Ovo poglavlje temelji se na 1. Samuelovoj 3-6; 2. Samuelovoj 6 i 1. o Kraljevima 8
Kovčeg Božji bio je sveta škrinja načinjena da bi u njoj bile pohranjene Deset zapovijedi zakona koje su predstavljale samoga Boga. Ovaj Kovčeg bio je smatran slavom i snagom Izraela. Znaci Božjeg prisustva bili su na njemu prisutni danju i noću. Svećenici koji su pred njim služili bili su za tu svetu službu posvećeni svetim obredom. Na grudima su nosili naprsnik s raznovrsnim dragim kamenjem, upravo kao i dvanaest temelja Božjega grada. Tu su bila upisana imena dvanaest Izraelovih plemena, ugravirana na dragom kamenju optočenom zlatom. Bio je to vrlo bogat i predivan rad koji je, ovješen o ramena svećenika, prekrivao njegove grudi. S lijeve i desne strane naprsnika nalazila su se dva veća vrlo sjajna kamena. Kad je neki teži slučaj iznesen pred suce, a oni nisu znali što odlučiti, obratili su se svećenicima, a oni su zavapili Bogu koji im je odgovarao. Ako se On složio i ako je obećao uspjeh, svijetli sjaj i posebna slava počinula je na desnom dragom kamenu. Ako Bog nešto nije odobrio, kao da je na lijevom dragom kamenu počinula magla ili oblak. Kad bi se obraćali Bogu u vezi s predstojećom bitkom, a desni kamen je bio okružen svjetlošću, to je značilo: „Idite, uspjet ćete!“ Kad je lijevi kamen bio obavijen malim oblakom, značilo je: „Ne idite, nećete uspjeti!“ Kad je veliki svećenik jednom godišnje ulazio u Svetinju nad svetinjama i služio pred Kovčegom u Božjoj silnoj prisutnosti, on bi pitao, a Bog bi često odgovarao glasom. Kad Bog nije odgovarao svojim glasom, učinio je da svete zrake svjetla i slave počinu na kerubinu s desne strane Kovčega, što je značilo odobravanje ili suglasnost. Ako bi svećenikov zahtjev bio odbijen, na lijevom kerubinu pokazao se oblak. Četiri nebeska anđela uvijek su pratila Kovčeg Božji na svim njegovim putovanjima, da ga čuvaju od svake opasnosti kako bi ispunio svoju ulogu u svakoj zadaći koja se od naroda tražila. Isus, Sin Božji, kojega su anđeli pratili, išao je ispred Kovčega kad je donesen pred Jordan i pred čijom se prisutnošću voda razdvojila. Krist, anđeli pored kovčega i svećenici stajali su u koritu rijeke dok sav Izrael nije prešao preko Jordana. Krist i anđeli bili su prisutni kad je Kovčeg kružio oko Jerihona i kada su konačno pali masivni zidovi grada i izručili Jerihon u ruke Izraelaca.
