Veliko vjersko buđenje izazvano objavljivanjem skorog Kristovog dolaska prorečeno je u proročanskoj vijesti prvog anđela u Otkrivenju 14. poglavlju. Ivan vidi anđela “gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku”. On “jakim glasom” objavljuje vijest: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,6.7)
Činjenica da jedan anđeo objavljuje ovo upozorenje veoma je značajna. Čistoćom, sjajem i moći nebeskog glasnika božanska je mudrost prikazala uzvišeni karakter djela što ga je ova vijest trebala izvršiti, kao i silu i slavu koja će je pratiti. A let anđela “u najvišem dijelu neba”, “jaki glas” kojim se upozorenje objavljuje i njezino proglašavanje svim “stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku”, pokazuje brzinu širenja i rasprostranjenost pokreta.
Sama vijest upućuje na vrijeme kada nastaje ovaj pokret. Ona je dio “neprolazne Radosne vijesti” i najavljuje početak suda. O vijesti spasenja propovijedalo se u svim vjekovima, ali je ova vijest dio Evanđelja koje se može objavljivati samo u posljednje dane, jer će samo tada biti istina da je došao čas suda. Proročanstva iznose niz događaja koji prethode početku suda. Ovo je posebno točno kad je riječ o Knjizi proroka Daniela. Ali Daniel je “do vremena svršetka” morao zatvoriti i zapečatiti dio svog proročanstva koje se odnosilo na posljednje dane. Tek kada to vrijeme nastupi, moći ćemo objaviti vijest o sudu, zasnovanu na ispunjenju ovih proročanstava. Ali u vrijeme svršetka, kaže prorok, “mnogi će pretraživati i spoznaja će biti velika”. (Daniel 12,4 — Šarić)
Apostol Pavao je upozorio Crkvu da u ono vrijeme ne očekuje Kristov dolazak. Dan Gospodnji neće doći dok “prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se Čovjek grijeha — sin propasti”. (2. Solunjanima 2,3.4) Tek nakon velikog otpada i duge vladavine “Čovjeka grijeha” možemo očekivati dolazak našega Gospodina. “Čovjek grijeha”, koji je nazvan i “tajnom bezakonja”, “sin propasti” i “Bezbožnik”, predočuje papinstvo koje će, kako je prorečeno, zadržati prevlast 1260 godina. Ovo je razdoblje završilo 1798. godine. Krist nije mogao doći prije tog vremena. Svojim upozorenjem Pavao obuhvaća cijelu kršćansku eru do 1798. godine. Tek se nakon tog datuma trebala objavljivati vijest o Kristovom drugom dolasku.
Takva vijest nije nikada objavljivana u prošlim vjekovima. Kao što smo vidjeli, Pavao je nije propovijedao; on je svoju braću upućivao na Gospodnji dolazak u tada dalekoj budućnosti. Reformatori je nisu objavljivali. Martin Luther je očekivao sud otprilike tristo godina nakon svoga vremena. Ali od 1798. godine otpečaćena je Danielova knjiga, razumijevanje proročanstva se uvećalo i mnogi su objavljivali svečanu vijest o blizini suda.
Kao i velika reformacija u šesnaestom stoljeću, i adventni se pokret istodobno pojavio u različitim kršćanskim zemljama. U Europi i u Americi ljudi vjere i molitve bili su pokrenuti na proučavanje proročanstava i, ispitujući nadahnuti izvještaj, naišli su na uvjerljive dokaze da je svršetak svemu blizu. U različitim zemljama pojavile su se usamljene skupine kršćana koje su isključivo proučavanjem Svetoga pisma došle do uvjerenja da je Spasiteljev dolazak blizu.
- godine, tri godine nakon što je Miller zaključio da proročanstva upućuju na vrijeme suda, “misionar svijeta” dr. Joseph Wolff počeo je objavljivati skori Gospodnji dolazak. Wolff je bio rodom iz Njemačke, židovskog podrijetla, budući da mu je otac bio židovski rabin. Još u ranoj mladosti osvjedočio se u istinitost kršćanstva. Aktivnog i istraživačkog duha, bio je pažljivi slušatelj razgovora koji su se vodili u njegovoj roditeljskoj kući, u kojoj su se svakodnevno sastajali pobožni Židovi i potanko govorili o nadama i očekivanjima svog naroda, o slavi Mesije koji će doći i o obnovi Izraela. Kad je jednog dana čuo da su spomenuli Isusa iz Nazareta, dječak je upitao tko je to bio. “Vrlo darovit čovjek,” glasio je odgovor, “ali kako je tvrdio da je Mesija, židovski sud ga je osudio na smrt.” “Zašto,” pitao je dječak, “zašto je Jeruzalem razoren i zašto smo mi u ropstvu?” “Jao, nažalost!” odgovorio je njegov otac. “Zato što su Židovi ubijali proroke.” Dječaku je odjednom sinula misao: “Možda je Isus iz Nazareta bio prorok, pa su Židovi ubili nevina čovjeka.”1Ovaj je osjećaj bio tako snažan da se unatoč zabrani da uđe u kršćansku crkvu često zadržavao u blizini kako bi čuo propovijed.
