Ovo poglavlje temelji se na Brojevima 13,1-14,39
Gospodin je zapovjedio Mojsiju da pošalje ljude koji će istražiti zemlju Kanaan koju će dati Izraelcima. Za tu zadaću trebalo je iz svakog plemena izabrati njihovog starješinu. Oni su otišli i vratili se nakon četrdeset dana svog istraživanja, došli pred Mojsija i Arona i sav izraelski narod i pokazali im plodove zemlje. Svi su se složili da je to dobra zemlja i izložili bogate plodove koje su ubrali kao dokaz. Jedan grozd s vinove loze bio je tako velik da su ga na štapu nosila dvojica hodajući jedan iza drugoga. Ubrali su i smokava i nara kojega je tamo bilo u izobilju.
Nakon što su ispričali sve o plodnosti zemlje, svi osim dvojice govorili su vrlo obeshrabreno, ne vjerujući da tu zemlju mogu zaposjesti. Rekli su da je narod koji u toj zemlji živi vrlo jak; gradovi su im obzidani jakim visokim zidovima, a povrh toga, tamo su vidjeli djecu diva Anaka. Zatim su opisivali kako je narod raširen posvuda po Kanaanu i kako je nemoguće da će ga ikada moći osvojiti.
Kada je narod saslušao taj izvještaj, prepustio se razočaranju uz gorko predbacivanje i plakanje. Nije sačekao, razmislio i zaključio da će im Bog, koji ih je dovde doveo, zasigurno dati tu zemlju. Odjednom su se prepustili obeshrabrenju. Ograničili su moć Svetoga i nisu se pouzdali u Boga koji ih je dosad vodio. Zamjerali su Mojsiju i mrmljali među sobom: „Znači, to je kraj svih naših nada. To je, dakle, ta zemlja zbog koje putujemo iz Egipta da je zadobijemo.“
Kaleb i Jošua pokušali su zadobiti njihovu pozornost da ih se sasluša, ali ljudi su bili toliko izvan sebe da nisu mogli saslušati ta dva čovjeka. Nakon što su se malo primirili, Kaleb se usudio progovoriti: „‘Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!’ Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: ‘Ne možemo ići na onaj narod jer je jači od nas.’“ (Brojevi 13,30.31) I onda su nastavili s ponavljanjem lošeg izvještaja i rekli da su svi ljudi tamo visoka stasa. „Vidjesmo ondje i divove – Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima.“ (Brojevi 13,33)
Izraelci ponovno gunđaju
„Tada zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše. Svi su Izraelci mrmljali protiv Mojsija i Arona. Sva im je zajednica govorila: ‘Kamo sreće da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili da smo pomrli u ovoj pustinji! Zašto nas Jahve vodi u tu zemlju da padnemo od mača, a žene naše i djeca da postanu roblje! Zar nam ne bi bilo bolje da se vratimo u Egipat! ‘ Jedan je drugome govorio: ‘Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat!’ Mojsije i Aron padoše ničice pred svom okupljenom izraelskom zajednicom.“ (Brojevi 14,1-5)
Izraelci se nisu samo prepustili prigovaranju protiv Mojsija, nego su optuživali i samoga Boga što ih je obmanuo obećavajući im zemlju koju ne mogu zaposjesti. Njihov je pobunjenički duh toliko ojačao da su zaboravili na snažnu ruku Svemogućega koji ih je izveo iz egipatske zemlje, koji ih je nizom čuda doveo tako daleko, i odlučili su izabrati zapovjednika koji bi ih odveo natrag u Egipat, tamo gdje su bili robovi i pretrpjeli veliku muku. Odredili su si zapovjednika i time odbacili Mojsija, svog strpljivog sućutnog vođu, i ogorčeno su mrmljali protiv Boga.
Mojsije i Aron pali su licem pred Boga ispred sve izraelske zajednice kako bi zamolili za milost nad buntovnim narodom. Ali njihova tjeskoba i žalost bile su neopisive. Ležali su licem prema tlu u potpunoj tišini. Kaleb i Jošua su, kao izraz svoje najveće tuge, razderali svoju odjeću. „Zatim rekoše svoj zajednici izraelskoj: ‘Zemlja kroz koju smo prošli da je istražimo izvanredno je dobra. Ako nam Jahve bude dobrostiv, u tu će nas zemlju dovesti i dat će nam je. To je zemlja u kojoj teče med i mlijeko. Samo, nemojte se buniti protiv Jahve! Ne bojte se naroda one zemlje: ta on je zalogaj za nas.
Oni su bez zaštite, a s nama je Jahve! Ne bojte ih se!’“ (Brojevi 14,7-9) „Oni su bez zaštite.“ Kanaanci su napunili mjeru svojeg bezakonja zbog čega se božanska zaštita povukla od njih. Oni se osjećaju sigurnima te zato nisu pripravni za rat jer, „zbog saveza koji imamo s Bogom, zemlja nam je osigurana“. Umjesto da te riječi izvrše utjecaj na ljude, one su samo pojačale njihovu pobunu. Razbjesnili su se i počeli strahovito galamiti i ljutito vikati na Kaleba i Jošuu da ih treba kamenovati. To bi se i dogodilo da se Gospodin nije ispriječio nad Svetištem svojom zastrašujućom slavom pred svom izraelskom zajednicom.
