Kad je svojim učenicima otkrio sudbinu Jeruzalema i prizore svog drugog dolaska, Isus je prorekao i poteškoće kroz koje će Njegov narod prolaziti od trenutka kad se bude uzeo od njih do svog povratka u sili i slavi, kada će ih doći izbaviti. Spasitelj je s Maslinske gore gledao oluje koje će se sručiti na apostolsku Crkvu i, gledajući dalje u budućnost, vidio žestoke razorne bure koje će se u budućim stoljećima mraka i progonstva oboriti na Njegove sljedbenike. S nekoliko kratkih rečenica, bremenitih sudbonosnim značenjem, prorekao je dio koji će vlastodršci ovog svijeta dodijeliti Božjoj Crkvi. (Matej 24,9. 21.22.) Kristovi sljedbenici moraju koračati istim putem poniženja, sramote i stradanja kojim je prošao njihov Učitelj. Neprijateljstvo što je provalilo protiv Spasitelja svijeta doći će do izražaja i protiv svih onih koji budu vjerovali u Njegovo ime.
Povijest prve Crkve potvrđuje ispunjenje Spasiteljevih riječi. Zemaljske i paklene sile svrstale su se protiv Krista, progoneći Njegove sljedbenike. Neznaboštvo je predvidjelo da će pobjedom Evanđelja njegovi hramovi i oltari biti sravnjeni sa zemljom, pa je skupilo sve svoje snage da bi uništilo kršćanstvo. Zapaljene su vatre progonstva. Kršćane su lišavali imovine i protjerivali iz njihovih domova. “Podnosili [su] čestu borbu — patnje.” (Hebrejima 10,32) “Iskusiše izrugivanja i udarce i povrh toga okove i tamnice.” (Hebrejima 11,36) Velik broj njih zapečatio je svoje svjedočanstvo krvlju. Plemići i robovi, bogati i siromašni, učeni i neobrazovani, svi su bili nemilosrdno ubijani.
Ova progonstva, koja su otpočela u doba Nerona, otprilike kada je Pavao stradao mučeničkom smrću, nastavljena su stoljećima s većom ili manjom žestinom. Kršćane su lažno optuživali za najstrašnije zločine i proglašavali ih uzročnicima velikih nesreća — gladi, kuge i potresa. Budući da su postali predmetom opće mržnje i sumnjičenja, brzo su se našli potkazivači koji su iz koristoljublja izdavali nevine. Bili su osuđivani kao buntovnici protiv Imperija, kao neprijatelji religije, kao kuga za društvo. Mnogi su bacani pred divlje zvijeri ili živi spaljivani u arenama. Neke su razapeli, druge su prekrivali kožama divljih životinja i bacali u arenu da ih psi raskinu. Njihovo je kažnjavanje često bila glavna zabava za narodnih svečanosti. Veliko mnoštvo okupljalo se da uživa u tim prizorima, pozdravljajući njihove samrtne muke smijehom i pljeskom.
Gdje god bi potražili utočište, Kristovi su sljedbenici bili gonjeni kao divlje zvijeri. Morali su potražiti sklonište u pustim i osamljenim mjestima. Bili su “oskudni, nevoljni i zlostavljani — oni kojih svijet ne bijaše dostojan! — lutajući po pustinjama, gorama, po špiljama i zemaljskim pukotinama” (Hebrejima 11,37.38). Katakombe su tisućama pružile zaklon. Ispod brežuljaka izvan Rima prokopani su dugi hodnici kroz zemlju i stijene; mračna i zamršena mreža prolaza širila se kilometrima izvan gradskih zidina. U tim su podzemnim skrovištima Kristovi sljedbenici pokapali svoje mrtve. Ovdje su, kada bi bili osumnjičeni i proganjani, nalazili dom. Kada Darivatelj života bude probudio one koji su bili plemenitu bitku vjere, onda će mnogi koji su mučeni zbog Krista izići iz tih mračnih špilja.