Još kao sedmogodišnjak hvalio se postarijem susjedu, kršćaninu, budućom slavom Izraela kad dođe Mesija, na što mu je starac ljubazno rekao: “Dragi dječače, reći ću ti tko je bio pravi Mesija: bio je to Isus iz Nazareta… koga su tvoji preci razapeli na križ, kao što su to činili s prorocima. Pođi kući i pročitaj 53. poglavlje Knjige proroka Izaije i uvjerit ćeš se da je Isus Krist Božji Sin.”2 Odjednom je bio uvjeren da je to istina. Otišao je kući i pročitao taj biblijski ulomak, čudeći se kako se on savršeno ispunio u Isusu iz Nazareta. Je li ovaj kršćanin govorio istinu? Dječak je zamolio oca da mu protumači ovo proročanstvo, ali je naišao na tako strogu šutnju da se ovaj predmet nikada više nije usudio spomenuti. Međutim to je samo ojačalo njegovu želju da više sazna o kršćanstvu.
U njegovom su židovskom domu od njega brižljivo skrivali znanje za kojim je težio, ali je sa samo jedanaest godina napustio očev dom i krenuo u svijet da stekne obrazovanje, izabere svoju religiju i svoje zanimanje. Neko je vrijeme našao dom kod svojih rođaka, no ovi su ga ubrzo otjerali kao otpadnika, pa se sâm i bez sredstava morao probijati među strancima. Putovao je iz mjesta u mjesto, marljivo učeći i izdržavajući se podučavanjem hebrejskog jezika. Pod utjecajem jednog katoličkog učitelja prihvatio je katoličanstvo i postavio sebi cilj da postane misionar svog naroda. S ovim je ciljem nekoliko godina kasnije otišao na studije u Promidžbeno učilište u Rimu. Tamo je zbog svoje navike neovisnog razmišljanja i otvorenog govora bio lažno optužen kao heretik. Otvoreno je napadao zlouporabe Crkve i govorio o potrebi reforme. Premda je u početku naišao na posebnu naklonost papinskih dostojanstvenika, nakon nekog je vremena ipak uklonjen iz Rima. Pod nadzorom Crkve išao je od mjesta do mjesta, dok nije postalo jasno da ga nikada neće navesti na pokornost rimokatoličkom ropstvu. Proglasili su ga nepopravljivim pa mu je ostavljeno na volju da ide kamo želi. Otišao je u Englesku i primanjem protestantske vjere pridružio se Anglikanskoj crkvi. Nakon dvogodišnjeg studiranja poslan je 1821. godine u misiju.
Nakon što je Wolff prihvatio veliku istinu o prvom dolasku Krista kao Čovjeka boli, vičnog patnjama, shvatio je da proročanstva jednako jasno opisuju i Njegov drugi dolazak u sili i slavi. I dok je svoj narod nastojao dovesti Isusu iz Nazareta kao obećanom Mesiji, upućujući na Njegov prvi dolazak u poniženju kao na žrtvu za grijehe čovječanstva, on ih je istodobno poučavao o Njegovom drugom dolasku kao Kralja i Spasitelja.
“Isus iz Nazareta, pravi Mesija,” govorio je, “čije su ruke i noge bile probodene, koji je vođen kao janje na klanje, koji je bio Čovjek boli, vičan patnjama, koji je došao prvi put nakon što je Judi oduzeto žezlo i palica vladalačka od njegovih nogu, taj će Isus doći po drugi put na nebeskim oblacima s trubom arkanđela”,3 “noge će mu… stajati na Gori Maslinskoj, a vlast nad stvorenjima, nekada dana Adamu koji ju je proigrao (Postanak 1,26; 3,17), bit će predana Isusu. On će biti Kralj svega svijeta. Prestat će uzdisanje i jadikovanje svih stvorenja, a odjeknut će pjesme slave i hvale… Kad Isus dođe u slavi svoga Oca sa svetim anđelima, … najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. (Matej 16,27; 1. Solunjanima 4,16; 1. Korinćanima 15,23) To je ono što mi kršćani nazivamo prvim uskrsnućem. Tada će i životinjski svijet promijeniti svoju narav (Izaija 11,6-9) i pokoriti se Isusu (Psalam 8). Zavladat će sveopći mir.”4 “Gospodin će ponovno pogledati na zemlju i reći: ‘Gle, sve je veoma dobro!’”5
Wolff je vjerovao da je Gospodnji dolazak blizu, s tim što se njegovo tumačenje proročkih razdoblja razlikovalo za samo nekoliko godina od vremena na koje je Miller uputio. Onima koji su navodili biblijski tekst: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna” i isticali da ljudi neće ništa znati o blizini dolaska, Wolff je odgovarao: “Zar je naš Gospodin rekao da nikada neće biti poznat dan i čas? Nije li nam dao znakove vremena da bismo znali bar približavanje Njegova dolaska, kao što čovjek po smokvi kad potjera lišće može znati da je blizu ljeto? (Matej 24,32) Zar nikada nećemo saznati za to razdoblje, premda nas sâm poziva ne samo da čitamo proroka Daniela nego i da ga razumijemo? I u tom istom Danielu u kojemu stoji da te riječi trebaju biti zapečaćene do svršetka vremena (što je bio slučaj u njegovo vrijeme), također stoji da će mnogi istraživati (hebrejski izraz za razmatranje i razmišljanje o vremenu) i da će se znanje (o tom vremenu) umnožiti. (Daniel 12,4) Osim toga, naš Gospodin time nije želio reći da približavanje tog vremena neće biti poznato, nego da točan dan i čas nitko neće znati. Bit će dovoljno poznato, kaže, po znakovima vremena da bi nas potaklo na pripremu za Njegov dolazak, kao što je Noa pripremio korablju.”6
