Božje djelo na Zemlji pokazuje u svim stoljećima veliku sličnost sa svakom velikom reformom i vjerskim pokretom. Načela Božjeg postupanja s ljudima uvijek su jednaka. Važna sadašnja zbivanja imaju sličnosti s onima u prošlosti i iskustva Crkve u proteklim vjekovima sadrže dragocjene pouke za naše vrijeme.
Nema u Bibliji jasnije objašnjene istine od ove da Bog svojim Svetim Duhom na osobit način usmjerava svoje sluge na Zemlji u velikim pokretima da bi nastavili djelo spašavanja. Ljudi su oruđa u Božjim rukama, kojima se On služi da ostvari svoje namjere milosti i milosrđa. Svakome je povjerena određena zadaća; svakome je zajamčena mjera svjetlosti prilagođena potrebama njegovog vremena i dostatna da ga osposobi za izvršenje zadaće koju mu je Bog povjerio. Ali nijedan čovjek, bez obzira koliko ga Nebo cijenilo, nije posve razumio veliki plan spasenja niti mogao savršeno shvatiti božansku nakanu u djelu za svoje vrijeme. Ljudi ne mogu sasvim razumjeti što će Bog postići s poslom što im ga je povjerio da ga izvrše; oni ne razumiju u cjelini značaj poruke što je objavljuju u Njegovo ime.
“Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga?” (Job 11,7) “Jer misli vaše nisu misli moje, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli. … Ja sam Bog, i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što se još nije zbilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji.” (Izaija 55,8.9; 46,9.10)
Čak ni proroci koji su bili udostojeni posebnog duhovnog prosvjetljenja nisu do kraja shvaćali značenje objava koje su im bile povjerene. Značenje se trebalo otkrivati tijekom vremena, kako Božjem narodu budu potrebne upute što su ih one sadržavale.
Pišući o spasenju otkrivenom po Evanđelju, Petar veli: “Ovo su spasenje istraživali i ispitivali proroci koji su prorekli vama određenu milost. Dok su ispitivali na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov Duh — koji bijaše u njima — kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljenje što će doći poslije njih, bijaše im objavljeno da nisu za same sebe, nego za vas iznijeli ono što su vam sada, uz pomoć Duha Svetoga što je poslan s neba, objavili propovjednici Radosne vijesti.” (1. Petrova 1,10-12)
Međutim, premda prorocima nije bilo dano da u cijelosti shvate ono što im je bilo otkriveno, oni su ozbiljno nastojali dobiti svu svjetlost koju im je Bog blagonaklono dao. Oni su “istraživali i ispitivali… na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov Duh — koji bijaše u njima”. Kakve li pouke za Božji narod u kršćansko doba, za kojega su ova proročanstva predana Božjim slugama! “Bijaše im objavljeno da nisu za same sebe nego za vas iznijeli.” Pogledajte ove svete Božje ljude koji su “istraživali i ispitivali” objave što su im bile dane za još nerođene naraštaje. Usporedite njihovu svetu revnost s bezbrižnom ravnodušnošću kojom su se miljenici kasnijih vjekova odnosili spram ovog dara Neba. Kakvog li ukora za ravnodušnost poteklu iz ljubavi prema dokolici i svijetu, koja se zadovoljava izjavom da se proročanstva ne mogu razumjeti!
Premda je ograničeni ljudski razum nesposoban dokučiti misli Beskonačnoga ili u cijelosti shvatiti Njegove namjere, ljudi često shvaćaju nebeske poruke tako maglovito zbog neke svoje zablude ili nemara. Često je ljudski um, pa i Božjih slugu, tako zaslijepljen ljudskim mišljenjima, predajama i lažnim učenjem da samo djelomično može shvatiti veličine što ih je On otkrio u svojoj Riječi. Tako je bilo i s Kristovim učenicima, čak i onda kad je Spasitelj bio osobno s njima. Njihov je um bio prožet službenim shvaćanjem da će Mesija kao zemaljski knez uzdići Izraela na prijestolje svjetskog kraljevstva, pa nisu mogli razumjeti značenje Njegovih riječi kojima je prorekao svoje stradanje i smrt.