Ishod Elijeva nemara
Kad je Eli bio veliki svećenik, uveo je svoje sinove u svećeničku službu. Njemu je jedinome bilo dopušteno jednom godišnje ulaziti u Svetinju nad svetinjama. Njegovi su sinovi obavljali službu kod ulaza u Svetište te služili u klanju životinja i kod žrtvenika. Neprestano su skvrnili svoju svetu službu. Bili su sebični, pohlepni, proždrljivi i razuzdani. Bog je prigovorio Eliju za njegovo nedopustivo zanemarivanje discipline u obitelji. Eli je prigovarao svojim sinovima, ali ih nije sprečavao. Nakon što im je povjerena sveta svećenička služba, Eli je čuo da kradu od prinosa koje su Izraelci donosili, da strahovito prestupaju Božji zakon i da su vrlo nasilni, što je navodilo Izraelce na grijeh. Bog je dječaku Samuelu objavio sudove koji će sustići Elijev dom zbog nemara. „Tada Jahve reče Samuelu: ‘Evo, učinit ću nešto u Izraelu da će oba uha zujati svakome koji čuje. U onaj ću dan ispuniti na Eliju sve što sam rekao za kuću njegovu, od početka do kraja. Ti ćeš mu objaviti da osuđujem kuću njegovu dovijeka; on je znao da njegovi sinovi hule na Boga, a nije ih obuzdao. Zato – kunem se domu Elijevu – neće oprati krivicu Elijeva doma nikakve žrtve ni prinosi dovijeka.’“ (1. Samuelova 3,11-14) Grijesi Elijevih sinova bili su tako drski i uvredljivi za Boga da nije bilo žrtve koja bi iskupila takve namjerne grijehe. Ovi grešni svećenici kaljali su žrtve koje su predstavljale Bo- žjeg Sina i svojim su bogohulnim ponašanjem gazili krv pomirenja koja je činila sve žrtve vrijednima. Samuel je Eliju prenio Gospodnje riječi: „On je Jahve, neka čini što je dobro u očima njegovim!“ (1. Samuelova 3,18) Eli je znao da je Bog obeščašćen i osjećao je da griješi. Priznao je da Bog kažnjava njegov grijeh nemara. Eli je cijelom Izraelu dao do znanja što je Gospodin rekao Samuelu. Učinio je to misleći da će u nekoj mjeri popraviti svoju prošlost ispunjenu grešnim nemarom. Zlo prorečeno nad Elijem nije se dugo odgađalo. Izraelci su zaratili s Filistejcima i bili su poraženi. Četiri tisuće Izraelaca je poginulo, i oni su se prestrašili. Znali su da ako drugi narodi čuju da su poraženi, i oni mogu biti ohrabreni da s njima zarate. Izraelske starješine su zaključile da su poraženi zbog toga što Kovčeg Božji nije bio s njima i poslali su u Šilo po zavjetni Kovčeg. Sjetili su se svog prolaska kroz Jordan i lake pobjede nad Jerihonom kad su nosili Kovčeg. Zaključili su da je potrebno samo donijeti Kovčeg i onda će pobijediti svoje neprijatelje. Nisu shvatili da je njihova snaga u poslušnosti zakonu koji se nalazio u Kovčegu, a koji je predstavljao samoga Boga. Grijehom ukaljani svećenici Hofni i Pinhas došli su sa svetim Kovčegom kršeći Božji zakon. Ovi su grešnici predvodili donošenje Kovčega u izraelski logor. Vojnici su se oraspoložili i ispunili nadom u uspjeh.
Kovčeg je otet
„Kad je Kovčeg Jahvin stigao u tabor, sav Izrael podiže gromki poklik, od kojega odjeknu zemlja. Filistejci čuše taj gromki poklik i zapitaše: ‘Što znači taj gromki poklik u taboru Hebreja?’ I shvatiše da je Kovčeg Jahvin stigao u njihov tabor. Tada Filistejce obuze strah jer su govorili: ‘Bog je došao u tabor!’ I povikaše: ‘Jao nama! Tako nije bilo dosad. Jao nama! Tko će nas izbaviti iz ruke toga silnog Boga? To je onaj koji je udario Egipat svakojakim nevoljama.’ ‘Ohrabrite se i budite junaci, Filistejci, da ne postanete robovi Hebrejima kao što su oni bili robovi vama; budite junaci i borite se!’ Tada Filistejci zametnuše bitku, Izraelci biše potučeni i pobjegoše svaki u svoj šator. Poraz je bio silan, jer je trideset tisuća pješaka poginulo na izraelskoj strani. I Kovčeg Božji b. otet, i oba sina Elijeva poginuše, Hofni i Pinhas.