Wolff je o uobičajenom sustavu tumačenja, ili izvrtanja Svetoga pisma, pisao: “Veći dio kršćanske Crkve zastranio je od jasnog značenja Svetoga pisma i okrenuo se fantomskom sustavu budista, koji vjeruju da će se buduća sreća čovječanstva sastojati u kretanju zrakom i misle da riječ Hebreji znači ‘neznabošci’; a Jeruzalem — ‘crkva’; kad stoji zemlja, to znači ‘nebo’; a pod Gospodnjim dolaskom treba razumjeti ‘napredak misionarskih društava’; ići na goru Gospodnjeg doma znači pak ‘veliki sabor metodista’.”7
Tijekom dvadeset i četiri godine, od 1821. do 1845., Wolff je mnogo putovao: u Africi je posjetio Egipat i Abesiniju, u Aziji je proputovao Palestinu, Siriju, Perziju, Buharu i Indiju. Također je posjetio Sjedinjene Države i na putu za Ameriku propovijedao na otoku Sveta Helena. U kolovozu 1837. stigao je u New York i nakon što je govorio u tom gradu, propovijedao je u Philadelphiji i Baltimoreu, a na kraju je produžio u Washington. Ovdje je, kaže, “na prijedlog bivšeg predsjednika Johna Quincya Adamsa u jednom od domova Kongresa, Dom jednoglasno stavio na raspolaganje dvoranu Kongresa za predavanje koje sam održao jedne subote, počašćen posjetom svih članova Kongresa, kao i virdžinijskog biskupa te klera i građana Washingtona. Istu čast ukazali su mi članovi vlade New Jerseya i Pennsylvanije, pred kojima sam održao predavanja o svojim istraživanjima u Aziji kao i o osobnoj vladavini Isusa Krista.”8
Dr. Wolff je putovao po udaljenim zemljama bez zaštite ijedne europske vlasti, trpeći mnoge poteškoće i okružen bezbrojnim opasnostima. Bio je batinan po tabanima i izložen gladovanju, prodan kao rob i triput osuđen na smrt. Napadali su ga razbojnici i višeput je gotovo umro od žeđi. Jednom su mu oteli sve što je imao i ostavili ga da pješice putuje stotine kilometara kroz planine, dok mu je snijeg udarao o lice a gole noge postale neosjetljive zbog hodanja po smrznutom tlu.
Kad su mu savjetovali da ne ide nenaoružan među divlja i neprijateljska plemena, odgovorio je da je “naoružan dobrim oružjem” — “molitvom, revnošću za Krista i pouzdanjem u Njegovu pomoć”. “Ja sam”, rekao je, “naoružan ljubavlju prema Bogu i bližnjima u srcu, a u ruci imam Bibliju.”9 Kamo god pošao sa sobom je uvijek nosio Bibliju na hebrejskom i engleskom jeziku. O jednom svom kasnijem putovanju rekao je: “U svojoj ruci držao sam otvorenu Bibliju. Osjećao sam da je moja snaga u Knjizi i da će me njezina sila podržavati.”10
Tako je ustrajao u radu dok vijest o Sudu nije bila objavljena na velikom dijelu napučene zemaljske kugle. Među Židovima, Turcima, Parsima, Hindusima i mnogim drugim narodima i plemenima širio je Božju riječ na ovim različitim jezicima i svuda navješćivao približavanje Mesijine vladavine.
Na svojim putovanjima u Buharu naišao je u zabiti i osami na narod koji je sačuvao učenje o Gospodnjem skorom dolasku. Jemenski Arapi, rekao je, “posjeduju knjigu koju nazivaju Seera, koja sadrži vijest o Kristovom drugom dolasku i Njegovoj vladavini u slavi; i oni očekuju da se 1840. godine dogode veliki događaji.”11 “U Jemenu… sam proveo šest dana sa sinovima Rekabovim. Oni ne piju vina, ne sade lozu, ne siju sjemena, žive u šatorima i sjećaju se riječi Jonadaba, sina Rekabova. (Jeremija 25,6.7) Kod njih sam našao i sinove Izraelove iz Danova plemena… koji zajedno s Rekabovim sinovima očekuju skori dolazak Mesije na nebeskim oblacima.”12
Slično vjerovanje našao je i jedan drugi misionar u Tatarskoj. Jedan tatarski svećenik upitao je misionara kada će Krist doći po drugi put. Kad je misionar odgovorio da o tome ništa ne zna, svećenik je izgledao vrlo začuđen takvim neznanjem čovjeka koji tvrdi da je biblijski učitelj i iznio svoje vjerovanje, zasnovano na proroštvu, da će Krist doći oko 1844. godine.