Sâm Krist ih je poslao u svijet s viješću: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!” (Marko 1,15) Ova je poruka bila utemeljena na proročanstvu iz Daniela devetog poglavlja. Anđeo je objasnio da se šezdeset i dva tjedna protežu do “Kneza Pomazanika” i učenici su s velikim nadama i radosnim slutnjama očekivali uspostavu Mesijinog kraljevstva u Jeruzalemu, koje će zavladati cijelom Zemljom.
Oni su propovijedali vijest koju im je Krist povjerio, a sami su pogrešno shvatili njezino značenje. Premda se njihova vijest zasnivala na proročanstvu iz Daniela 9,25, oni prema sljedećem retku istog poglavlja — nisu vidjeli da će Pomazanik biti pogubljen. Od samog rođenja njihove su misli bile usmjeravane na očekivanje slave zemaljskog kraljevstva i to ih je učinilo slijepima i za samo proročanstvo i za Kristove riječi.
Učenici su obavili svoju dužnost upućujući milosrdni poziv židovskom narodu, a onda su, u trenutku kad su očekivali da njihov Gospodin zasjedne na Davidovo prijestolje, vidjeli kako Ga hvataju kao zločinca, tuku, rugaju Mu se, osuđuju i raspinju na križ na Golgoti. Kakvo je očajanje i kakve su duševne patnje kidale srca učenika onih nekoliko dana što je njihov Gospodin počivao u grobu!
Krist je došao točno u određeno vrijeme i na način opisan u proroštvu. Svjedočanstvo Pisma ispunilo se u svakoj pojedinosti Njegove službe. On je objavljivao vijest spasenja i riječ Mu “bijaše puna moći”. Njegovi su slušatelji bili osvjedočeni u srcu da je potjecala s Neba. Riječ i Sveti Duh potvrdili su božansko poslanje Božjega Sina.
Učenici su još neprolaznom ljubavlju bili vezani uz svog voljenog Učitelja, pa ipak su njihove misli bile prožete neizvjesnošću i sumnjom. U muci se nisu sjetili Kristovih riječi kojima ih je pripremao za svoje stradanje i smrt. Da je Isus iz Nazareta pravi Mesija, zar bi bili izloženi takvoj boli i razočaranju? Ovo ih je pitanje mučilo dok je Spasitelj ležao u grobu za beznadnih sati one subote između Njegove smrti i uskrsnuća.
Premda je noć žalosti zavila u mrak ove Isusove sljedbenike, oni nisu bili zaboravljeni. Prorok je rekao: “Ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja… izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.” “Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.” Bog je rekao: “Čestitima sviće kao svjetlost u tami.” “Vodit ću slijepce po cestama, uputit ih putovima. Pred njima ću tamu u svjetlost obratit, a neravno tlo u ravno. To ću učiniti i neću propustiti.” (Mihej 7,8.9; Psalam 139,12; 112,4; Izaija 42,16)
Vijest što su je učenici razglasili u Gospodnje ime bila je u svakom pogledu točna, a događaji na koje je upućivala upravo su se zbivali. Njihova je vijest glasila: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje!” Kad je isteklo “vrijeme” — šezdeset i devet tjedana iz Daniela 9. poglavlja, koje je trajalo sve do Mesije, Pomazanika — Krist je, nakon što Ga je Ivan krstio u Jordanu, bio pomazan Svetim Duhom. A “nebesko kraljevstvo”, za koje su rekli da je blizu, uspostavljeno je Kristovom smrću. Ovo kraljevstvo nije bilo zemaljski imperij, kako su ih učili vjerovati. Niti je to bilo ono buduće, neprolazno kraljevstvo koje će biti uspostavljeno kad će se “kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima” dati “puku svetaca Svevišnjega. Kraljevstvo njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se njemu”. (Daniel 7,27) U Bibliji izraz “nebesko kraljevstvo” označuje i kraljevstvo milosti i kraljevstvo slave. Pavao je u Poslanici Hebrejima prikazao kraljevstvo milosti. Nakon što je uputio na Krista, suosjećajnog Posrednika koji može “suosjećati s našim slabostima”, apostol nastavlja: “Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć.” (Hebrejima 4,15.16) Prijestolje milosti predočuje kraljevstvo milosti, jer postojanje prijestolja pretpostavlja postojanje kraljevstva. U mnogim svojim prispodobama Krist upotrebljava izraz “nebesko kraljevstvo” da opiše djelovanje božanske milosti na ljudskim srcima.