“ (1. Samuelova 4,5-11) Filistejci su mislili da je Kovčeg izraelski bog. Nisu znali da živi Bog, koji je stvorio Nebo i Zemlju, koji je dao svoj zakon na Sinaju, šalje napredak ili nedaće prema poslušnosti ili kršenju Njegovog zakona koji se nalazio u svetoj škrinji. Izraelci su doživjeli veliki pokolj. Eli je sjedio pored puta, drhtao u srcu i promatrao ne bi li dočekao vijesti od vojske. Bojao se da bi Kovčeg Božji mogao biti otet i da bi ga filistejska vojska mogla oskvrnuti. Vjesnik koji je iz vojske dotrčao u Šilo obavijestio je Elija da su njegova dva sina ubijena. Taj je izvještaj Eli mogao podnijeti dosta mirno jer je to i očekivao. Ali kad je vjesnik dodao: „… I Kovčeg je Božji otet!“ (1. Samuelova 4,17) Eli se na svojoj stolici zaljuljao od boli, pao leđima unatrag i umro. Stigao ga je Božji gnjev, kao i njegove sinove. U velikoj je mjeri bio kriv za njihove grijehe jer je zanemario obuzdati ih. Otmica Božjeg Kovčega koju su počinili Filistejci smatrana je najvećom nesrećom koja je mogla zadesiti Izraelce. Kad je Pinhasova žena umirala rađajući, nazvala je svoje dijete Ihabod, rekavši: „‘Otišla je slava od Izraela’, jer je otet Kovčeg Božji.“ (1. Samuelova 4,22)
U filistejskoj zemlji
Bog je dopustio da Njegovi neprijatelji otmu Kovčeg da bi Izraelcima pokazao koliko je uzaludno uzdati se u taj sveti predmet, simbol Njegove prisutnosti, dok istodobno oskvrnjuju zapovijedi koje Kovčeg sadrži. Bog ih je ponizio oduzimanjem tog svetog Kovčega, simbola snage kojom su se hvalili i u koju su se uzdali. Filistejci su slavili jer su, kako su smatrali, oteli poznatog Boga Izraelaca koji je učinio velika čuda i ulio strah njihovim neprijateljima. Uzeli su Kovčeg Božji, dopremili ga u Ašdod i stavili ga u veličanstveni hram načinjen u čast njihovom omiljenom bogu Dagonu i smjestili ga pored njega. Kad su svećenici ujutro ušli u hram, užasnuli su se jer su našli Dagona kako je pao na lice pred Kovčeg Božji. Uspravili su ga i postavili natrag na njegovo mjesto. Pomislili su da je pao slučajno. Ali sljedećega jutra ponovno su ga našli kao i prije, licem prema tlu, a njegova glava i ruke bile su otkinute. Božji anđeli, koji su uvijek pratili Kovčeg, zbacili su bezosjećajnog boga, tog idola, a potom ga unakazili da bi pokazali da je Bog, živi Bog, iznad svih bogova, i da je pred Njim svaki poganski bog – ništa. Pogani su imali veliko poštovanje prema svome bogu Dagonu, a kad su ga našli ponižena i unakažena kako leži pred Božjim Kovčegom, bili su vrlo žalosni i smatrali su to vrlo lošim znakom za Filistejce. Protumačili su si da će Filistejce i sve njihove bogove Hebreji podčiniti i uništiti, a da je hebrejski Bog veći i moćniji od svih bogova. Iznijeli su Božji Kovčeg iz svoga idolskog hrama i ostavili ga samog na jednom mjestu. Filistejci su Kovčeg Božji zadržali sedam mjeseci. Pobijedili su Izraelce i oteli Kovčeg pa su, pretpostavljajući da je u njemu moć Izraelaca, mislili da će sada biti sigurni i da se neće morati bojati izraelske vojske. Ali usred njihove radosti i njihovog uspjeha, na cijelom području čuo se jecaj, a uzrok je najzad pripisan Božjem Kovčegu. Prestrašeni, prenosili su ga od mjesta do mjesta, a zlo koje je Bog poslao pratilo je njegov put sve dok Filistejci, potpuno zbunjeni, nisu znali što da rade s njim. Anđeli koji su ga pratili čuvali su ga da se ne ošteti. Ni Filistejci se nisu usudili otvoriti ga. S obzirom na to da je njihovog boga Dagona snašla takva sudbina, nisu se usudili taknuti ga ni biti blizu njega. Pozvali su svećenike i vračeve da im kažu što bi trebali učiniti s Kovčegom Božjim. Savjetovali su im da ga pošalju natrag narodu čiji je on doista, i to s vrijednim prinosom za grijeh, pa ako Bogu prinos bude mio i prihvati ga, izliječit će ih. Trebali su shvatiti da je ruka Božja bila nad njima zato što su uzeli Njegov Kovčeg koji pripada jedino Izraelu.
