Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 16,7-40.
Došlo je vrijeme da se Evanđelje propovijeda izvan granica Male Azije. Za Pavla i njegove suradnike bio je pripremljen put da prijeđu u Europu. U Troadi, na obalama Sredozemnog mora, Pavao je noću imao viđenje. “Neki Makedonac stade preda nj i ovako ga zamoli: ‘Prijeđi u Makedoniju da nam pomogneš!’”
Poziv je bio ozbiljan i nije dopuštao odgađanje. “Odmah poslije tog viđenja”, piše Luka koji je pratio Pavla, Silu i Timoteja na odlasku u Europu, “nastojasmo otputovati u Makedoniju, zaključujući da nas je Bog pozvao da im donesemo Radosnu vijest. Zaplovivši iz Troade, krenusmo pravo u Samotraku, a sutradan u Neapol, a odande u Filipe, rimsku koloniju i prvi grad onoga dijela Makedonije”.
“Kada dođe subota,” nastavlja Luka, “iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci gdje smo držali da se nalazi bogomolja. Tu sjedosmo te počesmo govoriti skupljenim ženama. Među njima slušala nas neka žena imenom Lidija, prodavačica grimizne odjeće iz grada Tijatire; ona je priznavala pravoga Boga; Gospodin joj otvori srce.” Lidija je radosno prihvatila istinu. Ona i njezin dom obratili su se i krstili; zaklinjala je apostole da se smjeste u njezinu kuću.
Dok su vjesnici križa vršili svoj posao podučavanja, za njima je pošla neka žena opsjednuta vračarskim duhom vičući: “‘Ovi su ljudi sluge najuzvišenijeg Boga; oni vam navješćuju put spasenja.’ To je ponavljala mnogo dana.”
Ova je žena bila posebno Sotonino oruđe i svojim je gospodarima vračanjem pribavljala veliku zaradu. Njezin je utjecaj pridonosio utvrđivanju idolopoklonstva. Sotona je znao da je njegovo kraljevstvo ugroženo pa je pribjegao ovom načinu da se usprotivi Božjem djelu, nadajući se da će svoje laži pomiješati s istinama što su ih učili oni koji su naviještali Evanđelje. Riječi pohvale koje je izgovarala ova žena nanosile su štetu istini odvraćajući misli ljudi s nauka apostola i sramoteći Evanđelje; one su mnoge navodile da povjeruju kako ljude koji govore Božjim Duhom i snagom potiče isti duh kao i ovu Sotoninu sluškinju.
Apostoli su neko vrijeme trpjeli ovo protivljenje, a onda je Pavao, nadahnut Svetim Duhom, zapovjedio zlom duhu da napusti ženu. Činjenica da je odmah ušutjela bila je svjedočanstvo da su apostoli Božji sluge i demon je to priznao pa je poslušao njihovu zapovijed.
Oslobođena zlog duha i obnovljena uma, žena je odlučila postati Kristova sljedbenica. A onda su se njezini gospodari uznemirili kad su shvatili da im je propala zarada. Vidjeli su da im je propala nada u zaradu od njezina vračanja i gatanja, i da uopće više neće imati izvor zarade ako se apostolima dopusti da nastave djelo Evanđelja.
Mnogi drugi u gradu zarađivali su novac zahvaljujući Sotoninim prijevarama pa su, bojeći se utjecaja sile koja je tako učinkovito mogla zaustaviti njihovo djelovanje, podigli silnu viku na Božje sluge. Odvukli su apostole pred gradske vlasti s optužbom: “Ovi ljudi, koji su uz to Židovi, bune naš grad tim što šire običaje kojih mi Rimljani ne smijemo ni prihvatiti ni vršiti.”
Potaknuto grozničavim uzbuđenjem, mnoštvo je istupilo protiv učenika. Prevladao je duh svjetine koju su vlasti poslušale, strgnuli su plašteve s apostola i naredili da ih se išiba. “Pošto im dadoše mnogo udaraca, baciše ih u tamnicu, a čuvaru tamnice zapovjediše da ih dobro čuva. Primivši takvu zapovijed, on ih baci u nutarnju prostoriju tamnice, a noge im stavi u klade.”
Patnje apostola bile su strašne zbog bolnog položaja u kojem su bili ostavljeni, ali oni nisu mrmljali. Umjesto toga, u mrklom mraku i samoći tamnice hrabrili su jedan drugoga molitvom i pjevali hvale Bogu što su se našli dostojnima da podnesu sramotu radi Njega. Srca su im bila prepuna duboke i ozbiljne ljubavi prema djelu njihovog Otkupitelja. Pavao se sjetio kako je on bio uzrokom progonstva Kristovih učenika pa se radovao što su mu oči otvorene da vidi i srce da osjeća snagu slavnih istina koje je nekoć prezirao.
