Propovijedajući učenje o drugom dolasku, William Miller i njegovi suradnici radili su samo s jednim ciljem: da potaknu ljude na pripremu za Sud. Nastojali su u onima koji ispovijedaju vjeru probuditi pravu nadu Crkve i potrebu za dubljim kršćanskim iskustvom. Podjednako su tako kod neobraćenih nastojali probuditi potrebu da se bez odlaganja pokaju i obrate Bogu. “Nisu pokušavali pridobiti ljude za neku sljedbu ili vjersku stranku. Stoga su radili među svim vjerskim zajednicama i sljedbama, ne miješajući se u njihovu organizaciju i crkvene propise.”
“U cijelom mom radu”, rekao je Miller, “nikada nisam želio niti pomislio da izvan postojećih vjerskih zajednica osnujem novi smjer ili da jednoj od njih dam prednost na račun druge. Želio sam biti od koristi svima. Uvjeren da će se svi kršćani radovati vijesti o Kristovom dolasku, i ako oni koji ne dijele moje mišljenje ne budu manje voljeli one koji prihvate ovo učenje, nisam ni pomišljao da će ikada biti potrebe za odvojenim sastancima. Moj jedini cilj bio je obraćenje duša Bogu, upozoriti svijet na dolazeći sud i poticati bližnje na pripremu srca kako bi bili osposobljeni u miru dočekati Boga. Velika većina onih koji su se obratili mojim trudom ujedinili su se s različitim postojećim Crkvama.”1
Budući da je Miller svojim radom nastojao utvrditi Crkve, neko se vrijeme na nj gledalo s odobravanjem. Ali kad su se propovjednici i vjerske vođe okrenuli protiv adventnog učenja i nastojali potisnuti uzbuđenje što ga je izazivao ovaj predmet, ne samo što su mu se oduprli s propovjedaonice nego su zabranili svojim vjernicima slušati propovijedi o drugom dolasku ili čak na svojim društvenim sastancima u crkvi govoriti o svojoj nadi. Zbog toga su se vjernici našli u velikoj muci i zabuni. Oni su voljeli svoje Crkve i nisu ih bili spremni napustiti, ali kad su vidjeli da se svjedočenje Božje riječi potiskuje i da im se brani istraživanje proročanstava, zaključili su da ih odanost Bogu priječi da se pokore. One koji su nastojali isključiti svjedočanstvo Božje riječi nisu mogli smatrati pripadnicima Kristove Crkve, koja je “stup i podloga istine”. Stoga su osjećali opravdanim da raskinu dosadašnje veze. U ljeto 1844. godine iz Crkava je istupilo oko pedeset tisuća ljudi.
Nekako u to vrijeme je u većini Crkava u Sjedinjenim Državama došlo do značajne promjene. Već niz godina trajalo je postupno ali stalno prilagođavanje svjetovnim postupcima i običajima, i odgovarajuće opadanje istinskog duhovnog života. Ali te godine gotovo u svim Crkvama u zemlji primijećeni su znakovi iznenadnog i dojmljivog opadanja. Premda se činilo da nitko ne može naći i objasniti uzrok, sama činjenica bila je općepoznata i o njoj se raspravljalo u tisku i s propovjedaonica.
Na jednom sastanku propovjednika u Philadelphiji, gospodin Barnes, pisac poznatog biblijskog komentara i pastor jedne od vodećih Crkava u tom gradu, ustvrdio je “da se u propovjedničkoj službi nalazi već dvadeset godina i da nikada, do posljednje Gospodnje večere, nije služio ovaj obred a da u crkvu nije primio više ili manje novih vjernika. Ali sada više nema buđenja, nema obraćenja, niti vidljivog rasta u milosti među vjernicima, i nitko ne dolazi u njegov ured da s njime porazgovara o spasenju svoje duše. Porastom poslovanja i povoljnijih izgleda u trgovini i industriji, javlja se sve veća svjetovnost. Tako je kod svih vjerskih zajednica.”2
U veljači iste godine profesor Finney, iz koledža Oberlin, rekao je: “Pred nama je činjenica da su gotovo sve protestantske Crkve u našoj zemlji, kao takve, ravnodušne ili neprijateljski nastrojene prema gotovo svim moralnim reformama našega vremena. Ima iznimaka, ali ne dovoljan broj da bismo ovu činjenicu mogli smatrati općom. Ovome ide u prilog još jedna činjenica: gotovo potpuna odsutnost utjecaja buđenja u crkvama. Duhovna ravnodušnost je gotovo sveprožimajuća i zastrašujuće duboka, što potvrđuje vjerski tisak u cijeloj zemlji… Vjernici u velikom broju postaju poklonici mode i udružuju se s nevjernima u priređivanju zabava, plesa, svetkovina i drugog… Ali ne govorimo više o ovom bolnom predmetu. Dosta je što se dokazi gomilaju i teško nas pritiskuju, što pokazuje da su Crkve općenito postale žalosno izopačene. One su se jako udaljile od Gospodina, a On se od njih povukao.”
