Predmet Svetišta bio je ključ kojim je otključana tajna razočaranja 1844. godine. Ovaj je predmet razotkrio savršen sustav istine, povezan i usklađen, pokazujući da je Božja ruka upravljala velikim adventnim pokretom i otkrila sadašnju dužnost koja je rasvijetlila položaj i djelovanje Božjeg naroda. Kao što su se Isusovi učenici nakon strašne noći duševne boli i razočaranja obradovali “kad vidješe Gospodina”, tako su se sada radovali oni koji su u vjeri očekivali Njegov drugi dolazak. Oni su očekivali da će se On pojaviti u slavi i nagraditi svoje sluge. Kad su im se nade izjalovile, izgubili su iz vida Isusa, i poput Marije na grobu uzviknuli: “Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili.” Sada su u Svetinji nad svetinjama ponovno gledali Njega, svog milostivog Velikog svećenika, koji će se kao njihov Kralj i Spasitelj uskoro pojaviti. Svjetlost iz Svetišta obasjala je prošlost, sadašnjost i budućnost. Znali su da ih je Bog vodio svojom nepogrešivom providnosti. Premda, kao prvi učenici, sami nisu razumjeli vijest koju su objavljivali, ona je u svakom pogledu bila pravilna. Objavljujući je, oni su ostvarili Božju namjeru i njihovo djelovanje u Gospodinu nije bio uzaludno. Ponovno rođeni “za živu nadu”, radovali su se “neizrecivom i proslavljenom radosti”.
Oboje — proročanstvo u Danielu 8,14: “Još dvije tisuće i tri stotine jutara i večeri; tada će Svetište biti očišćeno”, i vijest prvog anđela: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda” — upućivali su na Kristovu službu u Svetinji nad svetinjama, na istražni sud, a ne na Kristov dolazak radi spasenja svog naroda i uništenja zlih. Pogreška nije bila u računanju proročkih razdoblja, već u događaju koji se trebao zbiti na kraju 2300 dana. Zbog ove pogreške vjerni su doživjeli razočaranje, ali je ostvareno sve što je bilo prorečeno i sve što su po Pismu mogli očekivati. Upravo u vrijeme dok su jadikovali zbog neostvarenih nada zbio se događaj koji je bio prorečen u vijesti, a koji se morao zbiti prije no što će Gospodin doći da nagradi svoje sluge.
Krist je došao, ali ne na Zemlju kako su očekivali, nego, kako je bilo prikazano u predslici, u Svetinju nad svetinjama Božjeg hrama na Nebu. Prorok Daniel Ga prikazuje kako u to vrijeme dolazi pred Pradavnoga: “Gledah u noćnim viđenjima, i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi” — ne Zemlji — već “Pradavnome, i dovedu ga k njemu.” (Daniel 7,13)
Ovaj dolazak prorekao je i prorok Malahija: “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već — govori Jahve nad Vojskama.” (Malahija 3,1) Gospodin je u svoj hram došao iznenada, neočekivano za Njegov narod. Oni ga nisu tamo tražili. Očekivali su da će doći na Zemlju “u plamenom ognju”, da bi se osvetio “onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti”. (2. Solunjanima 1,8)
Ali narod još nije bio spreman sresti svojega Gospodina. Još je za njega trebalo izvršiti djelo pripreme. Trebalo ga je obasjati svjetlo koje će njegove misli usmjeriti na Božji hram na Nebu; i ako budu u vjeri slijedili svojega Velikog svećenika u Njegovoj službi, bit će im otkrivene nove dužnosti. Crkvi je trebalo objaviti još jednu vijest opomene i upute.
Prorok kaže: “Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj koji topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Jahvi žrtvu u pravednosti.” (Malahija 3,2.3) Oni koji budu živjeli na Zemlji kad prestane Kristovo posredovanje u gornjem Svetištu stajat će pred svetim Bogom bez posrednika. Njihova odjeća mora biti neokaljana, a njihov karakter očišćen od grijeha škropljenjem krvlju. Božjom milošću i vlastitim marom moraju biti pobjednici u borbi sa zlom. Dok se na Nebu vrši istražni sud i dok se grijesi vjernih koji se kaju uklanjaju iz Svetišta, u Božjem se narodu na Zemlji mora izvršiti posebno djelo čišćenja, odstranjivanja grijeha. Ovo je djelo jasnije prikazano u porukama Otkrivenja 14. poglavlja.
