“Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!” (Matej 5,9)
Krist je “Knez mironosni” (Izaija 9,5). Njegovo je poslanje vratiti Zemlji i Nebu mir što ga je grijeh narušio. “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” (Rimljanima 5,1) Tko god se odrekne grijeha i otvori svoje srce Kristovoj ljubavi, postaje sudionik toga nebeskog mira.
Nema drugog temelja mira osim toga. Kristova milost primljena u srce suzbija svako neprijateljstvo, stišava sukobe i ispunjava dušu ljubavlju. Onoga tko je u miru s Bogom i sa svojim bližnjima nitko ne može učiniti nesretnim. U njegovu srcu neće biti zavisti, tu nema mjesta zlim sumnjičenjima, mržnja ne može postojati. Srce koje je u skladu s Bogom ispunjeno je nebeskim mirom i širi njegov blagoslovljeni utjecaj na sve oko sebe. Duh mira spuštat će se kao rosa na srca koja su umorna i izmučena od svjetovnih sukoba.
Kristovi sljedbenici poslani su u svijet s viješću mira. Svatko tko tihim, nesvjesnim utjecajem svetoga života objavljuje Kristovu ljubav, svatko tko riječju ili djelom navodi drugoga da se odrekne grijeha i preda svoje srce Bogu, pripada graditeljima mira.
I “blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji”. Duh mira dokaz je njihove povezanosti s Nebom. Okružuje ih ugodno ozračje Kristove osobnosti. Miomiris života i ljepota karaktera otkrivaju svijetu da su oni Božja djeca. Ljudi uviđaju da su bili s Isusom: “… Tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.” “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov”, ali “svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji”. (1. Ivanova 4,7; Rimljanima 8,9.14) “Tada će ostatak Jakovljev, među brojnim narodima, biti kao lav među šumskim zvijerima, kao lavić među ovčjim stadima: svaki put kad prolazi, on gazi nogama, razdire, i nitko da od njega izbavi.” (Mihej 5,7)
“Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!” (Matej 5,10)
Isus ne budi u svojim sljedbenicima nadu da će steći zemaljsku slavu i bogatstvo te da će živjeti bez nevolja, već im pokazuje prednosti zajedničkog putovanja sa svojim Učiteljem stazama samoodricanja i poniženja zato što ih svijet ne poznaje.
Njemu, koji je došao otkupiti izgubljeni svijet, suprotstavile su se ujedinjene snage Božjih i čovjekovih neprijatelja. Zli ljudi i zli anđeli ustali su u nemilosrdnoj uroti protiv Kneza mira. Iako su svaka Njegova riječ i svako djelo odisali božanskom samilošću, ono čime se razlikovao od svijeta izazivalo je najogorčenije neprijateljstvo. Budući da nije odobravao zadovoljavanje zlih sklonosti naše naravi, izazivao je najžešće protivljenje i mržnju. Tako je i sa svima onima koji hoće pobožno živjeti u Isusu Kristu. Nepomirljiv je sukob između pravednosti i grijeha, ljubavi i mržnje, istine i laži. Kad netko prikazuje Kristovu ljubav i ljepotu svetosti, on odvodi podanike Sotoninog kraljevstva, a knez zla ustaje da bi mu se suprotstavio. Sve one koji su nadahnuti Kristovim duhom, očekuju progonstva i poniženja. Oblik progonstva s vremenom se mijenja, ali pokretačka sila — duh koji ga nadahnjuje — ista je ona koja je, počevši od Abelovih dana, neprestano ubijala Gospodnje izabranike.
Kad se ljudi potrude uspostaviti sklad s Bogom, uvidjet će da vrijeđanje križa još nije prestalo. “Poglavarstva, Vlasti, Vrhovnici i zli duhovi koji borave u nebeskim prostorima” (Efežanima 6,12) svrstali su se u bojne redove protiv svih onih koji se pokoravaju nebeskom Zakonu. Zato, umjesto da izazivaju žalost, progonstva trebaju donositi radost Kristovim učenicima, jer im je to dokaz da idu stopama svojega Učitelja.