Jedan je pisac u Religious Telescope izjavio: “Nikada dosad nismo bili svjedoci tako općeg vjerskog opadanja. Doista se Crkva treba probuditi i ispitati uzrok tog bijednog stanja, jer tko god ljubi Sion mora priznati da je ono jadno. Kad pomislimo kako je malo i rijetkih slučajeva pravog obraćenja, a gotovo neusporediva bezobzirnost i otvrdnulost grešnika, moramo nehotice uskliknuti: ‘Zar je Bog zaboravio biti milostiv? ili: Nisu li vrata milosti zatvorena?’”
Takvo stanje ne postoji bez uzroka u samoj Crkvi. Duhovna tama koja se spušta na narode, Crkve i pojedince, ne smije se pripisati samovoljnom uskraćivanju pomoći božanske milosti od strane Boga, već zanemarivanju ili odbacivanju božanske svjetlosti od strane ljudi. Zoran primjer te istine nalazimo u povijesti židovskog naroda u Kristovo vrijeme. Zbog njihove posvećenosti svijetu i zanemarivanju Boga i Njegove Riječi, shvaćanje im je bilo pomračeno a srca su im postala tjelesna i osjetilna. Stoga nisu imali pojma o Mesijinom dolasku, i u svojoj su oholosti i nevjerstvu odbacili Spasitelja. Bog nije ni tada uskratio židovskom narodu spoznaju ili sudjelovanje u blagoslovima spasenja. Ali oni koji su odbacili istinu izgubili su svaku želju za darom Neba. Od tame su načinili svjetlost, “a od svjetlosti tamu”, dok svjetlost koja je bila u njima nije postala tamom; a kako je velika bila ova tama!
Sotoninoj politici odgovara da ljudi zadrže vanjske oblike religije, samo ako nedostaje duha žive pobožnosti. Kad su odbacili Evanđelje, Židovi su nastavili revno obavljati svoje prastare obrede. Strogo su čuvali svoju nacionalnu isključivost, premda su i sami morali priznati da Bog više nije u njihovoj sredini. Danielovo je proročanstvo upućivalo tako jasno na vrijeme Mesijinog dolaska i tako je izravno proreklo Njegovu smrt da su obeshrabrivali njegovo proučavanje i na kraju su rabini prokleli svakoga tko bi pokušao izračunati vrijeme. Izraelski je narod tijekom sljedećih stoljeća ostao slijep i nepokajan, ravnodušan prema milostivim ponudama spasenja, nesvjestan blagoslova Evanđelja — svečano i zastrašujuće upozorenje na opasnost koju predstavlja odbacivanje svjetlosti s Neba.
Gdje god ima uzroka, bit će i posljedica. Tko namjerno guši osvjedočenje o svojoj dužnosti jer se suproti njegovim sklonostima, na kraju će izgubiti sposobnost razlučivanja između istine i zablude. Razumijevanje potamni, savjest otupi, srce odrveni i duša se odvaja od Boga. Kad se vijest božanske istine omalovažava ili prezire, Crkva će biti zavijena u tamu, vjera i ljubav će ohladnjeti, a zavladat će otuđenost i nesloga. Vjernici usmjeravaju svoje zanimanje i snage na ono što je svjetovno, a grešnici otvrdnu u svojoj nepokajanosti.
