Božja zaštita nad izraelskim narodom uvijek je ovisila o njihovoj poslušnosti. U podnožju Sinaja Izraelci su sklopili zavjetni odnos s Bogom kao Njegova „predraga svojina mimo sve narode“. Svečano su obećali da će ići putom poslušnosti. Rekli su: „Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.“ (Izlazak 19,5.8) A kad je nakon nekoliko dana sa Sinaja bio izgovoren Božji zakon i kad su preko Mojsija bile objavljene dodatne upute u obliku pravila i prijetnji, Izraelci su jednoglasno ponovno obećali: „Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.“ (Izlazak 24,3.7) Bog je izabrao Izraela da bude Njegov narod, a oni su izabrali Njega da bude njihov Kralj.
Pri kraju lutanja pustinjom uvjeti Saveza bili su ponovljeni. Kraj Bet Peora, na samoj granici Obećane zemlje, gdje su mnogi pali kao plijen podmuklih kušnji, oni koji su ostali vjerni obnovili su svoj zavjet vjernosti. Preko Mojsija su bili opomenuti protiv kušnji koje će ih napadati u budućnosti; bili su ozbiljno pozvani da ostanu odvojeni od okolnih naroda i da služe samo Bogu.
„A sada, Izraele“ – poučio je Mojsije Izraelce – „poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim, da biste ih vršili i tako po- živjeli te uništili i zaposjeli zemlju koju vam daje Jahve, Bog otaca vaših. Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Jahve, Boga svoga, što vam ih dajem. … Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.’“ (Ponovljeni zakon 4,1-6)
Izraelcima je posebno naglašeno da ne smiju gubiti iz vida Božje zapovijedi, i da će im poslušnost Zapovijedima donijeti snagu i blagoslov. „Zato pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio“ – glasila je poruka koju im je Gospodin uputio preko Mojsija. „Neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života; naprotiv, pouči o njima svoje sinove i sinove svojih sinova.“ (Ponovljeni zakon 4,9) Svečani prizori prilikom davanja Zakona na Sinaju, koji su budili strahopo štovanje u srcima gledatelja, nikad nisu smjeli biti zaboravljeni. Jasne i odlučne bile su opomene upućene Izraelu protiv idolopokloničkih običaja proširenih među okolnim narodima. „Pazite dobro!“ bio im je upućen savjet – „da se ne biste pokvarili te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškoga ili ženskoga obličja, … i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde – svu nebesku vojsku – dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje. Njih je Jahve, Bog tvoj, dao svim narodima, svugdje pod nebom. … Zato pazite da ne zaboravljate Saveza što ga je Jahve, Bog vaš, sklopio s vama, te sebi ne pravite klesanih likova bilo čega što je Jahve, Bog tvoj, zabranio.“ (Ponovljeni zakon 4,15.16.19.23)
Mojsije je opisao zla koja će nastati odbacivanjem Gospodnjih uredbi. Pozivajući Nebo i Zemlju kao svjedoke, on objavljuje da će narod, ukoliko nakon dugog boravka u zemlji obećanja prihvati iskvarene oblike bogoštovlja i počne se klanjati klesanim likovima, i ne bude se htio vratiti obožavanju pravoga Boga, biti odveden u sužanjstvo i rasijan među neznabošcima. „Znajte – uzimam za svjedoke protiv vas nebesa i zemlju – da će vas brzo nestati sa zemlje u koju idete preko Jordana da je zaposjednete: nećete dugo u njoj živjeti, nego ćete biti iskorijenjeni. Jahve će vas raspršiti po narodima, i ostat će vas samo malen broj među narodima među koje vas Jahve odvede. Ondje ćete se klanjati bogovima što su ih ljudske ruke načinile od drveta i kamena, bogovima koji ne mogu ni vidjeti ni čuti, ni jesti ni mirisati.“ (Ponovljeni zakon 4,26-28)
Ovo proročanstvo, koje se djelomično ispunilo u vrijeme sudaca, dočekalo je svoje potpuno i doslovno ispunjenje prilikom izgnanstva Izraelaca u Asiriju i Judejaca u Babilon.
Otpad u Izraelu postupno se razvijao. Iz naraštaja u naraštaj Sotona je stalno iznova pokušavao navesti izabrani narod da zaboravi „zapovijedi, zakone i uredbe“ koje je obećao da će vječno poštovati (Ponovljeni zakon 6,1). Znao je da će, uspije li navesti Izraela da zaboravi Boga, i „pođe li za drugim bogovima te njima bude iskazivao štovanje“, narod „zacijelo izginuti“ (Ponovljeni zakon 8,19).
Neprijatelj Božje crkve na Zemlji nije, međutim, uzeo potpuno u obzir sažaljivu narav Onoga koji „krivca nekažnjena ne ostavlja“, ali čija se slava očituje u tome da je „milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup“ (Izlazak 34,6.7). Usprkos Sotoninim naporima da osujeti Božju namjeru s Izraelom, ipak se i u najmračnijim trenucima njegove povijesti, kad je izgledalo da se sile zla nalaze pred pobjedom, Gospodin milostivo otkrivao svojem narodu. Objavljivao je narodu ono što je bilo za njegovo dobro. „Napisah mu velike stvari u zakonu svom“ – objavio je Bog preko Hošee – „ali mu se čine kao nešto tuđe! … A ja sam Efrajima hodati učio, držeći ga za ruke njegove; al’ oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo. „ (Hošea 8,12; 11,3) Gospodin je s njima postupao nježno, dajući im preko svojih proroka uredbu po uredbu, zapovijed po zapovijed.