Tako i prijestolje slave predstavlja kraljevstvo slave, a na to se kraljevstvo odnose Spasiteljeve riječi: “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi.” (Matej 25,31.32) Ovo je kraljevstvo još budućnost. Ono neće biti uspostavljeno do drugog Kristovog dolaska.
Kraljevstvo milosti zasnovano je neposredno nakon čovjekovog pada, kada je načinjen plan za spasenje grešnog čovječanstva. Ono je tada postojalo samo u Božjoj namjeri i Njegovom obećanju, a ljudi su vjerom mogli postati njegovim podanicima; ali je istinski uspostavljeno tek Kristovom smrću. Naime, čak i nakon što je otpočeo svoju zemaljsku zadaću, Spasitelj je, izmoren ljudskom tvrdoglavošću i nezahvalnošću, mogao odustati od žrtve na Golgoti. U Getsemanskom je vrtu čaša stradanja podrhtavala u Njegovoj ruci. Čak i tada je mogao otrti krvav znoj sa čela i pustiti grešni rod da propadne u svome grijehu. Da je to učinio, za palog čovjeka ne bi bilo otkupa. Ali kad je Spasitelj umirao i u svome posljednjem dahu povikao: “Svršeno je”, ostvarenje plana spasenja je bilo osigurano. Obećanje spasenja dano grešnom paru u Edenu bilo je potvrđeno. Kraljevstvo milosti, koje je ranije postojalo zahvaljujući Božjem obećanju, tada je uspostavljeno.
Tako je Kristova smrt — upravo ovaj događaj kojega su učenici smatrali posvemašnjim uništenjem svoje nade — zapravo zauvijek osigurala tu nadu. Premda im je Kristova smrt donijela okrutno razočaranje, ona je bila vrhunski dokaz ispravnosti njihove vjere. Događaj koji ih je ispunio tugom i očajem otvorio je svakom Adamovom potomku vrata nade, i na njega je usmjeren budući život i vječna sreća svih Božjih vjernih u svim vremenima.
Namjere neizmjernog milosrđa ostvarivale su se i u razočaranju učenika. Premda su im srca bila osvojena božanskom milošću i snagom Njegova učenja, jer “nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek”, ipak je s čistim zlatom njihove ljubavi spram Isusa bio pomiješan bezvrijedni talog svjetovne oholosti i sebičnog častoljublja. Još u pashalnoj prostoriji, u onom svečanom času kad je njihov Učitelj već ulazio u sjenu Getsemanija, “nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći”. (Luka 22,24) Pred sobom su stalno gledali prijestolje, krunu i slavu, dok su neposredno pred njima bili sramota i agonija Getsemanija, sudnica i križ na Golgoti. Upravo su ih oholost srca i težnja za svjetovnom slavom naveli da se grčevito drže lažnog učenja svog vremena i zanemare Spasiteljeve riječi koje su pokazivale pravu narav Njegovog kraljevstva i upućivale na Njegovo stradanje i smrt. A ove su zablude imale za posljedicu kušnju, tešku ali potrebnu, koja je služila za njihovo popravljanje. Premda su učenici pogrešno shvatili značenje svoje vijesti i nisu vidjeli ostvarenje svojih očekivanja, ipak su objavili upozorenje što im ga je Bog dao, i Gospodin će nagraditi njihovu vjeru i odati priznanje njihovoj poslušnosti. Čekalo ih je djelo objavljivanja slavnog Evanđelja o njihovom uskrslom Gospodinu svim narodima. Da bi se pripremili za ovaj posao, dopušteno je da prođu kroz iskustvo koje im se činilo tako gorkim.