Vijest prvog anđela iz Otkrivenja 14. poglavlja, koja objavljuje čas Božjeg suda i poziva ljude da se boje Boga i poklone se Njemu, trebala je one koji se smatraju Božjim narodom odvojiti od štetnog utjecaja svijeta i potaknuti ih da spoznaju svoje pravo stanje svjetovnosti i otpadništva. U ovoj poruci Bog je Crkvi poslao upozorenje koje bi, da je bilo prihvaćeno, ispravilo zla koja su ih rastavljala od Njega. Da su prihvatili vijest s Neba, ponizili srce pred Gospodinom i iskreno se pripremali da stanu pred Njega, među njima bi se pojavio Duh i Božja sila. Crkva bi opet dosegnula blagoslovljeno stanje jedinstva, vjere i ljubavi što je postojalo u apostolsko vrijeme, kad su svi vjernici bili “jedno srce i jedna duša”, kada su neustrašivo navješćivali Božju riječ i kada je Gospodin “svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu”. (Djela 4,32.31; 2,47)
Kad bi oni koji se nazivaju Božjim narodom prihvatili svjetlost koja ih obasjava iz Njegove Riječi, postigli bi jedinstvo za koje se Krist molio, a koje apostol Pavao opisuje kao “jedinstvo Duha svezom mira” (DF). “Jedno tijelo i jedan Duh,” kaže, “kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje.” (Efežanima 4,3-5)
Takve su blagoslovljene posljedice doživjeli svi koji su primili adventnu poruku. Oni su došli iz različitih vjerskih zajednica i srušili crkvene ograde; sukobljena su se vjerovanja raspala u atome; napuštena je nebiblijska nada u tisućgodišnje zemaljsko kraljevstvo, ispravljena su pogrešna gledišta o drugom dolasku, uklonjeni oholost i prilagodba svijetu, nepravde su ispravljene, srca su se ujedinila u najslađem zajedništvu, a zavladali su ljubav i radost. Ako je ovo učenje to učinilo za nekolicinu koji su ga prihvatili, ono bi, da su ga prihvatili, to isto učinilo za sve.
Ali većina Crkava nije prihvatila upozorenje. Njihovi propovjednici, koji su kao čuvari “doma Izraelova” među prvima trebali primijetiti znamenja Isusova dolaska, propustili su spoznati istinu bilo iz svjedočanstva proroka ili iz znakova vremena. Budući da im je srce bilo ispunjeno svjetovnim nadama i težnjama, ohladnjela je ljubav prema Bogu i vjera u Njegovu Riječ, i kad je izloženo adventno učenje, ono je samo potaknulo njihove predrasude i nevjerstvo. Činjenica da su ovu vijest većinom propovijedali laici isticana je kao argument protiv nje. Kao nekada, jasno svjedočanstvo Božje riječi izazvalo je pitanje: “Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u njega?” A kad su ustanovili kako je teško pobiti argumente uzete iz proročkih razdoblja, mnogi su obeshrabrivali istraživanje proročanstava, učeći da su proročke knjige zapečaćene i da se ne mogu razumjeti. Mnoštvo koje je slijepo vjerovalo svojim pastorima odbilo je poslušati upozorenje; a drugi, premda osvjedočeni u istinu, nisu se usudili priznati je, kako ne bi bili “izopćeni iz sinagoge”. Vijest koju je Bog poslao da okuša i očisti Crkvu jasno je otkrila koliko je bilo onih koji su naklonjeni svijetu a ne Kristu. Veze koje su ih vezivale za Zemlju bile su jače od privlačnosti Neba. Odlučili su poslušati glas svjetovne mudrosti i odbacili su vijest istine koja ispituje srce.
Kad su odbacili upozorenje prvog anđela, odbacili su i sredstvo što ga je Nebo predvidjelo za njihovu obnovu. Prezreli su milosrdnog vjesnika koji je mogao ispraviti zla koja su ih odvojila od Boga, pa su se još većom revnošću okrenuli da traže prijateljstvo ovoga svijeta. U tome je bio uzrok onog strašnog stanja svjetovnosti, otpadništva i duhovne smrti, što je 1844. godine vladalo u crkvama.
Iza prvog anđela u Otkrivenju 14. poglavlju slijedi drugi koji objavljuje: “Pade, pade veliki Babilon koji vinom srdžbe i vinom svoga bluda napoji sve narode!” (Otkrivenje 14,8) Riječ Babilon potječe od riječi Babel i označuje zbrku, pometnju. U Svetom pismu se primjenjuje na različite oblike lažne i otpale religije. U 17. poglavlju Otkrivenja Babilon je prikazan kao žena — slika kojom Biblija simbolički označava Crkvu, s tim što kreposna žena predočuje čistu, a pokvarena žena otpalu Crkvu.