Vraćen u Izrael
Neki se nisu složili s tim. Bilo je preveliko poniženje da se Kovčeg otpremi natrag pa su govorili da se nijedan Filistejac ne usudi izložiti svoj život da nosi Kovčeg izraelskog Boga koji je tolike usmrtio. Tada su njihovi savjetnici rekli narodu da ne otvrdnu svoja srca kao što su to učinili Egipćani i faraon te time samo povećali nevolje i zla koja su ih snašla. Kako su se svi bojali zadržati Kovčeg Božji, savjetovali su ih govoreći: „‘Pripremite sada jedna nova kola i uzmite dvije krave dojilice koje još nisu nosile jarma: upregnite krave u kola, a njihovu telad odvedite natrag u staju. Tada ćete uzeti Kovčeg Jahvin i staviti ga na kola. Zlatne predmete koje mu prinosite kao žrtvu naknadnicu stavit ćete u kovčežić kraj njega i tako neka pođe. Zatim gledajte: ako krene prema svome kraju, put Bet Šemeša, onda je sigurno da nam je on zadao ovo veliko zlo; ako li ne krene tako, znat ćemo da nas nije udarila njegova ruka, nego da nam se to dogodilo slučajno.’ Ljudi učiniše tako: uzeše dvije krave dojilice i upregoše ih u kola, a njihovu telad zadržaše u staji. … Krave udariše ravno cestom prema Bet Šemešu i jednako su išle istim putem, mukale su idući, a nisu skretale ni desno ni lijevo.“ (1. Samuelova 6,7-12) Filistejci su znali da krave neće napustiti svoju telad u staji osim ako budu natjerane nekom nevidljivom silom. Krave su išle ravno prema Bet Šemešu. Iako su voljele svoju telad, ipak su se udaljavale od njih. Filistejski su ih knezovi pratili sve do granice Bet Šemeša. Nisu se usudili sasvim prepustiti svetu škrinju kravama. Strahovali su da će, ako se išta loše dogodi s Kovčegom, na njih doći još veće nevolje. Nisu znali da su anđeli Gospodnji pratili Kovčeg i vodili krave na njihovom putu do mjesta gdje on pripada.
Kažnjena drskost
Ljudi iz Bet Šemeša su želi u polju kad su odjednom vidjeli Kovčeg Božji na kolima koja vuku krave i silno se obradovali. Znali su da je to učinio Bog. Krave su dovukle kola s Kovčegom do jednog kamena i zatim se mirno zaustavile. Leviti su uzeli Kovčeg Gospodnji i darove Filistejaca, a zatim su kola i krave koje su dovezle sveti Kovčeg zajedno s darovima Filistejaca prinijeli Bogu kao žrtvu paljenicu. Filistejski su se knezovi vratili u Ekron i bolest je prestala. 191 190 141 Ljudi iz Bet Šemeša bili su znatiželjni da vide kakva se to velika sila krije u Kovčegu, sila koja je učinila tako čudesne stvari. Gledali su na Kovčeg kao da je on sam po sebi toliko moćan, ne vidjevši da mu Bog daje moć. Nitko osim odabranih posvećenih ljudi nije smio gledati u nepokriveni Kovčeg a da ne pogine, jer je to bilo kao da se gleda samoga Boga. S obzirom na to da je narod poželio zadovoljiti svoju znatiželju, otvorio je Kovčeg i zurio u njegovu svetu unutrašnjost, što se nisu usudili učiniti niti pogani idolopoklonici, te su prisutni anđeli pobili oko pedeset tisuća ljudi. Bet Šemešani su se uplašili Kovčega i rekli: „‘Tko bi mogao opstati pred Jahvom, ovim Svetim Bogom? Kome će otići sada od nas?’ I poslaše poslanike stanovnicima Kirjat Jearima i poručiše im: ‘Filistejci su vratili Kovčeg Jahvin. Dođite i odnesite ga sebi.’