Nakon svoga uskrsnuća Isus se javio svojim učenicima na putu za Emaus, “i poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima”. (Luka 24,27) Srca učenika bila su taknuta. Ponovno se rasplamsala vjera. Oni su bili ponovno rođeni “za živu nadu” još i prije no što im se Isus otkrio. Htio je prosvijetliti njihov um i utvrditi njihovu vjeru kako bi držali “sigurnim sve proroštvo”. Želio je da se istina duboko ukorijeni u njihov um, ne samo zato što bi je podupiralo Njegovo osobno svjedočanstvo nego i zbog nesumnjivog dokaza što su ga predstavljali simboli i sjene obrednog zakona te starozavjetna proročanstva. Kristovi sljedbenici su trebali imati razumnu vjeru, ne samo zbog njih samih nego i zato da bi svijetu mogli objaviti spoznaju o Kristu. Kao prvi korak u navješćivanju ovog znanja Isus je učenike uputio na Mojsija i sve proroke. Bilo je to svjedočanstvo što ga je dao uskrsli Spasitelj o vrijednosti i važnosti starozavjetnih spisa.
Do kakve je promjene došlo u srcima učenika kad su ponovno ugledali lice svoga ljubljenog Učitelja! (Luka 24,32) U potpunijem i savršenijem smislu no ikada ranije našli su “onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također”. Neizvjesnost, strah i očajanje ustuknuli su pred savršenom sigurnošću i nepomućenom vjerom. Zar je čudo što su nakon Njegova uskrsnuća “sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga”? Narod, kojemu je bila poznata samo Spasiteljeva sramotna smrt, očekivao je da na njihovom licu vidi izraz žalosti, zbunjenosti i poraza, ali je tamo vidio radost i trijumf. Kako su ovi učenici pripremani za djelo koje je bilo pred njima! Prošli su kroz najtežu kušnju koja je postojala i vidjeli kako se Božja riječ slavno ispunila kad je po ljudskom mišljenju sve bilo izgubljeno. Što bi odsada još moglo pokolebati njihovu vjeru ili ohladiti žar njihove ljubavi? U svojoj najvećoj tuzi imali su “snažan poticaj”, nadu koja je bila “kao pouzdano i čvrsto sidro duše”. (Hebrejima 6,18.19) Bili su svjedoci Božje mudrosti i moći, sigurni da ih “neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. … Ali u svemu ovom”, rekli su, “sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio.” (Rimljanima 8,38.39.37) “A riječ Gospodnja zauvijek ostaje!” (1. Petrova 1,24) A “tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas?” (Rimljanima 8,34)
Gospodin je rekao: “Moj se narod neće postidjeti nikad više.” (Joel 2,27) “Večer donese suze, a jutro klicanje.” (Psalam 30,6) Kad su učenici sreli Spasitelja na dan Njegova uskrsnuća, i kad su im srca gorjela dok su slušali Njegove riječi; kad su pogledali Njegovu glavu, ruke i noge, izranjene za njih; kad ih je Isus, prije svoga uzašašća poveo do Betanije, i dižući ruke na blagoslov zapovjedio: “Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju” i dodao: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Marko 16,15; Matej 28,20); kad je na Duhove sišao obećani Utješitelj i kad su primili silu s visine a duše vjernika bile oduševljene stalnom prisutnošću njihovog uzašlog Gospodina, bi li onda — premda je njihov put kao i Njegov vodio kroz žrtve i mučeničku smrt — službu Radosne vijesti Njegove milosti, s “vijencem pravde” koji će primiti pri Njegovom dolasku, zamijenili za slavu zemaljskog prijestolja, čemu su se ranije nadali? Onaj koji “može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti”, zajamčio im je sa zajednicom svojih muka i zajednicu svoje radosti — radosti da može “privesti k slavi mnoge sinove”, radost neiskazanu, “izvanredno veliku i vječnu slavu”, s kojom se, po Pavlovim riječima, ne može usporediti “naša… sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja”.