Da je Izrael poslušao proročke poruke, ne bi morao proći poniženje koje ga je snašlo. Samo zato što su uporno odbacivali Božji zakon, Bog je bio prinuđen dopustiti da budu odvedeni u izgnanstvo. „Moj narod gine: nema znanja“ – glasila je poruka koju im je poslao preko Hošee. „Jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe … jer si zakon svoga Boga zaboravio.“ (Hošea 4,6)
U sva vremena prijestupi Božjeg zakona imali su iste posljedice. U Noine dane, kad su bila prekršena sva pravila pravednosti i kad je bezakonje postalo tako duboko i tako rasprostranjeno da ga Bog više nije mogao trpjeti, izdan je nalog: „Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje.“ (Postanak 6,7) U Abrahamovo doba stanovnici Sodome otvoreno su prezirali Boga i Njegov Zakon; i došlo je do iste pokvarenosti, iste bezbožnosti, iste neograničene predanosti zlu kao i u pretpotopno doba. Stanovnici Sodome prekoračili su granice božanskog strpljenja, i protiv njih se razgorio oganj Božje osvete.
Vrijeme koje je prethodilo izgnanstvu izraelskih deset plemena bilo je vrijeme slične neposlušnosti i slične pokvarenosti. Božjem zakonu je odricana svaka vrijednost, i to je otvorilo brane bezakonju u Izraelu. „ Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi, jer Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje“ – objavio je Hošea. „Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže.“ (Hošea 4,1.2)
Proročanstva o sudu, objavljena preko Amosa i Hošee, bila su praćena proročanstvima o budućoj slavi. Buntovnih deset plemena, tako upornih u nepokajanju, nikad nije dobilo nikakvo obećanje o potpunom obnavljanju svoje nekadašnje moći u Palestini. Sve do kraja vremena trebala su biti „lutalice po narodima“. Međutim, preko Hošee je bilo izrečeno proročanstvo koje im je ukazalo na prednost da uzmu udjela u konačnom vraćanju Božjeg naroda pri kraju zemaljske povijesti, kad se Krist pojavi kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. „Jer mnogo će dana sinovi Izraelovi“ – objavio je prorok – „ostati bez kralja i bez kneza, bez žrtve i bez stupa, bez oplećka i bez kumira. … Poslije toga“ – nastavio je prorok – „sinovi će se Izraelovi vratiti; tražit će Jahvu, Boga svoga, i Davida, svoga kralja; sa strahom će pristupiti k Jahvi i k njegovim dobrima, na kraju dan..“ (Hošea 3,4.5)
Simboličkim jezikom, Hošea je objavio pripadnicima deset plemena Božji plan o tome da se svakoj pokajničkoj duši koja se želi sjediniti s Božjom Crkvom na Zemlji vrate blagoslovi obećani Izraelu u doba njegove vjernosti Bogu u Obećanoj zemlji. Spominjući Izraela kao narod kojemu želi ukazati milost, Gospodin je objavio: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu. I vratit ću joj ondje njene vinograde, i od Doline ću akorske učiniti vrata nade. Ondje će mi odgovarat ona kao u dane svoje mladosti, kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta. U onaj dan – riječ je Jahvina – ti ćeš me zvati: ‘Mužu moj’, a nećeš me više zvati: ‘Moj Baale’ [Gospodaru moj]. Uklonit ću joj iz usta imena baalska, i neće im više ime spominjati.“ (Hošea 2,16-19)
U posljednjim danima povijesti Zemlje treba se obnoviti Savez između Boga i naroda koji vrši Njegove Zapovijedi. „U onaj dan, učinit ću za njih savez sa životinjama u polju, sa pticama nebeskim i gmazovima zemskim; luk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje da mirno u njoj počiva. Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu. U onaj dan – riječ je Jahvina – odazvat ću se nebesima, a ona će se zemlji odazvati; zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju, a oni će se odazvati Jizraelu. I posijat ću ga na na zemlji, zamilovat ću Nemilu, Ne-narodu mom reći ću: ‘Ti si narod moj!’ a on će reći: ‘Bože moj!’“ (Hošea 2,18-23)
„U onaj dan: Ostatak Izraelov i preživjeli iz kuće Jakovljeve… će se iskreno oslanjati na Jahvu, Sveca Izraelova.“ (Izaija 10,20) U „svakom narodu i plemenu, jeziku i puku“ bit će onih koji će radosno odgovoriti na poziv: „Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!“ Oni će odbaciti sve idole koji ih vezuju za zemlju; i poklonit će se „stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda“. Oni će se osloboditi svega što im smeta i stajat će pred svijetom kao spomenici Božje milosti. Poslušni Božjim zahtjevima, bit će priznati i pred anđelima i pred ljudima kao oni koji „čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa“ (Otkrivenje 14,6.7.12).
„‘Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kada će orač stizat žeteoca, mastilac grožđa sijača, kad će planine procuriti mladim vinom, i svi se bregovi prelijevati njime. Okrenut ću sudbinu naroda moga Izraela: obnovit će gradove srušene i živjeti u njima, saditi vinograde i vino im piti, zasaditi vrtove i jesti njihov rod. Posadit ću ih u zemlju njihovu, i nikad se više neće iščupati iz zemlje koju im dadoh’ – veli Jahve, Bog tvoj.“ (Amos 9,13-15)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)