U Bibliji je sveti i trajni karakter odnosa koji vlada između Krista i Njegove Crkve prikazan bračnom vezom. Gospodin je sa svojim narodom učinio svečani savez, s tim što je On obećao da će biti njihov Bog, a oni će pripadati samo Njemu. On izjavljuje: “Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi.” (Hošea 2,21) I ponavlja: “Jer sam ja muž vaš.” (Jeremija 3,14 — DK) Pavao se služi istom slikom u Novom zavjetu kad kaže: “Ja sve učinih da vas zaručim s jednim zaručnikom: da vas privedem Kristu kao čistu djevicu.” (2. Korinćanima 11,2)
Nevjerstvo što ga je Crkva pokazala prema Kristu time što se svojim povjerenjem i ljubavlju odvratila od Njega i dopustila da ljubav prema svjetovnome ovlada njenom dušom uspoređeno je s kršenjem bračnog zavjeta. Ovom slikom prikazan je i Izraelov grijeh odvajanja od Gospodina, a Božja čudesna ljubav, koju su prezreli, dirljivo je opisana riječima: “Prisegoh ti i sklopih Savez s tobom — riječ je Jahve Gospoda — i ti moja postade. … Bila si tako lijepa, prelijepa, za kraljicu podobna. Glas o ljepoti tvojoj puče među narodima, jer ti bijaše tako lijepa u nakitu mojem što ga djenuh na tebe… Ali te ljepota tvoja zanijela, zbog glasa se svojega bludu podade. … Ali kao što se žena iznevjeri mužu svome, tako se i vi iznevjeriste meni, dome Izraelov — riječ je Jahvina.” “Nego kao preljubnica: mjesto muža strance si primala.” (Ezekiel 16,8.13-15.32; Jeremija 3,20)
Novi se zavjet služi sličnim riječima kad govori o takozvanim kršćanima koji prijateljstvo ovoga svijeta cijene više od Božje naklonosti. Apostol Jakov kaže: “Preljubničke duše, zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu? Dakle, tko hoće da bude prijatelj svijetu, postaje neprijatelj Bogu.” (Jakov 4,4)
U 17. poglavlju Otkrivenja piše: “Žena je bila obučena u grimiz i skrlet i nakićena zlatom i dragim kamenjem s biserima. U ruci je držala zlatnu čašu punu odurnosti i nečistoće svoga bluda. Na njezinu je čelu bilo napisano ime — tajna: Veliki Babilon, majka bludnica‚ i odurnosti zemaljskih.” Prorok kaže: “Potom vidjeh tu ženu pijanu od krvi svetih i od krvi Isusovih svjedoka.” U nastavku stoji da je Babilon “Veliki grad koji kraljuje nad kraljevima zemlje”. (Otkrivenje 17,4-6.18) Sila koja je toliko stoljeća despotski gopodarila vladarima kršćanskih zemalja je Rim. Grimiz i skrlet, zlato i drago kamenje s biserima živo slikaju sjaj i kraljevsku raskoš što ju je oponašala ohola Rimska stolica. Ni jednu drugu vlast nije se doista moglo proglasiti pijanom “od krvi svetih”, kao ovu Crkvu koja je tako okrutno progonila Kristove sljedbenike. Babilon je isto tako optužen za grijeh nezakonite veze s “kraljevima zemlje”. Zato što se udaljila od Gospodina i povezala s neznabošcima, židovska je Crkva postala bludnicom; a Rim, koji se izopačio na isti način, tražeći potporu svjetovnih sila, prima sličnu osudu.