U Engleskoj se već 1826. godine počela propovijedati adventna vijest. Ovdje pokret nije dobio tako određen oblik kao u Americi; točno vrijeme dolaska se nije tako općenito propovijedalo, ali je naširoko objavljivana velika istina o Kristovom skorom dolasku u sili i slavi, i to ne samo među otpadnicima i nekonformistima, onima koji nisu bili pripadnici anglikanske vjeroispovijesti. Mourant Brock, engleski pisac, tvrdi da je oko sedam stotina propovjednika Anglikanske crkve bilo zaokupljeno propovijedanjem ove “Radosne vijesti o kraljevstvu”. I u Velikoj Britaniji je objavljivana vijest koja je upućivala na 1844. godinu kao vrijeme Gospodnjega dolaska. Adventne publikacije iz Sjedinjenih Država bile su naširoko rasprostranjene. U Engleskoj su načinjeni pretisci knjiga i časopisa. A 1842. godine se Robert Winter, Englez po rođenju, koji je u Americi prihvatio adventnu nadu, vratio u svoju domovinu da naviješta Gospodnji dolazak. Mnogi su se u ovom djelovanju udružili s njime, i vijest o Sudu objavljena je u raznim dijelovima Engleske.
U Južnoj Americi, usred neznanja i svećeničke prijevare, jedan Španjolac i isusovac, Lacunza, našao je put do Svetog pisma i tako prihvatio istinu o Kristovom skorom dolasku. Potaknut da objavi upozorenje, a u želji da izbjegne mjere što će ih poduzeti Rim, objavljivao je svoja gledišta pod imenom “Rabbi Ben-Ezra”, predstavljajući se kao obraćeni Židov. Lacunza je živio u osamnaestom stoljeću, ali je njegova knjiga oko 1825. godine, nakon što je dospjela u London, prevedena na engleski jezik. Njezino izdavanje pomoglo je da se u Engleskoj produbi već pobuđeno zanimanje za Kristov drugi dolazak.
U Njemačkoj je ovo učenje u 18. stoljeću iznosio propovjednik Luteranske crkve i poznati biblijski znanstvenik i kritičar Bengel. Po završetku svog školovanja Bengel se “posvetio studiju teologije kojemu je bio prirodno naklonjen zahvaljujući svom ozbiljnom i pobožnom duhu, produbljenom u mladosti stečenim obrazovanjem i stegom. Kao i drugi misaoni mladi ljudi prije i nakon njega, morao se boriti sa sumnjama i poteškoćama vjerske naravi te s puno osjećaja aludira na ‘mnoge strijele koje su probole njegovo jadno srce i učinile njegovu mladost teško podnošljivom’.” Kad je postao članom konzistorija u Württembergu, zastupao je vjersku slobodu. “Zadržavajući prava i prednosti Crkve, zastupao je slobodu u razumnim okvirima kako bi se onima koji se osjećaju vezanima pružila mogućnost da na osnovi savjesti mogu izići iz njezine zajednice.”13 Dobre posljedice ovoga postupka osjećaju se još danas u njegovom zavičaju.
Tijekom pripreme jedne propovijedi iz Otkrivenja 21. poglavlja za adventnu nedjelju, Bengelov je um prosvijetlila svjetlost drugog Kristovog dolaska. Kao nikada ranije njegovom su se umu otvorila proročanstva iz Otkrivenja. Svladan osjećajem goleme važnosti i nezamislive slave prizora što ih je prorok prikazao, bio je prisiljen da neko vrijeme prekine proučavanje ovoga predmeta. Ali na propovjedaonici mu se ponovno javila ista slika u svoj svojoj jasnoći i sili. Od tog se vremena posvetio proučavanju proročanstava, osobito onih u Otkrivenju, i uskoro je došao do uvjerenja da ona pokazuju blizinu Kristova dolaska. Datum što ga je on ustanovio kao vrijeme drugog dolaska razlikovao se samo za nekoliko godina od onoga što ga je kasnije prihvatio Miller.
Bengelovi su se spisi proširili cijelim kršćanskim svijetom. Njegova gledišta o proroštvu bila su uglavnom općenito prihvaćena u njegovoj zemlji, u Württembergu, a donekle i u drugim dijelovima Njemačke. Pokret se nastavio širiti nakon njegove smrti, a adventna se vijest čula u Njemačkoj istodobno kad je privukla pozornost u drugim zemljama. Još ranije neki su vjernici otišli u Rusiju i tamo osnovali kolonije, i njemačke crkve u toj zemlji još uvijek njeguju vjeru u skori Kristov dolazak.
Ova je svjetlost zasjala i u Francuskoj i Švicarskoj. U Ženevi, u kojoj su Farel i Calvin proširili istinu reformacije, vijest o drugom Kristovom dolasku propovijedao je Gaussen. Dok je još studirao, Gaussen je bio izložen duhu racionalizma koji je u drugoj polovici osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća zavladao cijelom Europom; kad je stupio u propovjedničku službu, ne samo što nije poznavao pravu vjeru nego je i naginjao sumnjičavosti. U mladosti se zainteresirao za proučavanje proroštva. Nakon čitanja Rollinove Povijesti starog vijeka, njegovu je pozornost privuklo drugo poglavlje Danielove knjige. Bio je iznenađen čudesnom točnošću kojom su se proročanstva ispunila, kako je to bilo vidljivo iz povjesničareva prikaza. Bilo je to svjedočanstvo o nadahnuću Svetoga pisma, koje mu je usred opasnosti kasnijih godina služilo kao sidro. Nije se mogao pomiriti s učenjem racionalizma, pa je proučavajući Bibliju i tražeći jasnije svjetlo nakon nekog vremena razvio pozitivnu vjeru.