Mojsijevo uspješno posredovanje
Mojsije je ušao u Svetište da bi razgovarao s Bogom. „Tada reče Mojsiju: ‘Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio? Udarit ću ih pomorom i istrijebiti, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njega.’ Onda Mojsije reče Jahvi: ‘Egipćani su shvatili da si ti, svojom moći, izveo ovaj narod između njih. Oni su to kazali žiteljima one zemlje. Već su saznali da si ti, Jahve, usred ovog naroda, kojemu se očituješ licem u lice, i da ti, Jahve, u oblaku stojiš nad njima; da obdan u stupu od oblaka, a obnoć u stupu od ognja ideš pred njima. Zato, ako pobiješ ovaj narod kao jednoga čovjeka, narodi koji su čuli glas o tebi reći će: Jahve je bio nemoćan da dovede ovaj narod u zemlju koju mu je pod zakletvom obećao, i zato ih je poubijao u pustinji.’“ (Brojevi 14,11-16)
Mojsije se ponovno nije složio s tim da Izrael bude uništen, a da od njega nastane moćniji narod od Izraela. Ovaj voljeni Božji sluga izrazio je svoju ljubav prema Izraelcima i pokazao svoju predanost na slavu svojega Stvoritelja i na čast svome narodu: „Kao što si praštao ovome narodu od Egipta sve do sada, Ti, koji si dosad bio dugo strpljiv i milostiv ovom nezahvalnom narodu, koliko god bili nedostojni, Tvoja je milost ista.“ Posredovao je: „Zar ih nećeš, ipak, još jednom poštedjeti i pokazati mnogima još jedan primjer božanskog strpljenja, kako si to već činio?“
„‘Opraštam po riječi tvojoj’, reče Jahve. ‘Ali ipak, tako ja živ bio i slave se Jahvine napunila sva zemlja, ni jedan od ljudi koji su vidjeli slavu moju i znamenja što sam ih izveo u Egiptu i u pustinji, pa me ipak iskušavali već deset puta ne hoteći poslušati moj glas, neće vidjeti zemlje što sam je pod zakletvom obećao njihovim ocima; nitko od onih koji me preziru neće je vidjeti. A slugu svoga Kaleba, jer je u njemu drukčiji duh i jer mi bijaše poslušan, njega ću ja dovesti u zemlju u koju je išao i njegovi će je potomci zaposjesti!’“ (Brojevi 14,20- 24)
Natrag u pustinju
Tada je Bog Hebrejima zapovjedio da se okrenu i vrate u pustinju putem prema Crvenome moru. Bili su vrlo blizu dobre zemlje, ali zbog zle pobune izgubili su Božju zaštitu. Da su prihvatili Kalebov i Jošuin izvještaj i odmah krenuli, Bog bi im dao kanaansku zemlju. Ali bili su nevjerni i pokazali su toliku drskost prema Bogu da su na sebe navukli osudu da nikada neće ući u Obećanu zemlju. U sažaljenju i svojem milosrđu, Bog ih je poslao natrag k Crvenom moru, jer su se Amalečani i Kanaanci, čuvši za uhode, kolebanje i mrmljanje Izraelaca, pripremali za rat s njima.
„Još reče Jahve Mojsiju i Aronu: ‘Dokle će ta opaka zajednica mrmljati protiv mene? Čuo sam tužbe što ih Izraelci na me dižu. Kaži im: Tako ja živ bio, objavljuje Jahve, kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: svih vas koji ste ubilježeni u bilo koji vaš popis od dvadeset godina pa naprijed, koji ste rogoborili protiv mene. Nećete ući u zemlju na koju sam svoju ruku digao da vas u njoj nastanim, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. A vašu djecu, o kojoj kažete da bi postala roblje, njih ću uvesti da nastane zemlju što ste je vi prezreli.’“ (Brojevi 14,26-31)
Gospodin je objavio da će djeca Hebreja, zbog pobune svojih roditelja, morati u pustinji provesti četrdeset godina, računajući od vremena kad su napustili Egipat, dok im roditelji ne pomru. Tako su morali nositi i trpjeti posljedice njihove krivnje četrdeset godina, prema broju dana koliko su istraživali zemlju, dan za godinu. „Iskusite što znači mene napustiti!“ (Brojevi 14,34) Trebali su u potpunosti shvatiti da je to kazna za njihovo idolopoklonstvo i buntovno gunđanje koje je prisililo Boga da izmijeni svoj plan s njima. Nagrada je obećana jedino Kalebu i Jošui među cijelom izraelskom zajednicom koja je izgubila pravo pozivati se na Božju naklonost i obećanja.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 20)