Ostali su zatvorenici s iznenađenjem slušali glasove molitve i pjevanja koje je dopiralo iz unutarnje prostorije tamnice. Bili su navikli da noćnu tišinu prekidaju krikovi i stenjanje, proklinjanje i psovke, ali nikad prije nisu čuli da se iz turobne ćelije uzdižu molitve i pjesme hvale. Stražari i zatvorenici čudili su se i pitali kakvi su to ljudi koji se izloženi hladnoći, gladi i mučenju mogu radovati.
U međuvremenu su se dužnosnici vlasti vratili kućama, sami sebi čestitajući što su tako brzim i odlučnim mjerama ugušili nemir. No usput su čuli druge pojedinosti o karakteru i djelu ljudi koje su osudili na šibanje i tamnicu. Vidjeli su ženu koja je bila oslobođena od sotonskog utjecaja i bili zapanjeni promjenom njezina izgleda i ponašanja. U prošlosti je stvarala dosta nevolja gradu; sad je bila tiha i miroljubiva. Kad su shvatili da su prema rimskom kaznenom pravu okrutno kaznili dva vjerojatno nevina čovjeka, srdili su se sami na sebe i odlučili da će ujutro apostole bez riječi pustiti i otpratiti izvan grada, kako ne bi bili izloženi nasilju svjetine.
Ali dok su ovi ljudi bili okrutni i osvetoljubivi ili zločinački nemarni prema svečanim odgovornostima koje su im bile povjerene, Bog nije zaboravio na svoje sluge. Cijelom je Nebu bilo do ljudi koji su stradali zbog Krista i ono je poslalo anđele da posjete tamnicu. Od njihovog koraka zatresla se zemlja. Teško zaključana zatvorska vrata otvorila su se; verige i klade spale su s ruku i nogu zatvorenika, a blještavo svjetlo obasjalo je tamnicu.
Tamničar je s iznenađenjem slušao molitve i pjesme utamničenih apostola. Kad su bili sprovedeni u tamnicu, vidio je njihove natečene rane koje su krvarile i sam je njihove noge dao staviti u klade. Očekivao je da će od njih čuti ogorčene riječi i kletve, a umjesto toga čuo je pjesme radosti i hvale. S ovim zvucima u ušima pao je u san iz kojega ga je probudio potres i ljuljanje tamničkih zidova.
Iznenada je na svoje zaprepaštenje ustanovio da su sva vrata tamnice otvorena pa ga je obuzeo strah da su zatvorenici pobjegli. Sjetio se s kakvom su strogom naredbom Pavao i Sila sinoć bili predani njemu i bio je siguran da će zbog svojeg nemara biti kažnjen smrću. Očajan, pomislio je kako je bolje da pogine od vlastite ruke nego da bude izložen sramotnom pogubljenju. Izvukao je mač i upravo se namjeravao ubiti kad je začuo Pavlov umirujući glas: “Ne čini sebi nikakva zla, jer smo svi ovdje!” Svi su bili na svojim mjestima, obuzdani Božjom silom kojom je zračio jedan od zatvorenika.
Grubost kojom je tamničar postupio prema apostolima nije ih učinila zlovoljnima. Pavao i Sila imali su Kristov duh, a ne duh osvete. U njihovim srcima, ispunjenima ljubavlju prema Spasitelju, nije bilo mjesta mržnji protiv njihovih mučitelja.
Tamničar je ispustio mač i, zatraživši svjetlo, požurio u unutarnju prostoriju tamnice. Morao je vidjeti kakvi su to ljudi koji su ljubaznošću uzvraćali za okrutnost kojom se s njima postupalo. Kad je stigao do mjesta gdje su bili apostoli, bacio se pred njih i zamolio oprost. A onda je, izvodeći ih u dvorište, upitao: “Gospodo, što mi treba činiti da se spasim?”
Tamničar je drhtao pred Božjom srdžbom koja se očitovala u potresu; kad je mislio da su zatvorenici pobjegli, bio se spreman ubiti; ali sada je sve to izgledalo beznačajno u usporedbi s novim, neobičnim strahom koji je zahvatio njegov um i željom da ima smirenost i vedrinu kao apostoli kad su bili izloženi patnjama i zlostavljanju. Na njihovom licu vidio je nebesko svjetlo; znao je da se Bog na čudesan način umiješao da im spasi život, i na um su mu s posebnom snagom došle riječi žene opsjednute duhom: “Ovi su ljudi sluge najuzvišenijeg Boga; oni vam navješćuju put spasenja.”
S dubokom poniznošću zatražio je da mu apostoli pokažu put života. “Vjeruj u Gospodina Isusa — odgovoriše mu — pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom” i “potom navijestiše riječ Gospodnju i svim njegovim ukućanima.” Tamničar je zatim oprao rane apostolima i poslužio ih, nakon čega se krstio on i svi njegovi ukućani. Posvećujući utjecaj osjećao se među zatvorenicima i mnogi su otvorili um za slušanje istina koje su izlagali apostoli. Bili su osvjedočeni da ih je Bog, kojemu su ovi ljudi služili, čudom izbavio od robovanja.
