Ovo poglavlje temelji se na Jošui 1; 3-6; 23; 24
Nakon Mojsijeve smrti, Jošua je određen da bude vođa Izraela i da ga uvede u Obećanu zemlju. Tijekom većeg dijela puta izraelskog naroda kroz pustinju, on je bio prvi do Mojsija. Vidio je predivna djela koja je Bog učinio kroz Mojsija i vrlo je dobro razumio narav naroda. Bio je jedan od dvanaest uhoda koje su poslane da istraže Obećanu zemlju i jedan od dvojice koji su dali istinit izvještaj o njezinu bogatstvu i hrabrili narod da krene u Božjoj sili i zaposjedne je. Bio je vrlo osposobljen za ovu važnu dužnost. Gospodin je Jošui obećao da će biti s njim kao što je bio s Mojsijem, da će, pod uvjetom da bude vjeran svim Njegovim zapovijedima, učiniti da lako osvoje Kanaan. Zabrinut, Jošua nije znao kako će izvršiti povjereni mu posao vođenja naroda u kanaansku zemlju. No ovim Božjim ohrabrenjem njegovi su strahovi nestali.
Tada je Jošua zapovjedio Izraelcima da se pripreme za trodnevni put, a svim ratnicima da pođu u boj. „Oni odgovore Jošui: ‘Sve što nam zapovjediš, učinit ćemo, i kuda nas god po- šalješ, poći ćemo. Kao što smo slušali Mojsija, tako ćemo se pokoravati i tebi. Samo neka Jahve, Bog tvoj, bude s tobom kao što bijaše s Mojsijem! Tko se god usprotivi tvome glasu i ne posluša tvojih riječi u svemu što mu zapovjediš neka bude pogubljen. Samo ti budi odvažan i hrabar!’“ (Jošua 1,16-18)
Prijelaz Izraelaca preko Jordana bio je čudesan. „A Jošua zapovjedi narodu: ‘Posvetite se za sutra, jer će sutra Jahve učiniti čudesa među vama.’ A svećenicima Jošua zapovjedi: ‘Dignite Kovčeg saveza i nosite ga pred narodom.’ I digoše Kovčeg saveza i poniješe ga pred narodom. Jahve reče Jošui: ‘Danas te počinjem uzvisivati pred očima svega Izraela, neka znaju da sam s tobom kao što bijah s Mojsijem.’“ (Jošua 3,5-7)
Prijelaz preko Jordana
Svećenici su išli ispred naroda i nosili Kovčeg u kojemu je bio Božji zakon. I čim su njihove noge stupile u vodu uz sam rub Jordana, voda je stala, a svećenici su počeli prelaziti noseći Kovčeg koji je bio simbol Božje prisutnosti. Izraelska zajednica ih je slijedila. Kad su svećenici došli do sredine Jordana, zapovjeđeno im je da stanu u koritu rijeke dok svi Izraelci ne prođu. Tu se ovaj naraštaj Izraelaca osvjedočio da su vode Jordana bile podložne istoj sili kao i vode Crvenog mora četrdeset godina ranije, čemu su svjedočili njihovi očevi. Mnogi koji su sada prolazili Jordanom prošli su kroz Crveno more kad su bili djeca. Sada su prelazili Jordan kao ratnici, potpuno opremljeni za borbu.
Čim je izraelska zajednica prešla preko Jordana, Jošua je naredio svećenicima da izađu iz rijeke. Kada su svećenici koji su nosili Kovčeg saveza izašli iz rijeke i stali na suho tlo, Jordan je potekao kao i prije i preplavio isušeno tlo. Ovo predivno čudo koje se zbilo zbog Izraelaca ojačalo je njihovu vjeru. Kako ga nikada ne bi zaboravili, Gospodin je uputio Jošuu da naredi da jaki muškarci, po jedan iz svakog plemena, uzmu iz korita rijeke veliko kamenje, s mjesta gdje su svećenici stajali dok su Hebreji prelazili, i ponesu ga na svojim ramenima te podignu spomenik u Gilgalu za sjećanje na činjenicu da je Izrael prešao preko Jordana po suhom tlu. Čim su svećenici izašli iz Jordana, Bog je povukao svoju moćnu ruku i voda je potekla svojim koritom poput moćnog vodopada.