Premda Gospodin nije obećao svojemu narodu život bez kušnjâ, zajamčio mu je nešto puno bolje: “… i nek ti mir traje koliko i život!” “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.” (Ponovljeni zakon 33,25; 2. Korinćanima 12,9) Ako ste pozvani da zbog Njega prođete kroz ognjenu peć, Isus će biti s vama kao što je bio s trojicom vjernih u Babilonu. Oni koji ljube svojega Otkupitelja, radovat će se svakoj prigodi da s Njim dijele poniženje i sramotu. Ljubav koju gaje prema svojemu Gospodinu čini slatkima patnje zbog Njega.
Sotona je tijekom svih stoljeća progonio pripadnike Božjega naroda. Mučio ih je i ubijao, ali su oni umirući pobjeđivali. Čvrstinom svoje vjere otkrivali su Onoga koji je jači od Sotone. Sotona je mogao mučiti i ubijati tijelo, ali nije mogao ni taknuti život koji je bio skriven s Kristom u Bogu. Mogao je zatvoriti tijelo među zidove tamnice, ali nije mogao svezati duh. Mučenici su gledali slavu koja će doći nakon tame i govorili: “Držim, doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.” “Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu…” (Rimljanima 8,18; 2. Korinćanima 4,17)
Božja slava — Božji karakter — otkriva se u kušnjama i progonstvu u Njegovim izabranicima. Vjernici Božje crkve, omrznuti i progonjeni od svijeta, odgajaju se i discipliniraju u Kristovoj školi. Na Zemlji hode uskim stazama i pročišćavaju se u peći nevolje. Idu za Kristom kroz bolne sukobe, podnose odricanja i doživljavaju gorka razočaranja, ali njihova bolna iskustva uče ih strahoti i bijedi grijeha pa ga gledaju s gađenjem. Budući da sudjeluju u Kristovim patnjama, određeni su da budu sudionici i u Njegovoj slavi. Proroku je u svetom viđenju bila pokazana slavna pobjeda Božjega naroda: “Također spazih nešto kao stakleno more pomiješano s vatrom i pobjednike… gdje stoje na staklenom moru s citrama Božjim. Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Janjeta: ‘Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda! … Ovo su — nato mi reče — oni što dolaze iz velike nevolje; oni su prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj. Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A Onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima.” (Otkrivenje 15,2.3; 7,14.15)
“Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!” (Matej 5,11)
Još od svojega pada Sotona se služi prijevarom. Kao što je širio lažne predodžbe o Bogu, tako je preko svojih slugu širio lažne predodžbe i o Božjoj djeci. Spasitelj kaže: “Jer zbog tebe podnesoh pogrdu, i stid mi pokri lice.” (Psalam 69,8) Pogrde padaju i na Njegove učenike.
Nitko nije bio tako okrutno klevetan kao Sin Čovječji. Podsmjehivali su Mu se i rugali zbog Njegove nepokolebljive poslušnosti načelima svetoga Božjeg zakona koji su oni bezrazložno mrzili. Krist je smireno stajao pred svojim neprijateljima kazujući da je poniženje dio kršćanske baštine, savjetujući svojim sljedbenicima kako se suočiti sa strijelama pakosti i pozivajući ih da ne klonu u progonstvu.
Iako može naškoditi dobrom glasu, kleveta ne može uprljati karakter. On je u Božjoj vlasti. Sve dok ne pristanemo na grijeh, nema te sile, ni ljudske ni sotonske, koja bi mogla okaljati dušu. Čovjek čije se srce oslanja na Boga, u najbolnijim kušnjama i u najtežim okolnostima ostaje potpuno isti kao što je bio i u blagostanju, kad je izgledalo da je okružen Božjom svjetlošću i zaštitom. Njegove riječi, pobude i njegova djela mogu biti pogrešno prikazivani i izvrtani, ali on na to i ne obraća pozornost zato što se bori za nešto mnogo važnije. Slično Mojsiju, sve podnosi, jer “ostade, naime, postojan kao da promatra Nevidljivoga” (Hebrejima 11,27) ne gledajući na vidljivo, “nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno”. (2. Korinćanima 4,18)
Kristu je poznato sve što su ljudi pogrešno shvatili i prikazali. Njegova djeca mogu naći snage te smireno, strpljivo i s povjerenjem čekati, koliko god bili klevetani i prezirani, jer nema ničega tajnog što se neće otkriti; a onima koji Mu ukazuju čast, Bog će i sâm ukazati čast pred ljudima i anđelima.
“Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine”, kaže Isus. “Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima!” (Matej 5,12) Zatim je spomenuo proroke, koji su govorili u Gospodnje ime, kao “uzor strpljiva podnošenja nevolja”. (Jakov 5,10) Abel, prvi kršćanin među Adamovim potomcima, umro je kao mučenik. Henok je hodio s Bogom, a svijet ga nije razumio. Noi su se rugali kao zanesenjaku koji unosi nemir među ljude. “Drugi, opet, iskusiše izrugivanje i udarce i povrh toga okove i tamnice. … Jedni biše mučeni na kolu, odbijajući oslobođenje da postignu bolje uskrsnuće.” (Hebrejima 11,36.35)
Božji glasnici progonjeni su tijekom svih stoljeća. Zahvaljujući njihovim nevoljama, spoznaja o Bogu širila se na sve strane. Svaki Kristov učenik mora stupiti u te redove i nastavljati isto djelo znajući da neprijatelji djela ne mogu učiniti ništa protiv istine, već samo u prilog istini. Bog želi da istina postane svima poznata i da bude predmet ispitivanja i pretresanja, čak i ako je ljude na to naveo prijezir. Ljudski umovi moraju biti uzdrmani. Svaki sukob, svaka kleveta, svaki napor da se ograniči sloboda savjesti prigode su kojima se Bog koristi da bi probudio umove koji bi se inače možda uspavali.
Koliko puta se to potvrdilo u životu Božjih vjesnika! Kad su, na poticaj Velikoga vijeća, kamenovali plemenitog i rječitog Stjepana, djelo Evanđelja nije propalo. Nebeska svjetlost koja je obasjavala slavom njegovo lice, i božanska samilost kojom je odisala njegova molitva pred smrt, bile su kao oštra strijela osvjedočenja revnosnom članu Velikoga vijeća koji je tu stajao. I Šaul, farizej progonitelj, postao je izabrano oruđe da donese Kristovo ime “i pred pogane, i kraljeve, i sinove Izraelove”. (Djela 9,15) Poslije mnogo godina Pavao će kao starac pisati iz tamnice u Rimu: “Jedni, istina, propovijedaju iz zavisti i natjecanja… propovijedaju Krista… neiskreno, s namjerom da povećaju bol mojih okova. … Pa što biva? Ništa osim što se na svaki način, bilo pod izlikom bilo iskreno, Krist propovijeda.” (Filipljanima 1,15.16.18) Pavlovim zatočeništvom Evanđelje se proširilo na sve strane, pa su duše bile pridobivene za Krista i u samoj kraljevskoj palači. Zahvaljujući Sotoninim naporima da ga uništi, sjeme Riječi živoga Boga, “… ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga” (1. Petrova 1,23), bilo je posijano u srca ljudi. Poniženjem i progonstvom Božje djece Kristovo ime bilo je uzdignuto, a duše su bile spašene.
