Ovo poglavlje temelji se na Izlasku 25-40
Svetište je načinjeno u skladu s Božjom zapovijedi. Gospodin je podigao stručnjake i obdario ih natprosječnim sposobnostima da bi mogli obaviti najzahtjevnije poslove. Ni Mojsije ni ovi zanatlije nisu bili prepušteni samima sebi da smišljaju oblike i izradu Svetišta. Bog je osobno smislio plan i dao ga Mojsiju uz posebne upute o mjerama, oblicima i građi koja treba biti upotrijebljena, te jasno opisao svaki predmet koji se u Svetištu treba nalaziti. Mojsiju je pokazao mali uzorak nebeskog Svetišta i naredio mu da sve načini prema tom uzorku koji mu je pokazao na gori. Mojsije je sve upute zapisao u knjigu i pročitao ih najvažnijim ljudima.
Tada je Gospodin zatražio od naroda da donese dobrovoljni prilog da Mu se načini Svetište da bi On mogao boraviti među njima. „Nato se sva izraelska zajednica povuče ispred Mojsija. A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala dođe noseći svoj prinos u čast Jahvi za gradnju Šatora sastanka, za svaku službu u njemu i za posvećena odijela. Strčaše se muževi i žene: svi koje je srce vuklo donesoše zapinjača, naušnica, prstenja, narukvica, ogrlica i svakovrsna zlatnog nakita; svi koji bijahu zavjetovali kakvu zlatninu u čast Jahvi.“ (Izlazak 35,20-22)
Bilo je potrebno načiniti veliku i temeljitu pripremu. Morali su se prikupiti rijetki i skupocjeni materijali. Ali Gospodin je prihvaćao samo dobrovoljne priloge. Prvi zahtjevi u pripremi mjesta za Boga bili su posvećenost i žrtvovanje iz srca. I kako je gradnja Svetišta napredovala, narod je donosio svoje priloge Mojsiju, a on ih je predavao graditeljima. Svi koji su bili uključeni u taj posao provjeravali su darove i zaključili da je narod donio dovoljno, pa i više nego što može biti upotrijebljeno. Tada je Mojsije objavio cijelom narodu: „‘Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga za Svetište!’ Tako ustave narod te nije donosio novih darova.“ (Izlazak 36,6)
Zapisano za kasnije naraštaje
Stalna gunđanja Izraelaca i kazna Božjom srdžbom zbog njihovih prijestupa zapisane su u svetoj povijesti da bi bile na blagoslov Božjem narodu koji će poslije živjeti na Zemlji. Štoviše, to je trebalo biti upozorenje onima koji će živjeti pred sam kraj vremena. Isto tako su njihova djela posvećenja, njihovo zalaganje i plemenitost u donošenju dragovoljnih priloga Mojsiju zapisani zbog blagoslova Božjem narodu. Njihovo radosno pripremanje materijala za Svetište je primjer svima koji istinski vole Boga. Kada pripremaju građevinu u kojoj bi se On sretao s njima, oni koji cijene blagoslove svete Božje prisutnosti trebaju pokazati veće zanimanje i zalaganje u svetom poslu onako kao što više cijene nebeske blagoslove od svojih zemaljskih udobnosti. Oni trebaju shvatiti da pripremaju kuću Božju.
Važno je znati da zgrada, pripremljena isključivo da bi se Bog sretao sa svojim narodom, treba biti pažljivo uređena, udobna, čista i prikladna, koju ljudi posvećuju i daruju Bogu tražeći od Njega da u toj kući prebiva i posveti je svojom svetom prisutnošću. Oni trebaju Gospodinu rado davati, da bi se posao završio u obilju te da bi graditelji mogli reći: „Ne donosite više priloga.“
U skladu s uzorkom
Nakon što su završili s gradnjom Svetišta, Mojsije je sve provjerio uspoređujući s uzorkom i svim uputama koje je dobio od Boga. Videći da je svaki njegov dio usklađen s uzorkom, blagoslovio je narod.
Bog je Mojsiju dao predložak Kovčega s posebnim uputama kako ga načiniti. Kovčeg je načinjen da bi sadržavao kamene ploče na kojima je Bog svojim prstom uklesao Deset zapovijedi. Bio je oblikovan kao kutija i obložen čistim zlatom iznutra i izvana. Na gornjoj strani uokolo bio je ukrašen zlatnim vijencem. Poklopac ovog svetog Kovčega nazvan je prijestoljem milosti i načinjen je od punoga zlata. Sa svake strane prijestolja milosti stavljen je po jedan kerubin od čistoga zlata. Njihova su lica bila okrenuta jedno prema drugome oborenih pobožnih pogleda prema prijestolju milosti. To predstavlja sve nebeske anđele koji sa zanimanjem i poštovanjem gledaju Božji zakon položen u Kovčeg nebeskog Svetišta. Ovi kerubini imali su krila. Jedno krilo svakog anđela bilo je rašireno prema gore, a drugim je pokrivao svoje tijelo. Kovčeg zemaljskog Svetišta bio je načinjen po uzoru na pravi Kovčeg na Nebu. Tamo, pored nebeskog Kovčega, na svakom kraju stoje živi anđeli koji jednim svojim ispruženim krilom natkriljuju prijestolje milosti, dok sklopljenim drugim prekrivaju svoj lik kao izraz poštovanja i poniznosti.
Od Mojsija se zahtijevalo da kamene ploče smjesti u ovozemaljski Kovčeg. Nazvane su pločama svjedočanstva, a Kovčeg je nazvan Kovčegom svjedočanstva zato što je sadržavao Božje svjedočanstvo u Deset zapovijedi.
