezgodama i preprekama, pa čak i stvarnoj patnji, i zahvaljivali Gospodinu za predivno izbavljenje iz ropstva. Štoviše, Gospodin im je obećao da, ako budu poslušni Njegovim zapovijedima, neće oboljeti ni od kakve bolesti, jer je rekao: „Ja sam Jahve koji dajem zdravlje.“ (Izlazak 15,26)
Nakon ovog jamstva koje im je Bog dao, zločin je ne vjerovati u to i očekivati da će oni i njihova djeca umrijeti od gladi. Oni su u Egiptu, preopterećeni poslom, strahovito patili. Djecu su im ubijali, a kao odgovor na njihove vapaje Bog ih je milosrdno oslobodio. Obećao im je da će biti njihov Bog, da će ih prihvatiti kao svoj narod i odvesti ih u veliku i dobru zemlju.
Ali oni su bili spremni klonuti kod svake patnje koju su morali podnijeti na putu u tu zemlju. Mnogo su pretrpjeli u službi Egipćanima, a nisu mogli trpjeti u službi Bogu. U kušnjama su bili spremni prepustiti se turobnim sumnjama i utonuti u obeshrabrenje. Gunđali su protiv Božjeg posvećenog sluge Mojsija i opterećivali ga svim mogućim optužbama, a čak su izrekli i zlu želju da su trebali ostati u Egiptu, gdje bi sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do sitosti.
Pouka za naše dane
Nevjerovanje i prigovaranje Izraelaca oslikava Božji narod danas na Zemlji. Mnogi se osvrću na svoje nevjerovanje i neprestano prigovaranje, unatoč tomu što im je Bog toliko toga dao i uvijek iznova davao dokaze svoje ljubavi i brige za njih. Oni misle da se ne bi trebali pokazati nezahvalnicima. No neki koji tako misle gunđaju i prigovaraju za sitnice. Ne poznaju sami sebe. Bog ih često ispituje i kuša im vjeru u malim stvarima, a oni ne opstaju u kušnji ništa više od starog Izraela.
Mnogima su njihove trenutne potrebe ispunjene, a ipak se ne uzdaju u Boga za budućnost. Izražavaju nevjerstvo i utonu u očaj i mrak kad su u pitanju očekivane želje. Neki su stalno zabrinuti da ne bi došli u oskudicu i da njihova djeca ne bi patila. Kada se pojave poteškoće ili kad budu dovedeni u naizgled bezizlazno stanje, kad Bog iskušava njihovu vjeru i ljubav, oni bježe od kušnje i gunđaju na način koji je Bog izabrao da ih pročisti. Njihova ljubav se ne očituje kao čista i savršena, koja podnosi sve.
Vjera naroda nebeskog Boga treba biti jaka, djelatna i strpljiva u iščekivanju onog najvažnijeg čemu se nada. Tada će riječi takvih biti: „Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i sve što je u meni, sveto ime njegovo“ (Psalam 103,1), jer je bio velikodušan prema meni.
Za neke je samoodricanje stvarna patnja. Takvi se prepuštaju iskvarenom apetitu. Nesputavanje nezdravog apetita će mnoge koji se izjašnjavaju kao kršćani odvesti na početak, kao da će posljedica jednostavne prehrane biti stvarna glad. I kao Izraelci, odabrat će ropstvo, bolesna tijela, pa i smrt, radije nego da im bude uskraćen lonac s mesom. Kruh i voda je sve što je obećano ostatku u vrijeme nevolje.
Mana
„Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slana uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: ‘Što je to?’ Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: ‘To je kruh koji vam je Jahve pribavio za hranu. A ovo je zapovijed koju je Jahve izdao: Nakupite koliko kome treba za jelo – jedan gomer po osobi, svatko prema broju članova koji su mu u šatoru.’
Izraelci tako uradiše. Neki nakupe više, neki manje. Kad su izmjerili na gomer, pokaza se da nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bija še nakupio manje: svatko je nakupio koliko mu je trebalo za jelo. ‘Neka nitko ne ostavlja ništa za ujutro!’ – rekne im Mojsije. Ali oni nisu poslušali Mojsija; neki ostave i za sutra. A to im se ucrva i usmrdje. Mojsije se na njih razljuti. Tako su skupljali svako jutro koliko je kome trebalo za jelo. I kad bi sunce ogrijalo, mana bi se rastopila.