Velika je plaća na Nebu svima koji i u progonstvima i poniženju svjedoče za Krista. Ljudi čeznu za zemaljskim dobrima, a Isus im pokazuje nebesku nagradu. Međutim, On je ne daje samo u budućem životu — nagrađivanje počinje ovdje. Gospodin se javio Abrahamu: “Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!” (Postanak 15,1) To je nagrada svima koji idu za Kristom. Uspostaviti sklad s Gospodinom Emanuelom — s Onim “u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja”, u kojemu “stanuje stvarno sva punina božanstva ” (Kološanima 2,3.9) — upoznati Ga i imati, dok se srce sve više otvara da bi primilo Njegove osobine, upoznati Njegovu ljubav i moć, imati Kristovo neizrecivo bogatstvo, shvaćati sve više “… koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga” (Efežanima 3,18.19) — “to je baština slugu Jahvinih, to im je pobjeda od mene — riječ je Jahvina”. (Izaija 54,17)
Takva radost ispunjavala je srca Pavla i Sile dok su oko ponoći, u tamnici u Filipima, molili i pjevali hvalu Bogu. Krist je bio kraj njih, a svjetlost Njegove nazočnosti rastjerala je tamu slavom nebeskih dvora. Pavao, koji je gledajući širenje Evanđelja zaboravljao svoje okove, piše iz Rima: “I tomu se radujem a i radovat ću se…” (Filipljanima 1,18) Iste riječi koje je Krist izgovorio na Gori, ponovno odzvanjaju u Pavlovoj Poslanici Filipljanima, usred njihovih progonstava: “Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!” (Filipljanima 4,4)
“Vi ste sol zemlji.” (Matej 5,13)
Sol čuva i održava hranu. Bog naziva svoju djecu solju. Time im želi reći da im je dao svoju milost da bi postali oruđa za spašavanje drugih. Bog je pred cijelim svijetom izabrao sebi narod ne samo da bi ih mogao usvojiti kao svoje sinove i kćeri, već da bi svijet preko njih mogao primiti spasonosnu milost (Titu 2,11). Bog je izabrao Abrahama da bude ne samo Božji osobiti prijatelj, već i oruđe za objavljivanje posebnih prednosti koje je Gospodin želio pružiti narodima. Isus je u svojoj posljednjoj molitvi za učenike, neposredno prije raspeća, rekao: “Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.” (Ivan 17,19) Očišćeni istinom, kršćani će imati spasonosne osobine koje će sačuvati svijet od potpune moralne izopačenosti.
Sol mora biti izmiješana s namirnicom kojoj je dodana, mora prodrijeti u nju i prožeti je da bi je mogla sačuvati. Tako će i osobni dodir i druženje s ljudima učiniti da spasonosna sila Evanđelja dopre do njih. Oni se ne spašavaju kao skupina, već kao pojedinci. Sila je u osobnom utjecaju. Moramo se približiti onima kojima želimo pomoći.
Okusom soli prikazana je kršćaninova životna snaga — Isusova ljubav u srcu, Kristova pravednost koja prožima život. Kristova ljubav je nezadrživa i borbena. Ako je u nama, izlijevat će se na druge. Moramo im se toliko približiti da se njihova srca mogu zagrijati našim nesebičnim zanimanjem i ljubavlju. Iskreni vjernici šire životvornu energiju koja prodire i ulijeva novu moralnu snagu dušama za koje rade. Sila Svetoga Duha, a ne ljudska snaga, obavlja tu preobrazbu.
Isus dodaje i ozbiljnu opomenu: “Ali ako sol obljutavi, čime će se ona [zemlja] osoliti? Više nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze.” (Matej 5,13)
Dok je slušao Kristove riječi, narod je mogao vidjeti bijelu sol kako svjetluca na stazama, bačena onamo zato što je izgubila okus i postala neupotrebljiva. Time je točno prikazano stanje farizeja i djelovanje njihove religije na društvo. Time je prikazan i život svake duše od koje je odstupila sila Božje milosti, duše koja je ohladnjela i izgubila Krista. Kakvu god vjeru ispovijedala, bljutava je i neukusna i anđelima i ljudima. Baš takvima Krist kaže: “Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak — ni vruć ni studen — izbacit ću te iz svojih usta.” (Otkrivenje 3,15. 16)
Nemamo li živu vjeru u Krista kao osobnog Spasitelja, naš utjecaj u ovom nevjerničkom svijetu neće se osjetiti. Ne možemo drugima dati ono što sami nemamo. Naš utjecaj će uzdizati ljudski rod i donositi mu blagoslove samo onoliko koliko smo se sami posvetili i predali Kristu. Tamo gdje nema djelotvorne službe, iskrene ljubavi i stvarnog iskustva, nema ni snage da se pomogne, nema povezanosti s Nebom ni Kristovog “okusa” u životu. Sve dok nas Sveti Duh ne može uporabiti kao svoja oruđa da bi svijetu prenio istinu kakva je u Isusu, slični smo soli koja je izgubila okus i postala potpuno bezvrijedna. Ako nam nedostaju Kristove vrline, svjedočimo svijetu da istina koju ispovijedamo nema sile da bi nas posvetila, i tako, dokle doseže naš utjecaj, onemogućujemo djelovanje Božje riječi. “Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih kao mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.” (1. Korinćanima 13,1-3)
Kad ljubav ispunjava srce, izlijevat će se na druge — ne zato što nam oni čine usluge, već zato što nas ljubav pokreće na djelo. Ljubav mijenja karakter, upravlja pobudama, suzbija neprijateljstva i oplemenjuje osjećaje. Prostrana je kao svemir, u skladu je s anđeoskom ljubavi. Kad se njeguje u srcu, ljubav uljepšava cijeli život i posvuda izlijeva svoj blagoslov. Jedino ljubav, i samo ljubav, može nas učiniti solju zemlji.