Kad su kraljevi Amorejaca i Kanaanaca čuli da je Gospodin pred Izraelcima zaustavio Jordan, njihova su srca klonula od straha. Izraelci su ubili dva moapska kralja, a njihov čudesan prijelaz preko nabujalog i nemirnog Jordana ispunio ih je najvećim užasom. Tada je Jošua obrezao sve muškarce koji su se rodili u pustinji, a nakon tog obreda proslavili su Pashu u jerihonskoj dolini. „Tada reče Jahve Jošui: ‘Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.’“ (Jošua 5,9)
Poganski su narodi prezreli Gospodina i Njegov narod jer nisu zaposjeli Kanaan kratko nakon izlaska iz Egipta, kao što su očekivali. Neprijatelji Izraelaca radovali su se zbog toga što su oni toliko dugo lutali pustinjom. Zato su ponosno podigli svoje glave protiv Boga tvrdeći da On ne može dovesti svoj narod u kanaansku zemlju. Sada je narod prošao suhim tlom i njihovi se neprijatelji više nisu mogli rugati.
Mana je nastavila padati sve do tada, ali kad su Izraelci počeli zaposjedati Kanaan i jesti plodove zemlje, više nije bilo potrebe za njom.
Zapovjednik Gospodnje vojske
Kada se Jošua povukao iz izraelskih vojnih redova da bi razmišljao i molio Boga za prisutnost, opazio je visokog čovjeka odjevena u vojničku odjeću, s isukanim mačem u ruci. Jošua ga nije prepoznao kao nekoga iz izraelske vojske, a nije ni izgledao kao neprijatelj. U svojem mu je žaru prišao i rekao: „‘Jesi li ti s nama ili s našim neprijateljima?’ A on odgovori: ‘Ne, ja sam vođa vojske Jahvine i upravo sam došao…’ Tada Jošua pade ničice, pokloni mu se i reče: ‘Što zapovijedaš, Gospodaru, sluzi svome?’ A vođa vojske Jahvine odgovori Jošui: ‘Skini obu- ću s nogu svojih, jer je sveto mjesto na kojem stojiš.’ I Jošua učini tako.“ (Jošua 5,13.14)
To nije bio običan anđeo. Bio je to Gospodin Isus Krist koji je vodio Hebreje kroz pustinju, zaodjenut u ognjeni stup noću i stup od oblaka danju. Svojim je prisustvom mjesto na kojem je stajao učinio svetim. Stoga je Jošui zapovjeđeno da skine svoju obuću.
Tada je Gospodin poučio Jošuu kako će zauzeti Jerihon. Svim ratnicima treba zapovjediti da obilaze grad jednom svakoga dana tijekom šest dana, a sedmoga ga trebaju obići sedam puta.
Osvajanje Jerihona
„Jošua, sin Nunov, pozva k sebi svećenike i reče im: ‘Uzmite Kovčeg saveza, a sedam svećenika neka ponese sedam truba od rogova ovnujskih pred Kovčegom Jahvinim.’ A narodu reče: ‘Pođite i obiđite oko grada, a ratnici neka idu pred Kovčegom Jahvinim.’ I b. kako je Jošua zapovjedio narodu. Pođe sedam svećenika noseći trube od rogova ovnujskih: trubili su u rogove, a Kovčeg Jahvin iđaše za njima.
Ratnici pođoše pred svećenicima koji su trubili u trube, a zalaznica krenu za Kovčegom. Stupali su tako dok se glas truba razlijegao. A narodu bijaše zapovjedio Jošua govoreći: ‘Ne vi- čite i ne dajte glasa od sebe i nijedna riječ neka se ne čuje iz vaših usta dok vam ne kažem: Vičite! Tada neka odjekne bojna vika.’ I naredi da Kovčeg Jahvin obiđe jednom oko grada pa da se vrate u tabor i ondje prenoće.“ (Jošua 6,6-11)
Hebrejska vojska kretala se u savršenom redu. Najprije su išli odabrani naoružani muškarci odjeveni u ratničku odjeću, ne zato da pokažu svoju vještinu rukovanja oružjem, već da samo vjeruju i slušaju upute koje su primili. Njih je slijedilo sedam svećenika s trubama. Zatim je išao blještavi zlatni Kovčeg zračeći slavom. Nosili su ga svećenici odjeveni u svoje bogate i posebne haljine koje su simbolizirale njihovu svetu dužnost. Golema izraelska vojska slijedila ih je u savršenom redu, svako pleme pod svojom zastavom. Tako su s Jahvinim kovčegom obilazili grad. Nije se čuo nikakav glas osim hoda moćne vojske, a svečani zvuk truba odjekivao je vrhovima i ispunjavao cijeli Jerihon.