Nastavljajući istraživanje proročanstava, stekao je uvjerenje da je Gospodnji dolazak blizu. Duboko dirnut svečanošću i važnošću ove velike istine, želio ju je iznijeti narodu, ali popularno mišljenje da su Danielova proročanstva tajanstvena i da se ne mogu razumjeti bilo je velika smetnja u ostvarenju njegove nakane. Na kraju je odlučio — kao što je Farel učinio prije njega kad je Ženevi objavio Evanđelje — otpočeti rad s djecom preko koje će, nadao se, zainteresirati roditelje.
“Želim da to razumijete”, rekao je kasnije o cilju svog pothvata, “ne zato što bi to bilo manje važno, već naprotiv zato što je to vrlo značajno. Htio sam ovu istinu iznijeti na prisan način i stoga sam se obratio djeci. Htio sam da me čuju, a bojao sam se da me neće čuti ako se prvo obratim odraslima. … Stoga sam odlučio prići najmlađima. Okupio sam kao slušatelje djecu. Ako se njihov broj bude povećao, ako se bude vidjelo da slušaju, da im se sviđa, da ih zanima, da razumiju predmet i da ga mogu objasniti, sigurno ću uskoro imati još jedan krug slušatelja, pa će odrasli uvidjeti da se isplati sjesti i proučavati. Ako bude tako, uspjeh je osiguran.”14
Trud se isplatio. Kad se obratio djeci, došli su slušati i stariji. Galerije njegove crkve bile su pune pozornih slušatelja. Među njima bilo je uglednih i učenih ljudi, kao i stranaca koji su posjetili Ženevu; tako je vijest ponesena u druge krajeve.
Ohrabren ovim uspjehom, Gaussen je objavio svoja predavanja u nadi da će u crkvama francuskog govornog područja potaknuti ljude na proučavanje proročkih knjiga. “Izdavanjem pouka upućenih djeci”, rekao je Gaussen, “znači reći odraslima, koji često zanemaruju takve knjige pod lažnim izgovorom da su nerazumljive: ‘Kako mogu biti nerazumljive kada ih vaša djeca razumiju?’ … Velika mi je želja”, dodao je, “da poznavanje proročanstava, ako je moguće, učinim popularnim u svom stadu. … Čini mi se da nema proučavanja koje bi bolje odgovaralo potrebama našeg vremena. … Samo tako ćemo se pripremiti za predstojeću nevolju i bdjeti i čekati Isusa Krista.”
Premda je bio jedan od najistaknutijih i najomiljenijih propovjednika koji su govorili francuski, Gaussen je poslije nekog vremena bio razriješen dužnosti, uz objašnjenje da je njegov najveći grijeh bio što je namjesto crkvenog katekizma, jednog nezanimljivog i racionalističkog priručnika, gotovo bez pozitivne vjere, mlade poučavao iz Biblije. Nakon toga je postao profesorom u jednoj teološkoj školi, dok je nedjeljom nastavio raditi kao katehet, obraćajući se djeci i poučavajući ih Svetom pismu. Njegova djela o proroštvu pobudila su veliko zanimanje. S profesorske katedre, tiskom i svojim omiljenim zvanjem učitelja djece, nastavio je dugi niz godina širiti snažan utjecaj i bio sredstvom kojim je pozornost mnogih ljudi skrenuta na proučavanje proročanstava koja su pokazivala da je Gospodnji dolazak blizu.
I u Skandinaviji se objavljivala adventna vijest i probudila veliko zanimanje. Mnoge je pokrenula iz njihove bezbrižne sigurnosti da priznaju i napuste svoje grijehe i da u Kristovo ime potraže oprost. Ali se kler državne Crkve usprotivio ovom pokretu i zahvaljujući njegovom utjecaju neki su propovjednici vijesti strpani u zatvor. U mnogim mjestima u kojima su tako ušutkani propovjednici skorog Gospodnjeg dolaska, Bogu je bilo ugodno da vijest objavi na neobičan način — preko male djece. Budući da su bila maloljetna, državni ih zakon nije mogao ograničiti te im je bilo dopušteno nesmetano govoriti.
Pokret se uglavnom širio među nižim staležima i narod se okupljao u skromnim radničkim domovima da čuje opomene. Djeca-propovjednici i sama su potjecala uglavnom iz siromašnih slojeva. Neka od njih nisu bila starija od šest do osam godina, i premda je njihov život svjedočio da ljube Spasitelja i nastoje živjeti poslušni Božjim svetim propisima, ona su pokazivala inteligenciju i sposobnosti uobičajene za njihovu dječju dob. Međutim kad bi stala pred ljude, bilo je očito da ih pokreće utjecaj koji nadmašuje njihove prirodne sposobnosti. Njihov bi se glas i ponašanje promijenili i sa svečanom snagom upozoravali bi na sud, koristeći pritom doslovne riječi Svetoga pisma: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!” Korili su grijehe naroda, ne samo osuđujući razvrat i poroke, nego koreći svjetovnost i otpad, i pozivali svoje slušatelje da se požure pobjeći od gnjeva koji ide.
Narod ih je slušao ispunjen strahom. Osvjedočujući Božji Duh govorio je njihovom srcu. Mnoge su pokrenuli da s novim i dubljim zanimanjem istražuju Sveta pisma; neumjereni i nemoralni ljudi otpočeli su nov život, a drugi su napustili svoje nečasne postupke, pa je izvršeno tako značajno djelo da su čak i propovjednici državne Crkve morali priznati djelovanje Božje ruke u ovom pokretu.
