17. Preteče jutra

Jedna od najsvečanijih i najslavnijih istina u Bibliji je istina o drugom dolasku Spasitelja kojim će se dovršiti veliko djelo otkupljenja. U obećanju dolaska Onoga koji je „uskrsnuće i život“ Božjem je narodu, koji tako dugo mora putovati „dolinom smrti“, dana dragocjena i radosna nada da će se prognani vratiti u svoj dom. Učenje o drugom dolasku je osnovni nauk Svetoga pisma. Od dana kada je prvi par žalosna srca napustio Eden, djeca vjere čekala su dolazak Obećanoga koji će skršiti moć

neprijatelja i opet ih vratiti u izgubljeni raj. Sveti ljudi iz starine očekivali su dolazak Mesije u slavi kao ostvarenje svoje nade. Henoku, sedmom potomku od onih koji su prebivali u Edenu, koji je tri stoljeća na Zemlji hodio s Bogom, bilo je dopušteno da izdaleka vidi dolazak Spasitelja. „Pazite!“ objavio je. „Dolazi Gospodin sa svojim svetim Deset tisućama da sudi svima.“ (Juda 14.15) Patrijarh Job u noći svojih muka uskliknuo je s nepokolebljivim pouzdanjem: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati… Iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ću ja kao svojega gledati, i mojim očima neće biti stranac.“ (Job 19,25-27)

Kristov dolazak, kojim će biti uspostavljeno kraljevstvo pravde, nadahnuo je svete pisce najuzvišenijim i najoduševljenijim riječima. Biblijski pjesnici i proroci pisali su o njemu riječima što plamte nebeskim žarom. Psalmist je pjevao o sili i veličanstvu izraelskog Kralja. „Sa Siona predivnog Bog zablista: Bog naš dolazi i ne šuti… On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu.“ (Psalam 50,2-4) „Raduj se, nebo, i kliči, zemljo… pred Jahvom, jer dolazi suditi zemlji. Sudit će svijetu u pravdi i narodima u istini svojoj.“ (Psalam 96,11-13)

Prorok Izaija kliče: „Probudite se i kličite, stanovnici iz praha! Jer je rosa tvoja – rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati. … I uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče. I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.“ (Izaija 26,19; 25,8.9)

I Habakuk, zanesen svetom vizijom, gledao je Njegov dolazak: „Bog stiže iz Temana, a Svetac s planine Parana! Veličanstvo njegovo zastire nebesa, zemlja mu je puna slave. Sjaj mu je ko svjetlost… On stane, i zemlja se trese, on pogleda, i dršću narodi. Tad se raspadoše vječne planine, bregovi stari propadoše, njegove su staze od vječnosti… Jahve… jezdiš [li] na svojim konjima, na pobjedničkim bojnim kolima? … Planine dršću kad te vide… bezdan diže svoj glas. Sunce uvis diže ruke, mjesec u obitavalištu svojem postaje, pred bljeskom tvojih strijela, pred blistavim sjajem koplja tvoga… Iziđe da spasiš narod svoj, da spasiš svog pomazanika…“ (Habakuk 3,3.4.6.8.10.11.13)

Uoči rastanka s učenicima, Spasitelj ih je u njihovoj tuzi tješio obećanjem da će ponovno doći: „Neka se ne uznemiruje vaše srce… U kući Oca moga ima mnogo stanova… Idem da vam pripravim mjesto. Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi.“ (Ivan 14,1-3) „Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi.“ (Matej 25,31.32)

Anđeli koji su nakon Kristova uzašašća ostali uz učenike na Maslinskoj gori, ponovili su im obećanje o Njegovom povratku: „Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.“ (Djela 1,11) Apostol Pavao je, govoreći Duhom nadahnuća, posvjedočio: „Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba.“ (1. Solunjanima 4,16) Prorok s Patmosa kaže: „Evo dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko.“ (Otkrivenje 1,7)

Oko Njegova dolaska roji se sve ono što je dio „sveopće obnove koju je Bog nagovijestio odavno preko svojih svetih proroka“. (Djela 3,21) Tada će biti skršena duga vladavina zla, „kraljevstva ovoga svijeta“ postat će kraljevstvo našega Gospodina i Njegova Pomazanika, „i on će vladati u vijeke vjekova“. (Otkrivenje 11,15) „Otkrit će se tada slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti. … Učinit će Gospod da iznikne pravda i hvala pred svim narodima. … U onaj dan Jahve nad vojskama postat će kruna slave i sjajan vijenac Ostatku svoga naroda.“ (Izaija 40,5; 61,11; 28,5)