Kad ono bude dovršeno, Kristovi sljedbenici će biti spremni za Njegov dolazak. “Tada će biti draga Jahvi žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.” (Malahija 3,4) Tada će Crkva koju će Gospodin prilikom svog dolaska uzeti k sebi biti Crkva krasna, “bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična”. (Efežanima 5,27) Ona će tada izgledati “kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama”. (Pjesma 6,10)
Osim dolaska Gospodina u Njegov hram, prorok Malahija sljedećim riječima proriče Njegov drugi dolazak, kada će doći izvršiti sud: “Doći ću k vama na sud i bit ću spreman svjedok protiv vračeva i preljubnika, protiv onih koji se lažno kunu, protiv onih koji zakidaju plaću radniku, udovici i siroti, protiv onih koji gaze pravo stranaca i mene se ne boje — govori Jahve nad Vojskama.” (Malahija 3,5) Juda govori o istom prizoru kada kaže: “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše i za sve uvredljive riječi koje oni, bezbožni grešnici, izgovoriše protiv njega!” (Juda 14.15) Ovaj dolazak i dolazak Gospodnji u Njegov hram dva su različita i odvojena događaja.
Dolazak Krista kao našeg Velikog svećenika u Svetinju nad svetinjama da očisti Svetište, predočen u Danielu 8,14; dolazak Sina Čovječjega pred Pradavnog, opisan u Danielu 7,13; i Gospodnji dolazak u Njegov hram, što ga je prorekao Malahija — opisi su jednog te istog događaja, a on je isto tako predstavljen zaručnikovim dolaskom na svadbu, kako ga je Krist opisao u prispodobi o deset djevica u Mateju 25. poglavlju.
U ljeto i jesen 1844. godine objavljena je vijest: “Zaručnik dolazi!” Ovo je dovelo do pojave dviju skupina predočenih mudrim i ludim djevicama — jedne koja je s radošću očekivala Gospodnji dolazak i ozbiljno se pripremala da Ga dočeka, i druge koja se pod utjecajem straha i postupajući nagonski zadovoljila teorijom istine ali je bila lišena Božje milosti. Prema prispodobi, kad je zaručnik došao, “koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu”. Ovdje prikazan dolazak zaručnika zbiva se prije svadbe. Svadba predstavlja trenutak kad Krist preuzima svoje kraljevstvo. Sveti grad, Novi Jeruzalem, prijestolnica i predstavnik kraljevstva, nazvan je zaručnicom, Janjetovom ženom. Anđeo se obratio Ivanu: “Dođi da ti pokažem zaručnicu — Janjetovu ženu!” “I prenese me — u duhu”, kaže prorok, “te mi pokaza Sveti grad, Jeruzalem, gdje silazi od Boga s neba.” (Otkrivenje 21,9.10) Prema tome zaručnica očito predstavlja Sveti grad, a djevice koje izlaze ususret zaručniku simboliziraju Crkvu. U Otkrivenju stoji da će Božji narod biti gosti na Janjetovoj svadbenoj gozbi. (Otkrivenje 19,9) Ako su gosti, onda ne mogu istodobno predstavljati zaručnicu. Krist će, kako je to rekao prorok Daniel, primiti od Pradavnoga “vlast, čast i kraljevstvo”; primit će Novi Jeruzalem, prijestolnicu svoga kraljevstva, koji će biti opremljen “poput zaručnice koja je nakićena za svoga muža”. (Daniel 7,14; Otkrivenje 21,2) Kad bude primio kraljevstvo, doći će u svojoj slavi kao Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima na spasenje svom narodu, koji će “sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom” (Matej 8,11; Luka 22,30) da sudjeluje u Janjetovoj svadbenoj gozbi.
Objava “Zaručnik dolazi!” u ljeto 1844. godine navela je tisuće da očekuju neposredni Kristov dolazak. U najavljeno je vrijeme Zaručnik došao, ali ne na Zemlju kako su to ljudi očekivali, nego pred Pradavnoga na Nebu, na svadbu, preuzeti svoje kraljevstvo. “Koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu, te se zatvoriše vrata.” Nisu trebali biti osobno prisutni na svadbi, jer se ona održava na Nebu, a oni su još na Zemlji. Kristovi sljedbenici trebaju čekati “svoga gospodara kad se vraća sa svadbe”. (Luka 12,36) Ali trebaju razumjeti Njegovo djelo i vjerom Ga slijediti dok izlazi pred Boga. U tom se smislu za njih može reći da su ušli na svadbu.
U prispodobi su na svadbu ušle djevice koje su imale ulja u posudama sa svjetiljkama. Oni koji su, uz poznavanje istine iz Pisma, imali i Duha i Božju milost, te u noći svoje gorke kušnje strpljivo čekali, tražeći u Bibliji jasnije svjetlo — upoznali su istinu o Svetištu na Nebu i promjenu u Spasiteljevoj službi, te su vjerom slijedili Njegovo djelo u nebeskom Svetištu. Tako su svi koji zahvaljujući svjedočanstvu Svetoga pisma prihvate ove istine — slijedeći Krista vjerom dok izlazi pred Boga kako bi izvršio posljednje djelo posredovanja i nakon njega primio svoje kraljevstvo — prikazani da idu na svadbu.