Dvije prostorije
Svetište se sastojalo od dviju prostorija odvojenih zavjesom. Sav namještaj Svetišta bio je izrađen od čistoga zlata ili presvučen zlatom. Zavjese su bile raznobojne, predivno izrađene, a na njima su zlatnim i srebrnim nitima bili izvezeni kerubini. Predstavljali su mnoštvo anđela koji služe u nebeskom Svetištu i Božjem narodu na Zemlji.
Sveti Kovčeg svjedočanstva bio je postavljen između druge zavjese i lijepe bogate zavjese raširene ispred njega. Ta zavjesa nije dosezala do vrha šatora. Božja slava iznad prijestolja milosti mogla se vidjeti iz obiju prostorija, no iz prve puno manje.
Točno ispred Kovčega, ali odvojen zavjesom od njega, bio je zlatni kadioni žrtvenik. Vatru na tom žrtveniku zapalio je sam Gospodin. S posvećenim strahopoštovanjem održavala se dodavanjem svetog tamjana koji je danju i noću ispunjavao Svetište mirisnim oblakom. Njegov se miris oko Svetišta protezao kilometrima uokolo. Kada je svećenik prinosio kad pred Gospodinom, gledao je u smjeru prijestolja milosti. Iako ga nije mogao vidjeti, znao je da je ono tamo. I kako se miris tamjana širio a kao oblak, slava Gospodnja je silazila na prijestolje milosti i ispunila Svetinju nad svetinjama te bila vidljiva u svetom prostoru. Slava bi često toliko ispunila obje prostorije da svećenik nije mogao služiti, pa je tada stajao na vratima Svetišta.
Svećenik koji je u Svetinji upućivao svoje molitve vjerom prema prijestolju milosti koje nije mogao vidjeti predstavlja Božji narod koji svoje molitve Kristu usmjerava k prijestolju milosti u nebeskom Svetištu. Njegov narod ne može svoga Posrednika vidjeti svojim tjelesnim očima, ali očima vjere on vidi Krista kako sjedi na prijestolju milosti. On svoje molitve upućuje Njemu sa sigurnošću kojom traži blagoslove Njegovog posredovanja.
Ove svete prostorije nisu imale prozora da bi u njih ulazilo svjetlo. Svijećnjak, koji je bio od čistoga zlata, svijetlio je danju i noću i osvjetljavao obje prostorije. Svjetlost žižaka na svijećnjaku odsjajivala je od pozlaćenih rubnih površina šatora, posvećenih predmeta i lijepih zavjesa u bojama ukrašenih anđelima izvezenima zlatnim i srebrnim nitima. Prizor je bio neopisivo dojmljiv. Nema jezika koji bi mogao opisati ljepotu, draž i svetu veličanstvenost koju su ove prostorije odavale. Zlato u Svetištu odsjajivalo je boje zavjesa poput duginih boja.
Veliki svećenik je mogao samo jednom godišnje, nakon najtemeljitije i svečane pripreme, ući u najsvetije mjesto. Nijedno ljudsko oko, osim velikog svećenika, nije smjelo gledati svetu uzvišenost ove prostorije koja je bila posebno mjesto prebivanja Božje vidljive slave. Veliki svećenik je tu uvijek ulazio sa strahom, dok je za to vrijeme narod u svečanoj tišini iščekivao njegov povratak i iskreno molio Boga za Njegove blagoslove. Kod prijestolja milosti Bog je razgovarao s velikim svećenikom. Ako je u Svetinji nad svetinjama svećenik ostao neuobičajeno dugo, narod je često bio uplašen bojeći se da ga je slava Božja ubila zbog njihovih ili nekog njegovog grijeha. Ali kad su čuli zvukove zvončića na njegovoj odjeći, nastupilo je veliko olakšanje. Tada je on izašao i blagoslovio narod.
Kada je posao izgradnje Svetišta bio završen, „onda oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni Prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Jahvine koja je ispunjala Prebivalište“ (Izlazak 40,34.35). „Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Jahvin danju stajaše nad Prebivalištem, a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu.“ (Izlazak 40,38)
Svetište je bilo napravljeno tako da ga se moglo rastaviti te su ga mogli ponijeti sa sobom na sva svoja putovanja.
Oblak koji vodi
Gospodin je vodio Izraelce tijekom svih njihovih putovanja kroz pustinju. Kada je bilo dobro za narod i na slavu Bogu da postave svoje šatore na nekom mjestu da bi tu ostali, Bog je svoju volju izrazio stupom od oblaka koji je počinuo točno iznad Svetišta. Tu je ostao sve dok Bog nije želio da se opet krene na put. Tada se oblak slave podigao iznad Svetišta i narod je krenuo na put.
Na svakom svom putovanju narod je održavao savršeni red. Svako je pleme nosilo zastavu s oznakom očeve obitelji i svakom je plemenu naređeno da postavlja svoje šatore pod svojom zastavom. A kad su putovali, sva su plemena hodala uredno; svako pleme pod svojom zastavom. Kad su se odmarali od puta, Svetište je bilo podignuto, a plemena su postavila svoje šatore po rasporedu točno onako kako je Bog odredio, oko Svetišta na određenoj udaljenosti.
Kad je narod putovao, ispred njega su nosili Kovčeg zavjeta. „Danju je opet Jahvin oblak bio nad njima, kako bi se iz tabora zaputili. Kad bi Kovčeg polazio, Mojsije bi rekao: ‘Ustani, Jahve! Neprijatelji tvoji neka se rasprše! Koji tebe mrze nek’ bježe pred tobom!’ A kad bi se zaustavljao, popratio bi: ‘Vrati se, o Jahve! Izraelu ti si tisuće bezbrojne!’“ (Brojevi 10,34-36)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 19)