Iskustvo učenika koji su prigodom Kristovog prvog dolaska propovijedali “Radosnu vijest o Kraljevstvu” slično je iskustvu onih koji su naviještali Njegov drugi dolazak. Kao što su učenici izišli propovijedajući: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje”, tako su Miller i njegovi suradnici objavljivali da treba isteći najduže i posljednje proročko razdoblje predočeno u Bibliji, da predstoji sud i da se treba uspostaviti vječno kraljevstvo. Propovijedanje učenika u pogledu na vrijeme zasnivalo se na sedamdeset tjedana u Danielu 9. poglavlju. Miller i njegovi suradnici najavili su kraj 2300 dana iz Daniela 8,14 od kojih je razdoblje od sedamdeset tjedana bilo samo dio. Propovijedanje jednih i drugih bilo je utemeljeno na ispunjenju ovih različitih dijelova istog velikog proročkog razdoblja.
Slično prvim učenicima, ni William Miller i njegovi drugovi nisu posve shvatili značaj vijesti koju su objavljivali. Duboko ukorijenjene zablude u Crkvi sprečavale su ih da dođu do pravilnog tumačenja jedne važne točke u proroštvu. I stoga su — premda su svijetu objavljivali vijest koju im je Bog povjerio — zbog pogrešnog razumijevanja njezinog smisla ipak doživjeli razočaranje.
Objašnjavajući Daniela 8,14: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara: tada će Svetište biti očišćeno”, Miller je, kako smo već spomenuli, usvojio općeprihvaćeno mišljenje da je naša Zemlja Svetište i vjerovao da čišćenje Svetišta predstavlja čišćenje Zemlje ognjem prigodom Gospodnjeg dolaska. Kad je dakle ustanovio da je svršetak 2300 dana jasno prorečen, zaključio je da je time otkriveno vrijeme drugog dolaska. Njegovu zabludu prouzročilo je prihvaćanje popularnog mišljenja o tome što je Svetište.
U tipskom sustavu, koji je bio predslika Kristove žrtve i Njegove svećeničke službe, čišćenje Svetišta bio je posljednji obred što bi ga veliki svećenik obavljao tijekom jedne godine. Radilo se o završnom djelu pomirenja — uzimanju i uklanjanju grijeha Izraela. Ono je bilo simbol završnog čina u službi našega Velikog svećenika na Nebu, uklanjanja ili brisanja grijeha Njegovog naroda koji su zabilježeni u nebeskim knjigama. Ova služba obuhvaća istragu, suđenje, i ona neposredno prethodi dolasku Krista na nebeskim oblacima u sili i velikoj slavi; jer kad On dođe, svaki je slučaj već riješen. Isus kaže: “Sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu.” (Otkrivenje 22,12) Ovaj sud, koji neposredno prethodi drugom Isusovom dolasku, najavljen je u vijesti prvog anđela u Otkrivenju 14,7: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!”