Tada će tako dugo očekivano Mesijino kraljevstvo mira biti uspostavljeno pod cijelim nebom. „Jest, Jahvi se sažalio Sion, sažalile su mu se njegove razvaline. Pustaru će njegovu učiniti poput Edena, a stepu poput vrta Jahvina. … Dana joj je slava Libanona, divote Karmela i Šarona. … Neće te više zvati Ostavljenom, ni zemlju tvoju Opustošenom, nego ću te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata. … Kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.“ (Izaija 51,3; 35,2; 62,4.5)

Gospodnji dolazak bio je u svim vjekovima nada Njegovih vjernih sljedbenika. Obećanje što ga je Spasitelj dao na rastanku na Maslinskoj gori da će ponovno doći osvjetljavalo je učenicima budućnost, punilo njihova srca radošću i nadom koju žalost nije mogla ugušiti niti nevolje pomračiti. Usred stradanja i progonstva pojava „sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista“ bila je „blažena nada“. Kad su kršćani u Solunu oplakivali smrt svojih dragih koji su se nadali da će živjeti do Gospodnjeg dolaska, njihov učitelj Pavao uputio ih je na ukrsnuće koje će pratiti Spasiteljev dolazak. Tada će uskrsnuti umrli u Kristu i skupa sa živima biti odneseni u susret Gospodinu. Tako, rekao je, „tješite jedan drugoga tim riječima“. (1. Solunjanima 4,16-18)

Na stjenovitom Patmosu omiljeni učenik čuje obećanje: „Da, dolazim uskoro!“ i njegov čeznutljivi odgovor izražava molitvu Crkve na svim njezinim putovanjima: „Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otkrivenje 22,20)

Iz tamnica, s lomača i gubilišta na kojima su sveti i mučenici svjedočili za istinu dolaze iz svih stoljeća uzvici njihove vjere i nade. Uvjereni „u Njegovo osobno uskrsnuće, a prema tome i u svoje vlastito prigodom Njegova dolaska“, jedan od ovih kršćana kaže da su „oni prezirali smrt i uzdigli se iznad nje“.¹ Bili su voljni sići u grob, da bi mogli „ustati slobodni“.² Očekivali su „da će Gospodin doći u slavi svog Oca“, „donoseći pravednima kraljevstvo“. Valdenzi su njegovali istu vjeru.³ Wycliffe je očekivao pojavu Otkupitelja kao nadu Crkve.⁴ Luther je izjavio: „Uvjeren sam da neće proći ni tri stoljeća do Sudnjega dana. Bog neće, ne može, više trpjeti ovaj pokvareni svijet. … Približava se veliki dan u koji će propasti kraljevstvo zloće.“⁵

„Ovaj ostarjeli svijet nije daleko od kraja“, rekao je Melanchthon. Calvin je molio kršćane „da ne oklijevaju, gorljivo želeći dolazak dana Kristovog dolaska kao najsretnijeg od svih događaja“ i objavio da „će cijela obitelj vjernih biti upravljena na taj dan“. „Trebamo biti željni Krista, moramo tražiti, razmišljati“, kaže, „do zore onog velikog dana kad će naš Gospodin pokazati svu slavu svog kraljevstva.“⁵

„Zar se naš Gospodin Isus nije uznio na Nebo u našem tijelu“ pitao je škotski reformator Knox, „i zar se On neće vratiti? Mi znamo da će se On vratiti i to vrlo brzo.“ Ridley i Latimer, koji su položili svoje živote za istinu, očekivali su u vjeri Gospodnji dolazak. Ridley je pisao: „Svijet bez sumnje – u to vjerujem i stoga to i kažem – ide kraju. Kliknimo iz cijelog srca, zajedno s Ivanom, Božjim slugom: ‘Dođi, Gospodine Isuse!‘“⁷

„Razmišljanje o Gospodnjem dolasku“, rekao je Baxter, „najslađa je i najveća radost.“⁸ „Djelo je vjere i odlika Njegovih svetih da vole Njegov dolazak i očekuju blaženu nadu. … Ako će smrt biti uništena u času uskrsnuća kao posljednji neprijatelj, moramo naučiti da vjernici trebaju ozbiljno čeznuti za drugim Kristovim dolaskom i moliti za njega kada će se ostvariti ova posvema šnja i konačna pobjeda.“⁹ „To je dan za kojim svi vjerni trebaju čeznuti, kojemu se trebaju nadati i kojega trebaju očekivati kao ostvarenje cjelokupnog djela svog spasenja i ispunjenje svih želja i težnji svoje duše. … Ubrzaj, o Gospodine, ovaj blagoslovljeni dan!“¹⁰ Takva je bila nada apostolske Crkve, „Crkve u pustinji“ i reformatora.