Božja je volja bila da se vijest o Spasiteljevom dolasku objavi u skandinavskim zemljama, a kad je ušutkan glas Njegovih slugu, On je svojim Duhom potaknuo djecu kako bi se djelo dovršilo. Kad se Isus, praćen radosnim mnoštvom koje je pobjednički klicalo i mahalo palmovim granama navješćujući Ga kao Sina Davidova, približio Jeruzalemu, ljubomorni farizeji su tražili da ih ušutka. Ali im je Isus odgovorio da je sve to ispunjenje proročanstva i da će, ako oni ušute, kamenje povikati. Kad je ušao na jeruzalemska vrata, narod je, zastrašen prijetnjama svećenika i knezova, prestao radosno klicati, ali su djeca u predvorju Hrama preuzela pjesmu i nastavila klicati i mahati palmovim granama: “Hosana Sinu Davidovu!” (Matej 21,8-16) Kad su Mu se farizeji, silno nezadovoljni, obratili: “Čuješ li što ovi govore?” Isus im je odgovorio: “Da. — A zar niste nigdje čitali: ‘Ustima djece i nejačadi pribavio si sebi hvalu’?” Kao što je Bog djelovao preko djece u vrijeme prvog Kristovog dolaska, tako je djelovao preko djece navješćujući vijest o Njegovom drugom dolasku. Božje obećanje da će vijest o Spasiteljevom dolasku biti objavljena svakom narodu i plemenu, jeziku i puku mora se ispuniti.
Williamu Milleru i njegovim suradnicima povjerena je zadaća da upozorenje objave u Americi. Ova je zemlja postala središtem velikog adventnog pokreta. U njoj se najizravnije ispunilo proročanstvo o vijesti prvog anđela. Millerovi su spisi i spisi njegovih suradnika odneseni u daleke zemlje. Gdje god su u svijetu došli misionari, objavljena je i radosna vijest o Kristovom skorom povratku. Nadaleko se širila poruka vječnog Evanđelja: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda.”
Svjedočanstvo proročanstava koja su po svemu sudeći upućivala na Kristov dolazak u proljeće 1844. godine ostavila su dubok dojam na ljude onog vremena. Kako se širila iz države u državu, vijest je svuda budila veliko zanimanje. Mnogi su bili osvjedočeni da su argumenti iz proročkih razdoblja ispravni, i žrtvujući svoja osobna mišljenja, radosno su prihvaćali istinu. Neki su propovjednici odbacili svoje uskogrudne poglede i osjećaje, ostavili svoje plaće i crkve i ujedinili se u objavljivanju Isusova dolaska. Međutim, bilo je razmjerno malo propovjednika koji su prihvatili ovu vijest, stoga je ona uglavnom bila povjerena poniznim laicima. Poljodjelci su napuštali svoje njive, obrtnici svoj alat, trgovci svoju robu, namještenici svoje položaje, a ipak je broj djelatnika bio premalen u odnosu na posao koji je trebalo obaviti. Stanje u kome se nalazila bezbožna Crkva i svijet utonuo u zlo tištalo je duše vjernih stražara i oni su dragovoljno podnosili patnje, oskudicu i nevolje kako bi ljude mogli pozvati na pokajanje zbog spasenja. Unatoč Sotoninu protivljenju djelo je stalno napredovalo i mnoge su tisuće prihvatile adventnu istinu.
Na sve se strane moglo čuti prodorno svjedočanstvo koje je upozoravalo grešnike, i one u svijetu i one među vjernicima, da bježe od gnjeva koji dolazi. Slično Ivanu Krstitelju, Kristovom preteči, propovjednici su položili sjekiru na korijen drvetu, pozivajući sve da rode plodove pokajanja. Njihovi potresni pozivi bili su uočljiva suprotnost uvjeravanjima o miru i sigurnosti koja su se čula s propovjedaonica službenih Crkava, i gdje god je vijest objavljena, narod se pokrenuo. Jednostavno, izravno svjedočanstvo Svetoga pisma, utisnuto u srca snagom Svetoga Duha, izazvalo je osvjedočenje kome se malo njih moglo u cijelosti oduprijeti. Takozvani vjernici budili su se iz svoje lažne sigurnosti. Postali su svjesni svojeg otpada, svoje svjetovnosti i nevjerstva, svoje oholosti i sebičnosti. Mnogi su u pokajanju i poniznosti tražili Gospodina. Sada su ljubav, kojom su se tako dugo držali zemaljskih stvari, usmjerili k Nebu. Na njima je počivao Božji Duh i sa smekšanim i skrušenim srcima ujedinili su se u pokliču: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda.”
Grešnici su plačući pitali: “Što moram učiniti da se spasim?” Oni čiji je život bio obilježen nepoštenjem nastojali su izvršiti naknadu. Svi koji su u Kristu našli mir željeli su da i drugi uživaju ovaj blagoslov. Srca roditelja su se okretala djeci a srca djece roditeljima. Uklonjene su ograde oholosti i nepristupačnosti. Čula su se iskrena priznanja, a članovi obitelji trudili su se oko spasenja najbližih i najmilijih. Često su se čule ozbiljne molitve posredovanja za druge. Na sve su se strane duše u velikom strahu borile s Bogom. Mnogi su se cijele noći borili u molitvi za osvjedočenje da su im grijesi oprošteni ili za obraćenje svojih rođaka i susjeda.