“Vi ste svjetlo svijetu.” (Matej 5,14)
Da bi pouke bile zanimljive i da bi privukao pozornost slušatelja dok je učio narod, Isus se često služio primjerima iz prirode koja ih je okruživala. Narod se okupio još u rano jutro. Sunce se uzdizalo na plavom svodu i razgonilo sjene koje su se skrivale po dolinama i uskim tjesnacima između bregova. Rumenilo na istočnoj strani neba još nije izblijedjelo. Zemlja je bila obasjana sjajnim sunčanim zrakama. S mirne površine jezera odbijala se zlatna svjetlost, a ružičasti jutarnji oblaci zrcalili se u njoj. Svaki pupoljak, cvijet i svaka olistala grančica blistali su od kapljica rose. Priroda se smiješila blagoslovu novoga dana, a ptice na drveću umilno su pjevale. Spasitelj je pogledao ljude ispred sebe, zatim sunce koje se rađalo, i onda rekao svojim učenicima: “Vi ste svjetlo svijetu.” Kao što sunce ide naprijed svojom stazom ljubavi, razgoneći sjene noći i budeći svijet na život, tako i Kristovi sljedbenici trebaju ići naprijed u svojem poslanju šireći nebesku svjetlost na one što su u tami zablude i grijeha.
U blistavom sjaju jutra na okolnim brežuljcima sve jasnije su se ocrtavali gradovi i sela upotpunjujući ljepotu krajolika. Krist je rekao: “Nije moguće sakriti grad koji leži na gori.” A onda je dodao: “Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.” Među Kristovim slušateljima bilo je najviše poljodjelaca i ribara, čija je siromašna boravišta činila samo jedna prostorija u kojoj je svjetiljka s postolja svijetlila svima u kući. Isus kaže: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave Oca vašeg nebeskog.” (Matej 5,14-16)
Grešnog čovjeka nikad nije obasjavala niti će ga ikad obasjati druga svjetlost osim one koja se širi od Krista. Spasitelj Isus je jedino svjetlo koje može odagnati tamu svijeta ogrezlog u grijeh. O Kristu, o Riječi je zapisano: “U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Ivan 1,4) Primanjem Njegova života učenici su mogli postati pronositelji svjetla. Kristov život u duši, Njegova ljubav otkrivena u karakteru učinit će ih svjetlom svijetu.
Ljudski rod nema vlastite svjetlosti. Bez Krista smo kao nezapaljena svijeća, slični Mjesecu koji je okrenuo lice od Sunca. Nemamo niti jednu jedinu zraku svjetlosti kojom bismo mogli rasvijetliti tamu svijeta. Ali kad se okrenemo prema Suncu pravde, kad dođemo u dodir s Kristom, duša postaje ozarena sjajem božanske nazočnosti.