Ovi Isusovi svjedoci sačuvali su svoju vjeru neokaljanom i u vrijeme najstrašnijih progonstava. Premda lišeni svake udobnosti, daleko od sunčeve svjetlosti, prebivajući u mračnom ali prijateljskom okrilju zemlje, ipak se nisu tužili. Riječima vjere, strpljenja i nade hrabrili su jedan drugoga da podnesu oskudicu i nevolje. Gubitak svakog zemaljskog blagoslova nije ih mogao nagnati da se odreknu vjere u Krista. Kušnje i progonstva bile su samo stube kojima su se približavali svome miru i nagradi.
Kao i Božje sluge u prošlosti, mnogi “stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće” (Hebrejima 11,35). Prisjećali su se riječi svojega Učitelja da se trebaju preobilno radovati kada ih budu progonili zbog Krista jer ih čeka velika nagrada na nebesima; ta tako su progonili i proroke koji su živjeli prije njih. Radovali su se što su smatrani dostojnima da trpe za istinu, pa su se usred pucketanja plamena uzdizale pobjedničke pjesme. Gledajući u vjeri, vidjeli su Krista i anđele kako se naginju preko nebeskih zidina, promatraju ih s najdubljim zanimanjem i odobravanjem zbog njihove postojanosti. S Božjeg prijestolja obratio im se glas: “Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac — život!” (Otkrivenje 2,10)
Uzalud je Sotona pokušavao nasiljem uništiti Božju Crkvu. Velika borba u kojoj su učenici dali svoje živote nije prestala kada su ove vjerne stjegonoše pale na svome položaju. Porazom su pobijedili. Božji su radnici bili pobijeni, ali je Njegovo djelo stalno napredovalo. Evanđelje se širilo, a broj se njegovih pristaša stalno povećavao. Ono je prodrlo u područja koja su bila nepristupačna čak i za rimske orlove. Raspravljajući s neznabožačkim vladarima koji su zagovarali progonstvo, jedan je kršćanin rekao: “Vi nas možete ubijati, mučiti, osuditi… Vaša nepravda dokaz je naše nevinosti. Ni vaša vam okrutnost ništa ne koristi.” Ona nije bila drugo do snažniji poziv da drugi slijede njihove stope. “Što nas više pokosite, to smo brojniji. Krv kršćana je sjeme.”1
Tisuće su bile zatvarane i ubijane, ali su drugi prilazili i zauzimali njihova mjesta. A oni koji su mučenički umirali za svoju vjeru bili su sigurni u Kristu i On ih je smatrao pobjednicima. Oni su vojevali plemenitu bitku vjere pa im je bio osiguran vijenac slave kada Krist dođe. Stradanja kroz koja su kršćani prolazili sjedinila su ih još više međusobno i s njihovim Otkupiteljem. Primjer njihova života i svjedočanstvo njihove smrti bili su stalni svjedoci u prilog istini; i kad se najmanje očekivalo, Sotonini podanici napuštali su njegovu službu i stupali pod Kristov stijeg.
Stoga je Sotona skovao plan za uspješniju borbu protiv Božje vladavine time što je svoj stijeg postavio u kršćansku Crkvu. Ako bi Kristove sljedbenike uspio prevariti i navesti ih da uvrijede Boga, nestalo bi njihove snage, čvrstoće i nepokolebljivosti, pa bi lako postali njegovim plijenom.
Od tog se trenutka veliki protivnik trudio da lukavstvom postigne ono što nije mogao postići silom. Progonstvo je prestalo, a namjesto njega pojavila se opasna privlačnost zemaljskog blagostanja i svjetovnih časti. Idolopoklonici su navedeni da prihvate dio kršćanske vjere, dok su druge važne istine odbacili. Tvrdili su da prihvaćaju Isusa kao Božjeg Sina i da vjeruju u Njegovu smrt i uskrsnuće, ali su ostali neosjetljivi na grijeh i nisu osjećali potrebu za kajanjem ili promjenom srca. Uz nekoliko ustupaka sa svoje strane predlagali su da i kršćani učine ustupke kako bi se svi mogli ujediniti na osnovi vjere u Krista.