Za Babilon je rečeno da je “majka bludnicâ”. Njezine kćeri moraju simbolizirati Crkve koje se drže njezinog učenja i tradicija, i slijede njezin primjer žrtvovanja istine i Božje naklonosti da bi sklopile nezakoniti savez sa svijetom. Vijest u Otkrivenju 14. poglavlju koja objavljuje pad Babilona mora se odnositi na nekada čiste vjerske zajednice koje su se pokvarile. Budući da nakon ove vijesti slijedi upozorenje o Sudu, ona mora biti objavljena u posljednje dane; stoga se ne može odnositi samo na Rimsku crkvu, jer je ova već stoljećima u palom stanju. Osim toga, u 18. poglavlju Otkrivenja upućen je poziv Božjem narodu da izađe iz Babilona. A u kojim vjerskim zajednicama možemo danas naći veći dio Kristovih sljedbenika? Nesumnjivo u različitim Crkvama koje ispovijedaju protestantsku vjeru. U vrijeme svog nastanka ove su Crkve zauzele plemenito stajalište prema Bogu i istini, i On ih je blagoslovio. Čak je i nevjerni svijet bio prisiljen priznati blagotvorne posljedice što ih je donosilo prihvaćanje evanđeoskih načela. Kako je to rečeno prorokovim riječima Izraelu: “Glas o ljepoti tvojoj puče među narodima, jer ti bijaše tako lijepa u nakitu mojem što ga djenuh na tebe — riječ je Jahve Gospoda.” Ali su one pale na istoj težnji koja se pokazala prokletstvom i propašću za Izrael — težnji da oponašaju postupke i traže prijateljstvo bezbožnih. “Ali te ljepota tvoja zanijela, zbog glasa se svojega bludu podade.” (Ezekiel 16,14.15)
Mnoge protestantske Crkve slijede rimokatolički primjer nemoralnih veza s “kraljevima zemlje” — državne Crkve svojim vezama sa svjetovnim vlastima, a druge vjerske zajednice traženjem naklonosti svijeta. Riječ Babilon — pometnja — može se s pravom primijeniti na ove vjerske zajednice, jer sve tvrde da svoje učenje uzimaju iz Biblije, a podijeljene su na nebrojene sljedbe, koje sve imaju mnoštvo nepomirljivih vjerovanja i teorija.
Osim grešne veze sa svijetom, Crkve koje su se odvojile od Rima pokazuju i druge njegove značajke.
Jedno rimokatoličko djelo prigovara: “Ako je Rimska crkva kriva za idolopoklonstvo vezano uz svece, onda je njezina kći, Anglikanska crkva, kriva za istu stvar, kad je na jednu crkvu posvećenu Kristu, deset posvetila Mariji.”3
Dr. Hopkins, u svojoj Raspravi o mileniju, objavljuje: “Nemamo razloga da protukršćanski duh i običaje ograničimo samo na Crkvu koja se sada naziva Rimskom crkvom. Protestantske Crkve imaju mnogo protukršćanskog u sebi i još su daleko da budu posve reformirane od… pokvarenosti i bezbožnosti.”4
O odvajanju Prezbiterijanske crkve od Rima dr. Guthrie piše: “Prije tri stotine godina naša je Crkva, s otvorenom Biblijom na svom barjaku i geslom: ‘Istražujte Pisma’, izašla kroz vrata Rima.” Zatim postavlja važno pitanje: “Jesu li iz Babilona izašli čisti?”5
“Anglikanska crkva”, kaže Spurgeon, “kao da je čitava prožeta sakramentarijanizmom, ali se čini da je nekonformizam gotovo isto tako prožet filozofskim nevjerstvom. Oni od kojih smo očekivali nešto bolje, odvraćaju se jedan za drugim od osnova vjere. Uvjeren sam da je sâmo srce Engleske temeljito potkopano pogubnim nevjerstvom koje se još uvijek usuđuje stupiti na propovjedaonicu i nazivati se kršćanstvom.”
Što je bio uzrok tom velikom otpadu? Kako to da se Crkva počela udaljavati od jednostavnosti Evanđelja? Zato što se prilagodila poganskim običajima da bi neznabošcima olakšala prihvaćanje kršćanstva. Apostol Pavao je u svoje vrijeme izjavio: “Tajna bezakonja već očituje svoju silu.” (2. Solunjanima 2,7) Dok su apostoli bili na životu, Crkva je ostala razmjerno čista. Ali “krajem drugog stoljeća većina crkava poprimila je novi oblik; nestalo je ranije jednostavnosti, i neosjetno, kako su stari učenici umirali, pojavila su se njihova djeca, zajedno s novim obraćenicima… i izmijenili stanje”.6 Da bi pridobili više obraćenika, snizili su uzvišeno mjerilo kršćanske vjere, a posljedica je bila “val poganstva koji je zapljusnuo Crkvu, donoseći svoje običaje, postupke i idole”.7 Kad je kršćanska religija osigurala naklonost i potporu svjetovnih vladara, mnoštvo ju je nominalno prihvatilo. Međutim, dok su izvana bili kršćani, mnogi su “u bîti ostali pogani, štujući u potaji svoje idole”.8
Nije li se isti proces ponavljao gotovo u svakoj Crkvi koja se naziva protestantskom? Kad su osnivači koji su bili prožeti pravim duhom reforme pomrli, došli su njihovi potomci i “izmijenili stanje”. Slijepo se držeći vjerovanja svojih otaca i odbijajući prihvatiti svaku istinu koja bi bila korak dalje, potomci reformatora su se jako udaljili od njihovog primjera poniznosti, samoodricanja i odricanja od svijeta. Tako je nestalo “prve jednostavnosti”. A svjetovni val, koji je preplavio Crkvu, donio je “svoje običaje, postupke i idole”.
