Pozvan u proročku službu još u vrijeme Ahabove vladavine, Elizej je doživio da vidi kako se u Izraelskom kraljevstvu događaju mnoge promjene. Kazna za kaznom stizale su Izraelce u vrijeme vladanja Asirca Hazaela, koji je bio pomazan da posluži kao bič otpalom narodu. Oštre mjere tijekom obnove koju je poveo Jehu dovele su do istrebljenja cijelog Ahabova doma. U stalnim ratovima s Aramejcima, Joahaz, Jehuov nasljednik, izgubio je neke gradove istočno od Jordana. Neko vrijeme izgledalo je kao da će Aramejci preuzeti vlast u cijelom kraljevstvu. Ali obnova koju je započeo Ilija i nastavio Elizej navela je mnoge da traže Boga. Baaalovi žrtvenici bili su zaboravljeni; i polako ali sigurno, Božja namjera se počela ispunjavati u životu onih koji su odlučili služiti Bogu cijelim srcem.
Upravo je ljubav prema zalutalom izraelskom narodu navela Boga da dopusti Aramejcima da ga kažnjavaju. Upravo je sažaljenje prema onima čija je moralna snaga postala tako slaba navelo Boga da podigne Jehua da istrijebi pokvarenu Izebelu i cijelu Ahabovu kuću. I još jednom, djelovanjem milosrdne providnosti, Baalovi i Aštartini svećenici bili su uklonjeni i njihovi neznabožački žrtvenici razrušeni. Bog je u svojoj mudrosti predvidio da će neki, ukoliko se ukloni kušnja, odbaciti neznaboštvo i podići lice prema Nebu, i zato je dopustio da ih stiže nevolja za nevoljom. Njegove su kazne bile ublažene milošću, i kad se Njegova namjera ispunila, On je skrenuo tijek svoje milosti prema onima koji su naučili tražiti Ga.
Dok su se dobri i zli utjecaji borili za prevlast, i Sotona činio sve što je u njegovoj moći da upotpuni razorno djelo koje je obavio tijekom kraljevanja Ahaba i Izebele, Elizej je nastavio svjedočiti. Suočavao se s protivljenjem, ali nitko nije mogao opovrgnuti njegove riječi. Po cijelom kraljevstvu bio je poštovan i slavljen. Mnogi su dolazili k njemu po savjet. Dok je Izebela još bila živa, Joram, kralj Izraela, tražio je od njega savjet; a jednom, dok je boravio u Damasku, posjetili su ga i glasnici Ben-Hadada, asirskoga kralja, koji su željeli znati hoće li kralj umrijeti od bolesti od koje je bolovao. Svima je prorok dao pouzdano svjedočanstvo u vrijeme kad se istina na sve strane izopačivala i veliki dio naroda otvoreno ustajao protiv Neba.
A Bog nikada nije zaboravljao svoga izabranog vjesnika. Jednom prigodom, tijekom asirske najezde, asirski je kralj pokušao uništiti Elizeja zato što je izraelskom kralju dojavljivao planove neprijatelja. Asirski kralj bi se savjetovao sa svojim časnicima i govorio: „Podignite šatore na tom mjestu.“ Te planove je Gospodin otkrivao Elizeju, koji „poruči izraelskom kralju: ‘ Čuvaj se onoga mjesta, jer su se Aramejci ondje utaborili.’ I kralj izraelski upozori ljude na mjesto za koje mu je rekao čovjek Božji. On je upozoravao, i kralj se čuvao; a bilo je to više puta.
Srce aramejskog kralja uznemiri se zbog toga, pa on pozva svoje časnike te ih upita: ‘Nećete li mi reći tko od naših drži s kraljem Izraelovim?’ Jedan od časnika odgovori: ‘Ne, gospodaru kralju; Elizej, prorok Izraelov, otkriva izraelskom kralju riječi koje kazuješ u svojoj spavaonici.’“
Odlučan da ukloni proroka, asirski je kralj zapovjedio: „Idite i pogledajte gdje je, pa ću već poslati da ga uhvate.“ Prorok je bio u Dotanu; i saznavši za to, kralj je tamo poslao „konje, kola i jake čete. Oni stigoše noću i opkoliše grad. Ujutro, ustavši čovjek Božji iziđe, a to oko grada stoji vojska s konjima i kolima!“
Užasnut, sluga je potražio proroka i javio mu vijest. „Ah, gospodaru moj, što nam je činiti?“
„A on odgovori: ‘Ne boj se, jer ih ima više s nama, nego s njima.’“ A zatim, da bi se sluga sam mogao u to uvjeriti, „Elizej se pomoli ovako: ‘Jahve, otvori mu oči da vidi!’ I Jahve otvori oči momku, i on vidje: gora oko Elizeja sva prekrivena ognjenim konjima i kolima!“ Između Božjeg sluge i naoružanog neprijatelja bila je četa nebeskih anđela. Sišli su s moćnom silom, ne da uništavaju, ne da iznude poštovanje, već da se utabore oko Gospodnjih slabih i bespomoćnih vjernika i da im posluže.