Kristovi sljedbenici trebaju biti više od svjetla usred ljudi. Oni su svjetlo svijetu. Svima koji prizivaju Njegovo ime, Isus kaže: Dali ste se meni, a ja sam vas dao svijetu kao svoje predstavnike. Otac je poslao Krista u svijet, a tako, kaže On, “i ja njih poslah u svijet”. (Ivan 17,18) Kao što je Krist bio Posrednik za otkrivanje Oca, tako i mi moramo biti sredstvo za otkrivanje Krista. Iako je naš Spasitelj veliki izvor blistave svjetlosti, ne zaboravi, kršćanine, da se On otkriva preko čovjeka! Božji blagoslovi se izlijevaju preko ljudskih oruđa. Krist je došao na svijet kao Sin Čovječji. Kad se ljudska narav sjedini s božanskom, čovječanstvo mora biti pokrenuto. Kristova Crkva i svaki pojedini učenik velikog Učitelja su od Neba određena sredstva za otkrivanje Boga ljudima. Anđeli slave čekaju da preko vas prenesu nebesku svjetlost i silu dušama koje su na rubu propasti. Hoće li ljudsko oruđe propustiti ispuniti djelo koje mu je određeno? O, tada bi svijetu bio uskraćen obećani utjecaj Svetoga Duha.
Krist nije zapovjedio svojim učenicima: “Potrudite se da vaše svjetlo svijetli”, već je rekao: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” (Matej 5,16) Stanuje li Krist u srcu, nemoguće je skriti svjetlost Njegove nazočnosti. Ako oni koji govore da su Kristovi sljedbenici nisu svjetlo svijetu, to je zato što ih je napustila životodavna sila. Ne mogu li davati nikakvu svjetlost, to je zato što su izgubili svaku vezu s Izvorom svjetlosti.
U svim razdobljima “Duh Kristov… bijaše u njima” (1. Petrova 1,11). Vjernu Božju djecu činio je svjetlom ljudima njihova naraštaja. Josip je bio nositelj svjetla u Egiptu. Svojom neporočnošću, dobrotom i djetinjom ljubavlju predočavao je Krista usred idolopokloničkog naroda. Dok su Izraelci putovali iz Egipta u Obećanu zemlju, ljudi čista srca među njima bili su svjetlo okolnim narodima. Preko njih se Bog otkrivao svijetu. Preko Daniela i njegovih prijatelja u Babilonu i preko Mordokaja u Perziji blistave zrake svjetla sjale su usred tame kraljevskih dvorova. Tako su i Kristovi učenici postavljeni kao nositelji svjetla na putu u Nebo. Preko njih se Očeva milost i dobrota otkrivaju svijetu obavijenom tamom pogrešnih shvaćanja o Bogu. Kad vide njihova dobra djela, ljudi će biti ponukani slaviti Oca koji je na nebesima, jer se pokazalo da je na prijestolju svemira Bog. Njegov karakter dostojan je hvale i oponašanja. Božanska ljubav koja plamti u srcu i kršćanska uravnoteženost koja se pokazuje u životu slične su kratkom pogledu u Nebo, koji je čovjeku omogućen iz svijeta da bi se mogao diviti savršenstvu Neba.
Ljudima tako biva omogućeno da vjeruju u “ljubav koju Bog ima u nama”. (1. Ivanova 4,16) Tako se čiste i preobražavaju srca, nekad grešna i izopačena, da bi bila pokazana bez mane “Onomu koji vas može očuvati od pada neporočne i razdragane pred njegovom slavom, jedinome Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu, našem Gospodinu…” (Juda 24)
Spasiteljeve riječi: “Vi ste svjetlo svijetu” pokazuju da je On svojim sljedbenicima povjerio službu u cijelome svijetu. Sebičnost, oholost i predrasude podignule su u Kristovo doba čvrst i visok zid razdvajanja između postavljenih čuvara svetih proroštava i svih ostalih naroda na Zemlji. Ali Spasitelj je došao sve to izmijeniti. Riječi koje je narod slušao s Njegovih usana bile su posve različite od svega što su dotad slušali od svećenika i rabina. Krist ruši zid razdvajanja, samoljublja i nacionalnih predrasuda propovijedajući ljubav prema svim pripadnicima ljudske obitelji. On uzdiže ljude iz uskog kruga u koji ih je zatvorila njihova sebičnost, uklanjajući sve zemaljske granice i umjetno stvorene razlike u društvu. Ne pravi nikakvu razliku između susjeda i stranaca, prijatelja i neprijatelja. Krist nas uči da svaku dušu kojoj je potrebna pomoć gledamo kao svojega bližnjeg, a cijeli svijet kao svoje područje rada.