Onda šestoga dana nakupiše dvostruku količinu hrane – po dva gomera na svakoga. Kad su starješine zajednice došle da izvijeste Mojsija, on im reče: ‘Ovo je zapovijed Jahvina: Sutra je dan potpunog odmora, subota Jahvi posvećena. Ispecite što želite peći; skuhajte što želite kuhati. Sve što vam preteče ostavite za sutra.’ Ostave to oni za sutra, kako je Mojsije naredio, i niti se usmrdjelo niti su se crvi pojavili. ‘Jedite to danas’, reče im Mojsije, ‘jer je ovaj dan subota u čast Jahve; danas nećete naći mane na polju. Šest je dana skupljajte, a sedmoga, u subotu, neće je biti.’“ (Izlazak 16,14-26)
Gospodin u vezi sa subotom ni danas nema manje zahtjeve od onih koje je ranije postavio pred Izraelovu djecu. Zahtijevao je od njih da peku ono što žele peći i kuhaju što žele kuhati šestoga dana, na dan pripreme za subotnji odmor.
Bog je iskazao svoju veliku brigu i ljubav za svoj narod dajući im kruh s Neba. Čovjek je jeo anđeosku hranu (Psalam 105,40), hranu koju su za ljude pripremili anđeli. Mana je bila trostruko čudo: šestoga dana pala je dvostruka količina, a sedmoga ništa, i očuvala se svježom tijekom subote, dok je drugih dana bila neukusna. Bilo je to zato da se Izraelce dojmi svetost subote.
Nakon što su izobilno bili snabdjeveni hranom, postidjeli su se zbog svog nevjerovanja i gunđanja i obećali su Gospodinu da će Mu ubuduće vjerovati. Ali brzo su zaboravili na svoje obećanje i pali su već na prvom ispitu svoje vjere.
Voda iz stijene
Iz pustinje Sin krenuli su i utaborili se u Refidimu, gdje nije bilo pitke vode za narod. „Zato narod zapodjene prepirku s Mojsijem. Vikali su: ‘Daj nam vode da pijemo!’ A Mojsije im odgovori: ‘Zašto se sa mnom prepirete? Zašto kušate Jahvu?’ Ali je narod žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: ‘Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?’ ‘Što ću s ovim narodom!’ – zazivao je Mojsije Jahvu. ‘Još malo pa će me kamenovati.’
‘Istupi pred narod!’ – rekne Jahve Mojsiju. ‘Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.’ Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Jahvu govoreći: ‘Je li Jahve među nama ili nije? ‘“
Bog je uputio Izraelce da se utabore na mjestu gdje nije bilo vode da bi im pokazao što mogu vidjeti ako budu u nevolji gledali na Njega umjesto da gunđaju kao što su ranije činili. Kad bi se prisjetili onoga što je Bog učinio za njih predivnim oslobađanjem, trebali su Mu vjerovati u svojoj nevolji. Trebali su znati da On neće dopustiti da izginu od žeđi oni kojima je obećao da će ih uzeti za svoj narod. Ali umjesto da ponizno zamole Boga da im zadovolji potrebu, gunđali su protiv Mojsija i tražili od njega vode.
U svojim slavnim djelima koja je činio, Bog im je stalno pokazivao svoju moć da bi shvatili kako sva dobra koja su primili dolaze od Njega, da im On može davati ili oduzimati, već prema svojoj volji. Ponekad su toga bili sasvim svjesni i ponizno se poklonili Gospodinu; ali kad su bili žedni ili gladni, za sve su optužili Mojsija, kao da su Egipat napustili da bi njemu ugodili. Njihovo grubo prigovaranje žalostilo je Mojsija. Pitao je Boga što da čini, jer je narod bio spreman da ga kamenuje. Tada mu je Gospodin naredio da udari stijenu Božjim štapom. Oblak Njegove slave stajao je pred samom stijenom. „U pustinji hrid prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana. Iz stijene izbi potoke te izvede vode k’o velike rijeke.“ (Psalam 78,15.16)
Mojsije je udario stijenu, no to je bio Krist koji je stajao pored njega i učinio da iz grube stijene poteče voda. Narod je kušao Boga kada je bio žedan i govorio: „Ako nas je Bog dovde doveo, zašto nam ne daje vode kao što nam je dao kruha?“ Ovaj „ako“ strahovita je nevjera zbog koje se Mojsije uplašio da će ih Bog kazniti zbog opakog prigovaranja. Bog je kušao vjeru svojega naroda, ali narod tu kušnju nije izdržao. Gunđali su za hranu i vodu, kukali su Mojsiju. I zbog njihovog nevjerstva Bog je dopustio da njihovi neprijatelji zarate s njima da bi svojemu narodu mogao pokazati gdje leži njihova snaga.
Izbavljeni od Amalečana
„Uto dođu Amalečani i zarate s Izraelcima kod Refidima. A Mojsije reče Jošui: ‘Odaberi momčad pa pođi i zapodjeni borbu s Amalečanima. Ja ću sutra stati na vrh brda, sa štapom Božjim u ruci.’ Jošua učini kako mu je Mojsije rekao te zađe u borbu s Amalečanima, a Mojsije, Aron i Hur uzađoše na vrh brda. I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani. Ali Mojsiju ruke napokon klonu. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj i on sjede, dok mu Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanog zalaska.“ (Izlazak 17,8-12)
S Božjim štapom u desnoj ruci, Mojsije je podigao svoje ruke k Nebu i molio pomoć od Boga. Tada je Izrael pobjeđivao i otjerao svoje neprijatelje. Kad je Mojsije spustio ruke, vidjelo se da Izrael gubi sve što je zadobio, a neprijatelj pobjeđuje. Tada je Mojsije ponovno podigao ruke k Nebu, a Izrael je nadjačao neprijatelja i prisilio ga da se povuče.