Kad se pripadnici Božjeg naroda nađu u tjesnacu, kad naizgled nemaju izlaza, tada se moraju osloniti jedino na Gospodina.
Pošto je četa asirskih vojnika drsko krenula naprijed, nesvjesna nazočnosti nebeskih ratnika, „Elizej se ovako pomoli Jahvi: ‘Udari sljepoćom ove ljude!’ I na riječ Elizejevu udari ih sljepoćom. Elizej im reče: ‘Nije ovo put i nije ovo grad. Pođite za mnom, ja ću vas odvesti čovjeku koga tražite.’ Ali ih odvede u Samariju.
Kad su ulazili u Samariju, Elizej reče: ‘Jahve, otvori ovima oči da progledaju.’ Jahve im otvori oči, i oni vidješe da su usred Samarije! Kad ih vidje kralj Izraela, reče Elizeju: ‘ Treba li ih poubijati, oče moj?’ A on odgovori: ‘Nemoj ih ubiti. Zar ćeš ubiti one koje nisi zarobio svojim lukom i mačem? Ponudi im kruha i vode; neka jedu i piju, i neka se vrate svome gospodaru. ‘“ (vidi 2. o Kraljevima 6)
Neko vrijeme poslije toga Izrael je bio slobodan od asirskih napada. Ali kasnije, pod žustrim vodstvom odlučnoga kralja Ben-Hadada, asirske čete došle su pod Samariju i opkolile je. Nikada Izrael nije bio doveden u takav tjesnac kao tijekom te opsade. Doista su sinovi i sinovi sinova bili kažnjeni zbog grijeha svojih otaca. Užasi dugotrajne gladi naveli su izraelskog kralja na očajničke mjere, upravo onda kad je Elizej prorekao da će sutradan doći izbavljenje.
Sljedećeg jutra, nešto prije zore, Gospodin „je učinio te se u taboru aramejskom čula buka kola i konja, buka goleme vojske“, te su se Aramejci, obuzeti velikim strahom, „digli i pobjegli u sumraku; ostavili su svoje šatore, konje i magarce, sav tabor kakav bijaše“, sa svim bogatim zalihama hrane. „Pobjegli su da iznesu živu glavu“, i nisu se zaustavili sve dok nisu prešli preko Jordana.
Tijekom te noći bijega, četiri gubavca kod gradskih vrata, natjerani glađu u očaj, odlučili su otići u asirski tabor i predati se neprijatelju na milost i nemilost, nadajući se da će pobuditi sažaljenje i dobiti hrane. Koliko je bilo njihovo iznenađenje kad su, došavši u tabor, naišli na prazne šatore. Budući da nije bilo nikoga tko bi ih zlostavljao ili im što zabranjivao, „uvukoše se u jedan šator. Pošto su se najeli i napili, uzeše odande srebro, zlato i haljine pa odoše da ih sakriju. Vratiše se onda pa uđoše u drugi šator: uzeše plijen iz njega, te odoše i sakriše ga. Rekoše tada jedan drugome: ‘Ne smijemo tako raditi. Današnji je dan pun dobrih vijesti, a mi šutimo.“ Brzo su se vratili u grad s dobrim vijestima.
Plijen je bio velik; zalihe su bile tako obilne da je toga dana „mjera bijeloga brašna bila za šekel, i dvije mjere ječmenoga za jedan šekel“ kao što je prethodnog dana prorekao Elizej. Još jednom se Božje ime proslavilo pred neznabošcima „prema riječi Jahvinoj“, koju je izrekao preko svojega proroka u Izraelu (vidi 2. o Kraljevima 7,5-16).