Nažalost, kako je zastrašujuće rašireno ovo prijateljstvo sa svijetom koje je “neprijateljstvo prema Bogu”, a njeguje se među onima koji tvrde da su Kristovi sljedbenici! Kako su uvažene Crkve u kršćanskom svijetu daleko otišle od biblijskog načela poniznosti, samoodricanja, jednostavnosti i pobožnosti! Govoreći o pravoj uporabi novca, John Wesley je rekao: “Ne rasipajte nijedan dio tako dragocjenog dara da zadovoljite želju očiju za suvišnom ili skupom odjećom ili nepotrebnim ukrasima. Ne rasipajte novac na osebujno ukrašavanje svojih domova, na nepotreban i skup namještaj, skupe slike, slikarije i pozlatu… Ne trošite ništa da zadovoljite ponos života, da privučete divljenje ili pohvalu ljudi… ‘Dokle god činiš dobro sebi, ljudi će o tebi lijepo govoriti.’ Dokle god se oblačiš u ‘grimiz i skupocjeni lan’ i ‘iz dana se u dan sjajno’ gostiš, nesumnjivo će mnogi hvaliti tvoj ukus, darežljivost i gostoljublje. Ali ne kupuj po tu cijenu njihov pljesak. Namjesto toga budi zadovoljan pohvalom koja dolazi od Boga.”9 Ali se u mnogim Crkvama našeg vremena takvo učenje prezire.
U svijetu je ispovijedanje vjere postalo popularno. Vladari, političari, odvjetnici, liječnici, trgovci — svi se pridružuju Crkvi kako bi osigurali poštovanje i povjerenje društva, i bili uspješniji u svojim svjetovnim poslovima. Na ovaj način pokušavaju svoje nepoštene poslove sakriti pod plašt ispovijedanja kršćanstva. Različite vjerske zajednice, ojačane bogatstvom i utjecajem ovih krštenih svjetovnjaka, još se više trude steći popularnost i pokrovitelje. U najprometnijim ulicama podignute su veličanstvene crkve, ukrašene neumjerenom raskoši. Polaznici bogoslužja se odijevaju u skupu, modnu odjeću. Daroviti propovjednik dobiva veliku plaću da zabavlja i privuče ljude. Njegove propovijedi ne smiju dotaknuti omiljene grijehe, već moraju biti slatke i ugodne otmjenim ušima. Tako se otmjeni grešnici upisuju u crkvene knjige, a otmjeni grijesi skrivaju pod plaštem pobožnosti.
Komentirajući sadašnji odnos prema svijetu onih koji se izdaju za kršćane, jedan vodeći svjetovni dnevnik kaže: “Crkva je neosjetljivo popustila duhu vremena i prilagodila oblike svojih bogoslužja suvremenim zahtjevima. … Danas Crkva koristi sve što joj pomaže religiju učiniti privlačnom.” A jedan novinar u njujorškom listu Independent kaže o današnjem metodizmu: “Crta koja odvaja pobožne od nereligioznih blijedi u neku vrstu polusjene, i revni ljudi na obje strane nastoje izbrisati sve razlike između svog načina postupanja i uživanja. … Popularnost religije će itekako povećati broj onih bi uživali njezine blagodati, a da ne moraju ispuniti njezine zahtjeve.”