Proroštvo ne samo što proriče način i cilj Kristova dolaska, već iznosi i znakove po kojima ljudi mogu znati kada se približio. Isus je rekao: „Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. „ (Luka 21,25) „Sunce će pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i sazviježđa se nebeska uzdrmati. Tada će vidjeti Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.“ (Marko 13,24-26) Pisac Otkrivenja opisuje prve znakove koji prethode drugom dolasku: „Nastade velik potres zemlje, sunce postade crno kao tkanina od kostrijeti, a cijeli mjesec postade kao krv.“ (Otkrivenje 6,12)

Ovi su se znakovi pokazali prije početka devetnaestog stoljeća. Kao ispunjenje ovog proročanstva, 1755. godine dogodio se najstrašniji potres koji je ikada zabilježen. Premda više poznat kao lisabonski potres, on se osjetio u većem dijelu Europe, Afrike i Amerike. Osjetio se na Grenlandu, u Zapadnoj Indiji, na otoku Madeiri, u Norveškoj i Švedskoj, Velikoj Britaniji i Irskoj. Obuhvatio je površinu ne manju od deset milijuna kvadratnih kilometara. U Africi je potres bio gotovo iste jačine kao i u Europi. Veliki dio Alžira bio je razoren, a nedaleko od Maroka nestao je gradić koji je brojao osam ili deset tisuća stanovnika. Golemi val preplavio je obalu Španjolske i Afrike, plaveći gradove i uzrokujući veliku pustoš.

Potres se s iznimnom snagom osjetio u Španjolskoj i Portugalu. Kažu da je u Cadizu udarni val dosegnuo visinu veću od osamnaest metara. „Neke od najviših planina u Portugalu bile su žestoko potresene takoreći iz temelja, a neki su se vrhovi otvorili i tako neobično rascijepljeni sručili lavinu golemih stijena u doline. Kažu da je iz tih planina izbijao plamen.“¹¹

U Lisabonu „se najprije čula podzemna tutnjava, a odmah nakon toga jak udar srušio je veći dio grada. U samo šest minuta poginulo je šezdeset tisuća ljudi. More se povuklo, ostavljajući za sobom suhu obalu, da bi se zatim vratilo kao petnaest i više metara visoki val. … Pored drugih neobičnih događaja koji su se tijekom katastrofe dogodili u Lisabonu, spominje se potonu će novosazidane, silno skupe obale od mramora. Tu se okupilo veliko mnoštvo računajući da je sigurno, budući da se to mjesto nalazilo izvan dosega padanja ruševina; ali je podzidana obala iznenada potonula sa svim ljudima a nijedno tijelo nije isplivalo na površinu.“¹²

„Udaru [potresa] slijedilo je rušenje svih crkava i samostana, gotovo svih javnih zgrada i više od četvrtine kuća. Oko dva sata nakon udara u raznim dijelovima grada izbio je požar koji je gotovo tri dana bjesnio takvom žestinom da je grad potpuno opustošen. Potres se zbio na blagdan kada su crkve i samostani bili puni naroda i vrlo se malo ljudi spasilo.“¹³„Užas naroda nije bilo moguće opisati. Nitko nije plakao; jednostavno nije bilo suza. Trčali su amo-tamo, izbezumljeni od straha i užasa, udarajući se u lice i grudi, i vikali: Misericordia! Došao je kraj svijeta! Majke su zaboravile na svoju djecu i načičkane raspelima trčale ulicama. Na nesreću, mnogi su potražili sklonište u crkvama, ali sakrament je bio uzalud izložen; uzalud su jadnici grlili oltare; kipovi, svećenici i narod pokopani su zajedno pod ruševinama.“ Računa se da je tog kobnog dana poginulo oko devedeset tisuća ljudi.