I tako je Božji čovjek radio iz godine u godinu, vjerno služeći svojem narodu i postajući mu time sve bliži, stojeći u vrijeme krize i uz kraljeve kao mudri savjetnik. Duge godine života u idolopoklonstvu i otpadu ostavile su svoj zlokobni pečat i na kralju i na narodu. Na sve strane i dalje su se vidjele tamne sjene otpada, iako je tu i tamo bilo i onih koji su se uporno odbijali pokloniti pred Baalom. Međutim, budući da je Elizej nastavljao obavljati svoje djelo obnove, mnogi su se vraćali iz idolopoklonstva i radovali se što su naučili služiti pravom Bogu. I prorok se radovao tim čudima božanske milosti, i bio je ispunjen dubokom čežnjom da obrati sve koji su pošteni u srcu. Kamo god je odlazio, trudio se da ljude uči pravednosti.
S ljudskoga stajališta, izgledi da će se narod duhovno preporoditi bili su isto tako mali kao i oni koji se danas pružaju pred Božjim slugama koji rade u mračnim dijelovima svijeta. Ali Kristova crkva je Božje oruđe za objavljivanje istine; ona je od Njega dobila nalog da obavi posebno djelo, i ako bude vjerna Bogu i poslušna Njegovim Zapovijedima, na njoj će počivati savršenstvo božanske snage. Ako bude vjerna svojem zavjetu, nijedna joj se sila neće moći usprotiviti. Snage neprijatelja neće joj se moći oduprijeti ništa više nego što pljeva može odoljeti vihoru.
Pred Crkvom sviće blistavi, slavni dan ukoliko obuče haljine Kristove pravednosti, ukoliko se oslobodi svake podložnosti svijetu.
Bog poziva svoje odane sluge koji vjeruju u Njega, da ohrabre one koji su izgubili i vjeru i nadu. Okrenite se Bogu, vi koji ste robovi nade! Tražite snagu od Boga, živoga Boga! Pokažite nepokolebljivu, poniznu vjeru u Njegovu snagu i u Njegovu spremnost da spasi! Kad se vjerom uhvatimo za Njegovu snagu, On će promijeniti, divno promijeniti i najbeznadnije izglede, one koji nas najviše obeshrabruju. On će to učiniti na slavu svojega imena.
Sve dok je mogao putovati iz mjesta u mjesto po cijelom Izraelskom kraljevstvu, Elizej je nastavio aktivno sudjelovati u jačanju proročkih škola. Gdje god je bio, Bog je bio s njim, dajući mu riječi koje je trebalo izgovoriti i silu da čini čuda. Jednom prigodom „proročki sinovi rekoše Elizeju: ‘Gle, tijesan nam je prostor u tebe. Nego da odemo do Jordana, pa da svaki ondje uzmemo po brvno i načinimo sebi ondje prebivalište.’“ (2. o Kraljevima 6,1.2) Elizej je otišao s njima na Jordan, hrabre ći ih svojom nazočnošću, dajući im savjete, pa čak čineći i čudo da bi im pomogao u radu. „A dok je jedan od njih tesao gredu, pade mu sjekira u vodu, i on povika: ‘Jao, gospodaru! I još je bila posuđena!’ A čovjek Božji upita ga: ‘Gdje je pala?’ Onaj mu pokaza mjesto. Tada on odsiječe komad drveta, baci ga na ono mjesto i učini da sjekira ispliva. I reče: ‘Izvadi je!’ I čovjek pruži ruku te je uze.“ (2. o Kraljevima 6,5-7)
Njegova služba je bila tako uspješna i njegov utjecaj tako snažan da je, dok je ležao na samrtničkoj postelji, čak i mladi kralj Joaš, idolopoklonik koji je pokazivao vrlo malo poštovanja prema Bogu, prepoznao u njemu oca u Izraelu, i priznao da je njegova nazočnost u narodu u vrijeme nevolje dragocjenija od vojske na konjima i ratnim kolima. Izvještaj govori: „Kad se Elizej razbolio od bolesti od koje mu valjade umrijeti, dođe mu izraelski kralj Joaš, rasplaka se nad njim i reče mu: ‘Oče moj, oče moj! Kola izraelova i konjanici njegovi!’“ (2. o Kraljevima 13,14)
Mnogoj duši koja je u nevolji od njega tražila pomoć, prorok je pristupao kao mudri otac, pun suosjećanja. Ni ovom prigodom nije želio odbaciti bezbožnog mladića, tako nedostojnog časnog položaja koji je zauzimao, i kojemu je savjet bio toliko potreban. Bog je u svojoj providnosti pružio mladom kralju priliku da popravi propuste iz prošlosti i da svoje kraljevstvo postavi na sigurno tlo. Asirski neprijatelj, koji je sada držao pod svojom vlašću područja istočno od Jordana, trebao je biti odbačen. Još jedanput je Božja sila trebala stati na stranu zalutalog Izraela.