Howard Crosby veli: “Veoma me brine što Kristova Crkva tako malo ostvaruje planove svog Gospodina. Upravo kao što su stari Židovi dopustili da im prijateljske veze s idolopokloničkim narodima odvoje srca od Boga… tako Isusova Crkva danas svojom lažnom suradnjom s nevjernim svijetom napušta božanske metode svog pravog života i popuštajući pogubnim, premda naoko prihvatljivim navikama društva u kome nema Krista, služi se argumentima i stvara zaključke koji su strani Božjoj objavi i izravno protivni svakom rastu u milosti.”10
U ovoj poplavi svjetovnosti i želja za uživanjem gotovo se sasvim izgubilo samoodricanje i samopožrtvovnost za Krista. “Neki muškarci i žene koji sada aktivno sudjeluju u našim crkvama kao djeca su bili poučeni da se žrtvuju kako bi mogli nešto dati ili učiniti za Krista.” Ali “ako su sada sredstva potrebna, … nitko ne mora biti pozvan nešto dati. Ne! Priredimo prodaju, izložbu slika, tobožnji sudski proces, starinsku večeru ili neku zakusku — samo da se narod zabavlja.”
Guverner Washburn iz Wisconsina objavio je u svojoj godišnjoj poruci 9. siječnja 1873.: “Bit će potrebni neki zakoni da bi se ukinule škole kojima se stvaraju kockari. Ima ih svuda. Čak je i Crkva (nesumnjivo nehotice) ponekad kriva što vrši ovo đavolje djelo. Besplatni koncerti, pokloni i rasprodaje, ponekad u vjerske ili dobrotvorne svrhe, ali najčešće za manje vrijedne ciljeve, lutrije, nagradni paketići i drugo — sve su to načini da se dođe do novca bez odgovarajućeg ulaganja. Ništa ne djeluje tako demoralizirajuće ili opijajuće, posebice za mlade, kao stjecanje novca i imovine bez rada. Kad se ugledni ljudi bave takvim igrama na sreću i svoju savjest umiruju primjedbom da je novac namijenjen nekom dobrom cilju, ne treba se čuditi da mladež tako često razvija navike koje će uzbuđenje što ga stvaraju igre na sreću sigurno izazvati.”
Duh prilagodbe svijetu napada Crkve u cijelom kršćanskom svijetu. U jednoj propovijedi koju je održao u Londonu, Robert Atkins je naslikao mračnu sliku duhovnog opadanja koje prevladava u Engleskoj: “Istinskih pravednika ima malo na zemlji i nikome nije stalo do toga. Ljudi koji danas ispovijedaju neku religiju u svakoj Crkvi ljube svijet, vladaju se prema svijetu, vole zadovoljiti svoje potrebe i teže za ugledom. Oni su pozvani trpjeti s Kristom, ali izbjegavaju svaki prijekor… Otpad, otpad, otpad, uklesano je na pročelju svake Crkve. Da su to znale i osjećale, bilo bi nade. Ali, nažalost, one viču: ‘Bogati smo, nagomilali smo bogatstvo; ništa nam ne treba.’”11
Veliki grijeh zbog kojeg je Babilon optužen jest u tome što je učinio da “su svi narodi pili od vina srdžbe i vina njezina bluda”. Čaša otrova koju nudi svijetu predstavlja lažno učenje što ga je prihvatio kao posljedicu nedopuštene veze s velikanima na Zemlji. Prijateljstvo sa svijetom kvari njegovu vjeru, pa on opet širi štetan utjecaj na svijet, učeći nauke koji su protivni jasnim iskazima Svetoga pisma.
Rim je narodu uskratio Bibliju i od svih ljudi zahtijevao da namjesto njezinog prihvate njegovo učenje. Zadaća je reformacije bila da ljudima vrati Božju riječ. Ali zar nije stvarno istina da se u Crkvama našeg vremena uči ljude da svoju vjeru temelje na svom kredu i učenju svoje Crkve, a ne na Svetom pismu? Govoreći o protestantskim Crkvama, Charles Beecher je rekao: “One će ustuknuti pred svakom oštrom riječi protiv njihova vjerovanja s istom osjetljivošću s kojom bi sveti oci ustuknuli pred grubom riječi protiv sve raširenijeg štovanja svetaca i mučenika, koje su zastupali… Protestantske evangeličke zajednice tako su vezale ruke jedna drugoj, a i same sebi, da ni u jednoj od njih nitko ne može postati propovjednikom, nigdje, ako ne prihvati neku drugu knjigu osim Biblije… Nije pretjerano kad se kaže da moć službenog vjerovanja počinje zabranjivati Bibliju kao što je to Rim činio, samo na mnogo lukaviji način.”12
Kad vjerni učitelji tumače Božju riječ, tada ustaju učeni ljudi, propovjednici koji tvrde da razumiju Sveto pismo, a zdravu nauku nazivaju krivovjerjem i tako odvraćaju one koji traže istinu. Jasne, oštre istine Božje riječi mnoge bi osvjedočile i obratile kad svijet ne bi bio beznadno otrovan babilonskim vinom. Ali se vjera čini toliko zbunjujućom i neskladnom da ljudi ne znaju što vjerovati kao istinu. Za grijeh nepokajanosti svijeta odgovorna je Crkva.