Usporedba u Mateju 22. poglavlju također opisuje svadbu i jasno prikazuje da Istražni sud dolazi prije svadbe. Prije svadbe kralj ulazi da vidi goste, jesu li svi odjeveni u svadbeno ruho, u neokaljanu odjeću karaktera opranu i obijeljenu u Janjetovoj krvi. (Matej 22,11; Otkrivenje 7,14) Onaj tko je nema bit će bačen van, a sve za koje se prigodom ispitivanja ustanovi da imaju svadbeno ruho, Bog prima i proglašuje dostojnima da s Njime kraljuju i sjede na Njegovom prijestolju. Ovaj posao ispitivanja karaktera, odlučivanja tko je spreman za Božje kraljevstvo, jest Istražni sud, završno djelo u gornjem Svetištu.
Kad se ispitivanje završi, kad budu istraženi i odlučeni slučajevi svih koji su tijekom stoljeća izjavili da pripadaju Kristovim sljedbenicima, tada će — a ne prije — završiti vrijeme kušnje i zatvoriti se vrata milosti. Tako nas jedna kratka rečenica: “Koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu, te se zatvoriše vrata” vodi kroz posljednju Spasiteljevu službu do vremena završetka velikog djela spasenja čovjeka.
U službi zemaljskog Svetišta — koja je, kao što smo vidjeli, slika službe u nebeskom Svetištu — kada je veliki svećenik na Dan pomirenja ušao u Svetinju nad svetinjama, prestala je služba u prvom odjelu. Bog je zapovjedio: “Kad on uđe da obavi obred pomirenja u Svetištu, neka nikoga drugoga ne bude u Šatoru sastanka dok on ne iziđe.” (Levitski zakonik 16,17) Tako je i Krist, kad je ušao u Svetinju nad svetinjama izvršiti završno djelo pomirenja, prestao službovati u prvom odjelu. Ali kad je u prvome odjelu služba završila, otpočela je u drugome. Kad je u simboličkoj službi na Dan pomirenja veliki svećenik napustio Svetinju, ušao je da pred Boga iznese krv žrtve okajnice za sve Izraelce koji su se doista pokajali za svoje grijehe. Tako je Krist dovršio jedan dio svoje službe kao naš Posrednik, da bi započeo drugi, iznoseći još uvijek pred Oca svoju krv za grešnike.
Adventisti 1844. godine nisu razumjeli ovaj predmet. Nakon što je prošlo vrijeme očekivanja Spasiteljeva dolaska, oni su i dalje vjerovali da je Njegov dolazak blizu. Držali su da je za njih nastupio kritičan trenutak i da je Kristovo djelo posredovanja za čovjeka pred Bogom završeno. Činilo im se da Biblija uči kako će vrijeme kušnje završiti malo prije stvarnog dolaska Gospodina na nebeskim oblacima. To su zaključili na osnovi biblijskih tekstova koji upućuju na vrijeme kada će ljudi tražiti, kucati i plakati pred vratima milosti, ali se ona neće otvoriti. Među njima se pojavilo pitanje ne označuje li datum u koji su očekivali Kristov dolazak zapravo početak onog razdoblja koje neposredno prethodi Njegovom dolasku. Budući da su objavili upozorenje o sudu, smatrali su da je njihova dužnost prema svijetu obavljena pa im je sa srca pao teret spašavanja grešnika. S druge strane, činilo im se da je drsko i bogohulno izrugivanje bezbožnih još jedan dokaz da se Božji Duh povukao od onih koji su odbili Njegovu milost. Sve to učvrstilo ih je u uvjerenju da je vrijeme milosti završilo, ili, kako su govorili u ono vrijeme, da su “vrata milosti zatvorena”.
Ali jasnije svjetlo došlo je istraživanjem predmeta Svetišta. Sad su uvidjeli da su bili u pravu kad su vjerovali da svršetak 2300 dana 1844. godine označuje važni trenutak. Premda je bilo istina da su se vrata nade i milosti kroz koja su ljudi osamnaest stoljeća mogli prići Bogu zatvorila, otvorila su se druga vrata i ljudima je, zahvaljujući Kristovoj službi u Svetinji nad svetinjama, ponuđen oprost grijeha. Jedan je dio Njegove službe završen, ali samo zato da ustupi mjesto drugome. Još su uvijek postojala “otvorena vrata” u nebesko Svetište, u kome je Krist vršio službu u korist grešnika.