Prorok na samrti naložio je kralju: „Uzmi luk i strijele.“ Joaš je poslušao. Tada je prorok rekao: „Nategni luk!“ Joaš „ga nateže. Elizej stavi ruke na ruke kraljeve, zatim reče: ‘Otvori prozor prema istoku’“ – prema gradovima preko Jordana u vlasti Asiraca. Kad je kralj otvorio prozor s rešetkama, Elizej mu je naredio da odapne strijelu. Kad je strijela odletjela svojim putom, prorok je u nadahnuću rekao: „Pobjedonosna strijela Jahvina! Pobjednička strijela nad Aramejcima! Do nogu ćeš potući Aramejce kod Afeka’.“
Zatim je prorok stavio na kušnju kraljevu vjeru. Naredivši Joašu da uzme strijele, rekao mu je: „Udri o zemlju!“ Kralj je tri puta udario o zemlju, a onda stao. „Pet ili šest puta trebalo je da udariš!“ povikao je prorok nezadovoljno. „Tada bi potpuno potukao Aramejce; ovako ćeš ih pobijediti samo tri puta.“ (2. o Kraljevima 13,15-19)
Ova pouka se odnosi na sve one koji se nalaze na odgovornim položajima. Kad Bog otvori put da se obavi neki posao i kad obeća uspjeh, tada Božje izabrano oruđe mora učiniti sve što je u njegovoj moći da postigne obećani rezultat. Uspjeh će uvijek biti razmjeran oduševljenju i ustrajnosti koji se ulažu u obavljanje posla. Bog može činiti čuda za svoj narod jedino kad on s neumornom snagom obavlja svoj dio. On traži ljude koji su odani Njegovom djelu, ljude koji imaju moralne hrabrosti, vatrenu ljubav prema dušama, revnost koja ne malaksava. Takvi djelatnici nijedan zadatak neće smatrati previše napornim, nijedan izgled beznadnim, oni će i dalje raditi, neustrašivo, sve dok se prividni poraz ne pretvori u slavnu pobjedu. Čak ni onda kad im zaprijete zatvorski zidovi ili mučenička lomača, oni se neće zaustaviti u svojoj namjeri da zajedno s Bogom rade na izgradnji Njegovog kraljevstva.
Davanjem savjeta i ohrabrenja Joašu, Elizejevo djelo se završilo. Čovjek na kojemu je počivala puna mjera Ilijinog duha, pokazao se vjeran do kraja. Nikad se nije pokolebao. Nikad nije izgubio pouzdanje u snagu Svemogućega. Uvijek je išao naprijed u vjeri, iako je put pred njim naizgled bio potpuno zatvoren, i Bog je nagrađivao njegovu odanost i otvarao mu put.
Elizeju nije bilo dano da pođe za svojim gospodarem u ognjenim kolima. Gospodin je dopustio da se razboli od dugotrajne bolesti. U dugim satima patnji i slabosti tijela, njegova vjera čvrsto se hvatala za Božja obećanja, i on je uvijek gledao oko sebe nebeske vjesnike koji su mu donosili utjehu i mir. I kao što je na visinama u Dotanu gledao oko sebe nebeske čete, ognjena kola Izraelova i konjanike, tako je i sada bio svjestan nazočnosti anđela punih sućuti i hrabrio se. Cijeloga svoga života pokazivao je čvrstu vjeru, i što je više spoznavao Božju providnost i Njegovu milost i milosrđe, njegova je vjera sve više sazrijevala i pretvarala se u čvrsto pouzdanje u Boga. Kad ga je smrt pozvala, bio je spreman da počine od svojega truda.
„Dragocjena je u očima Jahvinim smrt pobožnika njegovih.“ (Psalam 116,15) „Pravednik i u samoj smrti nalazi utočište.“ (Izreke 14,32) Zajedno sa psalmistom, Elizej je mogao reći s punim povjerenjem: „A moju će dušu Bog ugrabiti Podzemlju iz pandža i milostivo me primiti.“ (Psalam 49,16) I radosno je mogao posvjedočiti: „Ja znadem dobro: moj izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.“ (Job 19,25) „A ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i jednom kad se probudim, sit ću ga se nagledati.“ (Psalam 17,15)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)