Ovo poglavlje temelji se na Ponovljenom zakonu 31-34
Mojsije je uskoro trebao umrijeti. Naređeno mu je da prije svoje smrti okupi Izraelce i ispriča im sva njihova putovanja počevši od izlaska iz Egipta, zatim sve prijestupe njihovih očeva koji su bili uzrok kazni koje su podnijeli i zbog kojih je Bog bio prisiljen reći da neće ući u Obećanu zemlju. Njihovi su očevi pomrli u pustinji prema riječi Gospodnjoj. Njihova su djeca trebala odrasti te se na njima trebalo ispuniti obećanje da će zaposjesti kanaansku zemlju. Mnogi od njih su bili mala djeca kad je dan Božji zakon i nemaju nikakvih sjećanja o veličanstvenosti toga događaja. Drugi su rođeni u pustinji i da ne bi mislili da nije obvezno slušati Deset zapovijedi i druge zakone i propise koje je Mojsije dobio, Bog ga je poučio da ih sve ponovi, kao i sve okolnosti vezane uz davanje zakona.
Mojsije je zapisao u knjigu sve zakone i propise koje je dobio od Boga, kao i sve upute koje mu je vremenom dao, sva čuda koja je pred njima učinio i sva mrmljanja Izraelaca. Mojsije je isto tako zapisao kako je zbog njihovog mrmljanja i sam pao.
Završne pouke Izraelcima
Sav se Izrael okupio pred njim, a on je iz knjige koju je napisao čitao događaje iz njihove prošlosti. Čitao je o Božjim obećanjima ako budu poslušni, ali i o tome što će ih sustići ako budu neposlušni.
Govorio im je da ih je Gospodin nekoliko puta namjeravao uništiti zbog toga što su se bunili, ali je on za njih ozbiljno posredovao te ih je Bog milostivo poštedio. Podsjetio ih je na čuda koja je Gospodin učinio faraonu i cijeloj egipatskoj zemlji i rekao im: „Vaše su oči vidjele sva ta velika djela što ih je Jahve učinio. Zato držite sve zapovijedi što vam ih danas naređujem da budete jaki te uzmete u posjed zemlju u koju idete da je osvojite!“ (Ponovljeni zakon 11,7.8)
Mojsije je Izraelce posebno opomenuo da paze da ne bi bili zavedeni idolopoklonstvom. Ozbiljno ih je obvezao da slušaju Božje zapovijedi. Ako budu iskazali poslušnost i ljubav prema Gospodinu i služili Mu nepodijeljena srca, On će im dati kišu na vrijeme, učiniti da njihovo bilje cvjeta i obogaćuje im žetvu. Također, uživat će posebne i uzvišene prednosti i pobjeđivat će svoje neprijatelje.
Mojsije je Izraelce poučavao na ozbiljan i upečatljiv način. Znao je da mu je ovo posljednja prilika da im se obrati. Tada je završio sa zapisivanjem u knjigu svih zakona, uredbi i propisa koje im je Bog dao, kao i različitih uputa vezanih uz žrtvene prinose. Zatim je knjigu dao u ruke službenika zaduženih za Svetište i zatražio da iz sigurnosti bude stavljena pored Kovčega, jer je Bog neprekidno bdio nad ovim svetim predmetom. Ova je knjiga trebala biti sačuvana da bi se izraelski suci, ako bi neki slučaj to zahtijevao, mogli iz nje poučiti. Ljudi koji griješe često razumijevaju Božju volju na način da je prilagođavaju svojem stanju. Zbog toga je Mojsijeva knjiga sačuvana na najsvetijem mjestu kako bi se ubuduće moglo pozivati na nju.
Svoje završne riječi Mojsije je pred narodom zaključio na najsnažniji, proročki način. Govorio je osjećajno i vrlo jasno. Bogom nadahnut, blagoslovio je svako izraelsko pleme posebno. U završnim se riječima zadržao na Božjem veličanstvu i posebnosti Izraela koja će se nastaviti ako budu poslušni Bogu i ako se budu držali Njegove sile.
Mojsijeva smrt i uskrsnuće
„Poslije toga ode Mojsije s Moapskih poljana na brdo Nebo, na vrhunac Pisge nasuprot Jerihonu, gdje mu Jahve pokaza svu zemlju: Gilead do Dana, sav Naftali, kraj Efrajimov i Manašeov, svu Judinu krajinu do Zapadnog mora; zatim Negeb, područje 172 127 doline Jerihona – grada palmi – do Soara. Potom mu reče Jahve: ‘Ovo je zemlja za koju sam se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu da ću je dati tvome potomstvu. Dopustio sam da je pogleda š svojim očima, ali ti onamo nećeš prijeći.’ I Mojsije, sluga Jahvin, umrije ondje u zemlji moapskoj po Jahvinoj zapovijedi. I ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Bet Peoru. Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob. Mojsiju bijaše sto dvadeset godina kad umrije. Oko mu nije oslabilo niti mu je snaga popustila.“ (Ponovljeni zakon 34,1-7)
Bog nije želio da itko ide s Mojsijem na vrh Pisge. Stajao je na vrhu Pisge na povišenom mjestu u prisutnosti Boga i nebeskih anđela. Kad je vidio Kanaan, bio je zadovoljan. Legao je poput umornog ratnika da se odmori. Usnuo je. Ali to je bio smrtni san. Njegovo tijelo uzeli su anđeli i pokopali ga u dolini. Njegov grob Izraelci nikada nisu našli. Tajno je ukopan da se spriječi mogućnost da narod klanjanjem njegovom tijelu padne u idolopoklonstvo i sagriješi protiv Boga.
Sotona je likovao što je uspio navesti Mojsija da zgriješi protiv Boga. Zbog tog prijestupa Mojsije je potpao pod vlast smrti. Da je nastavio biti vjeran i da njegov život nije bio uprljan prijestupom kad je, izvodeći vodu iz stijene, propustio dati Bogu slavu, ušao bi u Obećanu zemlju i bio bi uznesen u Nebo a da ne iskusi smrt. Mihael – Krist – s anđelima koji su pokopali Mojsija, kratko nakon ukopa sišao je s Neba, uskrisio ga i poveo u Nebo.
Dok su Krist i anđeli prilazili grobu, Sotona i njegovi anđeli su se pojavili kraj groba i čuvali Mojsijevo tijelo da ga ne bi tko uzeo. A kad su Krist i Njegovi anđeli prišli još bliže, Sotona se tome usprotivio. No bio je prisiljen odstupiti, a zbog Kristove slave i moći je pao. Sotona se zbog jednog Mojsijevog prijestupa pozivao na svoje pravo nad njegovim tijelom, ali mu je Krist mirno odgovorio: „Prekorio te Gospod!“ (Juda 9 – Varaždinska Biblija) Tada je Krist Sotoni rekao da On zna da se Mojsije ponizno pokajao zbog svoje pogreške i da nikakva mrlja nije ostala na njegovom karakteru te da u nebeskim knjigama njegovo ime nepomućeno sjaji.
Kad se Krist preobrazio, Mojsije i Ilija, koji su bili uzneseni, poslani su da bi razgovarali s Kristom o Njegovoj patnji i da bi bili prenositelji Božje slave Njegovom dragom Sinu. Time je Bog Mojsiju odao posebnu čast – otkrio mu je svoju nenadmašnu slavu koju nikome nikada nije otkrio.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 22)