U doba patrijarh. Jordanska dolina je bila „kao kakav vrt Jahvin“, jer je „dobro posvuda natapana“. Upravo je u toj lijepoj dolini Lot odlučio podići svoj dom, pa je „razapeo svoje šatore do Sodome“ (Postanak 13,10.12). U vrijeme kad su gradovi u ravnici bili uništeni, područje oko njih se pretvorilo u pustoš, i otada je to bio dio Judejske pustinje.
Jedan dio prekrasne doline se održao, sa svojim životodavnim izvorima i tokovima, da bi veselio srce čovjeku. U toj dolini, prekrivenoj bogatim žitnim poljima i šumama datuljinih palmi i drugog voća, taborovale su Izraelove čete poslije prelaska preko Jordana, i u njoj su prvi put uživale u rodovima Obećane zemlje. Pred njima su se uzdizale zidine Jerihona, poganske tvrđave, sjedišta kulta Aštarte, najiskvarenijeg i najsramotnijeg oblika kanaanskog idolopoklonstva. Uskoro su njegove zidine bile oborene, a njegovi stanovnici pobijeni. U vrijeme njegova pada bila je dana svečana izjava, u nazočnosti cijeloga Izraela: „Proklet bio pred licem Jahve čovjek koji pokuša da ponovno gradi Jerihon: gradio mu temelje na svom prvencu, podizao mu vrata na svome mezimcu!“ (Jošua 6,26)
Prošlo je pet stoljeća. Mjesto je ležalo pusto, noseći Božje prokletstvo. Čak su i izvori, koji su boravak u tom dijelu doline činili tako poželjnim, trpjeli razorno djelovanje prokletstva. Međutim, u vrijeme Ahabova otpada, kad je pod Izebelinim utjecajem bilo obnovljeno klanjanje Aštarti, Jerihon, prastaro središte toga kulta, bio je ponovno podignut, iako je graditelj morao platiti strašnu cijenu. Hiel iz Betela sazidao je Jerihon – „uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao je temelje, a uz žrtvu svoga mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao“ (1. o Kraljevima 16,34).
Nedaleko od Jerihona, usred voćnjaka, nalazila se jedna od proročkih škola, i tamo se uputio Elizej nakon Ilijinog uznesenja. Dok je boravio u tom gradu, građani su mu prišli i rekli: „Lijepo je u gradu, kako to može vidjeti i naš gospodar, ali je voda loša i zemlja neplodna.“ Izvor koji je u davna vremena bio čist i životodavan, i osiguravao i gradu i okolini veliki dio potrebnih količina vode, postao je sada nepogodan za uporabu.
Odgovarajući na molbu stanovnika Jerihona, Elizej je rekao: „Donesite mi novu zdjelu i metnite soli u nju!“ Kad je dobio što je tražio, „on tada ode na izvor, baci u nj soli i reče: ‘Ovako govori Jahve: Ozdravljam ovu vodu. Neće od nje više biti ni smrti ni neplodnosti.’“ (2. o Kraljevima 2,19-21)
Jerihonske vode postale su zdrave ne mudrošću čovjeka, već čudesnim Božjim djelovanjem. Ljudi koji su ponovno sagradili grad bili su nedostojni naklonosti Neba, a ipak je Onaj, koji „čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima“ našao za dobro da tom prigodom otkrije, tim dokazom svojega milosrđa, svoju spremnost da izliječi Izraela od njegovih duhovnih bolesti (Matej 5,45).
Promjena je bila trajna, „voda postade zdrava, i takva je do današnjeg dana, po riječi koju je izrekao Elizej“ (2. o Kraljevima 2,22). Iz stoljeća u stoljeće voda je tekla, čineći ovaj dio doline pravom oazom ljepote.
Mnoge duhovne pouke mogu se izvući iz izvještaja o ozdravljenju vode. Nova zdjela, sol, izvor – sve je to vrlo simbolično.
Bacajući sol u gorki izvor, Elizej je pružio istu duhovnu pouku koju je mnogo stoljeća poslije toga Spasitelj dao svojim učenicima kad je rekao: „Vi ste sol zemlji.“ (Matej 5,13) Miješajući se sa zagađenom izvorskom vodom, sol je pročistila izvor i omogućila da iz njega umjesto otrova i smrti sada teče život i blagoslov. Kad Bog uspoređuje svoju djecu sa solju, želi ih poučiti da ih je učinio primateljima svoje milosti kako bi im pomogao da postanu Njegova oruđa za spasenje drugih. Bog izdvaja svoj izabrani narod iz cijeloga svijeta ne samo zato da bi njegove pripadnike posvojio kao svoje sinove i kćeri, već da bi svijet preko njih primio milost koja donosi spasenje. Kad je Bog izabrao Abrahama, nije ga učinio samo svojim posebnim prijateljem, već i prenositeljem osobitih prednosti koje je Gospodin namijenio svim narodima.