Dvadeset i pet godina kasnije pojavio se sljedeći znak spomenut u proročanstvu – pomrčina Sunca i Mjeseca. Ovaj je znak bio posebno uočljiv zato što je vrijeme njegova ispunjenja bilo jasno određeno. U razgovoru sa svojim učenicima na Maslinskoj gori, nakon što je opisao dugo razdoblje nevolja za Crkvu – tisuću dvjesto i šezdeset godina papinskog progonstva, za koje je rekao da će se skratiti – Spasitelj je spomenuo neke događaje koji će prethoditi Njegovom dolasku i odredio vrijeme kada će se prvi od njih pojaviti: „U ono vrijeme, poslije te nevolje, sunce će pomrčati, mjesec neće sjati.“ (Marko 13,24)

Tisuću dvjesta i šezdeset dana, odnosno godina, završilo je 1798. godine. Četvrt stoljeća ranije progonstvo je gotovo posve prestalo. Nakon njega, prema Kristovim riječima, trebalo je sunce pomrčati. Ovo se proročanstvo ispunilo 19. svibnja 1780. godine. „Gotovo, ako ne i posve usamljen među pojavama ove vrste, … stoji tajanstveni i do danas nerazjašnjeni mračni dan, 19. svibnja 1780. godine – neobjašnjivo pomračenje cijelog vidljivog neba i atmosfere u Novoj Engleskoj.“¹⁴

Jedan od očevidaca u državi Massachussets opisuje ovaj događaj ovako: „Sunce je ujutro izašlo u punom sjaju, ali je uskoro počelo tamniti. Pojavili su se niski oblaci i iz njih, mračnih i  prijetećih, ubrzo su bljesnule munje, začula se grmljavina i palo je nešto kiše. Oko devet sati oblaci su se razišli i poprimili bakrenu boju, a zemlja, stijene, drveće, zgrade, voda i ljudi činili su se drukčijima u tom čudnovatom, nezemaljskom osvjetljenju.

Nekoliko minuta kasnije cijelim se nebom proširio teški crni oblak, osim uskom crtom na obzorju, pa je nastao mrak kakav je obično ljeti oko devet sati uvečer…

Strah, zebnja i užas postupno su obuzeli ljude. Žene su stajale na vratima promatrajući mračnu okolicu; ljudi su se vraćali s radova u polju; stolar je odložio alat, kovač napustio kovačnicu, a trgovac svoju tezgu. Nastava u školama je prekinuta, a djeca su dršćući bježala kućama. Putnici su se zaustavljali kod najbliže seljačke kuće. ‘Što će se dogoditi?’ To pitanje lebdjelo je na svim usnama i u svim srcima. Činilo se kao da će izbiti oluja ili kao da je došao kraj svemu.

Upaljene su svijeće, a vatra na ognjištima svijetlila je kao za jesenje noći kad nema Mjeseca… Kokoši su se vratile na svoja legla, goveda su se okupila na vratima pašnjaka i mukala, žabe su kreketale, ptice su otpjevale svoju večernju pjesmu, a slijepi miševi lepršali uokolo. Ali su ljudi znali da još nije nastupila noć…

Dr. Natanael Whittaker, pastor crkve u Salemu, održao je u crkvi bogoslužje i iznio propovijed u kojoj je tvrdio da je tama nadnaravnog podrijetla. Na mnogim su se mjestima okupili vjernici. Biblijski tekstovi za ove improvizirane propovijedi kao da su neizbježno potvrđivali da je tama bila usklađena s biblijskim proročanstvom… Tama je bila najgušća nešto poslije jedanaest sati.“¹⁵ „U većini mjesta mrak je bio tako gust tijekom dana da ljudi nisu mogli vidjeti kazaljke na satu, nisu mogli ručati, niti obavljati domaće poslove bez svjetlosti svijeća…

Mrak je obuhvatio neobično veliko prostranstvo. Na istoku je dopirao do Falmoutha, na zapadu dosezao do najudaljenijeg dijela Connecticuta i do Albanyja, na jugu se spuštao duž morske obale, dok se na sjever pružao sve dokle sežu američka naselja.“¹⁶

Nakon gustog mraka tog dana, sat ili dva prije večeri, na djelomično vedrom nebu pojavilo se sunce, premda još uvijek zamračeno teškom, gustom maglom. „Nakon zalaska sunca oblaci su ponovno pokrili nebo i vrlo brzo je nastupio mrak. …