Sada je Crkvi zaprijetila strašna opasnost. Tamnica, mučenje, vatra i mač bili su blagoslovi u usporedbi s ovom opasnosti. Neki su kršćani ostali nepokolebljivi, izjavljujući da ne mogu pristati ni na kakav kompromis. Drugi su bili spremni na ustupke ili preinake nekih obilježja svoje vjere i za ujedinjenje s onima koji su prihvatili dio kršćanstva, uvjereni da bi to pospješilo njihovo potpuno obraćenje. Za Kristove je sljedbenike to bilo vrijeme ozbiljnog strahovanja. Pod plaštem hinjenog kršćanstva sâm se Sotona uvukao u Crkvu kako bi pokvario njihovu vjeru i njihove misli odvratio od riječi istine.
Naposljetku je većina kršćana pristala sniziti vjerska načela, pa je došlo do ujedinjenja kršćanstva i neznaboštva. Premda su obožavatelji idola tvrdili da su doživjeli obraćenje i ujedinili se s Crkvom, oni su još uvijek bili čvrsto vezani uz klanjanje idolima, osim što su zamijenili predmete svojega obožavanja slikama Isusa, pa čak i Marije i svetaca. Nečisti kvasac idolopoklonstva, tako unesen u Crkvu, nastavio je svoje pogubno djelo. Lažna učenja, praznovjerni i neznabožački obredi ušli su u njezino vjerovanje i bogoslužje. Budući da su se Kristovi sljedbenici ujedinili s idolopoklonicima, kršćanska se religija pokvarila i Crkva je izgubila svoju čistoću i silu. Ali neki se nisu dali zavesti ovim obmanama. Ostali su dalje vjerni Izvoru istine i klanjali se samo Bogu.
Među onima koji su tvrdili da slijede Krista uvijek su bile dvije skupine. Dok jedna proučava Spasiteljev život i ozbiljno nastoji ispraviti svoje nedostatke i uskladiti se s Uzorom, druga izbjegava jasne i praktične istine koje razotkrivaju njezine pogreške. Čak i u svom najboljem stanju Crkva se nije sastojala samo od vjernih, čistih i iskrenih. Naš je Spasitelj učio da u Crkvu ne smiju biti primljeni oni koji svjesno griješe, a ipak se povezivao s ljudima nesavršena karaktera i darivao ih blagoslovima svog učenja i primjera da bi imali priliku uvidjeti svoje pogreške i popraviti se. Među dvanaestoricom apostola bio je i jedan izdajnik. Judu nije primio zbog mana njegova karaktera, već unatoč njima. Združio ga je s učenicima ne bi li zahvaljujući Kristovim poukama i primjeru naučio što čini kršćanski karakter i tako uvidio svoje pogreške, pokajao se i pomoću božanske milosti očistio svoju dušu “pokoravanjem istini”. Ali Juda nije hodio u svjetlosti koja ga je tako milostivo obasjavala. Popuštajući grijehu otvorio je vrata Sotoninim kušnjama. Nadvladale su zle crte njegova karaktera. Dopustio je da njegovim duhom upravljaju sile tame, ljutio se kad su ga korili zbog njegovih mana i tako je došao dotle da počini strašan zločin izdaje svojega Učitelja. Jednako tako svi koji pod plaštem pobožnosti njeguju zlo, mrze one koji ih uznemiravaju osuđivanjem njihova grešna puta. Kad im se pruži zgodna prilika, takvi će poput Jude izdati one koji su ih korili za njihovo dobro.
Apostoli su u Crkvi nailazili na one koji su se pokazivali pobožnima, dok su potajno gajili grijeh. Ananija i Safira su bili varalice, praveći se da Bogu prinose cijelu žrtvu, premda su jedan dio gramzivo zadržali za sebe. Duh istine otkrio je apostolima pravi karakter ovih lažnih kršćana, a Božji sudovi su oslobodili Crkvu od ove mrlje koja je kvarila njezinu čistoću. Ovaj vidni dokaz prisutnosti pronicljiva Kristova Duha u Crkvi bio je užas za prijetvornike i prijestupnike. Oni nisu mogli dugo ostati u zajednici s onima koji su u svojim navikama i sklonostima bili vjerni Kristovi predstavnici, i kad su na Njegove sljedbenike došle kušnje i progonstva, samo su oni koji su bili spremni zbog istine ostaviti sve željeli postati Njegovim učenicima. Stoga je Crkva, dokle god je trajalo progonstvo, ostala uglavnom čista. Ali čim je ono prestalo, došli su manje iskreni i posvećeni novoobraćenici, pa je Sotoni bilo omogućeno da nađe uporište.