Sada je Kristove riječi u Otkrivenju upućene Crkvi bilo moguće primijeniti upravo na to vrijeme: “Ovo govori Sveti, Istiniti, onaj koji ima Davidov ključ; onaj koji otvori — i nitko ne zatvori; onaj koji zatvori — i nitko ne otvori. Poznam tvoja djela. Gle, otvorio sam pred tobom vrata koja nitko ne može zatvoriti.” (Otkrivenje 3,7.8)
Oni koji vjerom slijede Krista u velikom djelu pomirenja primaju prednosti Njegovog posredovanja u svoju korist, ali oni koji odbacuju svjetlost koja čini vidljivom ovu službu, nemaju od nje nikakve koristi. Židovi koji su odbacili svjetlost primljenu pri prvom Kristovom dolasku i odbili Ga uzvjerovati kao Spasitelja svijeta, nisu po Njemu mogli dobiti oprost. Kad je Isus nakon uzašašća ušao u nebesko Svetište svojom krvlju, da bi na učenike izlio blagoslove svog posredovanja, Židovi su ostavljeni u potpunom mraku da nastave sa svojim beskorisnim žrtvama i prinosima. Prestala je služba slika i sjena. Vrata kroz koja su ljudi ranije mogli prići Bogu više nisu bila otvorena. Židovi Ga nisu htjeli tražiti na jedini način kojim se mogao naći, službom u nebeskom Svetištu. Stoga više nisu mogli uspostaviti vezu s Bogom. Za njih su vrata bila zatvorena. Nisu imali spoznaju o Kristu kao pravoj Žrtvi i jedinom Posredniku pred Bogom, pa nisu mogli primiti ni prednosti Njegova posredovanja.
Stanje nevjernih Židova prikaz je stanja bezbrižnih i nevjernih među onima koji se izdaju za kršćane, koji namjerno neće znati za službu našeg milostivog Velikog svećenika. Kad je u simboličnoj službi veliki svećenik ušao u Svetinju nad svetinjama, od svih se Izraelaca tražilo da se okupe oko Svetišta i da se najsvečanije ponize pred Gospodinom kako bi primili oprost grijeha i ostali dijelom zajednice. Koliko je bitnije da u vezi s ovim izvornim Danom pomirenja razumijemo službu našeg Velikog svećenika i znamo što se od nas očekuje!
Ljudi ne mogu nekažnjeno odbaciti upozorenja koja im Bog milostivo šalje. U Noino je vrijeme s Neba poslana vijest svijetu i njegovo je spasenje ovisilo o načinu na koji će s njom postupiti. Budući da su odbacili upozorenje, Božji Duh se povukao od grešne rase, i svi su izginuli u vodama potopa. U doba Abrahama milost se prestala zauzimati za grešne žitelje Sodome pa su, osim Lota, njegove žene i dvije kćeri, svi ostali uništeni ognjem koji je sišao s neba. Tako je bilo i u Kristovo vrijeme. Božji Sin je nevjernim Židovima onoga naraštaja rekao: “Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta!” (Matej 23,38) Gledajući na posljednje dane, ista Beskonačna Sila izjavljuje o onima koji “nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se tako spasili”: “Zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost.” (2. Solunjanima 2,10-12) Kad odbacuju učenje Njegove Riječi, Bog povlači svog Duha i prepušta ih obmanama koje vole.
Ali Krist još uvijek posreduje u korist čovjeka, i onima koji traže svjetlost ona će biti dana. Premda ovo adventisti u početku nisu razumjeli, to je kasnije postalo jasno kada su se pred njima počela otvarati Pisma koja određuju njihov pravi položaj.
Po isteku vremena 1844. godine, uslijedilo je razdoblje velike kušnje za one koji su se još uvijek držali adventne vjere. Njihova jedina pomoć, u odnosu na određivanje njihovog pravog stajališta, bila je svjetlost koja je njihove misli usmjerila prema gornjem Svetištu. Neki su se odrekli vjerovanja u ranije računanje proročkih razdoblja i snažni utjecaj Svetoga Duha koji je pratio adventni pokret pripisivali su ljudskim ili sotonskim oruđima. Drugi su bili čvrsto uvjereni da ih je Bog vodio u ranijem iskustvu; i dok su čekali, bdjeli i molili kako bi spoznali Božju volju, vidjeli su da je njihov Veliki svećenik otpočeo drugu vrstu službe i, slijedeći Ga vjerom, upoznali i završno djelo Crkve. Sada su bolje razumjeli vijest prvog i drugog anđela i bili pripremljeni prihvatiti i uputiti svijetu svečano upozorenje trećeg anđela iz Otkrivenja 14. poglavlja.