Tama te noći bila je isto tako neobična i zastrašujuća kao ona preko dana; i bez obzira na to što je bio pun Mjesec, nijedan se predmet nije mogao razabrati bez umjetnog svjetla koje se, promatrano iz susjednih kuća ili malo udaljenih mjesta, naziralo kao kroz neku vrstu egipatske tame neprobojne za svjetlo.„¹⁷ O tom prizoru jedan očevidac kaže: „Nisam se u tim trenucima mogao osloboditi pomisli da mrak ne bi mogao biti gušći niti da je svako nebesko tijelo koje svijetli bilo obavijeno neprobojnom tamom ili jednostavno prestalo postojati.“¹⁸ Premda je u devet sati uvečer izišao pun Mjesec, „to nije nimalo pomoglo rastjerati grobni mrak“. Poslije ponoći nestalo je mraka, i kad se Mjesec pokazao, sličio je na krv.

Devetnaesti svibnja 1780. godine poznat je u povijesti kao mračni dan. Od Mojsijeva vremena nije zabilježeno razdoblje tako gustog mraka, na takvom prostranstvu i tolikog trajanja. Opis ovog događaja, kako nam ga prikazuju očevici, samo je odjek Gospodnjih riječi što ih je zapisao prorok Joel dvije tisuće i pet stotina godina prije njihova ispunjenja: „Sunce će se prometnut u tminu, a mjesec u krv, prije nego svane Jahvin dan, velik i strašan.“ (Joel 3,4)

Krist je naložio svom narodu da pazi na znakove Njegova dolaska i da se raduje kad bude primijetio znamenja dolaska svojega Kralja. „Kad počne ovo bivati,“ rekao je, „uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.“ Obratio je pozornost svojih sljedbenika na stabla u proljeće i rekao: „Kad ih vidite da već pupe, znate sami da je blizu ljeto. Tako i vi, kad vidite da to biva, znajte da je blizu kraljevstvo Božje.“ (Luka 21,28.30.31)

Ali kad je duh poniznosti i pobožnosti u Crkvi ustupio mjesto oholosti i formalizmu, ljubav prema Kristu i vjera u Njegov dolazak su ohladnjeli. Zaokupljeni svjetovnošću i traženjem zadovoljstava, oni koji su se smatrali Božjim narodom postali su slijepi za Spasiteljeve upute vezane uz znakove Njegova dolaska. Zanemarili su nauk o drugom dolasku; biblijski tekstovi o njemu zamračeni su pogrešnim tumačenjima, dok u velikoj mjeri nisu bili zanemareni i zaboravljeni. Posebno je to bio slučaj s crkvama u Americi. Sloboda i udobnost što su je uživali svi društveni slojevi, silna želja za bogatstvom i raskoši koja je izazvala nezajažljivu težnju za novcem, neumorna trka za popularnošću i moći koja se svima činila nadomak ruke, naveli su ljude da svoje zanimanje i nade usmjere na ovozemaljsko, a da za daleku budućnost odlože svečani dan kad će svemu sadašnjem doći kraj.

Kad je Spasitelj svoje sljedbenike uputio na znakove svog povratka, prorekao je stanje otpada koje će vladati neposredno pred Njegov drugi dolazak. Ljudi će, kao u Noino vrijeme, zaokupljeni svjetovnim poslovima i traženjem zadovoljstava – kupovati, prodavati, saditi, graditi, ženiti se i udavati – zaboravljajući Boga i budući život. Za one koji će živjeti u to vrijeme Kristova opomena glasi: „Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan. … Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.“ (Luka 21,34.36)

Stanje Crkve u to vrijeme opisano je Spasiteljevim riječima u Otkrivenju: „Kažu da si živ, a mrtav si.“ (Otkrivenje 3,1) A onima koji odbiju ustati iz stanja bezbrižne sigurnosti upućena je svečana opomena: „Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi.“ (Otkrivenje 3,3)