Između Kneza svjetlosti i kneza tame nema zajednice, pa je ne može biti ni između njihovih sljedbenika. Kad su pristali ujediniti se s onima koji su se samo djelomice odvratili od neznaboštva, kršćani su zakoračili putem koji ih je sve više odvajao od istine. Sotona se radovao što je uspio prevariti tako veliki broj Kristovih sljedbenika, pa ih je svim snagama nastojao potaknuti na progonstvo onih koji su ostali vjerni Bogu. Nitko nije mogao bolje razumjeti kako se valja suprotiti pravoj kršćanskoj religiji od onih koji su nekada bili njezini branitelji. Ovi otpali kršćani, ujedinjeni sa svojim polupoganskim drugovima, upravili su svoje napade na najvažnija obilježja Kristova nauka.
Oni koji su htjeli ostati vjerni morali su se upustiti u očajničku borbu da bi odoljeli prijevarama i odurnostima koje su se, prerušene u svećeničke halje, uvukle u Crkvu. Biblija se više nije prihvaćala kao mjerilo vjere. Učenje o vjerskoj slobodi nazvano je krivovjerjem, a njezini su zagovornici bili omrznuti i progonjeni.
Nakon duge i žestoke borbe mali broj vjernih odlučio je prekinuti svaku vezu s otpalom Crkvom, ukoliko ona i dalje bude odbijala osloboditi se laži i idolopoklonstva. Uvidjeli su da je odvajanje prijeko potrebno ako žele biti poslušni Božjoj riječi. Nisu se usuđivali trpjeti zablude opasne za svoje vlastite duše i time dati primjer koji je mogao izložiti opasnosti vjeru njihove djece i unučadi. Da bi sačuvali mir i jedinstvo, bili su spremni učiniti sve ustupke koji se ne kose s vjernošću Bogu, ali su smatrali da bi mir bio preskupo plaćen ako bi ga morali kupiti po cijenu žrtvovanja načela. Ako se jedinstvo može sačuvati samo po cijenu žrtvovanja istine i pravde, onda neka bude razlike, pa ako treba i borbe.
Bilo bi dobro za Crkvu i za svijet kad bi načela koja su oduševljavala te vjerne duše opet oživjela u srcima onih koji se smatraju Božjim narodom. Danas postoji zabrinjavajuća ravnodušnost prema učenjima koja su stupovi kršćanske vjere. Sve se više širi mišljenje da ona ipak nisu od životne važnosti. Ovo izopačavanje okrepljuje ruke Sotoninim zastupnicima, pa danas tisuće onih koji tvrde da su Kristovi sljedbenici s naklonošću gledaju na lažne teorije i opasne obmane zbog kojih su u prošlim stoljećima vjerni izložili svoje živote opasnosti kako bi im se oduprli i razotkrili ih.
Prvi kršćani bili su doista poseban narod. Njihovo besprijekorno ponašanje i nepokolebljiva vjera bili su stalni ukor koji je narušavao mir grešnika. Premda malobrojni, bez bogatstva, položaja i počasnih titula, oni su bili strah i trepet za zle gdje god se znalo za njihov karakter i vjeru. Stoga su ih zli mrzili kao što je bezbožni Kajin mrzio Abela. Oni koji su se željeli osloboditi ograničavanja od strane Svetoga Duha ubijali su Božju djecu iz istog razloga zbog kojeg je Kajin ubio Abela. Iz istog su razloga Židovi odbacili i razapeli Spasitelja — jer su čistoća i svetost Njegova karaktera bili stalni ukor njihovoj sebičnosti i pokvarenosti. Od Kristovih dana pa sve do danas Njegovi su vjerni učenici izazivali mržnju i protivljenje onih koji vole putove grijeha i njima idu.