Oni koji su iznosili ovo upozorenje objavili su pravu vijest u pravo vrijeme. Ali kao što su prvi učenici na osnovi proročanstva u Danielu 9. poglavlju objavili: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje”, a propustili zamijetiti Mesijinu smrt prorečenu u istom tekstu, tako su i Miller i njegovi suradnici propovijedali vijest zasnovanu na Danielu 8,14 i Otkrivenju 14,7 — a nisu vidjeli da Otkrivenje 14. poglavlje sadrži i druge vijesti koje treba objaviti prije Gospodnjeg dolaska. Kao što su učenici bili u zabludi u odnosu na kraljevstvo koje se trebalo uspostaviti na kraju sedamdeset tjedana, tako su i adventisti (adventisti-milerovci) bili u zabludi u pogledu na događaj koji se imao zbiti nakon isteka 2300 godina. U oba slučaja bilo je posrijedi prihvaćanje, ili bolje rečeno, ustrajavanje na popularnim zabludama koje su zaslijepile um za istinu. I jedni i drugi su ispunili Božju volju objavljujući vijest po Njegovoj želji, i jedni i drugi su zbog pogrešnog shvaćanja svoje vijesti doživjeli razočaranje.
Bog je ipak ostvario svoj dobronamjerni cilj, jer je dopustio da se upozorenje o sudu iznese upravo na ovaj način. Veliki je dan bio blizu i ljudi su po Božjoj providnosti kušani određenim vremenom kako bi otkrili što im je u srcu. Vijest je bila namijenjena kušanju i čišćenju Crkve. Ljudi su trebali saznati teži li im srce za svijetom ili za Kristom i Nebom. Tvrdili su da ljube Spasitelja, a sada su svoju ljubav trebali dokazati. Jesu li bili spremni odreći se svojih svjetovnih nada i častoljubivih planova i s radošću pozdraviti dolazak svoga Gospodina? Vijest im je trebala omogućiti da spoznaju svoje pravo duhovno stanje. Bila je poslana u milosti kako bi ih potakla da pokajanjem i poniznošću traže Gospodina.
Prema tome se razočaranje, premda posljedica njihovog pogrešnog razumijevanja vijesti koju su objavljivali, ipak okrenulo na dobro. Ono je trebalo okušati srca onih koji su tvrdili da su primili upozorenje. Hoće li sučeljeni s razočaranjem tako brzo odbaciti stečeno iskustvo i pouzdanje u Božju riječ? Ili će u molitvi i poniznosti nastojati otkriti gdje su propustili shvatiti značenje proročanstva? Koliko njih je odlučivalo iz straha, ili iz nagona i uzbuđenja? Koliko ih je bilo neodlučnih i nevjernih? Mnoštvo je tvrdilo da ljubi Gospodnji dolazak. Kad budu pozvani da pretrpe porugu i prijekor svijeta, kad budu sučeljeni s odlaganjem i razočaranjem, hoće li se odreći vjere? Budući da nisu odmah razumjeli Božje postupanje s njima, hoće li odbaciti istine koje se zasnivaju na savršeno jasnijim izjavama Njegove Riječi?
Ova je kušnja trebala otkriti čvrstoću onih koji su iskrenom vjerom poslušali sve što su vjerovali da je učenje Riječi i Božjeg Duha. Ona će im, kako to može samo takvo iskustvo, pokazati koliko je opasno prihvatiti ljudske teorije i tumačenja, namjesto Bibliju tumačiti njom samom. Djeci vjere će poteškoće i žalosti proizišle iz njihove zablude poslužiti za njihovo popravljanje. To će ih potaknuti na temeljitije proučavanje proročke riječi. Tako će naučiti pomnije ispitivati temelj svoje vjere i odbacivati sve što nije utemeljeno na Pismima istine, bez obzira koliko to prihvaćao ostali kršćanski svijet.
Kod tih vjernika, kao i kod prvih učenika, ono što se u času kušnje činilo nerazumljivim, bit će razjašnjeno kasnije. Kad budu vidjeli “ishod koji… je Gospodin dao”, znat će da su se unatoč poteškoćama koje su prouzročile njihove zablude Njegove namjere ljubavi prema njima neprekidno ostvarivale. Oni će blagoslovljenim iskustvom spoznati da je Gospodin “pun samilosti i milosrđa” i da su sve Njegove “staze… istina i ljubav za onog koji čuva Savez njegov i propise”.