Trebalo je ljude upozoriti na opasnost koja im prijeti, da se trgnu i počnu pripremati za svečane događaje povezane sa svršetkom vremena milosti. Božji prorok izjavljuje: „Da, velik je Jahvin dan i vrlo strašan. Tko će ga podnijeti?“ Tko će opstati kad se pojavi Onaj za koga stoji: „Prečiste su tvoje oči da bi zloću gledale“ i koji ne može „motriti tlačenja“? (Joel 2,11; Habakuk 1,13) Onima koji viču: „Poznajemo te, Bože Izraelov,“ ali su prestupili Njegov Savez i slijede druge bogove, koji skrivaju bezakonje u svom srcu i ljube put nepravde – takvima će dan Gospodnji „biti tama, a ne svjetlost; mrklina, a ne sunčan sjaj“. (Hošea 8,2.1; Psalam 16,4; Amos 5,20) „I u to vrijeme“, veli Gospodin, „pretražit ću Jeruzalem sa zubljama i pohodit ću kaznom ljude koji miruju na svojoj droždini i u svom srcu govore: ‘Jahve ne može učiniti ni dobro ni zlo.’“ (Sefanija 1,12) „Kaznit ću svijet za zloću, bezbožnike za bezakonje, dokrajčit ću ponos oholih, poniziti nadutost silnika.“ (Izaija 13,11) „Ni njihovo srebro ni njihovo zlato neće ih spasiti. … Blago njihovo bit će prepušteno pljački, njihove kuće opustošenju.“ (Sefanija 1,18.13)

Gledajući unaprijed to strašno vrijeme, prorok Jeremija je uskliknuo: „Srce mi se razdire… Ne mogu šutjeti, jer čujem glas roga, poklike bojne. Javljaju slom za slomom.“ (Jeremija 4,19.20) „Dan gnjeva, onaj dan! Dan tjeskobe i nevolje! Dan užasa i pustošenja! Dan pomrčine i naoblake! Dan tmine i magluština! Dan trubljavine i bojne vike.“ (Sefanija 1,15.16) „Dolazi nesmiljeni Jahvin dan… da u pustoš zemlju prometne, da istrijebi iz nje grešnike.“ (Izaija 13,9)

S obzirom na veliki dan, Božja riječ najsvečanijim i najdojmljivijim riječima poziva Njegov narod da se probudi iz duhovnog mrtvila i u kajanju i poniznosti potraži Njegovo lice: „Trubite u trubu na Sionu! Dižite uzbunu na svetoj mi gori! Neka svi stanovnici zemlje dršću, jer dolazi Jahvin dan. Da, on je blizu. … Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite sabor. Saberite starce, sakupite djecu. … Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Jahvine. … Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, i plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju i bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.“ (Joel 2,1; 2,15-17.12.13)

Da bi se pripravio narod koji će se održati u Božji dan, trebalo je izvršiti veliku reformu. Bog je vidio da mnogi koji se nazivaju Njegovim narodom ne grade za vječnost, pa im je u svojoj milosti poslao vijest opomene da bi ih probudio iz njihovog mrtvila i poveo u pripremu za Gospodnji dolazak.

Ovo upozorenje nalazimo u Otkrivenju 14. poglavlju. Tu je prikazano kako nebeska bića objavljuju trostruku vijest, kojoj odmah zatim slijedi dolazak Sina Čovječjeg, „žetva na zemlji „. Prvo od ovih upozorenja objavljuje dolazak suda. Prorok promatra anđela gdje „leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: ‘Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!’“ (Otkrivenje 14,6.7)

Ova je vijest proglašena dijelom „neprolazne radosne vijesti „. Propovijedanje Evanđelja nije povjereno anđelima, već ljudima. Svetim anđelima je povjereno da upravljaju ovim djelom; oni rukovode velikim pokretima na spasenje ljudima, ali s.mo navješćivanje Evanđelja vrše Kristove sluge na Zemlji. Ovo upozorenje svijetu trebali su objaviti vjerni ljudi, poslušni poticajima Božjeg Duha i učenju Njegove Riječi. Ovi su ljudi držali „sigurnim sve proroštvo“ koje „svijetli u tamnome mjestu, dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima“. (2. Petrova 1,19) Oni su tražili spoznaju o Bogu više nego srebro i smatrali je većim dobitkom „i od zlata“. (Izreke 3,14) A Gospodin im je otkrio veličine svog kraljevstva. „Prisan je Jahve s onima koji ga se boje i Savez svoj objavljuje njima.“ (Psalam 25,14)

Učeni teolozi nisu razumjeli ovu istinu, niti su se uključili u njezino objavljivanje. Da su bili vjerni stražari, koji marljivo i s molitvom proučavaju Sveta pisma, oni bi znali koje je vrijeme noći; proročanstva bi im otkrila događaje koji su se trebali zbiti. Ali oni to nisu učinili, pa je poruka povjerena poniznijim ljudima. Isus je rekao: „Hodite dok imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama.“ (Ivan 12,35) Oni koji se odvrate od svjetla što ga je Bog dao, ili ga zanemare tražiti dok im je pri ruci, bit će ostavljeni u tami. Spasitelj je objavio: „Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.“ (Ivan 8,12) Tko god iskreno traži i vrši Božju volju, ozbiljno pazeći na svjetlo koje mu je već dano, primit će još veće svjetlo; toj će duši biti poslana neka zvijezda nebeskog sjaja da je uputi u svaku istinu.