Potres je strašno uplašio građane Filipa i kad su ujutro službenici zatvora ispričali gradskim dužnosnicima što se dogodilo, uhvatio ih je strah pa su poslali liktore [pratnju] da oslobode apostole. Ali Pavao je izjavio: “Pošto su nas, rimske građane… bez istrage javno išibali i bacili u tamnicu, zar sada da nas tajno otpuste? Nipošto! Već neka sami dođu i neka nas izvedu!”
Apostoli su bili rimski građani i bilo je protuzakonito išibati Rimljanina, osim za najgori zločin, ili mu oduzeti slobodu bez poštena suđenja. Pavao i Sila bili su javno utamničeni pa su sada odbili da budu tajno pušteni bez odgovarajućeg objašnjenja od strane pretora [visokih državnih službenika].
Kad su to dočuli pretori, uplašili su se da će se apostoli žaliti caru, pa su odmah otišli u tamnicu, ispričali se Pavlu i Sili za učinjenu nepravdu i okrutnost te ih osobno izveli iz tamnice uz molbu da napuste grad. Pretori su se bojali utjecaja apostola na narod, a bojali su se i nadnaravne Sile koja se zauzela za ove nevine ljude.
Postupajući u skladu s Kristovim uputama, apostoli nisu htjeli ostati tamo gdje su bili nepoželjni. “A Pavao i Sila, kad iziđoše iz tamnice, dođoše k Lidiji gdje vidješe i utješiše braću; zatim otputovaše.”
Apostoli nisu smatrali uzaludnim svoj rad u Filipima. Naišli su na veliko protivljenje i doživjeli progonstvo, ali je intervencija Providnosti i obraćenje tamničara i njegovih ukućana više nego nadomjestilo sramotu i patnje koje su pretrpjeli. Novost o njihovom nepravednom utamničenju i čudesnom izbavljenju pročula se po čitavoj okolici i to je pridonijelo da su djelo apostola zamijetili i oni ljudi do kojih oni inače ne bi mogli doprijeti.
Kao posljedica Pavlovog rada u Filipima osnovana je crkva u kojoj je broj vjernika stalno rastao. Njegova revnost i posvećenje, a iznad svega spremnost da trpi zbog Krista, ostavila je dubok i trajan dojam na obraćenike. Oni su ljubomorno čuvali dragocjene istine za koje su se apostoli toliko žrtvovali i cijelim se srcem posvetili djelu svojeg Otkupitelja.
Da ova crkva nije izbjegla progonstvo, vidljivo je iz jednog dijela pisma koje joj je Pavao uputio. On kaže: “Jer vam je s obzirom na Krista dano kao milost ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za nj, vodeći istu borbu koju ste vidjeli da sam ja podnosio.” No njihova je vjera bila tako čvrsta da je izjavio: “Zahvaljujem Bogu svome kad god vas se sjetim — svaki put u svakoj svojoj molitvi rado molim za vas sve — zbog vašeg udjela u širenju Radosne vijesti od prvoga dana do sada.” (Filipljanima 1,29.30.3-5)
Strašna se borba vodi između sila dobra i sila zla u važnim središtima u koja su vjernici istine pozvani da rade. “Jer naša borba nije protiv krvi i tijela,” izjavljuje Pavao, “nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnikâ ovoga mračnog svijeta.” (Efežanima 6,12) Borba između Božje crkve i onih koji su pod utjecajem zlih anđela vodit će se do kraja vremena.
Prvi su kršćani često bili pozivani da se licem u lice sukobe sa silama tame. Lukavošću i progonstvom neprijatelj se trudio da ih odvrati od prave vjere. U naše vrijeme, kad se naglo približava kraj svemu na Zemlji, Sotona ulaže očajničke napore da prevari svijet. On smišlja mnoštvo planova da zaokupi um i odvrati pozornost od istina bitnih za spasenje. Njegovi su pomoćnici u svakom gradu zaokupljeni organiziranjem u skupine radi protivljenja Božjem zakonu. Varalica od iskona radi na tome da unese elemente meteža i pobune, a ljude zapali revnošću koja nije po razumu.
Pokvarenost doseže razinu koju nikad prije nije dostigla, a ipak mnogi propovjednici Evanđelja viču: “Mir i sigurnost.” Ali Božji vjerni vjesnici trebaju stalno napredovati u radu. Obučeni u nebeski oklop trebaju neustrašivo i pobjedonosno ići dalje, ne prekidajući borbu dok svaka duša u njihovom dometu ne primi vijest istine za ovo vrijeme.