Ljudi svih slojeva hrlili su na adventističke skupove. Bogati i siromašni, veliki i mali težili su iz raznih uzroka sámi čuti učenje o drugom dolasku. Gospodin je obuzdavao duh otpora dok su Njegove sluge iznosile razloge svoje vjere. Često je to oruđe bilo slabo, ali je Božji Duh davao snagu svojoj istini. Na ovim se skupovima osjećala prisutnost svetih anđela i mnogi su se svakodnevno pridruživali vjernicima. Kad bi se dokazi o skorom Kristovom dolasku ponavljali, mnoštvo je u tišini bez daha slušalo svečane riječi. Činilo se kao da su se Nebo i Zemlja približili. Božju silu osjećali su mladi i stari, i oni sredovječni. Ljudi su se vraćali domovima s pjesmom hvale na usnama i kroz tihu noć odzvanjali bi zvuci radosti. Tko god je prisustvovao ovim skupovima nije mogao zaboraviti ove prizore najdubljeg zanimanja.
Objavljivanje određenog vremena Kristova dolaska izazvalo je veliko protivljenje mnogih iz svih društvenih slojeva, od propovjednika s propovjedaonice pa sve do najbezobzirnijeg i najdrskijeg grešnika. Ispunile su se riječi proročanstva: “Ovo prije svega znajte: na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: ‘Gdje je njegov obećavani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.’” (2. Petrova 3,3.4) Mnogi koji su tvrdili da ljube Spasitelja izjavili su da se ne protive učenju o drugom dolasku; oni samo prigovaraju određivanju vremena. Ali Božje svevideće oko čitalo je njihova srca. Oni nisu željeli čuti za Krista koji će doći da pravedno sudi svijetu. Oni su bili nevjerne sluge, njihova djela ne bi mogla podnijeti Božji pogled koji ispituje srca i zato su se bojali sresti sa svojim Gospodinom. Kao Židovi u vrijeme Kristovog prvog dolaska, ni oni nisu bili spremni dočekati Isusa dobrodošlicom. Ne samo što nisu htjeli slušati jasne dokaze iz Biblije nego su ismijavali one koji su očekivali Gospodina. Sotona i njegovi demoni klicali su od veselja i otvoreno se rugali Kristu i svetim anđelima što Ga narod koji tvrdi da pripada Njemu tako malo voli da i ne želi Njegov dolazak.
“Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna”, glasio je najčešće isticani argument protivnika adventne vjere. Ovaj ulomak glasi: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna, ni anđeli nebeski, ni Sin, već jedino Otac.” (Matej 24,36) Oni koji su čekali Gospodnji dolazak dali su jasno i skladno tumačenje ovog retka, tako da se jasno pokazalo pogrešno tumačenje njihovih protivnika. Krist je ove riječi izgovorio tijekom značajnog razgovora što ga je vodio sa svojim učenicima na Maslinskoj gori nakon što je posljednji put izišao iz Hrama. Učenici su postavili pitanje: “Koji je znak tvoga dolaska i svršetka svijeta?” Isus im je nabrojao znakove i rekao: “Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je blizu — na samim vratima.” (Matej 24,3.33) Ne smijemo jednu Spasiteljevu izjavu prikazati tako da pobija drugu. Premda nitko ne zna ni dan ni čas Njegova dolaska, ipak smo poučeni a i dužni znati kada se on približio. Osim toga, rečeno nam je da će preziranje Njegovog upozorenja i odbijanje ili zanemarivanje da saznamo kada se Njegov dolazak približio, biti za nas isto tako kobno kao što je bilo za one koji su živjeli u Noino doba i nisu naslućivali dolazak potopa. A prispodoba u istom poglavlju, koja ističe razliku između vjernog i nevjernog sluge te upozorava na sudbinu onoga koji kaže u svome srcu: “Moj gospodar neće doći zadugo”, pokazuje kako će Krist gledati i nagraditi one koje bude našao da bdiju i govore o Njegovom dolasku, i one koji ga poriču. “Dakle: bdijte! … Blago onomu sluzi koga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako čini.” (Matej 24,42.46) “Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi.” (Otkrivenje 3,3)
Pavao govori o onima koje će Gospodnji dolazak iznenaditi. “I sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći. Dok ljudi budu govorili: ‘Mir i sigurnost’, baš tada će se iznenada na njih oboriti propast… i nipošto joj neće umaći.” Ali za one koji su obratili pozornost na Spasiteljevo upozorenje, dodaje: “Ali, vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov. Vi ste sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami.” (1. Solunjanima 5,2-6)
Tako je pokazano da Biblija ne nalazi opravdanja za ljude koji ostaju u neznanju o blizini Kristova dolaska. Ali oni koji su samo tražili izgovor da bi odbacili istinu zatvorili su uši za ovo objašnjenje, pa su drski izrugivači i čak tobožnji Kristovi propovjednici nastavili ponavljati: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna.” Čim bi se ljudi probudili i počeli tražiti put spasenja, vjerski bi učitelji stali između njih i istine nastojeći umiriti njihov strah pogrešnim tumačenjem Božje riječi. Nevjerni stražari ujedinili su se u poslu s velikim varalicom, proglašavajući: mir, mir, premda Bog nije rekao: “Mir!” Kao farizeji u Kristove dane, mnogi su odbili sami ući u nebesko kraljevstvo, a priječili su onima koji su htjeli ući. Krv ovih duša tražit će se iz njihovih ruku.