“ (1. Samuelova 6,20.21) Ljudi iz Kirjat Jearima prenije še Kovčeg Gospodnji u kuću Abinadaba i posvetiše njegova sina da ga čuva. Dvadeset godina Hebreji su bili pod vlašću Filistejaca pa su se ponizili i pokajali za svoje grijehe. Samuel je posredovao kod Boga za njih i Bog im se ponovno smilovao. Filistejci zaratiše s njima i Gospodin je opet na čudesan način pomogao Izraelcima i oni su pobijedili svoje neprijatelje. Kovčeg je ostao u Abinadabovu domu sve dok se David nije zakraljio, okupio odabrane ljude, njih trideset tisuća, i krenuo da donese Kovčeg Božji. Stavili su Kovčeg na nova kola i izvezli ga iz Abinadabova doma. Uza i Ahjo, Abinadabovi sinovi, vodili su kola. David i sav dom Izraelov svirao je pred Gospodinom na glazbalima svih vrsta. „Kad su došli do Nakonova gumna, posegnu Uza rukom za Kovčegom Božjim da ga pridrži jer ga volovi umalo ne prevrnuše. Ali se Jahve razgnjevio na Uzu: Bog ga na mjestu udari za taj prijestup, tako da je umro ondje, kraj Kovčega Božjega.“ (2. Samuelova 6,6.7) Uza se razljutio na volove jer su volovi posrnuli. Time je pokazao nepovjerenje prema Bogu kao da ga Onaj koji je doveo kovčeg iz filistejske zemlje nije mogao sačuvati. Anđeli koji su pratili Kovčeg udarili su Uzu koji je drskom nestrpljivošću pružio svoje ruke na Kovčeg Božji. „Toga se dana David uplaši Jahve i reče u sebi: ‘Kako bi mogao doći k meni Kovčeg Jahvin?’ Zato David ne htjede dovesti Kovčeg Jahvin k sebi, u Davidov grad, nego ga otpremi u kuću Obed-Edoma iz Gata.“ (2. Samuelova 6,9.10) David je znao da je on grešan čovjek pa se pobojao da bi, kao i Uza, na neki način mogao nepromišljenošću navući na sebe gnjev Božji. „I ostade Jahvin Kovčeg u kući Obed-Edomovoj u Gatu tri mjeseca i Jahve blagoslovi Obed-Edoma i svu njegovu obitelj.“ (2. Samuelova 6,11) Bog je tako poučavao svoj narod da će Njegov Kovčeg biti užas i smrt onima koji krše Njegove zapovijedi koje su u Kovčegu, a blagoslov i moć onima koji su Mu poslušni. Kad je David čuo da je Obed-Edomov dom obilno blagoslovljen i da sve što ima napreduje zbog Kovčega Božjeg, ozbiljno je poželio da ga donese u svoj grad. Ali prije nego što se David usudio micati sveti Kovčeg, posvetio se Bogu i naredio da to učine i svi ljudi koji su bili na najvišim dužnostima u kraljevstvu, da se odreknu svake svjetovnosti kako ništa ne bi odvratilo njihove umove od svete predanosti. Tako su trebali sami sebe posvetiti da bi mogli prenositi sveti Kovčeg u grad Davidov. „Ode David i ponese Kovčeg Božji iz Obed-Edomove kuće gore u Davidov grad s velikim veseljem. … Tada unesoše Kovčeg Jahvin i postaviše ga usred šatora koji mu bijaše razapeo David. Onda David prinese pred Jahvom paljenice i pričesnice.“ (2. Samuelova 6,12.17)
U Salomonovu hramu