Svijetu su potrebni dokazi da postoji pravo kršćanstvo. Otrov grijeha izjeda samu srž društva. Gradovi i sela stenju pod teretom grijeha i moralne pokvarenosti. Svijet je pun bolesti, patnje i bezakonja. I blizu i daleko gledamo siromašne i zbunjene duše, opterećene sviješću o krivnji, koje propadaju zbog nedostatka nekog spasonosnog utjecaja. Evanđelje istine stalno im je pred očima, a ipak propadaju, jer se povode za primjerom onih koji bi im morali biti miris na život, a postaju miris na smrt. Njihova se duša napaja gorčinom, jer je izvor iz kojega piju otrovan, iako bi trebao biti izvor vode koja teče u vječni život.
Sol se mora pomiješati s tvari kojoj je dodana, ona mora prodrijeti u nju i prožeti je da bi je mogla sačuvati. Isto tako će osobni dodir i druženje s ljudima učiniti da spasonosna snaga Evanđelja dopre do njih. Ljudi se ne spasavaju kao skupina, već kao pojedinci. U osobnom utjecaju krije se snaga. On se treba sjediniti s Kristovim utjecajem, uzdizati kao što je Krist uzdizao, usađivati prava načela i zaustavljati širenje pokvarenosti u svijetu. On treba širiti milost koju samo Krist može dati. On treba uzdizati, uljepšavati život i karakter bližnjih snagom čistog primjera, koji je praćen iskrenom vjerom i ljubavlju.
O nekada zagađenom izvoru u Jerihonu, Gospodin je rekao: „Ozdravljam ovu vodu. Neće od nje više biti ni smrti ni neplodnosti.“ Zagađeni tok predstavlja dušu koja je odvojena od Boga. Grijeh nije samo odvojio dušu od Boga, već je u njoj uništio i želju i sposobnost da upozna Boga. Cijeli ljudski organizam je tako poremećen grijehom, um je izopačen, mašta pokvarena, sposobnosti duše oslabljene. Osjeća se da joj nedostaje čista vjera i svetost srca. Božanska snaga obraćenja nije uspjela preobraziti karakter. Duša je slaba, i budući da nema moralne snage potrebne za pobjedu, postala je zatrovana i izopačena.
U srcu koje se očistilo, sve se mijenja. Preobražavanje karaktera svjedoči svima da se u njemu nastanio Krist. Božji Duh rasplamsava novi život u duši, dovodeći misli i želje u pokornost Kristovoj volji; i unutarnji čovjek se obnavlja na Božju sliku. Slabi i pogrešivi ljudi pokazuju svijetu da otkupiteljska snaga milosti može učiniti da nesavršeni karakter postane skladan i da donese obilan rod.
Srce koje prima Božju riječ nije kao bara koja se isparava, niti kao ispucana čatrnja koja gubi svoje blago. Ono je kao gorski potok koji se napaja na nepresušnom izvoru, i čije hladne, iskričave vode skakuću s kamena na kamen, osvježavajući umorne, žedne i opterećene. Ono je kao rijeka koja stalno teče i tekući postaje sve dublja i šira sve dok se njezine životodavne vode ne prošire po svoj zemlji. Potok koji pjevajući teče svojim putom, ostavlja iza sebe darove zelenila i plodnosti. Trava na njegovim obalama postaje sočnija, drveće se zaodijeva bujnijim zelenilom, cvijeće se množi. A kad zemlju u ljeto počnu pržiti usijane sunčeve zrake, pojas zelenila obilježava riječni tok.
Tako je i s pravim Božjim djetetom. Kristova vjera će u njemu djelovati kao životodavno načelo koje sve prožima; kao živa, djelotvorna, duhovna energija. Kad se srce izloži djelovanju nebeskih utjecaja istine i ljubavi, ta načela se ponovno pokazuju kao potoci u pustinji, pretvarajući golu i suhu zemlju u plodno tlo.
Kad se oni koji su očišćeni i posvećeni spoznajom biblijske istine iz sveg srca uključe u djelo spasavanja duša, postat će doista miris na život. I kad iz dana u dan budu pili iz nepresušivog izvora milosti i znanja, vidjet će da su im srca prepuna Duha njihovog Učitelja, i da su njihovom nesebičnom službom mnogi dobili tjelesne, umne i duhovne blagoslove. Umorni su se osvježili, bolesni povratili zdravlje, opterećeni grijehom se rasteretili. U dalekim zemljama čulo se zahvaljivanje s usana onih čije je srce napustilo služenje grijehu i okrenulo se pravednosti.
„Dajite, pa će vam se davati“, jer je Božja riječ „zdenac u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana“ (Luka 6,38; Pjesma nad pjesmama 4,15).
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)