Kao što Sunčeve zrake prodiru i do najudaljenijih kutaka Zemljine kugle, tako po Božjoj naredbi i svjetlost Evanđelja treba doprijeti do svake duše na Zemlji. Kad bi Kristova Crkva ispunjavala plan našega Gospodina, svjetlost bi obasjala sve koji se nalaze u tami i u dolini smrtne sjene. Kad bi se vjernici Crkve, umjesto da se zajedno nastanjuju izbjegavajući odgovornost i nošenje križa, razišli po svim zemljama, kad bi pustili da preko njih zablista Kristova svjetlost i kad bi radili kao što je On radio na spašavanju duša, “evanđelje o kraljevstvu” brzo bi bilo objavljeno po cijelom svijetu.
Tako će se ostvariti Božja nakana da sebi izabere narod, počevši od Abrahama u dolinama Mezopotamije pa do nas u našim danima: “… blagoslovit ću te… i sam ćeš biti blagoslov” (Postanak 12,2). Riječi što ih je Krist uputio preko proroka-evanđelista, a samo su ponovljene u Propovijedi na Gori, odnose se na nas u ovom posljednjem naraštaju: “Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina.” (Izaija 60,1) Ako je tvoj duh obasjala Slava Gospodnja, ako si i ti već promatrao ljepotu Onoga koji se “ističe među tisućama”, Onoga koji je “sav od ljupkosti”, ako je tvoja duša bila ozarena nazočnošću Njegove slave, onda su i tebi upućene te Učiteljeve riječi. Jesi li s Kristom stajao na Gori preobraženja? Dolje u ravnici nalaze se duše koje je Sotona zarobio; one čekaju da ih oslobodi riječ vjere i molitve.
Naša dužnost nije samo promatrati Kristovu slavu, nego i govoriti o Njegovim vrlinama. Izaija nije samo promatrao Kristovu slavu, nego je i govorio o Njemu. Dok je David razmišljao, vatra je plamtjela, a onda je progovorio svojim jezikom. Razmišljajući o čudesnoj Božjoj ljubavi, morao je govoriti o onome što je vidio i osjetio. Tko može vjerom promatrati čudesni plan otkupljenja, slavu jedinorođenog Božjeg Sina, a ne govoriti o tome? Tko može razmišljati o nedokučivoj ljubavi što se otkrila na križu Golgote prigodom Kristove smrti — da ne poginemo već da imamo vječni život — tko može to gledati i ne naći riječi kojima bi veličao Spasiteljevu slavu?
“Čuj! Bog veličanstveni zagrmje, a u Hramu njegovu svi kliknuše: Slava!” (Psalam 29,3) Izraelov pjesnik ljupko Ga slavi uz harfu: “… Govore o blistavoj slavi tvoga veličanstva, i čudesa tvoja objavljuju. Kazuju strahovitu silu djela tvojih, veličinu tvoju propovijedaju.” (Psalam 145,5.6)
Križ s Golgote treba biti visoko uzdignut pred ljudima tako da im obuzme um i da se njihove misli bave njime. Tada će sâm Bog ispuniti božanskom silom sve duhovne sposobnosti. Sve sile bit će usredotočene na pravi rad za Učitelja. Radnici će kao živa oruđa, određena da obasjaju Zemlju, rasvijetliti svijet zrakama svjetla.
Krist prima s velikom radošću svako ljudsko oruđe koje Mu se hoće predati. On spaja ljudsko s božanskim da bi svijetu mogao objaviti tajnu utjelovljene Ljubavi. Pričajte o tome, molite se za to, pjevajte o tome! Objavljujte svuda vijest o Njegovoj slavi i žurite i dalje prema nebeskim visinama!
Strpljivo podnošenje nevolja, primanje blagoslova sa zahvalnošću, hrabro odolijevanje kušnjama, svakodnevno očitovanje duha krotkosti, dobrote, milosrđa i ljubavi — sve su to izvori svjetlosti kojom blista pravi karakter, nasuprot tami sebičnog srca u kojemu nikad nije zasjala svjetlost života.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Misli s Gore blaženstava”, Znaci vremena, 2013., poglavlje 2, str. 30-43)