Kad je Salomon završio s gradnjom hrama, okupio je starješine u Izraelu i najutjecajnije ljude među narodom da bi ponio Kovčeg Gospodnji iz Davidovog grada. Ovi ljudi posvetili su se Bogu te su vrlo svečano i sa strahopoštovanjem pratili svećenike koji su nosili kovčeg. I „ponesoše Kovčeg i Šator sastanka sa svim posvećenim priborom što bješe u Šatoru; svećenici ih i leviti prenesoše. Potom kralj Salomon i sva izraelska zajednica što se sabra k njemu žrtvovaše pred Kovčegom toliko ovaca i goveda da se ne mogahu ni prebrojiti ni procijeniti. „ (2. Ljetopisa 5,4-6) Salomon je slijedio primjer svojega oca Davida. Svakih šest koraka prinosio je žrtvu. Pjesmom i glazbom te posebno svečano „svećenici donesoše Kovčeg saveza Jahvina na njegovo mjesto, … to jest u Svetinju nad svetinjama, pod krila kerubina. Kerubini su imali raširena krila nad mjestom gdje stajaše Kovčeg i zaklanjahu Kovčeg i njegove motke.“ (2. Ljetopisa 5,7.8) Najveličanstvenije svetište načinjeno je prema uzorku koji je na gori pokazan Mojsiju, a nakon toga prikazan Davidu. Ovozemaljsko Svetište nalikovalo je na nebesko. Osim toga, Salomon je iznad kerubina koji su bili nad Kovčegom načinio dva veća anđela koji su stajali sa svake strane Kovčega, a koji su predstavljali nebeske anđele koji neprestano čuvaju Božji zakon. Nemoguće je opisati ljepotu i sjaj toga hrama. Kao i u nekadašnji Šator, sveti Kovčeg je unesen u svečanom i strogo poštovanom redu da bi bio postavljen ispod krila dvaju veličanstvenih kerubina koji su stajali na podu. Sveti zbor ujedinio je svoje glasove s pratećim glazbalima i slavio Boga. I dok su glasovi usklađeni s glazbalima odjekivali hramom, a zrak ih je nosio kroz Jeruzalem, oblak Božje slave ispunio je dom kao što je nekada ispunio Šator od sastanka. „A kad su svećenici izašli iz Svetišta, oblak ispuni Dom Jahvin, i svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni Dom Božji!“ (1. o Kraljevima 8,10.11) Kralj Salomon je stajao na brončanom podiju pred oltarom i blagoslovio narod. Tada je kleknuo i s uzdignutim rukama zavapio u iskrenoj i svečanoj molitvi Bogu, dok se zajednica duboko naklonila licem prema zemlji. Kad je Salomon završio molitvu, s Neba je pala čudotvorna vatra i spalila žrtvu. Zbog grijeha Izraelaca, nesreća za koju je Bog prorekao da će doći na hram ako Njegov narod ode od Njega, ispunila se nekoliko stoljeća nakon gradnje hrama. Bog je Salomonu obećao da će, ako ostane vjeran, a njegov narod bude poslušan Njegovim zapovijedima, slavni hram ostati zauvijek u svome sjaju kao dokaz napretka i posebnih blagoslova koji počivaju na Izraelu zbog njegove poslušnosti.
Izraelsko ropstvo
Zbog izraelskih prijestupa Božjih zapovijedi i njihovih zlih djela, Bog je dopustio da ih snađe ropstvo kako bi ih ponizio i kaznio. Prije nego što je hram uništen, Bog je nekolicinu svojih vjernih slugu upoznao sa sudbinom hrama, tog ponosa Izraela, koji su idolopoklonički obožavali i tako griješili protiv Boga. Otkrio im je i ropstvo Izraela. Ovi su pravednici neposredno prije uništenja hrama uklonili sveti Kovčeg s kamenim pločama i u plaču i tuzi ga sakrili u pećinu, na skrovito mjesto, gdje je trebao biti skriven od izraelskog naroda zbog njihovih grijeha i više im nije trebao biti vraćen. Taj je Kovčeg još uvijek skriven. Otkad je na skrovitom mjestu, nitko ga nikada nije dirao.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 24)