U vrijeme prvog Kristovog dolaska svećenici i književnici svetog grada, kojima su bila povjerena Božja proročanstva, mogli su prepoznati znakove vremena i objaviti dolazak Obećanoga. Prorok Mihej je označio mjesto Njegova rođenja, a Daniel je odredio točno vrijeme Njegova dolaska. (Mihej 5,2; Daniel 9,25) Bog je ova proročanstva povjerio židovskim vođama i oni nisu imali izgovora što nisu znali niti objavili narodu da je Mesijin dolazak pred vratima. Njihovo neznanje bilo je posljedica grešnog nemara. Židovi su dizali spomenike ubijenim Božjim prorocima,  a svojim poštivanjem velikana ovoga svijeta odavali su počast slugama Sotone. Zaokupljeni častohlepnim borbama za položaj i vlast među ljudima, izgubili su iz vida božansku čast koju im je nudio nebeski Kralj.

S dubokim su i velikim zanimanjem izraelske starješine trebale proučavati mjesto, vrijeme i okolnosti najvećeg događaja u povijesti svijeta – dolazak Božjeg Sina da bi ostvario čovjekovo spasenje. Sav je narod trebao bdjeti i čekati kako bi među prvima poželio dobrodošlicu Otkupitelju svijeta. Nažalost, u Betlehemu dvoje umornih putnika s nazaretskih brežuljaka prolaze cijelom dužinom uske ulice sve do istočnog kraja grada i uzalud traže mjesto na kojem bi se te noći odmorili i prenoćili. Nijedna vrata se ne otvaraju da ih prime. Na kraju nalaze zaklon u bijednoj potleušici namijenjenoj stoci i tu se rodio Spasitelj svijeta.

Nebeski su anđeli vidjeli slavu koju je Božji Sin dijelio s Ocem prije postanka svijeta, pa su sa živim zanimanjem očekivali Njegov dolazak na Zemlju smatrajući ga najradosnijim događajem za sve ljude. Anđelima je naređeno da objave radosnu vijest onima koji su je bili spremni prihvatiti i koji će je radosno navijestiti žiteljima Zemlje. Krist se toliko ponizio da je na sebe uzeo ljudsku narav; trebao je ponijeti neizmjerni teret stradanja i svoju dušu položiti kao žrtvu za grijeh, ali anđeli su željeli da se poniženi Sin Svevišnjega pojavi pred ljudima s dostojanstvom i slavom koja odgovara Njegovom položaju. Hoće li se velikani Zemlje okupiti u izraelskoj prijestolnici da pozdrave Njegov dolazak? Hoće li ga legije anđela predstaviti skupu koji ga čeka?

Jedan anđeo silazi na Zemlju kako bi vidio tko je gotov da dočeka Isusa. Ali ne primjećuje nijedan znak očekivanja; ne čuje glasa proslavljanja i pobjede što se približio Mesijin dolazak.

Anđeo lebdi neko vrijeme nad izabranim gradom i Hramom u kome se vjekovima očitovala Božja prisutnost, ali i tu vlada ista ravnodušnost. Svećenici, u svojoj raskoši i gordosti, prinose u Hramu oskvrnjene žrtve. Farizeji se glasno obraćaju narodu ili se hvalisavo mole na raskrižjima ulica. U kraljevskim palačama, na skupovima filozofa, u rabinskim školama, svi podjednako nemaju pojma o čudesnom događaju koji je Nebo ispunio radošću i hvalom – da će se na Zemlji uskoro pojaviti Otkupitelj čovječanstva.