Ovaj Mojsijev postupak podizanja ruku prema Bogu poučio je Izraelce da, dokle god se budu pouzdali u Boga i držali se za Njegovu moć i Njegovo uzvišeno prijestolje, On će se boriti za njih i pobjeđivati njihove neprijatelje. Ali ako se prestanu pouzdavati u Njegovu moć i oslone se na svoju vlastitu snagu, bit će čak slabiji od svojih neprijatelja koji ne poznaju Boga i njihovi će ih neprijatelji nadjačati. Tada „Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod. Onda Jahve reče Mojsiju: ‘Zapiši ovo u knjigu na sjećanje i utuvi u uši Jošui da ću ja spomen na Amalečane sasvim izbrisati pod nebom!’ Podiže zatim Mojsije žrtvenik i nazva ga: Jahve mi je stijeg! ‘Jer’, reče, ‘Jahvin stijeg u ruku! Jahvin je boj protiv Amale čana od naraštaja do naraštaja!’“ (Izlazak 17,13-16) Da Izraelci nisu gunđali protiv Gospodina, On ne bi dopustio muku zbog neprijatelja koji je s njima zaratio.
Jitrov posjet
Prije nego što je Mojsije napustio Egipat, poslao je svoju ženu i djecu k svom tastu. A kada je Jitro čuo o čudesnom izbavljenju Izraelaca iz Egipta, posjetio je Mojsija u pustinji i doveo mu njegovu ženu i djecu. „Izađe Mojsije u susret svome tastu; duboko mu se nakloni i zagrli ga. Pošto su se upitali za zdravlje, uđu pod šator. Mojsije je onda pripovijedao svome tastu o svemu što je Jahve učinio faraonu i Egipćanima zbog Izraelaca; o svim nezgodama što su ih snašle na putu, ali ih je Jahve od njih izbavio.
Jitro se radovao svemu dobru koje je Jahve učinio Izraelcima i što ih je oslobodio od egipatskih šaka. ‘Neka je hvaljen Jahve koji vas je izbavio od egipatskih šaka i od šaka faraonovih ‘, reče Jitro. ‘Sada znam da je Jahve veći od svih bogova jer je izbavio narod ispod egipatske vlasti kad su s njim okrutno postupali.’ Zatim Jitro, Mojsijev tast, prinese Bogu žrtvu paljenicu i prinos. Uto dođe Aron i sve izraelske starješine da s Mojsijevim tastom blaguju gozbu pred Bogom.“ (Izlazak 18,7-12)
Jitro je ubrzo uvidio da je teret koji Mojsije nosio vrlo težak jer je narod dolazio k njemu sa svojim razmiricama, a on ih je poučavao u vezi s pravilima i Božjim zakonom. Stoga je rekao Mojsiju: „‘Poslušaj me. Svjetovat ću te, i Bog će biti s tobom! Ti zastupaj narod pred Bogom; podastiri Bogu njihove razmirice. Poučavaj ih o zakonima i odredbama; svraćaj ih na put kojim moraju ići, upućuj ih na djela koja moraju vršiti. Onda proberi između svega puka ljude sposobne, bogobojazne i pouzdane, koji mrze mito, te ih postavi za glavare puku: tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike. Neka sude narodu u svako doba. Sve veće slučajeve neka preda te iznose, a u manjima neka sami rasuđuju. Olakšaj sebi breme: neka ga oni s tobom nose. Ako tako uradiš – i Bog ti to odobri – moći ćeš izdržati, a sav ovaj narod odlazit će kući u miru.’
Mojsije posluša savjet svoga tasta i učini sve kako ga svjetova. Probere Mojsije sposobnih ljudi od svih Izraelaca pa ih postavi za glavare narodu: tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike. Oni su sudili narodu u svako doba. Teže slučajeve iznosili bi Mojsiju, a sve manje rješavali sami. Zatim Mojsije otpusti svoga tasta i on ode u svoju zemlju.“ (Izlazak 18,19-27)
Mojsije se nije smatrao poniženim što ga je njegov tast poučio. Bog ga je vrlo uzdigao i njegovom rukom činio čuda. Ipak, Mojsije nije pomislio da zato što ga je Bog izabrao da poučava druge i što je njegovom rukom učinio predivna čuda on ne bi trebao biti poučen. On je rado slušao savjete svojega tasta i prihvatio je njegov plan ustrojstva kao mudar.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 17)