U čuđenju i s nemirom, stražari toga prokletog grada pratili su svaki pokret i izvještavali nadležne u vlasti. Nisu znali objasniti što sve to znači. Neki su se ismijavali pomisli da bi grad na taj način mogao biti osvojen, dok su se drugi užasavali gledajući sjaj Kovčega i svečanu i dostojanstvenu pojavu svećenika izraelske vojske koja je išla za njima, s Jošuom na čelu. Sjetili su se Crvenog mora koje se prije četrdeset godina pred njima razdijelilo, a sada se upravo za njih otvorio i prolaz kroz rijeku Jordan. Bili su previše prestrašeni da bi slavili. Strogo su pazili da gradska vrata budu zatvorena i da svaka vrata čuvaju snažni vojnici.
Tijekom šest dana izraelska je vojska obišla svoj krug oko grada. Sedmoga dana obišli su ga sedam puta. Narodu je zapovjeđeno da, kao i obično, bude tih. Smio se čuti samo zvuk truba. Narod je trebao paziti na zvuk trube koji bi bio duži nego obično, kako bi tada počeo vikati iz sveg glasa jer im Bog predaje grad. „A sedmoga dana zorom ustanu i obiđu oko grada istim onakvim redom sedam puta. Samo su toga dana obišli oko grada sedam puta. Za sedmog obilaska snažno zatrube svećenici u rogove, a Jošua reče narodu: ‘Kličite bojne poklike jer vam je Jahve predao grad!’“ (Jošua 6,15.16) „Tada povika narod i odjeknuše trube. Kada se zaori glas truba i bojni povici naroda, padoše bedemi i narod prodrije u grad, svatko odande gdje se našao, i osvojiše ga.“ (Jošua 6,20)
Božja je namjera bila da Izraelci vide da se osvajanje Kanaana ne može pripisati njima. Zapovjednik Gospodnje vojske je pobijedio Jerihon. On i Njegovi anđeli bili su uključeni u ovo osvajanje. Krist je zapovjedio nebeskoj vojsci da sruši jerihonske zidove i pripremi ulaz za Jošuu i izraelsku vojsku. Bog ovim predivnim čudom nije samo ojačao vjeru svojega naroda u Njegovu moć kojom može pokoriti svoje neprijatelje, nego je i ukorio njihovu prvobitnu nevjeru.
Jerihon je prkosio izraelskoj vojsci i nebeskom Bogu. Ali kad su promatrali izraelsku vojsku kako hoda oko grada jednom dnevno, uplašili su se. No onda su pogledali svoju moćnu obranu, čvrste i visoke gradske zidove, pouzdali se u njih i osjetili se sigurnima da se mogu oduprijeti svakom napadu. Ali kad su njihovi čvrsti zidovi odjednom zateturali i pali uz strahovitu buku nalik grmljavini, ukočili su se od užasa i nisu mogli pružiti nikakav otpor.
Jošua – mudar i posvećen vođa
Na svetom Jošuinu karakteru nije bilo nijedne mrlje. Bio je mudar vođa. Svoj je život potpuno posvetio Bogu. Prije nego što je umro, okupio je svu hebrejsku zajednicu i, slijedeći Mojsijev primjer, ponovio je povijest njihovih putovanja kroz pustinju i milost koju im je Bog ukazivao. Tada im se vrlo jasno obratio. Rekao im je da je moapski kralj ratovao protiv njih i pozvao Bileama da ih prokune, ali Bog nije htio „poslušati Bileama: morade vas on i blagosloviti.“ (Jošua 24,10) Zatim im je rekao: „‘Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Jahvi.’ Narod odgovori: ‘Daleko neka je od nas da ostavimo Jahvu a služimo drugim bogovima. Jahve, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja, i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili.’“ (Jošua 24,15-17)
Tako je narod s Jošuom obnovio svoj zavjet. Rekli su mu: „Mi ćemo služiti Jahvi jer je on Bog naš.“ (Jošua 24,18) Sve riječi njihova zavjeta Jošua je zapisao u knjigu zakona i propisa koji su dani Mojsiju. Svi su Izraelci voljeli Jošuu i poštovali ga, a nakon njegove smrti dugo su ga oplakivali.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 23)