Vijest drugog anđela iz Otkrivenja 14. poglavlja prvi je put objavljena u ljeto 1844. godine i tada je izravnije primijenjena na Crkve u Sjedinjenim Državama u kojima je upozorenje o sudu široko objavljeno i općenito odbačeno, i u kojima je došlo do najbržeg opadanja u Crkvama. Ali poruka drugoga anđela nije se u cijelosti ispunila 1844. godine. Crkve su u ono vrijeme doživjele moralni pad kao posljedicu odbijanja svjetlosti adventne vijesti, ali taj pad nije bio potpun. Kad su nastavile odbacivati posebne istine za to vrijeme, padale su sve dublje i dublje. Međutim, još uvijek se ne može reći: “Pade Veliki Babilon… koji vinom srdžbe i vinom svoga bluda napoji sve narode.” Babilon to još nije učinio. Duh prilagodbe svijetu i ravnodušnost spram ključnih istina za naše vrijeme živi i osvaja Crkve protestantske vjere u cijelom kršćanskom svijetu pa su i one uključene u svečanu i strašnu optužbu drugog anđela. Ali djelo otpada još nije dostiglo vrhunac.
Biblija objavljuje da će Sotona prije Gospodnjeg dolaska djelovati “svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima i svakovrsnim pokvarenim zavođenjem” i da će oni koji ne prihvate “ljubav prema istini da bi se tako spasili” biti prepušteni djelotvornoj zabludi “da vjeruju laži”. (2. Solunjanima 2,9-11) Tek će onda kad nastane ovakvo stanje i kad se u cijelom kršćanskom svijetu ostvari ujedinjenje Crkve sa svijetom, pad Babilona biti potpun. Promjena je postupna, a savršeno ispunjenje Otkrivenja 14,8 još je budućnost.
Bez obzira na duhovnu tamu i otuđenje od Boga koje postoji u Crkvama što čine Babilon, veliki broj pravih Kristovih sljedbenika još se nalazi u njihovim zajednicama. Mnogi među njima nisu nikada vidjeli posebne istine za ovo vrijeme. Nemalo je onih koji su nezadovoljni svojim sadašnjim stanjem i čeznu za jasnijom svjetlošću. Oni u Crkvama s kojima su povezani uzalud traže Kristov lik. Kako će se ove vjerske zajednice sve više i više udaljavati od istine i tijesno se povezati sa svijetom, razlika između ovih dviju skupina postajat će sve većom, dok na kraju ne dovede do razdvajanja. Doći će vrijeme kad oni koji ljube Boga nadasve neće moći dulje ostati u vezi s onima koji su “ljubitelji požude umjesto ljubitelji Boga”, koji čuvaju “vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile”. (2. Timoteju 3,4.5)
Otkrivenje 18. poglavlje upućuje na vrijeme u koje će Crkva, kao posljedicu odbacivanja trostrukog upozorenja iz Otkrivenja 14,6-12, u cijelosti dosegnuti stanje prorečeno pojavom drugog anđela i Božji će narod, koji je još uvijek u Babilonu, biti pozvan da se odvoji od njegove zajednice. Ovo će biti posljednja vijest upućena svijetu i ona će izvršiti svoju zadaću. Kad oni “koji nisu vjerovali u istinu, već [su] pristali uz nepravdu” (2. Solunjanima 2,12) budu prepušteni djelotvornoj zabludi da vjeruju laži, tada će svjetlost istine obasjati one čija su srca otvorena da je prime, i sva će Gospodnja djeca koja su još u Babilonu poslušati poziv: “Iziđite iz nje, moj narode!” (Otkrivenje 18,4)