Nigdje nema znaka očekivanju Krista ni pripremi za Kneza života. Iznenađen, nebeski se glasnik upravo sprema vratiti na Nebo sa sramnim izvještajem, kad primjećuje skupinu pastira koji noću bdiju pored svoga stada i koji, dok promatraju zvjezdano nebo, razgovaraju o proročanstvima o Mesiji koji će doći na Zemlju i čeznu za dolaskom Otkupitelja svijeta. To je skupina koja je spremna primiti nebesku objavu. I iznenada se javlja Gospodnji anđeo, navješćujući radosnu vijest. Cijela ravnica preplavljena je nebeskom slavom, pojavljuje se bezbroj anđela i kao da je radost bila prevelika da bi je s Neba donio samo jedan glasnik, mnoštvo glasova prolama se u hvalospjevu koji će jednog dana zapjevati spašeni iz svih naroda: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!“ (Luka 2,14)

Oh kakva je pouka ova predivna pripovijest o Betlehemu! Kako ona ukorava naše nevjerstvo, našu gordost i samodovoljnost! Kako nas opominje da se čuvamo da zbog svoje zločinačke ravnodušnosti ne bismo propustili zamijetiti znakove vremena i zbog toga ne prepoznamo dan svoga pohođenja!

Anđeli nisu našli čekaoce Mesijina dolaska samo na judejskim brežuljcima, među skromnim pastirima. I u neznabožačkoj zemlji bilo je onih koji su Ga očekivali. Bili su to mudri, bogati i plemeniti ljudi, filozofi s Istoka. Budući da su proučavali prirodu, magi su vidjeli Boga u Njegovim djelima. Iz hebrejskih spisa saznali su da će Zvijezda izići od Jakova, pa su nestrpljivo očekivali Njegov dolazak; Onoga koji će biti ne samo „utjeha Izraelova“ već i „svjetlo da rasvijetli pogane“ i „spasenje do kraja zemlje“. (Luka 2,25.32; Djela 13,47) Oni su tražili svjetlo i svjetlo s Božjeg prijestolja rasvijetlilo je put pred njihovim nogama. Dok su jeruzalemski svećenici i rabini, povlašteni čuvari i tumači istine, bili obavijeni tamom, Nebo je poslalo zvijezdu da vodi ove neznabožačke strance do mjesta rođenja novorođenog Kralja.

„Onima koji ga iščekuju“ Krist će se „drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, … da im dadne potpuno spasenje“. (Hebrejima 9,28) Kao navješćivanje Spasiteljeva rođenja, tako i vijest o Kristovom drugom dolasku nije povjerena vjerskim vođama naroda. Oni su propustili sačuvati svoju vezu s Bogom i odbacili svjetlost s Neba; stoga se nisu ubrajali među one koje opisuje apostol Pavao: „Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopova. Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami.“ (1. Solunjanima 5,4.5)

Čuvari na zidinama Siona trebali su prvi prihvatiti vijest o dolasku Spasitelja i biti prvi koji će podići glasove u objavljivanju Njegove blizine, prvi koji će upozoriti ljude da se priprave za Njegov dolazak. Ali oni su se opustili, sanjajući o miru i sigurnosti, dok je narod spavao u svojim grijesima. Isus je vidio svoju Crkvu kao nerodnu smokvu, pokrivenu obilnim lišćem, ali bez dragocjenog ploda. Bilo je hvalisavog držanja vjerskih formi, ali je nedostajalo duha istinske poniznosti, pokajanja i vjere, koji jedini može pružiti službu prihvatljivu za Boga. Namjesto plodova Božjeg Duha pokazali su gordost, formalizam, taštinu, sebičnost i tlačenje. Crkva koja je klizila u otpad zatvorila je oči pred znakovima vremena. Bog je nije napustio niti je prekršio svoju vjernost, ali je ona odstupila od Njega i odvojila se od Njegove ljubavi. Budući da je odbila udovoljiti uvjetima, Njegova se obećanja nisu mogla ispuniti.

Takve su sigurne posljedice nemara da cijenimo i povećamo svjetlo i prednosti koje Bog udjeljuje. Ako Crkva ne slijedi put koji je On otvorio svojom providnosti, prihvaćajući svaku zraku svjetlosti i vršeći svaku dužnost koja joj može biti otkrivena, religija će se neizbježno svesti na držanje formi, a duh životvorne pobožnosti će nestati. Ovo se više puta obistinilo u povijesti Crkve. Bog zahtijeva od svog naroda djela vjere i poslušnosti koja odgovaraju udijeljenim blagoslovima i prednostima.

Poslušnost zahtijeva žrtve i uključuje križ, i stoga mnogi tobožnji Kristovi sljedbenici odbijaju primiti svjetlo s Neba te, kao nekada Židovi, ne znaju vrijeme svog pohođenja. (Luka 19,44) Gospodin ih je zaobišao zbog njihove gordosti i nevjerstva i otkrio svoju istinu onima koji su, kao betlehemski pastiri i magi s Istoka, uvažavali svu primljenu svjetlost.