Najponizniji i najpobožniji vjernici u Crkvi obično su prvi prihvaćali vijest. Oni koji su osobno proučavali Bibliju nisu mogli a ne vidjeti nebiblijski karakter službenih gledišta o proroštvu, i tamo gdje ljudi nisu bili pod utjecajem svećenstva, gdje god su sami istraživali Božju riječ, bilo je dovoljno usporediti adventno učenje sa Svetim pismom da bi se vidjelo njegovo božansko podrijetlo.
Mnogi su bili izloženi progonstvu svoje nevjerne braće. Da bi sačuvali svoj položaj u Crkvi, neki su odlučili šutjeti o svojoj nadi, ali su drugi osjećali da ih odanost Bogu priječi skrivati istine koje im je Bog povjerio. Nemalo ih je bilo izopćeno iz crkvene zajednice samo zato što su izrazili svoju vjeru u Kristov dolazak. Onima koji su podnijeli takvu kušnju svoje vjere bile su posebno dragocjene riječi proroka: “Govore braća vaša koja na vas mrze i odbacuju vas radi moga imena: ‘Neka se proslavi Jahve, pa da radost vašu vidimo.’ Ali oni će biti postiđeni.” (Izaija 66,5)
Božji anđeli su s najvećim zanimanjem pratili rezultate upozorenja. Kad su Crkve potpuno odbacile vijest, anđeli su se s tugom okrenuli od njih. Ipak je bilo još mnogo onih koji nisu bili ispitani u odnosu na adventnu istinu. Mnoge su zaveli bračni drugovi, roditelji ili djeca; bili su uvjereni kako je grijeh i slušati “hereze” kakve su adventisti naučavali. Anđelima je naređeno da brižno bdiju nad tim dušama, jer ih je trebalo obasjati još jedno svjetlo s Božjeg prijestolja.
Svi koji su primili vijest s neizrecivom su čežnjom pazili na dolazak svog Spasitelja. Vrijeme u kojem su očekivali da Ga sretnu bilo je pred vratima. Ovom su se času približavali svečanim mirom. Počivali su u slatkoj zajednici s Bogom, predokusom mira koji će uživati u slavnoj budućnosti. Tko god je iskusio ovu nadu i povjerenje ne može zaboraviti one dragocjene sate čekanja. Nekoliko tjedana prije očekivanog vremena većina je odložila sve svjetovne poslove. Iskreni vjernici su brižljivo ispitivali svaku misao i osjećaj svog srca kao da se nalaze na samrtnoj postelji i za koji sat trebaju zaklopiti oči za sve na ovoj Zemlji. Nisu šivali “haljine za uzašašće” (vidi Dodatak), ali su svi osjećali potrebu za unutarnjim osvjedočenjem da su pripravni za susret sa Spasiteljem; njihova bijela odjeća bila je čistoća duše, karakter očišćen od grijeha Kristovom krvlju pomirenja. O, kad bi kod onih koji tvrde da pripadaju Božjem narodu još uvijek bio isti duh ispitivanja srca, iste ozbiljne i odlučne vjere! Da su se i dalje tako ponizili pred Gospodinom i uporno slali svoje molbe prijestolju milosti, imali bi mnogo bogatije iskustvo od ovoga danas. Premalo je molitava, premalo iskrenog osvjedočenja o grijehu, a nedostatak žive vjere ostavlja mnoge bez milosti koju je naš Otkupitelj tako bogato osigurao.
Bog je namjeravao iskušati svoj narod. Njegova je ruka pokrila pogrešku u računanju proročkih razdoblja. Adventisti je nisu otkrili, a nisu je otkrili ni njihovi najučeniji protivnici. Ovi potonji su govorili: “Vaše računanje proročkih razdoblja je ispravno. Uskoro će se zbiti neki veliki događaj; ali ne onaj koji proriče Miller. Bit će to obraćenje svijeta, a ne drugi Kristov dolazak.” (Vidi Dodatak.)
Očekivano je vrijeme prošlo, a Krist nije došao izbaviti svoj narod. Oni koji su iskrenom vjerom i ljubavlju očekivali svojega Spasitelja doživjeli su gorko razočaranje. Ali Božje su namjere bile ostvarene; On je ispitao srca onih koji su izjavili da očekuju Njegov dolazak. Među njima je bilo mnogo onih kojima je najviša pobuda bio strah. Njihovo ispovijedanje vjere nije utjecalo ni na njihova srca niti na njihov život. Kad se očekivani događaj nije ostvario, ovi su ljudi izjavili da nisu razočarani; oni nikada nisu vjerovali da će Krist doći. Oni su bili među prvima koji su ismijavali bol iskrenih vjernika.
Ali su Isus i sva nebeska vojska s ljubavlju i sućuti gledali na iskušane vjerne koji su doživjeli razočaranje. Da se mogao povući zastor koji dijeli vidljivi svijet od nevidljivoga, vidjelo bi se kako se anđeli primiču ovim postojanim dušama i štite ih od Sotoninih strelica.