Kako se Evanđelje može nazvati porukom mira? Kad je prorekao Mesijino rođenje, Izaija Mu je dao ime “Knez mironosni”. Kad su pastirima objavili Isusovo rođenje, anđeli su na betlehemskim visovima pjevali: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Luka 2,14) Postoji prividna proturječnost između ovih proročkih izjava i Kristovih riječi: “Nisam došao da donesem mir, nego mač.” (Matej 10,34) Ali pravilno shvaćene, obje su u savršenu skladu. Evanđelje je poruka mira. Evanđelje je sustav koji će, ako ga čovjek primi i posluša, širiti mir, sklad i sreću po cijelom svijetu. Kristova religija ujedinit će u blisko bratstvo sve koji prihvaćaju njezina učenja. Isusova je zadaća bila pomiriti ljude s Bogom i tako jedne s drugima. Ali veći dio svijeta nadzire Sotona, Kristov najžešći neprijatelj. Evanđelje iznosi ljudima načela života koja su u sukobu s njihovim navikama i željama; stoga ustaju protiv njega. Oni mrze čistoću koja otkriva i osuđuje njihove grijehe; stoga progone i uništavaju sve koji ističu njegove pravedne i svete zahtjeve. U tom se smislu — budući da uzvišene istine koje ono donosi izazivaju mržnju i sukobe — Evanđelje naziva mačem.
Tajanstvena promisao koja dopušta da zli progone pravedne bila je uzrokom velike zbunjenosti za mnoge slabe u vjeri. Neki su čak spremni odbaciti svoje povjerenje u Boga zato što dopušta napredovanje najpodlijih koji svojom okrutnom silom tlače i muče najbolje i najčestitije. Kako to, pitaju se neki, da Onaj koji je pravedan, milosrdan i neograničeno močan — trpi takvu nepravdu i nasilje? To se pitanje nas ne tiče. Bog nam je dao dovoljno dokaza o svojoj ljubavi, i ako ne razumijemo djelovanje Njegove promisli, ne smijemo sumnjati u Njegovu dobrotu. Gledajući unaprijed sumnje koje će pritiskivati njihove duše u dane kušnji i tame, Spasitelj je rekao svojim učenicima: “Sjetite se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara!’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti.” (Ivan 15,20) Isus je za nas stradao više nego što bi itko od Njegovih sljedbenika mogao postradati od okrutnosti zlih ljudi. Oni koji su pozvani da pretrpe muke i mučeničku smrt, samo idu stopama Božjeg dragog Sina.
“Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja.” (2. Petrova 3,9) On ne zaboravlja i ne zanemaruje svoju djecu, ali dopušta zlima da otkriju svoj pravi karakter, kako u pogledu njihovog karaktera nitko tko želi vršiti Njegovu volju ne bi bio u zabludi. Ponavljam, pravedni dolaze u peć nevolja da bi se očistili, da bi njihov primjer i druge uvjerio u stvarnost vjere i pobožnosti, a i zato da bi njihova postojanost mogla osuditi bezbožne i nevjerne.
Bog dopušta zlima da napreduju i otkriju svoje neprijateljstvo prema Njemu da bi svi, kad napune mjeru svoje zloće, u svom potpunom uništenju mogli vidjeti Njegovu pravednost i milosrđe. Približava se dan Njegove odmazde, kada će svi koji su prestupali Njegov Zakon i tlačili Njegov narod primiti pravednu plaću za svoja djela i kada će biti kažnjen svaki čin okrutnosti i nepravde učinjen Božjim vjernima, kao da je učinjen samome Kristu.
Postoji još jedno važnije pitanje koje bi trebalo privući pozornost današnjih crkava. Apostol Pavao je izjavio da će “svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu” biti progonjeni (2. Timoteju 3,12). Zašto se onda čini da je progonstvo gotovo zamrlo? Jedini je razlog taj što se Crkva prilagodila svjetovnim mjerilima te ne izaziva nikakvo protivljenje. Vjera naših dana više nema onaj čisti i sveti karakter koji je obilježavao kršćansku vjeru u vrijeme Krista i Njegovih apostola. Kršćanstvo je, po svemu sudeći, tako popularno u svijetu samo zbog duha kompromisa s grijehom, jer se ravnodušno gleda na velike istine Božje riječi i jer u Crkvi ima tako malo prave pobožnosti. Čim dođe do oživljavanja vjere i sile prve Crkve, opet će oživjeti duh progonstva i ponovo se raspaliti njegove vatre.